REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
PR-1056/2023-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužiteljice GO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Mladenu Gajskom, odvjetniku iz Zagreba, Zrinjevac 17/II, protiv tuženika Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, Zagreb, Prilaz Tomislava Špoljara 2, OIB: 31982620821, zastupan po punomoćniku Mati Kačanu, odvjetniku iz Zagreba, Ilica 116, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. studenoga 2024. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice ĐO, odvjetničke vježbenice te zamjenika punomoćnika tuženika ĆO, odvjetničkog vježbenika, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 15. siječnja 2025. objavio je i
p r e s u d i o je
I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice GO koji glasi: "I/ Nalaže se tuženiku Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, OIB: 31982620821, Prilaz Tomislava Špoljara 2, Zagreb isplatiti tužiteljici GO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike plaće bruto iznos od 6.330,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:
iznos od 149,53 EUR od 16.8.2019. pa do isplate
iznos od 149,53 EUR od 16.9.2019. pa do isplate
iznos od 152,52 EUR od 16.10.2019. pa do isplate
iznos od 129,31 EUR od 16.11.2019. pa do isplate
iznos od 108,95 EUR od 16.12.2019. pa do isplate
iznos od 152,52 EUR od 16.1.2020. pa do isplate
iznos od 155,57 EUR od 16.2.2020. pa do isplate
iznos od 155,57 EUR od 16.3.2020. pa do isplate
iznos od 155,57 EUR od 16.4.2020. pa do isplate
iznos od 156,31 EUR od 16.5.2020. pa do isplate
iznos od 156,31 EUR od 16.6.2020. pa do isplate
iznos od 156,31 EUR od 16.7.2020. pa do isplate
iznos od 156,31 EUR od 16.8.2020. pa do isplate
iznos od 156,31 EUR od 16.9.2020. pa do isplate
iznos od 156,31 EUR od 16.10.2020. pa do isplate
iznos od 156,31 EUR od 16.11.2020. pa do isplate
iznos od 156,31 EUR od 16.12.2020. pa do isplate
iznos od 156,31 EUR od 16.1.2021. pa do isplate
iznos od 162,63 EUR od 16.2.2021. pa do isplate
iznos od 162,63 EUR od 16.3.2021. pa do isplate
iznos od 108,71 EUR od 16.4.2021. pa do isplate
iznos od 51,99 EUR od 16.12.2021. pa do isplate
iznos od 163,40 EUR od 16.1.2022. pa do isplate
iznos od 163,40 EUR od 16.2.2022. pa do isplate
iznos od 163,40 EUR od 16.3.2022. pa do isplate
iznos od 163,40 EUR od 16.4.2022. pa do isplate
iznos od 164,17 EUR od 16.5.2022. pa do isplate
iznos od 170,74 EUR od 16.6.2022. pa do isplate
iznos od 170,74 EUR od 16.7.2022. pa do isplate
iznos od 170,74 EUR od 16.8.2022. pa do isplate
iznos od 170,74 EUR od 16.9.2022. pa do isplate
iznos od 170,74 EUR od 16.10.2022. pa do isplate
iznos od 180,98 EUR od 16.11.2022. pa do isplate
iznos od 180,98 EUR od 16.12.2022. pa do isplate
iznos od 180,98 EUR od 16.1.2023. pa do isplate
iznos od 180,98 EUR od 16.2.2023. pa do isplate
iznos od 180,98 EUR od 16.3.2023. pa do isplate
iznos od 180,98 EUR od 16.4.2023. pa do isplate
iznos od 185,46 EUR od 16.5.2023. pa do isplate
iznos od 185,46 EUR od 16.6.2023. pa do isplate
u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak ovog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
II/ Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. siječnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica GO (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi od 21. srpnja 2023. navodi da je zaposlena kod tuženika Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava (dalje u tekstu: tuženik) na radnom mjestu nastavnice predmetne nastave. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 25. studenoga 2006. zaključen Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti (dalje u tekstu: Sporazum) kojeg su zaključili Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Sindikat hrvatskih učitelja s jedne strane te Vlada RH s druge strane, kojim Sporazumom su utvrđena uvećanja osnovne plaće na način da su određeni postoci uvećanja plaće za svako pojedino razdoblje. Navedena uvećanja se obračunavaju na već uračunati dodatak iz prethodne godine. Dana 13. svibnja 2009. zaključen je Dodatak sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006. (dalje u tekstu: Dodatak sporazumu) kojim su utvrđeni nužni uvjeti za ostvarenje odredaba Sporazuma, koji su u vezi s rastom tromjesečnog BDP-a. Tužiteljica ističe da tuženik pored ostalih obavlja i djelatnost srednjoškolskog obrazovanja, te da se stoga na plaću tužiteljice ima primijeniti navedeni Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006., u odnosu na koji Sporazum su se 31. prosinca 2013. ispunili svi uvjeti za primjenu istog. Navedeni Sporazum u primjeni je i iz razloga jer su Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Vlada RH zaključili 21. prosinca 2010. Kolektivni ugovor za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (Narodne novine broj 7/2011) u okviru kojeg je prema čl. 16 određeno da se Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. ima smatrati sastavnim dijelom tog Kolektivnog ugovora te se primjenjuje na način i u rokovima određenim Sporazumom. Nadalje, prema Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama iz 2018. (Narodne novine broj 51/2018) unesena je istovjetna odredba koja je u ovom trenutku na snazi. Tužiteljica u tužbi ističe da tuženik pri obračunu plaće na tužiteljicu ne primjenjuje Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti te na taj način tužiteljici isplaćuje manju plaću od one koja joj pripada. Tuženik tužiteljici ne obračunava kumulativni dodatak na plaću od 13,725%, radi čega tužiteljica ima pravo na isplatu razlike plaće. Na tužiteljicu se ima primijeniti povoljnije pravo, pa se tako na istu treba primijeniti i Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti, budući da tuženik obavlja djelatnost srednjoškolskog obrazovanja. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska tužiteljice od 24. srpnja 2024. tužiteljica potražuje isplatu ukupnog iznosa od 6.330,09 eura sve uvećano za zakonske zatezne kamate.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Opreza radi ističe prigovor zastare. Ne spori činjenicu da je 23. studenoga 2006. zaključen Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, odnosno 25. studenoga 2006. Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti. Nadalje, tuženik potvrđuje činjenicu da je 13. svibnja 2009. sklopljen Dodatak sporazumu kao i da je 7. prosinca 2011. donesena Arbitražna odluka i Vjerodostojno tumačenje od 28. prosinca 2012. Tužiteljica u tužbi ističe da su odredbe Sporazuma i Dodatka sporazumu uvrštene u Kolektivni ugovor za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama, te da predstavljaju sastavni dio istog. Međutim, tuženik ističe da se navedene odluke, odnosno odredbe Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama ne primjenjuju na tuženika jer prilikom zaključenja istog nije sudjelovao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, niti je pozvan na pregovore o istom Kolektivnom ugovoru. Također, Vjerodostojnom tumačenju Izmjena i dopuna Dodatka sporazumu nedostaje pristanak i potpis Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Tuženik ističe da Sporazum i Dodatak sporazumu nisu na zakonit način sklopljeni kolektivni ugovori, budući sklapanju istih nisu prethodili zakoniti pregovori u smislu odredaba Zakona o radu. Prethodno sklapanju Sporazuma, odnosno Dodatka sporazumu nije prethodilo kolektivno pregovaranje sa pregovaračkim odborima sastavljenim od zastupnika sindikata, nego se pregovaralo sa predstavnicima određenih sindikata, a koji predstavnici nisu imenovani zajedničkim sporazumom, odnosno odlukom gospodarsko-socijalnog vijeća, što je u suprotnosti odredbama Zakona o radu. Stoga Sporazum i Dodatak sporazumu predstavljaju običan ugovor, a ne kolektivni ugovor. Dakle, pravni izvori na koje se tužiteljica poziva ne obvezuju tuženika niti se primjenjuju na plaću tužiteljice prvenstveno iz razloga što je tuženik javna ustanova socijalne skrbi, a ne srednjoškolska ustanova, tuženik je osnovan na temelju Zakona o socijalnoj skrbi, a osnivačka prava obavlja ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi. Stoga se na tužiteljicu ne može primijeniti odredba Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama, budući se na plaću tužiteljice primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi. Budući je tuženik isplaćivao plaću tužiteljici na temelju ugovora o radu i Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi koji se primjenjuje na tužiteljicu, a prema koeficijentu složenosti poslova utvrđenom Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, tužiteljica nema pravo na isplatu razlike plaće koja je predmetom ove tužbe. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u isplatne liste, u Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006., u izvadak iz sudskog registra, u Odluku o upisu učenika u I. razred srednje škole u godini 2019/2020., u Odluku o donošenju mreže osnovnih i srednjih škola, učeničkih domova i programa obrazovanja, u obavijest o razvrstavanju tuženika prema NKD-u, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Ručević vještačenja d.o.o. o čemu u spisu prileži pisani nalaz i mišljenje.
4. Slijedom izvedenih dokaza sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan iz slijedećih razloga.
5. Iz isplatnih lista tužiteljice proizlazi da je ista zaposlena kod tuženika na radnom mjestu nastavnice predmetne nastave.
6. Iz obračunskih isprava za isplatu plaće za utuženo razdoblje proizlazi visina osnovice koju je tuženik isplaćivao tužiteljici u utuženom razdoblju.
7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu nastavnice predmetne nastave, da je tuženik tužiteljici isplaćivao plaću prema osnovici i koeficijentu naznačenom u obračunskim ispravama. Obzirom na sadržaj odgovora na tužbu tuženik spori činjenicu da bi se na njega primjenjivale odredbe Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006., odnosno odredbe Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama, budući da tuženik obavlja djelatnost socijalne skrbi, a ne srednjoškolsku djelatnost. Isto tako tuženik osporava primjenu navedenog Kolektivnog ugovora i odredaba Sporazuma na radni odnos tužiteljice iz razloga što sindikati s područja socijalne skrbi nisu bili uključeni u kolektivnog pregovaranje prilikom donošenja Kolektivnih ugovora na koje se tužiteljica poziva.
8. Uvidom u Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. (dalje u tekstu: Sporazum), sud je utvrdio da je isti sklopljen 25. studenog 2006. između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata hrvatskih učitelja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. Člankom 3. Sporazuma sporazumne strane su ugovorile kako će se, u svrhu reguliranja zaostajanja plaća u sustavu obrazovanja i znanosti, prilikom obračunavanja plaće, uz povećanje osnovice, osnovna plaća uvećati s dodacima za povećanje obujma i složenosti posla kako slijedi:
- od dana 01. kolovoza 2007. godine: 2,0%
- od dana 01. srpnja 2008. godine : 2,1%
- od dana 01. srpnja 2009. godine: 2,2%
- od dana 01. srpnja 2010. godine : 2,2%
- od dana 01. srpnja 2011. godine: 2,2%
- od dana 01. srpnja 2012. godine: 2,3%.
Uvećanja iz st. 1. ovog članka obračunavaju se na način da se gore ugovoreni dodaci za svaku godinu obračunavaju na već uračunati dodatak iz prethodnih godina. Primjena gore navedene odredbe Sporazuma odgođena je do 31. prosinca 2013., a sukladno Dodatku Sporazumu od 13. svibnja 2009. te arbitražnoj odluci od 7. prosinca 2011., kojom se utvrđuje sadržaj izmjene i dopuna Dodatka Sporazuma te vjerodostojnim tumačenjem izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovi za plaće u javnim službama usvojenih arbitražom od 7. prosinca 2011. (čl. 2. arbitražne odluke). Vjerodostojnim tumačenjem od 28. prosinca 2012. (čl. 2.) primjena povećanja osnovice odgođena je do 31. prosinca 2013.
9. Odredbom čl. 1. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (Narodne novine broj: 7/11, dalje u tekstu: KU/11), kao i prema odredbi čl. 1. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (Narodne novine broj: 72/14, dalje u tekstu: KU/14) te prema odredbi čl. 1. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (Narodne novine broj: 51/18, dalje u tekstu: KU/18) propisano je da na strani poslodavca Kolektivni ugovor obvezuje Vladu Republike Hrvatske, školski odbor, ravnatelja ustanove u kojoj se obavlja srednjoškolska djelatnost, a na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama te kojem se sredstva za plaće osiguravaju u državni proračun. 10. Sukladno odredbi čl. 16. KU/11 Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. sadržajno predstavlja sastavni dio tog Kolektivnog ugovora i primjenjuje se na način i u rokovima određenim istim. Iz navedene odredbe proizlazi da je upravo Sporazum od 25. studenoga 2006. s dodacima koji su tamo utvrđeni sastavni dio KU/11, te se stoga taj Sporazum primjenjuje na plaću tužiteljice, budući je ranije utvrđeno da se na nju primjenjuje KU/11, odnosno kasniji ugovori koji su zaključeni za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama.
11. Tuženik tijekom postupka ne osporava činjenicu da su se ispunili uvjeti za primjenu Sporazuma, i to počevši od 1. siječnja 2014.
12. Uvidom u Odluku Vlade Republike Hrvatske o donošenju mreža osnovnih i srednjih škola, učeničkih domova i programa obrazovanja (Narodne novine broj: 70/11, dalje u tekstu: Odluka) donesenu temeljem odredbe čl. 10. st. 3. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, sud je utvrdio da je čl. 1. Odluke donesena mreža osnovnih i srednjih škola i učeničkih domova kojom se utvrđuju školske ustanove koje obavljaju djelatnost odgoja i obrazovanja sa svim njihovim objektima u kojima se provodi odgoj i obrazovanje, te program obrazovanja koje školske ustanove ostvaruju uključujući i posebne programe za učenike s teškoćama prilogu 2. citirane Odluke utvrđena je mreža srednjih škola, učeničkih domova i programa obrazovanja te pod točkom XXI. 1.1., pod brojem škole 58 naveden tuženik, Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava kao srednja škola s obrazovnim programima ekonomija, poslovna administracija i trgovina, grafička tehnologija i audio-vizualno oblikovanje, strojarstvo, brodogradnja i metalurgija te tekstil i koža. Nadalje iz izvatka iz sudskog registra za tuženika koji prileži spisu proizlazi da je između ostalih djelatnost tuženika i djelatnost srednjeg odgoja i obrazovanja učenika po primjerenim programima odgoja i obrazovanja. Iz navedenog proizlazi da je djelatnost tuženika između ostalog i obavljanje obrazovnog srednjoškolskog obrazovanja.
13. Među strankama nije sporna činjenica da je tuženik prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti razvrstan pod djelatnost: "djelatnosti socijalne skrbi sa smještajem za starije osobe i osobe s invaliditetom. Brojčana oznaka razreda: 87.30.", a što sve ujedno proizlazi iz Obavijesti o razvrstavanju poslovnog subjekta prema NKD-u 2007. koja prileži spisu.
14. Tuženik tijekom postupka ističe da neovisno o činjenici što se kod tuženika obavlja i djelatnost srednjoškolskog obrazovanja, da se na plaću tužiteljice ne mogu primijeniti propisi kako to tužiteljica u tužbi navodi, jer da tuženik prvenstveno spada u djelatnost socijalne skrbi, da tuženik predstavlja ustanovu socijalne skrbi koja je osnovana na temelju Zakona o socijalnoj skrbi te da poslovanje tuženika spada u nadležnost Ministarstva socijalne skrbi. Tuženik dalje ističe da je čitavo vrijeme na plaću tužiteljice primjenjivan Kolektivni ugovor iz područja socijalne skrbi koji na povoljniji način uređuje plaću tužiteljice, te da stoga nije moguće iz djelatnosti srednjoškolskog obrazovanja selektivno primijeniti samo dio propisa koji se odnosi na uvećanje osnovice plaće, a da sve ostalo tužiteljici pripada prema Kolektivnom ugovoru iz područja socijalne skrbi. Tuženik ističe da nije moguće primjenjivati dio jednog i dio drugog Kolektivnog ugovora, već da je tuženik kao poslodavac prema odredbi čl. 203 st. 8 Zakona o radu dužan primijeniti onaj kolektivni ugovor koji se primjenjuje u djelatnosti u koju je, prema službenoj statističkoj klasifikaciji, razvrstan poslodavac. Budući da je poslodavac razvrstan u djelatnost socijalne skrbi, na plaću tužiteljice imaju se primijeniti kolektivni ugovori iz područja socijalne skrbi. Tuženik dalje ističe da kod tužiteljice nije došlo do zaostajanja plaće, kao što je to bio slučaj u obrazovnim institucijama radi čega je i zaključen Sporazum iz 2006., te da bi plaća tužiteljice u čitavom utuženom razdoblju bila manja u odnosu na onu koju je tužiteljica primila da je isključivo primjenjivan Kolektivni ugovor za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama, odnosno Sporazum o dodacima na plaću iz 2006.
15. Tužiteljica u odnosu na navode tuženika ističe da isti nisu osnovani jer da se odredba čl. 203 st. 8 Zakona o radu ne može primijeniti u ovom slučaju, budući da se ista odnosi na konkurenciju dva proširena kolektivna ugovora, a u ovom slučaju ne radi se o proširenim kolektivnim ugovorima, već o granskim kolektivnim ugovorima. Tužiteljica ističe da tuženika svakako obvezuju odredbe Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama i Sporazuma iz 2006., budući da tuženik obavlja djelatnost srednjoškolskog obrazovanja, a ti propisi se upravo odnose na sve osobe koje obavljaju tu djelatnost. Smatra da se primjena tih akata ne može isključiti te da nije odlučno to što je na tužiteljicu primijenjen i Kolektivni ugovor iz područja socijalne skrbi, budući je to pravo tužiteljici ustanovljeno na temelju odredaba ugovora o radu. Smatra da nije relevantno razvrstavanje tuženika po NKD-u, budući da je jedino relevantno faktično obavljanje djelatnosti od strane tuženika, a to je srednjoškolsko obrazovanje. Tužiteljica ističe da kao nastavnica predmetne nastave obavlja djelatnost srednjoškolskog odgoja i obrazovanja.
16. Sukladno odredbi čl. 203 st. 8 Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, dalje u tekstu: ZR) kada je poslodavac obvezan primjenjivati dva ili više proširenih kolektivnih ugovora, u slučaju spora o primjeni kolektivnog ugovora, primijenit će se onaj kolektivni ugovor koji se primjenjuje u djelatnosti u koju je, prema službenoj statističkoj klasifikaciji, razvrstan poslodavac.
17. Sud je prihvatio argumentaciju tuženika iz koje proizlazi da se odredba čl. 203 st. 8 ZR-a ima primijeniti i na konkurenciju dva granska kolektivna ugovora, a ne samo proširena kolektivna ugovora, te da stoga poslodavac obvezno primjenjuje samo onaj kolektivni ugovor koji se odnosi na njegovu djelatnost prema NKD-u. Pri tome nije odlučno što tuženik kao poslodavac osim socijalnih usluga obavlja i djelatnost srednjoškolskog obrazovanja, budući da odredba čl. 203 st. 8 ZR-a propisuje primjenu onog kolektivnog ugovora koji se primjenjuje u djelatnosti u koju je, prema službenoj statističkoj klasifikaciji, razvrstan poslodavac (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-520/2023 od 23. travnja 2024.). Prema navedenoj zakonskoj odredbi uklonjena je eventualna pravna nesigurnost koju bi stvorila mogućnost da se stranke ugovora o radu istovremeno pozivaju na više kolektivnih ugovora. Sud također prihvaća navode tuženika da kod konkurencije više pravnih izvora nije moguće selektivno primjenjivati pojedine odredbe iz svakog izvora, već je potrebno jedan pravni izvor u cjelini primijeniti na plaću tužiteljice, odnosno na radni odnos tužiteljice. I poslodavac i radnik u trenutku zaključenja ugovora o radu moraju imati saznanja o tome koji se kolektivni ugovor kao podzakonski propis primjenjuje na radni odnos radnika, jer bi u protivnom radnik za svaki segment svog posla mogao tražiti primjenu pojedinih odredaba kolektivnog ugovora koji se primjenjuje u toj djelatnosti. To bi za poslodavca stvorilo pravnu nesigurnost i isti ne bi imao saznanja o opsegu prava koji radniku pripada u pojedinom radnom odnosu, a prava i obveze strankama trebaju biti poznate prilikom zaključenja ugovora o radu. Tuženik isto tako pravilno ističe da ako bi se na plaću tužiteljice primijenio Kolektivni ugovor za zaposlene u srednjoškolskim ustanovama, odnosno Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju iz 2006., u tom slučaju trebaju se primijeniti ti propisi u cjelini, odnosno u tom slučaju ne bi bilo mjesta primjeni Kolektivnog ugovora iz područja socijalne skrbi. Upravo radi činjenice da tuženik prvenstveno obavlja djelatnost socijalne skrbi te da je razvrstan u tu djelatnost, radnici tuženika imaju pravo tražiti primjenu Kolektivnog ugovora iz područja socijalne skrbi koji regulira njihova prava iz radnog odnosa. S druge strane, zaposlenici u svim drugim srednjoškolskim ustanovama, a koje nisu tuženik i koje ujedno ne obavljaju djelatnost socijalne skrbi, nemaju mogućnost tražiti primjenu odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi, već se na njihov radni odnos u cijelosti primjenjuju propisi iz područja srednjoškolskog obrazovanja. Iz toga proizlazi da bi plaće djelatnika tuženika u većoj mjeri rasle u odnosu na sve druge plaće zaposlenika u srednjoškolskim ustanovama jer se na radnike tuženika paralelno primjenjuju odredbe jednog i drugog Kolektivnog ugovora. U pravu je tuženik kada ističe da je i svrha zaključenja Sporazuma o dodacima na plaću iz 2006. bilo usklađenje plaće djelatnika srednjoškolskih ustanova i njihovo zaostajanje, što sve nije bio slučaj sa plaćom tužiteljice niti je bilo potrebe da se ista usklađuje, jer nije bila utvrđena na temelju istih parametara kao i plaće ostalih zaposlenih u srednjoškolskim ustanovama.
18. Stoga je sud utvrdio da s obzirom na odredbu čl. 203 st. 8 ZR-a u ovom slučaju nema mjesta primjeni Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama, budući da se na plaću tužiteljice prvenstveno i jedino primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi, koja djelatnost je primarna djelatnost tuženika sukladno podacima iz NKD-a.
19. Nadalje, nije osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istaknut od strane tuženika, budući najstarije potraživanje tužiteljice dospijeva 16. kolovoza 2019., prema tužbenom zahtjevu kako je isti specificiran u podnesku od 24. srpnja 2024., a tužba je podnesena 31. srpnja 2023., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 139. Zakona o radu.
20. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan budući da nema mjesta primjeni Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama, odnosno Sporazuma iz 2006. koji čini sastavni dio tog Kolektivnog ugovora, te je stoga valjalo tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti i donijeti presudu kao u izrijeci.
21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. 1. ZPP-a koja propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranci i njezinom umješaču naknadi troškove. Visina troška tuženika određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) budući da je tuženik zastupan po odvjetniku.
22. Trošak tuženika odnosi se na trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), za sastav dva obrazložena podneska iznos od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8/1), za zastupanje na dva ročišta iznos od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/1), što ukupno iznosi 1.000,00 eura, kojem iznosu valja pridodati iznos od 250,00 eura na ime 25% PDV-a (Tbr. 46), što sveukupno iznosi 1.250,00 eura, koji trošak je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku.
23. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.
U Zagrebu 15. siječnja 2025.
Sutkinja:
Ida Vrančić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. tužiteljica po pun.
2. tuženik po pun.
