REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Poslovni broj: P-577/2020-67

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti u pravnoj stvari tužitelja: 1. ŽT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. VT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , oboje zastupani po punomoćniku Draganu Antiću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupane po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Zagreba iz OD Metelko, Knežević & partneri, radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 02. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja i njihovog punomoćnika, te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbi ili odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između prvotužitelja GT, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i VT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao sudužnika i Erste&Stelermarkische Bank d.d., 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 pod brojem: 2402006- 1031262160/51400607-5102872660 zaključen dana 28.02.2006. u Poreču, a koje glase:

1. „7. Iznos anuiteta =316,88 CHF (tristošestnaestCHFiosamdesetosam/100). Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." u cijelosti

2. „8. Kamata: Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,390 % (pet cijelih tridesetdevet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. U dijelu „Kamatna stopa je promjenjiva" i „. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."

3. „10. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke",

u cijelosti.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka OIB: 23057039320 da isplati tužitelju ŽT, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 3.544,90 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakom pojedinog obroka do isplate koja teče po kamatnoj stopi do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja teče:

- na iznos od 5,18 eura od 05.11.2008 do isplate,

- na iznos od 0,83 eura od 03.12.2008 do isplate,

- na iznos od 13,69 eura od 20.01.2009 do isplate,

- na iznos od 12,63 eura od 09.02.2009 do isplate,

- na iznos od 17,11 eura od 09.03.2009 do isplate,

- na iznos od 0,45 eura od 06.04.2009. do isplate,

- na iznos od 8,63 eura od 09.04.2009 do isplate,

- na iznos od 0,05 eura od 01.05.2009 do isplate,

- na iznos od 12,66 eura od 15.06.2009 do isplate,

- na iznos od 14,38 eura od 25.08.2009 do isplate,

- na iznos od 10,60 eura od 14.10.2009 do isplate,

- na iznos od 12,83 eura od 30.01.2010 do isplate,

- na iznos od 16,09 eura od 12.02.2010 do isplate,

- na iznos od 36,20 eura od 06.04.2010 do isplate,

- na iznos od 18,25 eura od 07.09.2010 do isplate,

- na iznos od 145,45 eura od 30.09.2010 do isplate,

- na iznos od 128,31 eura od 30.06.2011 do isplate,

- na iznos od 282,05 eura od 08.07.2011 do isplate,

- na iznos od 62,43 eura od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 51,44 eura od 30.09.2011 do isplate,

- na iznos od 175,44 eura od 19.12.2011 do isplate,

-na iznos od 19,43 eura od 13.01.2012 do isplate,

- na iznos od 85,65 eura od 31.01.2012 do isplate,

- na iznos od 20,68 eura od 16.02.2012 do isplate,

- na iznos od 63,61 eura od 29.02.2012 do isplate,

- na iznos od 20,15 eura od 16.03.2012 do isplate,

- na iznos od 19,81 eura od 16.04.2012 do isplate,

- na iznos od 19,99 eura od 15.05.2012 do isplate,

- na iznos od 16,85 eura od 16.08.2012 do isplate,

- na iznos od 17,22 eura od 17.09.2012 do isplate,

- na iznos od 18,05 eura od 15.10.2012 do isplate,

- na iznos od 118,35 eura od 12.11.2012 do isplate,

- na iznos od 20,46 eura od 15.11.2012 do isplate,

- na iznos od 18,51 eura od 17.12.2012 do isplate,

- na iznos od 17,73 eura od 16.01.2013 do isplate,

- na iznos od 200,59 eura od 31.01.2013 do isplate,

- na iznos od 19,45 eura od 19.02.2013 do isplate,

- na iznos od 19,63 eura od 18.03.2013 do isplate

- na iznos od 21,85 eura od 29.03.2013 do isplate,

- na iznos od 20,46 eura od 16.04.2013 do isplate,

- na iznos od 18,53 eura od 16.05.2013 do isplate,

- na iznos od 18,49 eura od 17.06.2013 do isplate,

- na iznos od 18,66 eura od 16.07.2013 do isplate,

- na iznos od 19,03 eura od 21.08.2013 do isplate,

- na iznos od 19,17 eura od 16.09.2013 do isplate,

- na iznos od 92,39 eura od 25.09.2013 do isplate,

- na iznos od 19,61 eura od 17.10.2013 do isplate,

- na iznos od 19,72 eura od 15.11.2013 do isplate,

- na iznos od 85,02 eura od 13.12.2013 do isplate,

- na iznos od 19,71 eura od 15.01.2014 do isplate,

- na iznos od 20,53 eura od 14.02.2014 do isplate,

- na iznos od 20,84 eura od 14.03.2014 do isplate,

- na iznos od 20,58 eura od 14.04.2014 do isplate,

- na iznos od 20,06 eura od 15.05.2014 do isplate,

- na iznos od 20,10 eura od 13.06.2014 do isplate,

- na iznos od 20,48 eura od 14.07.2014 do isplate,

- na iznos od 20,76 eura od 14.08.2014. do isplate,

- na iznos od 103,60 eura od 20.08.2014 do isplate,

- na iznos od 105,14 eura od 10.09.2014 do isplate,

-na iznos od 16,95 eura od 15.09.2014 do isplate,

- na iznos od 104,23 eura od 07.10.2014 do isplate,

- na iznos od 107,39 eura od 13.11.2014 do isplate,

- na iznos od 125,52 eura od 29.12.2014 do isplate,

- na iznos od 73,99 eura od 08.01.2015 do isplate,

- na iznos od 65,02 eura od 09.02.2015 do isplate,

- na iznos od 33,54 eura od 16.02.2015 do isplate,

- na iznos od 65,02 eura od 09.03.2015 do isplate,

- na iznos od 33,54 eura od 16.03.2015 do isplate,

- na iznos od 33,54 eura od 15.04.2015 do isplate,

- na iznos od 65,02 eura od 07.05.2015 do isplate,

- na iznos od 33,54 eura od 15.05.2015 do isplate,

- na iznos od 43,35 eura od 10.06.2015 do isplate,

- na iznos od 33,54 eura od 15.06.2015 do isplate,

- na iznos od 72,25 eura od 13.07.2015 do isplate,

- na iznos od 33,54 eura od 16.07.2015 do isplate,

- na iznos od 33,54 eura od 14.08.2015 do isplate,

- na iznos od 72,25 eura od 20.08.2015 do isplate,

- na iznos od 33,54 eura od 15.09.2015 do isplate,

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka OIB: 23057039320 da isplati tužitelju ŽT, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 2.679,59 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2015. g.- do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka OIB: 23057039320 da naknadi tužitelju ŽT, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.270,00 eura, u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana, po pravomoćnosti ove presude.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka OIB: 23057039320 da isplati tužitelju ŽT, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 234,95 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate koja teče po kamatnoj stopi do 30. lipnja 2011. godine od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. 12. 2022. godine, a od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 3,02 eura od 04.02.2008 do isplate,

- na iznos od 3,02 eura od 03.03.2008 do isplate,

- na iznos od 3,01 eura od 02.04.2008 do isplate,

- na iznos od 3,01 eura od 08.05.2008 do isplate,

- na iznos od 3,00 eura od 03.06.2008 do isplate,

- na iznos od 2,99 eura od 02.07.2008. do isplate,

- na iznos od 2,98 eura od 04.08.2008 do isplate,

- na iznos od 2,98 eura od 03.09.2008 do isplate,

- na iznos od 2,97 eura od 01.10.2008 do isplate,

- na iznos od 2,96 eura od 05.11.2008 do isplate,

- na iznos od 2,94 eura od 03.12.2008 do isplate,

- na iznos od 2,94 eura od 20.01.2009 do isplate,

- na iznos od 2,93 eura od 09.02.2009 do isplate,

- na iznos od 2,92 eura od 09.03.2009 do isplate,

- na iznos od 2,92 eura od 09.04.2009 do isplate,

- na iznos od 18,16 eura od 15.06.2009 do isplate,

- na iznos od 18,07 eura od 25.08.2009 do isplate,

- na iznos od 17,96 eura od 14.10.2009 do isplate,

- na iznos od 34,68 eura od 12.02.2010. do isplate,

- na iznos od 18,51 eura 06.04.2010. do isplate,

- na iznos od 43,51 eura od 30.09.2010 do isplate,

-na iznos od 39,47 eura od 08.07.2011. do isplate,

sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude."

VI. Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja, kao i zahtjev da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, kao i da se konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja, kako je tuženik predložio u podnesku od 05. rujna 2024. godine koji glasi:

"tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi 629,71 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

-

0,26 EUR od

02.06.2011.  pa do isplate,

-

0,25 EUR od

02.07.2011.  pa do isplate,

-

0,25 EUR od

02.08.2011.  pa do isplate,

-

0,25 EUR od

02.09.2011.  pa do isplate,

-

0,25 EUR od

02.10.2011.  pa do isplate,

-

5,52 EUR od

02.11.2011.  pa do isplate,

-

5,49 EUR od

02.12.2011.  pa do isplate,

-

5,47 EUR od

02.01.2012.  pa do isplate,

-

5,44 EUR od

02.02.2012.  pa do isplate,

-

5,43 EUR od

02.03.2012.  pa do isplate,

-

5,40 EUR od

02.04.2012.  pa do isplate,

-

5,36 EUR od

02.05.2012.  pa do isplate,

-

5,34 EUR od

02.06.2012.  pa do isplate,

-

5,31 EUR od

02.07.2012.  pa do isplate,

-

5,29 EUR od

02.08.2012.  pa do isplate,

-

5,26 EUR od

02.09.2012.  pa do isplate,

-

5,23 EUR od

02.10.2012.  pa do isplate,

-

5,20 EUR od

02.11.2012.  pa do isplate,

-

5,18 EUR od

02.12.2012.  pa do isplate,

-

5,14 EUR od

02.01.2013.  pa do isplate,

-

5,12 EUR od

02.02.2013.  pa do isplate,

-

5,09 EUR od

02.03.2013.  pa do isplate,

-

5,06 EUR od

02.04.2013.  pa do isplate,

-

5,02 EUR od

02.05.2013.  pa do isplate,

-

5,00 EUR od

02.06.2013.  pa do isplate,

-

4,97 EUR od

02.07.2013.  pa do isplate,

-

4,93 EUR od

02.08.2013.  pa do isplate,

-

4,91 EUR od

02.09.2013.  pa do isplate,

-

4,87 EUR od

02.10.2013.  pa do isplate,

-

4,84 EUR od

02.11.2013.  pa do isplate,

-

4,81 EUR od

02.12.2013.  pa do isplate,

-

4,77 EUR od

02.01.2014.  pa do isplate,

-

26,46 EUR od

02.02.2014.  pa do isplate,

-

26,25 EUR od

02.03.2014.  pa do isplate,

-

26,05 EUR od

02.04.2014.  pa do isplate,

-

25,85 EUR od

02.05.2014.  pa do isplate,

-

25,64 EUR od

02.06.2014.  pa do isplate,

-

25,43 EUR od

02.07.2014.  pa do isplate,

-

25,23 EUR od

02.08.2014.  pa do isplate,

-

25,01 EUR od

02.09.2014.  pa do isplate,

-

24,80 EUR od

02.10.2014.  pa do isplate,

-

24,59 EUR od

02.11.2014.  pa do isplate,

-

24,37 EUR od

02.12.2014.  pa do isplate,

-

24,15 EUR od

02.01.2015.  pa do isplate,

-

23,93 EUR od

02.02.2015.  pa do isplate,

-

23,71 EUR od

02.03.2015.  pa do isplate,

-

23,49 EUR od

02.04.2015.  pa do isplate,

-

23,26 EUR od

02.05.2015.  pa do isplate,

-

23,04 EUR od

02.06.2015.  pa do isplate,

-

22,81 EUR od

02.07.2015.  pa do isplate,

-

22,58 EUR od

02.08.2015.  pa do isplate,

-

22,35 EUR od

02.09.2015.  pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja."

VII Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 19. veljače 2020. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti, naknade štete/stjecanja bez osnove i isplate ističući da podnosi stupnjevitu tužbu. U tužbi navodi da je prvotužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom - bankom, dana 28.02.2006. u Poreču zaključio Ugovor o kreditu broj ugovora: 2402006-1031262160/51400607-5102872660 kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 39.060,00 CHF (tridesetdevettisućašezdesetCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj uz obvezu otplate u 180 (stoosamdeset) mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu s tim što je iznos anuiteta iznosio 316,88 CHF. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Ugovorena kamatna stopa je bila promjenjiva po odluci banke, a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosila je 5,390 % godišnje. Prvotužitelj je s tuženikom dana 14.01.2016. u Poreču zaključio Aneks broj 1. ugovora o kreditu broj 5102872660 kojim je obveza po kreditu iz Osnovnog ugovora u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR, te se Korisnik kredita obvezao obveze iz Osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB) za EUR na dan podmirenja, a umjesto ugovorne kamatne stope iz Osnovnog ugovora u CHF, primijenjena je kamatna stopa koju Banka primjenjuje na kredite s valutnorn klauzulom vezanom uz valutu EUR. Ovim aneksom je utvrđena nedospjela glavnica u ukupnom iznosu od 13.030,45 EUR (trinaesttisućatrideset i četrdesetpet/100 EUR) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB te određen iznos otplatnog anuiteta od 227,50 EUR (dvjestodvadesetsedam i pedeset/100 EUR) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja. Kao sudužnik predmetni ugovor potpisala je i Il tužiteljica VT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koja ima pravni interes da I tužitelj uspije u sporu obzirom da je u ugovoru na primjer ugovoreno: „Korisnik kredita i Sudužnik su suglasni i neopozivo dozvoljavaju Banci da sva njihova kunska i devizna sredstva, koja se nalaze na namjenskim ili nenamjenskim depozitnim računima Banke, bez prethodne obavijesti i bilo kakve prethodne suglasnosti, kao i bez intervencije suda, koristi za naplatu svih dospjelih obveza zajedno s nastalim troškovima.” Tužitelji su protekom vremena izgubili dokumentaciju o kreditu i posjeduju jedino Ugovor o kreditu i Aneks broj 1. ugovora o kreditu 5102872660, te se stoga I tužitelj dana 6. 2. 2020.g. obratio tuženiku da mu dostavi svu dokumentaciju vezanu za predmetni kredit, ali do podnošenja tužbe nije dobio odgovor tuženika. Osnovni ugovor je sadržavao nepoštene odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kojom su visina kredita i anuitetska otplata bili vezani za valutnu klauzulu u CHF. Prilikom zaključenja predmetnog ugovora tuženik s tužiteljima uopće nije pregovarao nego im je predočio formular ugovora „po principu uzmi ili ostavi" pri čemu je tuženik iskoristio sva svoja stručna znanja kao pravne osobe čije je nezanemarivi dio predmeta poslovanja davanje kredita kako bi ostvario nezakonitu korist. Prvotužitelju kao korisniku kredita nije dan izbor već je sama banka sačinila ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima, jer navodno za druge vrste kredita nije bio kreditno sposoban obzirom na male prihode. Do znatnog povećanja iznosa kredita došlo je zbog dva međusobno povezana faktora odnosno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule koje su nepošteno ugovorene na način da o njima nije pregovarano, iako tužena banka u ugovor unosi: „Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.”. Tužena banka kao pravna osoba čiji je predmet poslovanja davanje kredita bila je dužna informirati prvotužitelja da je rast tečaja CHF kao valutne klauzule kredita predvidiv. Naime, tuženik je kao financijski stručnjak i dio međunarodne korporacije znao da je tada slabi tečaj CHF tek privremenog karaktera, a da postoji mogućnost povećanja rizika u odnosu na CHF u zemljama istočne Europe gdje je CHF bio najzastupljenija valuta kod ugovora kreditu te je svoje znanje iskoristio ne samo za pljačku građana Republike Hrvatske već i cijele istočne Europe. Kredite kakve je bio prinuđen podignuti tužitelj nije plasirao u zemljama Zapadne Europe niti u matičnoj Austriji. lsto tako tužena banka nije obavijestila tužitelje da Hrvatska narodna banka (dalje: HNB) ne štiti kunu u odnosu na tečaj CHF kako to čini u odnosu na tečaj EUR-a, a niti je tužitelje obavijestila o postojećim studijama MMF iz 1997. u kojima je već tada bio predviđen porast tečaja CHF nakon uvođenja eurozone o čemu je kao multinacionalna kompanija i profesionalna novčarska ustanova imala saznanja. Suprotno svojim saznanjima tužena banka je CHF predstavila tužiteljima kao stabilnu valutu kojoj se ne predviđa rast tečaja, te da je minimalna mogućnost rasta otplatne rate kredita zbog povišenja kursa CHF. Tužena banka se nije zadužila u CHF da bi isplatila kredit prvotužitelju niti je prvotužitelj isplatila CHF. Tužena banka je znala da tužitelji nisu financijski stručnjaci, te da se ne radi o osobama koje bi mogle iii morale predvidjeti kretanje CHF ili znati da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Tužena banka je povrijedila načelo jednake vrijednosti činidaba, a valutnu klauzulu nije ugovorila sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Cilj i svrha valutne klauzule u Zakonu o obveznim odnosima je uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valute obveze a ta svrha valutne klauzule u konkretnom slučaju nije postignuta, jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj pa je valutna klauzula poslužila kao sredstvo kojim je grubo prekršeno načelo jednake vrijednosti činidaba. Tužitelji se pozivaju na odredbu čl. 21 i 247. Zakona o obveznim odnosima. Bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena pri čemu su kamate cijena. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke ništetna, jer je protivna Zakonu o zaštiti potrošača. Banka nije utvrdila egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metode izračuna tih parametara što suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača — prvotužitelja koji nije imao nikakvog utjecaja na povišenje kamatne stope. U vezi promjenjive kamatne stope nije sporno da ju je banka u skladu s ugovorom mijenjala po svojoj volji u skladu s politikom banke. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa prvotužitelju je povećavana nekoliko puta. Zbog načina obračuna s jednakim anuitetima otplate za određenu kamatnu stopu, svako povećanje kamatne stope je značilo da se smanjuje udio otplaćene glavnice u svakom anuitetu po novom otplatnom planu s povećanom kamatnom stopom, uslijed čega se glavnica tijekom vremena sporije smanjivala u odnosu na početni otplatni plan što je za posljedicu imalo dodatnu uvećanu cijenu kredita. Tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu, a o istom obavještavao prvotužitelja, bez da je za promjenu tražio ikakvu suglasnost, pa je visina kamatne stope isključivo ovisila o poslovnoj politici i odluci tuženika. Visina kamatne stope se mijenjala prema odluci tuženika bez ikakvih ugovorenih podataka o kojima ovisi visina redovne kamate. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ni na koji način s prvotužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarao, niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu tužitelja, dok je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tuženik u predugovornoj fazi davao prvotužitelju skriveno ili izričito poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope. Stoga su nepoštene odredbe tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, tj. od trenutka kad su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje je postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima cijelo vrijeme dok se koriste, dakle od trenutka kada su unesene u ugovor, pa nadalje, što sve proizlazi iz samog pojma ništetnosti, koja je posljedica toga što su nepoštene. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03), dalje u tekstu: ZZP 03), i to u razdoblju 10, rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naložio tuženiku da prekine s gore opisanim postupanjem i naložio da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda, te zabranio tuženiku takvo ili slično postupanje ubuduće Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je dana 9. travnja 2015.g. presudu pod brojem Revt-249/14 kojom je odbio revizije stranaka u postupku te je time u pozitivno pravnom sustavu RH utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Predmetna dekleratorna presuda obvezuje sve sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošač (tužitelj) pokrene protiv tuženika. Nakon odluke Ustavnog suda RH 15111-2521/215 i dr. i odluke VSRH broj Revt-575/16 donesena je odluka VTSRH PŽ-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. kojom su odbijene žalbe banaka. Protiv presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. 43 Pž-6632/201710 od 14. lipnja 2018. tuženik je izjavio reviziju, ali ju je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom donesenom pod brojem Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.g odbio. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ništetnost ima za posljedicu povrat onoga što se na temelju takvog ugovora, odnosno temeljem takvih odredbi ugovora, steklo, pa stoga prvotužitelj kao korisnik kredita smatra kako je preplatio cijenu kredita odnosno kamate u periodu od 28.02.2006. do 14. 1. 2016.g. Preplata se sastoji od iznosa koji predstavljaju razliku između naplaćenog temeljem ništetnih odredbi i stvarne obveze preuzete ugovorom. Pitanje svake zastare u ovom predmetu je riješeno s donošenjem pravnog shvaćanja Vrhovnog suda sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. u kojem stoji: Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske oduke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na svojoj internetskoj stranici Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi: " Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja." Tužitelj je pozivom na čl. 186.b st. 1. i 2. ZPP-a istakao zahtjev da tuženik u sudski spis preda pregled svih isplata izvršenih od 28.02.2006. do 14.01.2016. od prvotužitelja, kao i naplate koji je tuženik ostvario prema prvotužitelju, kao i zahtjev da se između prvotužitelja i tuženika utvrdi točno stanje međusobnih dugovanja po vještaku financijske struke, te da se naloži tuženiku da plati iznose stečene bez osnove po predmetnom kreditu, sa kamatama tekućim na svaki pojedini previše naplaćeni iznos i to za razdoblje od 20.12.2006. do isplate.

1.1. Tužitelji su tijekom ovog postupka od tuženika primili traženu dokumentaciju, te su podneskom od 29. siječnja 2021. godine uredili tužbeni zahtjev za isplatu kojim prvotužitelj potražuje isplatu novčanog iznosa od 21.114,89 kuna (pojedinačno po mjesecima od 02.04.2006. do 01.10.2015.).

2. Prije iznošenja odgovora na tužbu i upuštanje u raspravljanje tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, te se poziva na odredbu čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu od 28. veljače 2006. godine kojim je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Dalje ističe da tužitelj stupnjevitom tužbom, postavlja glavni i eventualni tužbeni zahtjev, gdje glavnim tužbenim zahtjevom zahtijeva da sud donese rješenje kojim se tuženiku nalaže da u roku od 15 dana isplati iznose čiju će visinu i tijek zakonskih zateznih kamata tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Odredba članka 186.b, Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje u tekstu: ZPP), tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. K tome, pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalno pravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP. Međutim, tužitelj postavlja neodređen stupnjeviti tužbeni zahtjev i bez navođenja ili dokazivanja postojanja valjanog pravnog razloga zahtjeva od tuženika dostavu dokumentacije. Također, a u odnosu na manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja, tj. da se tuženiku naloži da dostavi svu dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu, tuženik ističe da tužitelj uopće nije ni podnio zahtjev tuženiku za dostavu dokumentacije, a dopis na koji se tužitelj poziva nije dostavljen u spis pa tako ni tuženiku uz poziv za odgovor na tužbu. Imajući u vidu sve navedeno, tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci. Tuženik je podredno i opreza radi u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja. Ističe da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir da su tužitelj i tuženik dana 14. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - ČT) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj.

Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. prema pravnom stavu VSRH-a, tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi i tijekom postupka, tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR). Tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se očituje kako slijedi. Podredno, ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev tužitelja iz gore navedenih razloga, ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan zbog zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 19. veljače 2020. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik ističe kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, čime je došlo do prekida zastare. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 19.02.2020. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Dalje navodi da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. VSRH u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Iz Ugovora o kreditu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti Erste banke koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje gđe KT i gđe ŽTV, djelatnica tuženika koje su ugovarale predmetni kredit. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. Banka je imala obveze u CHF-u te nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik posebno želi naglasiti da je već 01.05.2011. godine kamatna stopa u odnosu na Ugovor o kreditu 5102872660 bila snižena ispod početno ugovorene kamatne stope, pa je tako snižena na 5,35% (početno ugovorena 5,39%). Zatim, tužitelju je kamatna stopa 01.10.2011. godine snižena i na 5,00% te je kao takva vrijedila sve do zakonskog fiksiranja kamatne stope na visinu od 3,23%, a sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine (NN 143/13). U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, pa time i nepoštena (ništetna), a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga tuženik ističe da je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe, a što tužitelj propušta uopće spomenuti, kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Visoki prekršajni sud RH, Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt- 294/2014, str. 35.). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. 2) ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl. 11. st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,39 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Tužitelj također predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, a kojom odredbom je ugovorena naknada za prijevremeni povrat kredita. Tuženik ističe da su u cijelosti paušalni i neosnovani takvi navodi tužitelja. Naime, tužitelju nikada nije bila naplaćena naknada za prijevremeni povrat kredita. Da je tužitelju bila naplaćena ta naknada to bi bilo vidljivo na pregledu prometa po partiji kredita. Obzirom da tužitelj nije dostavio nikakav dokaz da je navedena naknada plaćena, a iz priloženog pregleda prometa po partiji kredita nesporno je da tužitelju nikada nije bila naplaćena naknada za prijevremeni povrat kredita, tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom takve odredbe u cijelosti je neosnovan i promašen. Budući da tužitelj u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 1.268,84 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 2,77 od 02.04.2006. godine pa do isplate,

- kn 1,93 od 02.05.2006. godine pa do isplate,

- kn 1,37 od 02.06.2006. godine pa do isplate,

- kn 4,35 od 02.07.2006. godine pa do isplate,

- kn 5,51 od 02.08.2006. godine pa do isplate,

- kn 0,05 od 02.09.2006. godine pa do isplate,

- kn 4,09 od 02.10.2006. godine pa do isplate,

- kn 3,40 od 02.11.2006. godine pa do isplate,

- kn 9,07 od 02.12.2006. godine pa do isplate,

- kn 25,21 od 02.01.2007. godine pa do isplate,

- kn 36,07 od 02.02.2007. godine pa do isplate,

- kn 31,03 od 02.03.2007. godine pa do isplate,

- kn 33,97 od 02.04.2007. godine pa do isplate,

- kn 61,45 od 02.05.2007. godine pa do isplate,

- kn 68,20 od 02.06.2007. godine pa do isplate,

- kn 77,10 od 02.07.2007. godine pa do isplate,

- kn 77,04 od 02.08.2007. godine pa do isplate,

- kn 64,84 od 02.09.2007. godine pa do isplate,

- kn 82,99 od 02.10.2007. godine pa do isplate,

- kn 83,44 od 02.11.2007. godine pa do isplate,

- kn 70,70 od 02.12.2007. godine pa do isplate,

- kn 72,09 od 02.01.2008. godine pa do isplate,

- kn 45,24 od 02.02.2008. godine pa do isplate,

- kn 26,97 od 02.03.2008. godine pa do isplate,

- kn 8,93 od 02.04.2008. godine pa do isplate,

- kn 51,26 od 02.05.2008. godine pa do isplate,

- kn 63,01 od 02.06.2008. godine pa do isplate,

- kn 50,17 od 02.07.2008. godine pa do isplate,

- kn 75,76 od 02.08.2008. godine pa do isplate,

- kn 70,01 od 02.09.2008. godine pa do isplate,

- kn 44,73 od 02.10.2008. godine pa do isplate,

- kn 16,09 od 02.12.2008. godine pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Tuženik predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo naknadno korigirati prigovor radi prebijanja, do zaključenja glavne rasprave u ovoj stvari. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja. U odnosu na dio tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio način podešavanja kamatne stope, između stranaka bi se smatralo kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita (5,39%), pa bi, stoga, tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet od 01.05.2011. godine pa nadalje, jer je je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene već od tog datuma. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 1.020,25 odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od kn 6.428,30 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- CHF 0,42 izraženo u kn 2,54 od 02.06.2011. pa do isplate,

- CHF 0,41 izraženo u kn 2,51 od 02.07.2011. pa do isplate,

- CHF 0,41 izraženo u kn 2,67 od 02.08.2011. pa do isplate,

- CHF 0,41 izraženo u kn 2,64 od 02.09.2011. pa do isplate,

- CHF 0,41 izraženo u kn 2,52 od 02.10.2011. pa do isplate,

- CHF 8,95 izraženo u kn 54,92 od 02.11.2011. pa do isplate,

- CHF 8,90 izraženo u kn 54,41 od 02.12.2011. pa do isplate,

- CHF 8,87 izraženo u kn 54,95 od 02.01.2012. pa do isplate,

- CHF 8,82 izraženo u kn 55,44 od 02.02.2012. pa do isplate,

- CHF 8,79 izraženo u kn 55,27 od 02.03.2012. pa do isplate,

- CHF 8,74 izraženo u kn 54,45 od 02.04.2012. pa do isplate,

- CHF 8,69 izraženo u kn 54,31 od 02.05.2012. pa do isplate,

- CHF 8,66 izraženo u kn 54,42 od 02.06.2012. pa do isplate,

- CHF 8,61 izraženo u kn 53,83 od 02.07.2012. pa do isplate,

- CHF 8,57 izraženo u kn 53,60 od 02.08.2012. pa do isplate,

- CHF 8,52 izraženo u kn 53,01 od 02.09.2012. pa do isplate,

- CHF 8,48 izraženo u kn 52,22 od 02.10.2012. pa do isplate,

- CHF 8,43 izraženo u kn 52,53 od 02.11.2012. pa do isplate,

- CHF 8,39 izraženo u kn 52,46 od 02.12.2012. pa do isplate,

- CHF 8,33 izraženo u kn 52,09 od 02.01.2013. pa do isplate,

- CHF 8,29 izraženo u kn 50,97 od 02.02.2013. pa do isplate,

- CHF 8,24 izraženo u kn 51,22 od 02.03.2013. pa do isplate,

- CHF 8,19 izraženo u kn 51,06 od 02.04.2013. pa do isplate,

- CHF 8,14 izraženo u kn 50,42 od 02.05.2013. pa do isplate,

- CHF 8,10 izraženo u kn 49,25 od 02.06.2013. pa do isplate,

- CHF 8,05 izraženo u kn 48,58 od 02.07.2013. pa do isplate,

- CHF 7,99 izraženo u kn 48,67 od 02.08.2013. pa do isplate,

- CHF 7,95 izraženo u kn 48,73 od 02.09.2013. pa do isplate,

- CHF 7,90 izraženo u kn 49,21 od 02.10.2013. pa do isplate,

- CHF 7,84 izraženo u kn 48,40 od 02.11.2013. pa do isplate,

- CHF 7,79 izraženo u kn 48,28 od 02.12.2013. pa do isplate,

- CHF 7,74 izraženo u kn 48,13 od 02.01.2014. pa do isplate,

- CHF 42,87 izraženo u kn 268,20 od 02.02.2014. pa do isplate,

- CHF 42,53 izraženo u kn 267,76 od 02.03.2014. pa do isplate,

- CHF 42,21 izraženo u kn 264,88 od 02.04.2014. pa do isplate,

- CHF 41,88 izraženo u kn 261,15 od 02.05.2014. pa do isplate,

- CHF 41,54 izraženo u kn 258,29 od 02.06.2014. pa do isplate,

- CHF 41,20 izraženo u kn 256,51 od 02.07.2014. pa do isplate,

- CHF 40,87 izraženo u kn 256,49 od 02.08.2014. pa do isplate,

- CHF 40,52 izraženo u kn 256,35 od 02.09.2014. pa do isplate,

- CHF 40,18 izraženo u kn 254,01 od 02.10.2014. pa do isplate,

- CHF 39,83 izraženo u kn 252,82 od 02.11.2014. pa do isplate,

- CHF 39,48 izraženo u kn 252,05 od 02.12.2014. pa do isplate,

- CHF 39,12 izraženo u kn 249,16 od 02.01.2015. pa do isplate,

- CHF 38,77 izraženo u kn 247,74 od 02.02.2015. pa do isplate,

- CHF 38,41 izraženo u kn 245,44 od 02.03.2015. pa do isplate,

- CHF 38,05 izraženo u kn 243,14 od 02.04.2015. pa do isplate,

- CHF 37,69 izraženo u kn 240,84 od 02.05.2015. pa do isplate,

- CHF 37,32 izraženo u kn 238,47 od 02.06.2015. pa do isplate,

- CHF 36,96 izraženo u kn 236,17 od 02.07.2015. pa do isplate,

- CHF 36,58 izraženo u kn 233,74 od 02.08.2015. pa do isplate,

- CHF 36,21 izraženo u kn 231,38 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja.

3. Rješenjem posl.br. P-133/2020-5 od 23. lipnja 2020. ovaj sud se proglasio mjesno nenadležnim. Povodom žalbe tužitelja Županijski sud u Osijeku je preinačio Rješenje ovog suda od 23. lipnja 2020., te je riješio da je u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan za postupanje Općinski sud u Pazinu Stalna služba u Poreču-Parenzo tj. ovaj sud.

4. Podneskom od 27. studenog 2020. tuženik je zatražio da se uredujući sudac očituje postoji li bilo koja od okolnosti vezanih za subjektivnu i objektivnu nepristranost suda tj. da li je sudac ili njemu bliska osoba imao ili ima kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF bez obzira da li kod tuženika ili drugih banaka i da li bliska osoba suca zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu bez obzira je li tuženik ili neka druga banka pasivna strana.

4.1. Na traženje tuženika iz podneska od 27. studenog 2020., uredujući sudac je obavijestio Predsjednika suda da je početkom 2000-tih godina imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF zaključen sa Privrednom bankom Zagreb radi kupnje osobnog automobila, da su ispunjene sve obveze iz predmetnog kredita, te da nije niti će podnijeti tužbu.

4.2. Predsjednik suda je Rješenjem posl.br. 29 Su-481/2020-2 od 02. prosinca 2020. riješio da se uredujući sudac ne izuzima iz postupanja u ovom predmetu.

5. Prema odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP), u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što tužitelj dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu prema sadržaju građanskog pravnog odnosa je dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

5.1.Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit je i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

5.2. Tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe dana 06. veljače 2020. obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu kompletne dokumentacije vezane za predmetni Ugovor o kreditu zaključen 28. veljače 2006. godine koja bi bila temelj za tužbu kao i specifikaciju tužbenog zahtjeva, a kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio prije podnošenja tužbe. Zato je tužitelj bio primoran podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b. ZPP-a.

5.3. Sud je utvrdio da je manifestacijski zahtjev tužitelja osnovan.

5.4. Tijekom postupka tužitelj je obavijestio sud da mu je tuženik dostavio traženu dokumentaciju.

5.5. Tužitelj je pozvan da uredi tužbeni zahtjev.

5.6. Tužitelj je dokazao da je zahtijevana dokumentacija zajednička za obje stranke u postupku, a u pogledu njihovog građanskog pravnog odnosa, koji je proizašao iz predmetnog Ugovora o kreditu, te su bili ispunjeni uvjeti u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

6. Tužitelji su podneskom od 29. siječnja 2021. godine uredili tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu kojim su po osnovi promjenjive kamatne stope zatražili isplatu iznosa od 4.824,77 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja pojedinačno teče po mjesecima od 02. travnja 2006. do 16. rujna 2015., zatim su zatražili isplatu iznosa od 8.824,74 kn na ime novčane razlike nastale u postupku konverzije kredita, zatim isplatu iznosa od 7.462,39 kn na ime razlike između nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. utvrđene u postupku konverzije u odnosu na nedospjelu glavnicu, tj. tužitelji su zatražili isplatu ukupnog novčanog iznosa od 21.114,89 kn.

7. Tuženik se podneskom od 17. veljače 2021. godine protivio preinaci tužbenog zahtjeva. Ponovno se pozvao na konverziju kredita koja da je provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), te na odluke Vrhovnog suda RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 i odluku suda EU u predmetu C-81/2019 od 09. srpnja 2020. godine. Istaknuo je prigovor o zastari budući da je tužitelj osporio tuženikov prigovor zastare. Tuženik smatra da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, a sve pozivom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), te čl. 218. i 241. ZOO-a. Tuženik smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a.

Ustraje kod prigovora radi prijeboja.

8. Rješenjem posl.br. P-577/2020-23 od 11. listopada 2021. određen je prekid postupka dok pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije broj C-567/20 o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 29. listopada 2020. uputio Općinski građanski sud u Zagrebu.

8.1. Rješenjem posl.br. P-577/2020-26 od 09. kolovoza 2022. postupak je nastavljen.

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu (11-18), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (19-24), zahtjev za dostavu dokumentacije (25-26), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (53), obavijest o izračunu konverzije kredita (54- 65), pregled prometa (70-75, 121-122), reklamne letke (76-90), obavijest o promjeni kamatne stope s otplatnim planom (105-111), metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa (112-114), priopćenje za javnost (115-116), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka (304-353), te dopuna nalaza i mišljenja (412-422) i saslušani su tužitelji kao parnične stranke.

9.1. Tuženik je odustao od izvođenja dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka KT i VTV.

9.2. Drugi dokazi nisu izvedeni budući da su iz provedenih dokaza dostatno utvrđene odlučne činjenice za donošenje meritorne odluke. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se pročita iskaz JT budući da bi provođenjem takvog dokaza bilo povrijeđeno načelo neposrednosti i tužiteljima nije pružena mogućnost da se istoj postavlja pitanja i dadne iskaz na takva pitanja. Zato je njezin pisani iskaz jednostran i neprihvatljiv kao dokaz za ovaj postupak.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

11. Prigovor tuženika radi prijeboja i zahtjev za utvrđenje postojanja njegove tražbine prema tužiteljima nije osnovan. Djelomično je osnovan prigovor zastare u odnosu na isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 28. veljače 2006. utvrđeno je da su Ugovor sklopili prvotužitelj kao korisnik kredita, drugotužiteljica kao sudužnik s jedne strane i tuženik kao kreditor. Tuženik je prvotužitelju odobrio kredit u iznosu od 39.060,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj. Prema članku 3. Ugovora o kreditu isti je odobren za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora (stambeni kredit). Prema članku 6. na rok otplate od 180 mjeseci. U članku 7. ugovoren je način vraćanja kredita i to u 180 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, iznos anuiteta od 316,88 CHF, te je ugovorena valutna klauzula da se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja i potpisom Ugovora korisnik da potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Čl. 8. ugovorena je kamata i to da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 5,390% godišnje. Također da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Ugovorene su i druge odredbe, koje su za ovu pravnu stvar irelevantne.

13. Uvidom u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 14. siječnja 2016. utvrđeno je da su istog sklopili prvotužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik i drugotužiteljica kao sudužnik, te tuženik kao kreditor. Tim Aneksom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Čl. 2. Aneksa broj 1 ugovorne strane su suglasno utvrdile da se radi o istom ugovorno pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije te druge izmjene utvrđene tim Aneksom ili bilo kojim ranijim Aneksom ugovora u CHF, te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu čl. 145. Zakona o obveznim odnosima. Daljnjim odredbama Aneksa broj 1 od 14. siječnja 2016. izvršen je izračun konverzije, obveze po osnovnom Ugovoru u CHF, te konverzija, kao i iznos anuiteta u eur, te otplatni plan.

14. Prvotužitelj je iskazao da je prije predmetnog kredita imao kredit u Zagrebačkoj banci kojeg je dobio kao nenamjenski kredit, a koji mu je bio potreban za izgradnju kuće. Sa obitelji kao izbjeglica iz Bosanske Posavine došao je ovdje, te su kao obitelj namjeravali završiti izgradnju kuće koju su započeli sa kreditom dobivenim iz Zagrebačke banke. Budući da je sa kreditom iz Zagrebačke banke uspio napraviti temelje, te struju i vodu i prvu etažu, a kako su kamate bile velike i unatoč što je redovno otplaćivao kredit i unatoč što je imao relativno dobra primanja nije uspio nadalje da bi mogao otplaćivati kredit kod Zagrebačke banke. Zato se obratio drugim bankama, konkretno kod Erste banke, te je i iznio svoju situaciju i tražio reprogramiranje odnosno nije tražio da mu banka dadne novac već da mu odobri određeni novac i taj novac da se reprogramira sa kreditom kojeg je imao u Zagrebačkoj banci tako da Erste banka otplaćuje Zagrebačkoj banci za materijal kojeg bude kupovao, pa da se taj materijal direktno plaća sa tim kreditom realiziran kod Erste banke. Kod Erste banke je bio dogovor da će to biti kredit za nadogradnju kuće budući da je izgradnju već započeo sa kreditom od Zagrebačke banke. U banci je tada bila zaposlena jedna gospođa pod imenom KT i od nje je izričito tražio kredit u kunama i kada joj je iznio što zapravo želi, ona mu je rekla da nema nikakvog problema, da se može izvršiti reprogramiranje i da ne treba brinuti. Rekla mu je samo da njihovi procjenitelji trebaju izaći na lice mjesta i procijeniti to što je do tada izgradio. Ta gospođa KT mu je rekla da bi kredit bio u francima, ali on joj je izričito rekao da želi kredit u kunama, a to joj je rekao zato jer je prije imao kredit u eurima kod Zagrebačke banke. Gospođa KT mu je rekla da mu mogu odobriti kredit u vrijednosti od 25.000,00 eura i da treba platiti neki polog. Otprilike tri dana nakon tog dogovora u banci procjenitelji su zaista došli na lice mjesta, te su etažu koju je izgradio procijenili na 95.000,00 eura i tada su mu rekli koja je to protuvrijednost u kunama. Gđa. KT mu je naglasila da neće biti nikakvog problema za realizaciju kredita kod njih, da će to biti kredit u CHF, ali da se on ništa ne brine. Opet otprilike nakon par dana pozvan je kod tuženika u Erste banku i tamo ga je dočekao gotov ugovor da ga samo potpiše. Od strane tuženika nije mu objašnjeno ništa vezano za kamatnu stopu u smislu kako će se ona obračunavati, po kojoj metodi ili slično. Ne zna, niti je znao što znači valutna klauzula, niti mu je u banci objašnjeno što to znači. Predmetni kredit je iskorišten za dogradnju obiteljske kuće. Kako su bili izbjeglice u to vrijeme sa njim u obitelji živio je njegov otac, njegova žena VT sa njihovim sinom i njezinom majkom. VT tj. njegova žena nije sudjelovala u tim razgovorima kao on prilikom pregovaranja, ona je došla samo potpisati ugovor u banku. Ona je bila sudužnik. Niti kod javnog bilježnika im nije objašnjeno ništa vezano za kamatnu stopu ili promjenjivu kamatnu stopu, niti za valutnu klauzulu. Jako se dobro sjeća da mu je kod javnog bilježnika naglašeno da ako redovno ne otplaćuje kredit da bi mogao ostati bez kuće. To mu se usjeklo u pamćenje budući da je do tada tj. do 2006. godine 14 puta selio i to od 1992. do 2006. On je rate kredita otplaćivao direktno u banci, uvidio je da su rate kredita u porastu, ali nije ništa posebno prigovarao, jer u banci je svaki puta zatekao drugu osobu prilikom plaćanja rata kredita. Konverziju kredita ponudila mu je banka, on se odazvao. Kod konverzije on je prihvatio konverziju, ali ni tada mu nisu ništa posebno objašnjavali. Predmetnu kuću koju još nisu završili nikada nije korištena za iznajmljivanje ili u bilo koje druge poslove, već isključivo samo za življenje u njoj sa obitelji. Kuća ni dan danas nije dovršena, treba dovršiti još ostatak krova, neožbukana je zbog teške financijske situacije. Bio je ostao bez posla. Kada se kod Erste banke potužio da je u teškoj financijskoj situaciji i da treba kupiti laminat za sobu oni su mu ponudili Diners karticu i na žalost s tom Diners karticom je imao problema jer je bio u dugu oko 2.200,00 kn i zbog tog duga je morao puno platiti i kamate i tako da mu je jako teško zbog toga. Predmetni kredit su u cijelosti otplatiti 2021. godine.

15. Drugotužiteljica, supruga prvotužitelja u cijelosti potvrđuje sve što je iskazivao njezin muž, jer da je istina i jer je on to njoj i ispričao sve kako je bilo za vrijeme razgovora za dobivanje kredita. U predmetnom kreditu ona je bila sudužnik, pa u svemu osobno je pristupila samo kada se ugovor potpisivao. Prilikom samih razgovora između njezinog muža i službenika banke bila je prisutna samo kada je potpisivala ugovor. Kada je bila prisutna prilikom potpisivanja, u banci, službenica banke nije objašnjavala ništa o kamati, niti o valutnoj klauzuli, već je samo govorila da je taj kredit povoljan.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nisu bili u potpunosti informirani o svim rizicima koji mogu nastati glede ugovorenih odredbi vezanih za jednostranu promjenu kamatne stope, kao ni o valutnoj klauzuli, niti o odredbi vezanoj za slučaj prijevremenog povrata kredita, niti su imali mogućnosti pregovarati, niti utjecati na izmjene tih odredbi Ugovora o kreditu, niti su bili informirani o rizicima koji mogu nastati, a predmetni kredit je podignut kao stambeni kredit, isključivo za potrebe obitelji tj. rješavanja stambenog pitanja, kao izbjeglica i da tužitelji imaju status potrošača.

17. Između stranaka je nesporno:

- da su prvotužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, 28. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 39.060,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, koji je tuženik isplatio prvotužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa 5,390 % godišnje, promjenjiva, u skladu s važećim odlukama banke,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 180 mjeseci, da je tuženik prvotužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je prvotužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da su prvotužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor 14. siječnja 2016. sklopili Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu kojim se provodi Zakon o izmjeni dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (konverzija),

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 03.03.2006. do 31.12.2007. godine 5,39%, od 01.01.2008. do 31.03.2009. godine 5,55%, od 01.04.2009. do 30.09.2010. godine 5,90%, od 01.10.2010. do 30.04.2011. godine 5,65%, od 01.05.2011. do 30.09.2011. godine 5,35%, od 01.10.2011. do 31.12.2013. godine 5% i od 01.01.2014. godine 3,23%.

12. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu, kao i u odnosu na naplatu jednokratne naknade u slučaju prijevremenog povrata kredita, protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenim ugovornim odredbama, prvotužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, posebice zbog nesporne činjenice da je prvotužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- da li prvotužitelj ima status potrošača,

- da li tuženik ima pravo tražiti prijeboj odnosno utvrđenje da postoji njegova tražbina prema prvotužitelju.

13. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a da su prigovori tuženika i njegovi zahtjevi neosnovani.

14. Nakon provedenog financijskog vještačenja prvotužitelj je postavio tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu kako je to opisano u točki II, III i IV izreke ove Presude, dakle više od iznosa kojeg je potraživao po primljenoj dokumentaciji od strane tuženika. Dakle, prvotužitelj je preinačio tužbeni zahtjev.

15. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, pozivom na Zaključak Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine, u kojem se navodi "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.". Naime, do preinake tj. povećanja postojećeg tužbenog zahtjeva došlo je iz iste činjenične osnove, što se smatra neprava preinaka, pa je takva preinaka dopuštena.

16. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim dijela Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 28. veljače 2006. i to u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - tuženika odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke

- tuženika, zatim u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u dijelu u kojem je ugovoreno da u slučaju prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci banke. Posljedično tome predmet spora je i isplata zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i zbog ništetnosti odredbe o valuti otplate anuiteta. Predmet raspravljanja je i prigovor tuženika radi prijeboja, te prigovor zastare.

17. Tužitelji se u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu pozivaju na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. godine posl.br. P-1401/12, Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine posl.br. Pž-7129/13-4, Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine.

18. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

19. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

20. Također, i odredba čl. 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

21. Kako je odredbama čl. 7., 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula i kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, kao i ugovorene valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

22. U ukupnosti provedenih dokaza (među kojima su i iskazi tužitelja, a koji su iskazivali o okolnostima sklapanja Ugovora, informiranosti pri sklapanju Ugovora i dr., a tuženik je odustao od saslušanja službenika banke) sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano i valutne klauzule koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih Općih akata ili iz reklamnih letaka i objava u dnevnim novinama, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10).

23. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, kao i o valutnoj klauzuli, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i valutne klauzule, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe (članaka 7. i 8. Ugovora o kreditu) u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, i valutnoj klauzuli ništetne.

24. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju (od 01.04.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 28. veljače 2006. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužiteljima, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao. U postupku povodom kolektivne tužbe tužitelji traže utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe koja propisuje promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

25. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi utvrđenja ništetnosti i radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Nesporno je da je zahtjev prvotužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Prvotužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

27. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak, kao i ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, a koje su odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima. Tužitelji od tuženika nisu primili ništa u odnosu na iznos za koji tuženik traži prijeboj, pa slijedom toga tužitelji ne mogu biti u obvezi vratiti ono što nisu primili. Do sniženja kamatne stope došlo je temeljem zakonske odredbe - donijete zbog zakonske intervencije kako bi se zaustavilo nepošteno bankovno poslovanje. Tužitelji u predmetnom ugovornom odnosu nisu stekli ništa bez osnove, dakle nisu primili ništa i ne trebaju ništa ni vraćati. Takvo pravno shvaćanje su već zauzeli više županijskih sudova (ŽS u Splitu posl.br. Gž- 775/2021 od 13. listopada 2021. i ŽS u Zagrebu posl.br. Gž-2840/2023 od 22. kolovoza 2023.) budući da manje plaćene kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka sama mijenjala kamatnu stopu, a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike kako nije bila jasno predočena i zato tuženik ne može prijeboj crpiti iz svog nezakonitog postupanja. Zato navodi tuženika da treba umanjiti potraživanje tužitelja jer je prvotužitelj tijekom otplate kredita plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen, jer je plaćanje anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po eventualno manjoj kamatnoj stopi od početne prvotužitelj nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti obveza tužitelja da vraća bilo što tuženiku. Prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a onaj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora (konkretno ništetnih određenih odredbi ugovora) odgovoran je za štetu u ovom slučaju prvotužitelju koji tu štetu trpi zbog ništetnosti određenih odredbi ugovora, ako nije znao ili prema okolnosti nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

28. Dakle, glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra NT i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

29. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 LT i TT od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

30. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe da je tužitelj dužan platiti jednokratnu naplatu u slučaju prijevremene otplate kredita ističe se da prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu posl.br. C-26/13 se navodi da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovor moraju na transparentan način potrošaču biti jasni i objašnjeni razlozi mehanizma određivanja i obračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Prvotužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 10. koji se odnosi na slučaj prijevremenog povrata kredita. Ta odredba je bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelji tj. prvotužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na taj sadržaj što znači da postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Dakle, iz čl. 10. st. 2. predmetnog Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita, ovdje prvotužitelj, može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, ovdje tuženik. Ugovor o kreditu propisuje odredba čl. 1021. ZOO-a kojom je propisano da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U predmetnom Ugovoru o kreditu nije navedeno koji su to uvjeti koje može odrediti kreditor, a u Tarifi naknada u poslovima kreditiranja građana nije navedeno od čega se sastoji ta naknada za prijevremeni povrat kredita. Zato je odredba čl. 10. st. 2. netransparentna i apstraktna, te se iz nje ne može zaključiti zašto i radi čega tužitelj mora pristati na uvjete koje određuje kreditor, te je nejasno koji su to uvjeti odnosno koji je iznos jednokratne naknade. Iz tako utvrđenog proizlazi da je tuženik pripremio ugovor, da se radi o tipskom ugovoru, te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo već je tužitelj na unaprijed postavljene uvjete po tuženiku morao pristati da bi uopće bio u mogućnosti ishoditi kredit. U konkretnom slučaju do prijevremenog povrata kredita nije došlo pa tužitelj niti ne potražuje isplatu po toj osnovi, ali s obzirom da je ta odredba čl. 10. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna tužitelj ima pravo tražiti utvrđenje ništetnom tu odredbu, jer je u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ta odredba nepoštena i u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO-a propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavak 4. tog članka propisuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti kredit već samo naknadu stvarno pretrpljene štete. U konkretnom slučaju tuženik nije pretrpio nikakvu štetu, budući da do prijevremene otplate kredita nije ni došlo, niti je tužitelj tražio isplatu po toj osnovi. Dakle, iako ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita nije u suprotnosti sa odredbom čl. 1024. ZOO-a, ista je nepoštena, jer se o njoj, između ugovornih strana, nije posebno unaprijed pregovaralo, i jer prvotužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a što predstavlja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu korisnika kredita, pa je kao takva ništetna.

31. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu ČT protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

31. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

32. Sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovoru od 14. siječnja 2016. utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

33. Nadalje, navedenim Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su (pa tako i tužiteljica) doslovno spašavali svoju egzistenciju.

34. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

35. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

36. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

37. Tužitelji imaju status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, te ima svojstvo potrošača.

38. U postupku je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke.

38.1. Vještak je dana 26. lipnja 2024. izradio nalaz i mišljenje u kojem je iznio: "Sukladno gore navedenim utvrđenjima i izračunima vještaka, za razdoblje do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine,

• razlika između stvarno naplaćene kamate po CHF kreditu (koja se tijekom otplate kredita uvećavala temeljem jednostrane odluke banke) i kamate koju je tužitelj trebao platiti prema početnom otplatnom planu koji mu je uručen prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu primjenom početne kamatne stope koja je ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu ukupno iznosi *234,95 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5

• razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlike su nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF, i to pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *3.544,90 EUR kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 6

• razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlike su nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF, i to negativne tečajne razlike ukupno iznose *163,42 EUR kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 7

• u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *1.209,66 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji • u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine tuženik je tužitelju utvrdio manjak u iznosu od *1.171,24 EUR, kojeg je tužitelj namirio uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR nakon sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija i provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika

• u obračunu konverzije kredita tuženik je utvrdio manjak, odnosno nije bilo utvrđene preplate iz konverzije. Manjak iz konverzije ukupno je iznosio *1.171,24 EUR, a ukupna zatezna kamata na manjak iz konverzije do 30.09.2015. godine iznosi *1.469,93 EUR."

39. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te je sukladno istome uredio tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu.

40. Tuženik se podneskom od 26. srpnja 2024. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, te da ne traži saslušanje vještaka. Međutim, predlaže dopunu vještačenja budući da nije u mogućnosti specificirati svoj prigovor s osnove manje plaćenih kamata, jer da je vještaku propušteno naložiti sve zadatke koje je predložio tuženik.

41. Vještak je po pozivu suda, a na prijedlog tuženika, dopunio nalaz i mišljenje, te je iznio da je konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR je provedena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) i da je razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz točke IX. b) odgovora na tužbu ukupno iznosi 1.020,20 CHF, odnosno *629,71 EUR kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 1 Dopune nalaza i mišljenja.

42. Tuženik se očitovao na dopunu nalaza i mišljenja vještaka, ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka i ne traži saslušanje vještaka. Osporava osnov potraživanja tužitelja i protivi se preinaci tužbenog zahtjeva koju je tužitelj učinio podneskom od 11. kolovoza 2024. godine, jer da je uz postojeće tužbene zahtjeve postavio i zahtjev za isplatu iznosa od 2.679,50 eura s osnove navodne razlike nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i eur na dan 30. rujna 2015. kao dana konverzije. Istakao je i prigovor zastare. Konačno je, ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, istakao da ima protutražbinu prema tužitelju, te je predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju kako je to opisano odbijajuće u točki V izreke ove Presude.

43. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, razumljiv, potpun, objektivan, te izrađen u skladu s pravilima struke, i zato je sud istog prihvatio kao vjerodostojan i točan i na istome temeljio visinu tužbenog zahtjeva prvotužitelja.

43.1. O preinaci tužbe već je obrazloženo u točki 15. obrazloženja.

44. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik bi u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a bio dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 5,390 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 5,390%, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prvotužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva.

45. Zahtjev prvotužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke tijekom trajanja otplate i valutna klauzula po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine.

46. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

47. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Aneksu broj 1 Ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 28. veljače 2006. godine.

48. Tuženikov prigovor zastare je djelomično osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te da je tužitelj svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i zbog ništetnosti odredbe koja regulira plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, podnio 19. veljače 2020. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Međutim, istekao je zastarni rok za isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 19. veljače 2020. i zato od 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe za isplatu 19. veljače 2020. je istekao zastarni rok za isplatu po osnovi ništetne odredbe o kamatnoj stopi, ali nije istekao zastarni rok za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, koji rok teče od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe 19. veljače 2020., dakle nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine. U ovom postupku je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja propisuje naknadu za slučaj prijevremenom povrata kredita tj. da banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke, s obzirom na to zastarni rok za isplatu po toj osnovi nije istekao.

49. Prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik da postoji njegovo potraživanje prema tužitelju po osnovu negativne razlike, odnosno zbog manje plaćenog zbog promjene kamatne stope i tečaja valute u vrijeme dospijeća mjesečnog anuiteta, a u odnosu na kamatnu stopu i tečaj valute u trenutku davanja kredita na korištenje nije osnovan. Pravni institut stjecanja bez pravne osnove ne može se primijeniti na tuženika koji je inicirao ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je prvotužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF nego što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženice ne postoji pravni osnov. Odredba članka 323. stavka 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, pa tuženica nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike.

50. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, koja odredba propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna strana nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelji nisu uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu (za isplatu iznosa od 234,95 eura u odnosu na ukupni tužbeni zahtjev). Tužitelj je zatražio naknadu parničnog troška za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 09. prosinca 2020., 23. studenog 2022., 02. prosinca 2024., za sastav podnesaka od 01. veljače 2020., 15. veljače 2021., 12. kolovoza 2024., 09. rujna 2024., 08. listopada 2024. za svaku radnju po 200,00 eura, za sastav žalbe od 07. srpnja 2020. godine 300,00 eura, te za sudsku pristojbu za tužbu i presudu za svaku po 70,00 eura i to sve uvećano za 10% zbog zastupanja punomoćnika dvije osobe.

50.1. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 09. prosinca 2020., 23. studenog 2022. i 02. prosinca 2024., zatim za sastav podnesaka od 15. ožujka 2021., 12. kolovoza 2024. i 09. rujna 2024., za svaku radnju po 200,00 eura, za sastav žalbe 300,00 eura sve uvećano za 10% (170,00 eura) i za trošak financijskog vještačenja 400,00 eura, a što sveukupno iznosi 2.270,00 eura.

50.2. Tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 01. veljače 2020., jer navedeni podnesak niti ne postoji u spisu, nije mu priznat niti trošak za sastav podneska od 08. listopada 2024., jer je isti bio nepotreban odnosno nije bio nužan za odlučivanje u ovom postupku, a niti mu je priznat trošak za sudsku pristojbu na tužbu jer istu nije platio, kao ni što mu nije priznat trošak za sudsku pristojbu na presudu jer istu sukladno zakonu nije ni dužan platiti.

50.3. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.t.1., 8.1., 9.t.1., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: Tarifa).

51. Tuženiku parnični trošak nije priznat, budući da isti nije uspio u ovom postupku.

52. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 14. siječnja 2025.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.