Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-348/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Slavena Vidmara, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Nevene Popović, u kaznenom predmetu protiv optužene PM, zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 5. u vezi stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. i 129/19., dalje u tekstu: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženice podnesene protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola od 6. lipnja 2024., broj K-27/2021, u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženice, odvjetnika Damira Šebetića,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optužene PM kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom optužena PM proglašena je krivom zbog počinjenja dva kaznena djela protiv zdravlja ljudi – neovlaštena proizvodnje i promet drogama iz članaka 190. stavka 2. i 5. KZ/11. i članka 190. stavka 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanih u točkama 1. i 2. izreke, te joj je za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. i 5. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđena je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11., u izrečenu kaznu zatvora optuženici je uračunato vrijeme lišenja slobode od uhićenja 6. svibnja 2020. do 7. svibnja 2020.

1.2. Na temelju članka 190. stavka 8. u vezi članak 79. stavka 1., 2. i 6. KZ/11., od optuženice je oduzet jedan žuti PVC smotuljak u kojemu se nalazila praškasta materija težine 1,0 grama, jedan PVC smotuljak u kojemu se nalazila zelena biljna materija težine 1,0 gram, i jedna digitalna vaga te je određeno da će se ovi predmeti po pravomoćnosti presude uništiti.

1.3. Na temelju članka 560. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19.,80/22. i 36/24. – dalje: ZKP/08.), od optužene PM je oduzeta imovinska korist u iznosu od 700,00 kuna/92.91 euro koju je ostvarila kaznenim djelom pod točkom 1. u izreci, i nakon što je utvrđeno da navedeni novčani iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske, optuženici je naloženo da 700,00 kuna/92,91 euro isplati u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

1.4. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08., optuženica je u cijelosti oslobođena troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. tog zakona.

2. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnijeli optužena PM po branitelju Marku Ivkoviću, odvjetniku u Puli, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da se preinači na način da joj se izrekne blaža kazna odnosno sankcija u odnosu na jedinstvenu kaznu zatvora.

3. Odgovor na žalbu optuženice podnijelo je državno odvjetništvo podneskom od 29. kolovoza 2024. te je predložilo da se ta žalba odbije kao neosnovana.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., prije sjednice vijeća bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Na temelju članka 475. stavka 1. ZKP/08. o sjednici vijeća izvješteni su optuženica i njezin branitelj odvjetnik Marko Ivković, koji su to u žalbi zahtijevali, kao i državni odvjetnik, a sjednica je održana u prisutnosti branitelja optužene Damira Šebetića, odvjetnika u Zagrebu, u zamjenu za odvjetnika Marka Ivkovića. Na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica je održana u odsutnosti optužene PM i državnog odvjetnika, koji su o sjednici uredno izvješteni.

6. Žalba optužene PM nije osnovana.

7. Prije svega, treba navesti, a budući da žaliteljica neke vidove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08., zapravo podvodi i isprepliće s žalbenom osnovom pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o kojoj osnovi se sadržajno i radi, vezano uz te identične žalbene razloge ovaj drugostupanjski sud će se iscrpnije očitovati pri ispitivanju osnovanosti žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u nastavku će se iznijeti razlozi u odnosu na ostale, bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

7.1. Kad je riječ o tome da je optuženoj PM u činjeničnom opisu dijela iz članka 190. stavka 2. KZ/11., stavljeno na tereti da je radi prodaje posjedovala PVC smotuljak u kojem se nalazila droga amfetamin, bruto težine 1,0 gram, što je, kako ista navodi u žalbi, u proturječju s količinom ove droge prema utvrđenjima iz zapisnika o vještačenju Centra za forenzična vještačenja „Ivan Vučetić“ od 15. lipnja 2020., u kojem je konstatirano da je masa zaprimljenog paketića amfetamina 1,0 gram, dok je u toj ustanovi preciznim mjerenjima utvrđeno da bruto masa paketića iznosi 0,92 grama, evidentno je da se radi o vrlo malom, zanemarivom količinskom odstupanju. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima, izreka pobijane presude nije nerazumljiva, niti proturječna razlozima presude, pa stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

7.2. Nadalje, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva tvrdnja optuženice da prvostupanjski sud njezinu obranu u pobijanoj presudi, koju je tijekom postupka iznosila u više navrata, nije jasno i pregledno izložio te u razlozima presude nije naveo kako je taj dokaz vrednovao. Suprotno tome, u obrazloženju pobijane presude, u odnosu na učin oba kaznena djela za koja je žaliteljica proglašena krivom, sud je, u kontekstu izvedenih materijalnih i personalnih dokaza, uzimajući u obzir i obranu optuženice, našao dokazanim spornu činjenicu da je optuženica drogu heroin prodala IM te prouzročila njegovu smrt i time počinila kazneno djelo iz članka 190. stavka 5. u vezi stavka 2. KZ/11., a u odnosu na kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11., također uzimajući u obzir ono što je optuženica navela u svojoj obrani, iscrpnom analizom i ocjenom izvedenih dokaza sud je našao dokazanim da je posjedovala drogu amfetamin i marihuanu radi prodaje, što je ista osporila. Kako je sve to u razlozima pobijane presude argumentirano obrazloženo, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468 stavka 1. točke 11. ZKP/08., kao ni bitna povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., na koje optužnica u žalbi upire.

7.3. Također, u okviru iste žalbene osnove iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., nije u pravu žaliteljica kad u žalbi ističe da pobijana presuda ne sadrži razloge o obliku krivnje u odnosu na oba djela za koja je proglašena krivom. Naime, pod točkom 44. u razlozima presude, u odnosu na osnovni oblik kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11. (djelo pod točkom 1.), prvostupanjski je sud naveo da je optuženica bila svjesna da IM prodaje heroin i da je to droga čije prometovanje je zabranjeno, što nedvojbeno upućuje da je djelo počinila s izravnom namjerom, dok je u odnosu na kvalificirani oblik tog djela iz stavka 5. KZ/11., i prouzročenje smrti IM, sud ispravno utvrdio da je u odnosu na tu posljedicu postupila s nesvjesnim nehajem. U odnosu na kazneno djelo iz članka 190 stavka 2. KZ/11. (djelo pod točkom 2.), treba navesti da se to djelo može počiniti jedino s izravnom namjerom, što je sud pod točkom 56. u obrazloženju pobijane presude, kad je iznosio razloge kojima se rukovodio pri izboru vrste i mjere kazne, izričito i konstatirao, s tim da je već iz činjeničnog opisa djela u kojem se optuženica tereti da je drogu amfetamin i marihuana posjedovala radi neovlaštene prodaje, evidentno da je postupila s izravnom namjerom, pa njezina žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

7.3.1. U kontekstu onog što je naprijed izneseno, ne postoji nikakvo proturječje između izreke pobijane presude i razloga iznesenih u presudi u odnosu na oblik krivnje, na što optuženica također u žalbi paušalno upire.

7.4. Nadalje, a vezano uz bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 10. ZKP/08. (povreda načela reformacije in peius), na koju žaliteljica u žalbi upire, okolnost da je državni odvjetnik, podneskom od 5. lipnja 2024., nakon ukidne drugostupanjske odluke, u odnosu na kazneno djelo iz članka 190. stavka 5. u vezi stavka 2. KZ/11., a vezano uz težu posljedicu prouzročenja smrti IM proizašlu iz osnovnog kaznenog djela, djelomično dopunio činjenični opis djela utoliko što je naznačio da je u odnosu na navedenu težu posljedicu optuženica postupila s nesvjesnim nehajem, što ranija optužnica nije sadržavala, takvom dopunom činjeničnog opisa, suprotno iznesenom stavu žaliteljice, objektivno nije povećana kriminalna količina inkriminiranog kaznenog djela za koje je terećena s obzirom da je to najblaži oblik krivnje koji se za kvalificirano kazneno djelo, kakvo je i kazneno djelo iz članka 190. stavka 5. u vezi stavka 2. KZ/11., okrivljeniku može staviti na teret.

7.5. Isto tako, a vezano uz bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženica posve neutemeljeno u žalbi ističe da je u ponovljenom postupku bilo povrijeđeno načelo jednakosti oružja, koje je sastavnica prava na pravično suđenje, upirući time na to da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Naime, imajući u vidu da je prvostupanjski sud postupio po uputi koju mu je ovaj drugostupanjski sud dao u ukidnoj odluci te je u ponovljenom postupku kao svjedoka ispitao TM, koji je dokaz žaliteljica ranije i predložila, što u žalbi ista i navodi, nema govora o tome da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

7.6. Nije u pravu žaliteljica niti kad u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., koja se sastoji u tome da je sud izvode iz kaznene i prekršajne evidencije, protivno zakonu, pročitao kao zadnji dokaz, jer iz sadržaja raspravnog zapisnika od 5. lipnja 2024. (list 588. do 596. spisa), nesporno proizlazi da je na kraju dokaznog postupka ispitana optužena PM, a prije toga su pročitani izvaci iz prekršajne i kaznene evidencije, što je u skladu s odredbom članka 418.stavka 3. i 5. ZKP/08. u kojem je propisan redoslijed izvođenja navedenih dokaza, pa stoga nije počinjena naprijed navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

8. Također, nije u pravu žaliteljica niti kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na njezinu štetu jer nije razmotrio mogućnost da radnje za koje se tereti pod točkama 1. i 2., kojima je ostvarila biće dva kaznena djela, u skladu s odredbom članka 52. KZ/11., podvede pod jedno produljeni kazneno djelo. Naime, u navedenoj zakonskoj odredbi je propisano, da bi se djelatnost počinitelja koji s namjerom izvrši više radnji u prirodnom smislu kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela mogla tretirati kao produljeno kazneno djelo, potrebno je da između tih radnji postoji prostorna i vremenska povezanost zbog koji čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu, koje zakonske pretpostavke u konkretnom slučaju ne egzistiraju, budući da je optuženica kazneno djelo pod točkom 1. počinila 12. studenog 2019., dok je djelo pod točkom 2. počinila znatno kasnije - 6. svibnja 2020., dakle nakon gotovo 6 mjeseci, pa između tih djela ne postoji vremenska povezanost. 9. Nadalje, nije u pravu žaliteljica ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Vezano uz tu žalbenu osnovu žaliteljica uglavnom polemizira s zaključcima prvostupanjskog suda iznesenim u pobijanoj presudi, a pri tome preocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza te im daje vlastito subjektivno tumačenje.

10. U kontekstu naprijed navedenog, a u odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, žaliteljica u žalbi ističe, s obzirom na to da je dugogodišnja ovisnica o heroinu, zbog čega joj je propisana supstitucijska terapija, da je prvostupanjski sud propustio nedvojbeno utvrditi njezinu ubrojivosti.

10.1. Vezano uz pitanje ubrojivosti okrivljenika, treba navesti, ako se pojavi sumnja da je okrivljenik zbog ovisnosti od alkohola ili opojnih droga počinio kazneno djelo i da je zbog toga bila isključena ili smanjena njegova ubrojivost, da u tom slučaju sud može odrediti psihijatrijsko vještačenje okrivljenika (članak 325. stavka 1. ZKP/08.). Međutim, kako u konkretnom slučaju nije bilo bilo kakve indikacije glede sumnje u ubrojivost (ili smanjenu ubrojivost) optuženice vezane uz počinjenje inkriminiranih djela i mogućnost shvaćanja značenje svog postupanja ili vladanja svojom voljom, tim više jer ista, a niti njezin branitelj, tijekom postupka nisu na to ukazivala niti su predložili da se provede psihijatrijsko vještačenje, prvostupanjski sud nije imao razloga odrediti to vještačenje s obzirom da njezina ubrojivost očito nije bila dovedena u pitanje, pa u odnosu na to pitanje činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno.

11. Nadalje, u odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje vezano uz počinjenje kaznenog djela iz članka 190. stavka 5. u vezi stavka 2. KZ11., u kojem se optužena PM tereti da je 12. studenog 2019. u Puli prodala IM neutvrđenu količinu droge heroin za 700,00 kuna, koju je isti konzumirao te je zbog trovanja heroinskom smjesom preminuo **.**.2019. (djelo pod točkom 1.) optuženica je priznala da je sa žrtvom IM, vezano uz prodaju droge heroin i speed, putem poruka komunicirala u razdoblju od 10. do 12. studenog 2019. , ali je, kako tvrdi, to odbila učiniti iako je u porukama navodila da će mu prodati drogu, što je učinila samo kako bi ga smirila. Međutim, takvu obranu optuženice prvostupanjski sud opravdano nije cijenio kao istinitu, te je ispravno utvrdio da je ista IM prodala predmetnu drogu.

11.1. Naime, u obrazloženju pobijane presude pod točkama 23. do 26. sud je kronološki iznio cjelokupan sadržaj komunikacije između optuženice i žrtve putem SMS poruka, a iz te komunikacije, kao bitno, valja izdvojiti sadržaj SMS poruke od 10. studenog 2019. u kojoj žrtva obavještava optuženicu da dolazi u Hrvatsku i da će doći kod nje, te je pita: „jel možeš riješit jedno i drugo“, na što optuženica odgovara: „Ok.“, a u idućoj poruci koju je žrtva poslala optuženici 11. studenog 2019. u 22,51 sati, pita ju: „jel mogu doći do tebe oko 05 po tozu“, s tim da izraz „toza“, kako je to u svojoj obrani i navela optuženica, u žargonu označava drogu heroin, na što mu optuženica, u poruci od 22,59 sati, odgovara: „Nemože, tek u 10h…“, dok u porukama od 12. studenog 2019. žrtva pita za cijenu, a optužena mu odgovara „soma.“

11.2. Slijedom naprijed navedenog, s obzirom na sasvim jasan i izričiti dogovor između optuženice i žrtve vezan uz prodaju vrsta droge, kao i njezine cijene, neuvjerljiva je i očito sračunata na otklanjanje kaznene odgovornosti obrana optuženice da nije ozbiljno mislila prodati žrtvi predmetnu drogu, pa je prvostupanjski sud ispravno zaključio da je ista 12. studenog 2019. žrtvi prodala neutvrđenu količinu droge heroin za 700,00 kuna.

11.3. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženice da nema nepobitnog dokaza iz kojeg bi proizlazilo da bi žrtvi prodala drogu heroin, ističući s tim u vezi da je to mogla učiniti i neka druga osoba. Naime, u konkretnom slučaju prvostupanjski je sud ispravno, kao bitnu okolnost, cijenio uski vremenski okvir u kojem se odvijala komunikacija između optuženice i žrtve upravo 12. studenog 2019., imajući pri tome u vidu da je tog dana žrtva, već u 05.57 sati, optuženici poslala prvu poruku u kojoj je obavještava da mu kasni autobus i da će kod nje, dakle u Puli, biti oko podneva te od nje traži da naruči „tozu“ (heroin), a u 10,27 sati je obavještava da se nalazi u Pazinu, da bi joj u 10,28 sati poslao poruku u kojoj je pita: „koliko za obe stvari“, na što mu u poruci u 10,29 sati ista odgovara: „Soma.“ Navedene činjenice sud je, logički ispravno, doveo u vezu s drugom nespornom činjenicom da je optuženik, 12. studenog 2019. u 11,35 sati, na bankomatu koji se nalazi u neposrednoj blizini stana optuženice, podigao 700,00 kuna, i da između njih tog dana nije bilo daljnje komunikacije, a nakon toga, što također nije sporno, žrtva se taksijem, zajedno s njegovom majkom ĆM, koja se nalazila na liječničkom pregledu, iz Pule taksijem odvezao kući u mjesto Jadreško, s tim, što je u konkretnom slučaju također vrlo bitno, da je ĆM, kako to proizlazi iz njezina svjedočkog iskaza, platila 150,00 kuna za izvršeni prijevoz taksijem, jer IM kod sebe nije imao novac, što, isto tako, upućuje da je žrtva, novcem kojeg je podigao na bankomatu, platio heroin koji mu je prodala optuženica. Prema tome, sve navedene okolnosti, kako to prvostupanjski sud ispravno zaključio, predstavljaju zatvoreni krug indicija da je optuženica prodala žrtvi drogu heroin. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv sadržaj SMS komunikacije od 15. studenog 2019., dakle nakon smrti žrtve, pronađen u mobitelu optuženice, na koji ista upire navodeći da bi iz tog dokaza proizlazila umiješanost neke nepoznate treće osobe u prodaju droge žrtvi, jer okolnost da je optuženica drogu nabavljala od neke druge osobe, ne dovodi u pitanje njezinu odgovornost. Osim toga, okolnost da iz svjedočkog iskaza DM, stanodavca u čijem stanu optuženica stanuje, ne proizlazi da je u inkriminiranom vremenu optuženicu netko posjetio, na što optuženica u žalbi također upire, nije dokaz koji bi upućivao da prodaja droge nije obavljena, jer je do toga moglo doći i izvan toga stana.

12. Također, za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženice u kojima ista dovodi u pitanje teoriju ekvivalencije koju je prvostupanjski sud primijenio prilikom utvrđenja uzročno-posljedične veze između konzumacije droge heroin od strane žrtve i smrti istog. Naime, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskomedicinske vještakinje doc. dr. sc Marije Baković i toksikološke vještakinje dr. sc. Marine Nestić, koji dokaz je prvostupanjski sud opravdano cijenio kao vjerodostojan, IM je umro nasilnom smrću zbog konzumacija heroinske smjese, budući da je analizom uzoraka njegove krvi, mokraće i očne vodice dokazana prisutnost 6-MAM, koji je prvi metabolit heroina, koju je drogu konzumirao unutar dva sata od nastupa smrtnog ishoda, time da vrijeme smrti vještaci nisu mogli egzaktno utvrditi, ali, s obzirom na vrijeme pronalaska mrtvog tijela (13. 11. 2019. oko 05,30 sati), podatke o dojavi smrti, itd., su mišljenja da je smrt IM nastupila tijekom prvih sati 13. studenog 2019., što je prvostupanjski sud, pod točkama 7. do 7.3. te 38., 39., 40. i 41. u pobijanoj presudi, vrlo detaljno i argumentirano obrazložio. Okolnost da vještakinje sa sigurnošću nisu mogle odgovoriti da li bi samo konzumacija heroina izvjesno dovela do letalnog ishoda, na što žaliteljica u žalbi upire, nije relevantna, s obzirom da su na daljnje pitanje decidirano navele da u konkretnom slučaju nije utvrđen neki drugi uzrok smrti.

13. Osim toga, protivno žalbenim navodima, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optužena PM pri počinjenju inkriminiranog kaznenog djela iz članka 190. stavka 5. u vezi stavka 2. KZ/11., u odnosu na smrtnu posljedicu IM postupila s nesvjesnim nehajem, za što je sud, pod točkom 44. u presudi, naveo razloge koje kao utemeljene prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

14. Nije u pravu optužena PM ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je drogu amfetamin i marihuana, koja je pronađena pretragom njezina stana, posjedovala u cilju neovlaštene prodaje (djelo pod točkom 2.), a ne osobne potrebe. S tim u vezi, pod točkama 49. do 52. u pobijanoj presudi, prvostupanjski je sud iznio vrlo iscrpne i argumentirane razloge (vrste droga, način pakiranja, posjedovanje vage za precizno mjerenje na kojoj su pronađeni tragovi heroina, amfetamina i marihuane, nedostatak financijskih sredstava itd.), koji, i po stavu ovog drugostupanjskog suda, nedvojbeno upućuju da je optuženica predmetne droge posjedovala radi daljnje prodaje, pa je njezina žalba i u tom dijelu neosnovana.

15. Slijedom svega naprijed iznesenog, suprotno žalbenim navodima optuženice, savjesnom ocjenom svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u njezinom ponašanju ostvaruju objektivni i subjektivni elementi kaznenih djela iz članka 190. stavka 5. u vezi stavka 2. KZ/11. i članka 190. stavka 2. KZ/11., za koja djela ju je proglasio krivom.

16. Isto tako, nije u pravu optuženica ni kad prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni, ističući da joj je sud izrekao prestrogu kaznu.

17. Kao što je to i naprijed navedeno, prvostupanjski je sud optuženici za kazneno djelo iz članka 190. stavka 5. u vezi stavka 2. KZ/11., (za koje djelo je propisna kazna zatvora od najmanje 5 godina), sudskim ublažavanjem kazne na temelju članka 48. stavka 2. i 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, a za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11., (za koje djelo je propisna kazna zatvora od 1 do 10 godina), je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, te je, na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 4 mjeseca.

17.1. Pri izboru vrste i mjere kazni prvostupanjski sud, kao olakotno optuženici je cijenio teško materijalno i zdravstveno stanje, prijašnji život, dosadašnju neosuđivanost i korektno držanje pred sudom, kao i to da ju je smrt IM, s kim je bila u bliskim prijateljskim odnosima, osobno teško pogodila, dok otegotnih okolnosti nije bilo.

17.2. Sve naprijed navedene olakotne okolnosti prvostupanjski sud je optuženici pravilno i dostatno vrednovao te joj je, primjenom principa individualizacije kazne, za svako pojedino kazneno djelo utvrdio minimalne zakonom propisane kazne, primjenjujući u odnosu na kazneno djelo iz članka 190. stavka 5. u vezi stavka 2. KZ/11., institut sudskog ublažavanja kazne, pa, suprotno žalbenim navodima iste, te kazne, kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora, nisu prestrogo odmjerene, već su adekvatne težini počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženice i svim okolnostima djela. Stoga će se, i po stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, izrečenom kaznom u dovoljnoj mjeri izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela i pravednost u kažnjavanju, ali i svi one druge svrhe kažnjavanja (generalna i specijalna prevencija) predviđene u članku 41. KZ/11., pa je žalba optuženice zbog odluke o kazni, neosnovana.

18. Kako žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u smislu članka 478. ZKP/08., u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o oduzimanju predmeta i odluke o oduzimanja imovinske koristi na način kako je to i navedeno u izreci pobijane presude pod točkama III i IV točke 1., 2. i 3., imajući u vidu da je prvostupanjski sud navedene odluke donio u skladu s odredbama članka 79. i 190. stavka 8. KZ/11. i članka 560. ZKP/08., one su u svemu pravilne i zakonite, pa žalba optuženice ni u tom dijelu nije osnovana.

19. Zbog svega naprijed navedenog, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci te je žalba optužene PM odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Balenović