REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

10000 ZAGREB – Ul. Grada Vukovara 84

Poštanski pretinac 310

Poslovni broj: Pr-879/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Kristini Trtanj Vukoja kao sucu u pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Neviu Svilaru, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika DOMUS PLUS d.o.o. za projektiranje, proizvodnju i graditeljstvo, Zagreb, Ribnjak 12, OIB: 38675980049, zastupanog po punomoćniku Nevenu Grdiniću, odvjetniku u Zagrebu, dana 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku DOMUS PLUS d.o.o., Zagreb, Ribnjak 12, OIB: 38675980049, da tužitelju ĐZ, državljaninu Bosne i Hercegovine, s prijavljenim boravkom u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 3.981,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.125 euro, sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi da dan 1. siječnja, a za drugu polugodište referentna stopa koja je na snazi dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenih 1.125 euro, kao neosnovan.

IV/ Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnog troška

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 14.4.2022.g. navodi da je bio zaposlenik tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28.09.2015.g., zaključno do 19.08.2021.g., na radnom mjestu zidara. Dana 11.12.2020.g., obavljajući za tuženika kao poslodavca poslove svog radnog mjesta na gradilištu u Vodnjanu, tužitelj je pretrpio ozljedu lijeve noge, koja je priznata je kao ozljeda na radu temeljem prijave o ozljedi na radu koju je poslodavac podnio Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Regionalnom uredu Zagreb. Odredbom članka 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu propisano je da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. U tužbi potražuje pravičnu novčanu naknadu (naknadu neimovinske štete) u iznosu od 30.000,00 kn sa zateznim kamatama. Tuženiku je podnio zahtjev za naknadu predmetne štete od 05.11.2021.g., no tuženik je otklonio svoju odgovornost te je tužiteljev zahtjev odbio.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu (osnovi i visini) u cijelosti. Ne osporava da je tužitelj bio u radnom odnosu sa tuženikom kao poslodavcem, na radnom mjestu zidara, temeljem ugovora o radu od 28.09.2015. kao i da je predmetni radni odnos prestao dana 19.08.2021. temeljem Sporazuma o raskidu ugovora, a na inicijativu tužitelja (koji sporazum je tužitelj dostavio uz tužbu).

2.1. Osporava ostale okolnosti iznesene u tužbi, posebice da bi kod tuženika došlo do bilo kakvog propusta u pogledu zaštite na radu. Osporava da bi tužitelj imao prema njemu tražbinu s bilo koje osnova, pa tako i s osnove naknade štete. Osporava postojanje uzročno posljedične veze između neke njegove radnje ili propuštanja sa štetom koju tužitelj tvrdi da je trpi, jer šteta koju tužitelj potražuje nije posljedica ozljede koju bi tužitelj pretrpio na radu, a za koju bi poslodavac bio odgovoran. Osporava postojanje uzročno posljedične veze između pada za vrijeme rada za tužitelja i ozljede iz medicinske dokumentacije.

2.2. Ističe da tužitelj nema prema tuženiku bilo kakvo potraživanje pa tako ni potraživanje s osnove ozljede na radu. Radni odnos tužitelja i tuženika je sporazumno prestao dana 19.08.2018. godine. Prilikom prestanka radnog odnosa tužitelj i tuženik su uredili svoja međusobna prava i obveze, uključujući pitanja međusobnih potraživanja, potpisivanjem Sporazumnog raskida ugovora. Člankom 4. predmetnog sporazuma ugovoreno je kako slijedi: „Obje strane izjavljuju da nemaju međusobnih potraživanja niti obveza prema drugoj strani.“

2.3. Dakle, u sporazumu koje su stranke potpisale prilikom prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika, tužitelj je izričito potvrdio da nema nikakvih potraživanja prema tužitelju. Kako je tužitelj potvrdio u sporazumu sa tuženikom da nema nikakvih potraživanja prema tuženiku, time je potvrdio da nema prema tuženiku niti potraživanje radi kojeg je pokrenuo ovaj postupak. Tuženik je već u očitovanju na tužiteljev zahtjev od 15.11.2021. ukazao da tužitelj nije ovlašten postaviti zahtjev jer nema potraživanje, niti pravni interes za podnošenje ove tužbe.

2.4. Podredno, opreza radi i neovisno o već iznesenom, tuženik osporava sve daljnje neosnovane navode iz tužbe. Ističe da je tužitelj kao radnik bio osposobljen za rad na siguran način te je kao radnik sukladno odredbi članka 68. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine broj 71/2014, 118/2014, 154/2014, 94/2018 i 96/2018 dalje „ZZR“) bio dužan obavljati poslove s dužnom pažnjom te voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja. Prema vlastitoj izjavi, tužitelj se ozlijedio okliznuvši se na kamen. Pad je posljedica radnikove krajnje nepažnje. Iz prijave ozljede razvidno je da se radi o padu na ravnom terenu. Pad nije posljedica nekog poslodavca, već propusta tužitelja da primijenio osnovu pažnju pri obavljanju svake radne operacije. U smislu članka 68. st. 2. ZZR, radnik je dužan prije početka rada pregledati radno mjesto i obavijestiti poslodavca o postojanju eventualnih nedostataka, odnosno obavijestiti nadređene o situaciji koju bi smatrao opasnom za svoje zdravlje. Iz tužbe ne proizlazi da bi tužitelj pregledao i uočio neki nedostatak u pogledu kamena na koji se poskliznuo, a da bi o tome obavijestio tuženika. Tužitelj je kao i svaki radnik dužan voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja što obuhvaća i pažnju prilikom hodanja kako ne bi došlo do pada. Kada radnik ne obavlja svoje poslove s opisanom dužnom pažnjom, već s krajnjom nepažnjom koja može rezultirati njegovim padom ili ozljeđivanjem poslodavac ne može odgovarati za štetu koja nastane kao posljedica toga postupanja. Takvo postupanje da tuženik nije postupa s dužnom pažnjom, već da je do njegovog pada došlo uslijed krajnje nepažnje, na koju tuženik nije mogao utjecati, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Predmetna je okolnost od utjecaja na oslobađanje odnosno umanjene odgovornosti tuženika za naknadu štete, u smislu članka 25. st. 2. ZZR-a. Smatra da je tužitelj toga očito bio svjestan kada je u sporazumu o raskidu radnog odnosa izjavio da nema potraživanja prema tuženiku.

2.5. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te osporava da bi tužitelj i danas trpio posljedice ozljeđivanja. Tužitelj nije trpio duševnu bol zbog naruženja. Nema nikakvog dokaza da bi do ikakvog vidljivog naruženja uopće došlo, posebice ne iz priložene medicinske dokumentacije. Također nema niti dokaza da bi trpio duševne bolova radi umanjenja životne aktivnosti, jer je iz medicinske dokumentacije na koju se tužitelj poziva razvidno da bi ozljeda bila lakše prirode i da bi oporavak od iste bio kratak, a nigdje se ne ukazuje na ikakve trajne posljedice ozljeđivanja. Specijalist medicine rada je izdavanjem svjedodžbe o zdravstvenoj sposobnosti tužitelja od 03.05.2021. godine potvrdio da je tužitelj zdravstveno sposoban za obavljanje poslova zidara, pa tako ne može biti govora da bi već u svibnju 2021. godine trpio bilo kakve trajnije posljedice, a posebice ne u trenutku podnošenja tužbe.

2.6. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u sporazumni raskid ugovora o radu, prijave o ozljedi na radu, te rješenje HZZO klasa: UP/I-502-03/21-02/330, ur. broj: 338-21-02-02-21-06 od 09.03.2021.g., zahtjev za naknadu štete od 05.11.2021.g., očitovanje na odštetni zahtjev od 15.11.2021.g., potvrdu o osposobljenosti za rad na siguran način tužitelja, izjavu tužitelja od 03.02.2021., Svjedodžbu o zdravstvenoj sposobnosti tužitelja, Sporazumni raskid ugovora i očitovanje tuženika od 15.11.2021. godine, podatke o vremenskim prilikama, medicinsku dokumentaciju i ostalu dokumentaciju u spisu. Proveden je dokaz medicinskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, kao stranaka u postupku.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, te brižljive i savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno, a sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan. 5. Prema odredbi čl. 25. Zakona o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18 - dalje ZZR), ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti.

Prema st.2. poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornom može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

6. Propisi obveznog prava koji se primjenjuju su odredbe čl. 1045. u svezi s člancima 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) te čl. 1067. Prema odredbi čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima, štetnik se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, dok se djelomično može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je oštećenik djelomično pridonio šteti. Pojam krivnje radnika određen odredbom čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima obuhvaća oblika krivnje.

6.1. Prema teoriji i sudskoj praksi šteta nastala na radu je ona šteta koju radnik pretrpi tijekom obavljanja radnih zadataka zbog kojih je i zasnovao radni odnos ili radnih zadataka prema posebnom nalogu poslodavca. Štetom nastalom u vezi s radom smatra se i ona šteta koja je nastala kad je radnik obavljao neku djelatnost koja nije izravno obavljanje zadataka zbog kojih je zasnovan radni odnos, ali je takva djelatnost odnosno takvo ponašanje radnika bilo potrebno da se obave radnje vezane za radne zadatke zbog kojih je zasnovao radni odnos.

7. U postupku nije bilo sporno da je tužitelj bio u radnom odnosu sa tuženikom kao poslodavcem, na radnom mjestu zidara, temeljem ugovora o radu od 28.09.2015. kao i da je predmetni radni odnos prestao dana 19.08.2021. temeljem Sporazuma o raskidu ugovora, a na inicijativu tužitelja (koji sporazum je tužitelj dostavio uz tužbu).

8. Sporno jest da li postoji obveza tuženika za naknadom štetu iz štetnog događaja od 11.12.2020., s obzirom na čl. 4. Sporazumnog raskida ugovora o radu, prema kojem ugovor prestaje važiti 19. kolovoza 2021.g.

9. U sporazumnom raskidu ugovora o radu navedeno je slijedeće:

"Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, potpisan 28. rujna 2015.g. sporazumno se raskida.

Ugovor prestaje važiti dana 19. kolovoza 2021.g.

Raskid je zatražen od strane posloprimka, zbog osobnih razloga Obje strane izjavljuju da nemaju međusobnih potraživanja niti obveza prema drugoj strani.

Po raskidu ugovora, posloprimac je se dužan javiti u nadležnu policijsku ispostavu te vratiti dozvolu i iskaznicu za boravak i rad te napustiti područje Republike Hrvatske".

10. U svojoj izjavu (list 42) tužitelj navodi da se dana 11.12.20. ozlijedio okliznuvši se na kamen i ozlijedio lijevu nogu u predjelu stopala.

11. Potraživanje za naknadom štete zbog ozljede na radu je potraživanje iz radnog odnosa pa tako i Županijski sud u Rijeci u odluci GžR 1888/2021-2 od 3.6.2022. ".... budući da zahtjev za naknadu štete zbog ozljede na radu predstavlja potraživanje iz radnog odnosa, pitanje zastare takve tražbine utvrđuje se prema odredbama Zakona o radu, a ne primjenom odredbi ZOO-a.."

12. Prilikom Sporazuma o prestanku radnog odnosa stranke mogu urediti sva otvorena pitanja i međusobna potraživanja. Tražbina naknade štete ne mora biti izričito navedena u sporazumu, jer se odredba sporazuma odnosi generalno na sva potraživanja i obveze među strankama, a stranke u sporazumu su izričito navele da nemaju potraživanja.

13. Jedino u slučaju da potraživanje naknade štete nije bilo dospjelo, odnosno da tužitelj nije znao niti mogao znati opseg svoje štete u trenutku sklapanja sporazuma, onda se tužitelj ne bi mogao odreći takvog potraživanja i tuženik ne bi s uspjehom mogao isticati prigovor da su stranke riješila sva svoja međusobna potraživanja.

14. Stoga je sud proveo dokaz medicinskim vještačenjem, s izričitim zadatkom medicinskom vještaku da se očituje kada je završeno liječenje, odnosno stabilizirano zdravstveno stanje tužitelja.

15. Iz nalaza i mišljenja vještaka, između ostalog proizlazi da se stanje kod tužitelja stabiliziralo 15.3.2021.g. nakon pregleda fizijatra koji preporuča hod bez štake te rasteretni režim i simptomatsku terapiju.

16. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbi, stoga je i sud prihvatio nalaz i mišljenje kao stručno napravljeno. Stoga je sud zaključio da je tužitelj s danom 15.3.2021.g. imao saznanja o obujmu i visini pretrpljene štete zbog ozljede na radu te da se od 16.3.2021.g. valjano mogao odreći te naknade.

17. Tužitelj u svom iskaz navodi da je bio zaposlen kod tuženika zaposlen kod tuženika od 10.06.2015. godine i 11.02.2021., da je pao sa krova i otvorio bolovanje. Bolovanje je zatvorio 30.03.2022., a 31.03.2022. išao sam na montažu i radio sam što sam mogao. Kada su došli s godišnjeg odmora poslije 15.08.2022. dao je otkaz te sklopio sporazumni otkaz s tuženikom. Otkaz je dao jer nije mogao više izvršavati svoje dužnosti i izdržati rad na visini jer je imao psihičkih problema. Otkaz je dao na način da je to rekao BZ, a on je to prenio SZ. Sutradan mu je taj otkaz bio na stolu kod BZ i već je bio potpisan od strane SZ. Kada je došao do BZ, osim njega nikog drugog tamo nije bilo i BZ mu je rekao da ne napušta tuženika jer da je sedam godina u firmi i da je brigadir i zbog ozljede, ali nije više mogao izdržati rad na visini. Nije pročitao taj otkaz jer je bio pod utjecajem kolega koji su mu govorili da ne napuštam tuženika. Nitko ga nije prisiljavao da potpiše sporazumni raskid.

Na poseban upit pun. tužitelja naveo je da nakon što je potpisao sporazumni raskid da li je tada pročitao, odgovorio je da nije. Na daljnji upit da kada je najavio otkaz da li je bilo dodatnih dogovora oko prestanka radnog odnosa odgovorio je da nije bilo nikakvih dogovora, a razgovor je bio samo između kolega u firmi koji su mu govorili da ne napušta firmu. Kod tuženika je prestao raditi kod tuženika odgovaram da 19.08.2022.

18. Zakonski zastupnik UZ u svom iskazu navodi da je zakonski zastupnik kod tuženika od 2018. i u konkretnom slučaju sporazumni raskid nije ništa drugačiji u odnosu na slične ranije situacije jer je praksa tuženika da uvijek daje sporazumni raskid na traženje radnika. Tužitelj je izjavio po povratku sa kolektivnog godišnjeg od 01.-15.08. da želi raskid ugovora i to svom nadređenom BZ koji je to prenio zakonskom zastupniku. Potom je pripremio sporazumni raskid kao u sličnim slučajevima koji je razumljiv i čitljiv svakome tko nije pravne struke i da bude jednostavan te je to predao BZ kao nadređenom da on to proslijedi tužitelju i predao mu sam već potpisani primjerak sa uputom da vidi ima li ikakvog potraživanja u smislu da li tužitelj treba razdužiti neku opremu i slično i da li firma ima ikakvih potraživanja ili dugovanja prema tužitelju. Utvrđeno je da nitko nema nikakvih potraživanja, a na tužiteljev zahtjev koji je tražio da raskid bude trenutni, odnosno da napušta firmu sa sutrašnjim danom, kako je i naveden dan prestanka radnog odnosa. Poznato mu je da je tužitelj nakon potpisivanja sporazumnog raskida preuzeo osobne stvari i napustio firmu.

19. Primjenjujući i pravno mišljenje VSRH posl.br. Revr -1510/2016-2 od 5.7.2017.g. u kojem se navodi: "Kako je ugovor o radu prestao sporazumo0m ugovornih strana, to nema osnove da se utvrđuje dan sudskog raskida ugovora o radu. Isto tako, obzirom da su u samom sporazumu ugovorne strane jasne navedene da jedna prema drugoj nemaju više nikakvih potraživanja, jasno je da tužitelj neosnovano potražuje naknadu štete zbog nezakonitog otkaza, odnosno isplatu neisplaćene plaće", to i ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev u ovom predmetu neosnovan.

20. Neosnovano se tužitelj poziva na odredbu čl. 320. st.1. Zakona o obveznim odnosima, pri tvrdnji da se nije odrekao potraživanja naknada štete zbog predmetne ozljede na radu. Navedenom odredbom propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

21. Naime, ovaj sud smatra da nema nejasnih odredaba, jer je jasno navedeno cit: "Obje strane izjavljuju da nemaju međusobnih potraživanja niti obveza prema drugoj strani". Nadalje, sam tužitelj u svom iskazu tvrdi da nije niti pročitao navedeni sporazum, a dapače da ga je nadređeni radnik govorio da ne odlazi od tuženika, kao i da su mu to i ostali kolege govorili te da ga nitko nije prisiljavao da potpiše navedeni sporazum. U takvoj situaciji, kada tužitelj potpisuje sporazum bez da ga pročita, te čak kada mu nadređeni radnik predlaže da ostane raditi kod tuženika ne može se smatrati da je tužitelj upotrijebio i dužnu pažnju kao i da je riječ o nejasnoj odredbi.

22. Kako je tužitelj mogao znati za opseg štete u ožujku 2021.g., a sporazumni raskid radnog odnosa potpisan je u kolovozu 2021.g. na zahtjev tužitelja, u kojem je naveo da nema potraživanja iz radnog odnosa naspram tuženika, to je sud odbio tužbeni zahtjev.

23. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku, a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH,123/08, 57/11, 25/13, 89/14,- Odluka USRH, 70/19, 80/22

- dalje ZPP), tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i važećom odvjetničkom tarifom („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22;138/2023 - dalje:). Pri odmjeravanju troškova sud je vodio računa i o odredbi čl.155.st.1. ZPP-a i priznao samo neophodne troškove u postupku, osobito vodeći računa o pravilima Zakona o parničnom postupku koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Priznati trošak sastoji se od: sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 14.4.2023. i 30.1.2024. svako po 200 euro, (tbr. 8/1 OT), pristup roč. 21.5.2024. 100 euro (tbr. 9/2 OT), pristupa roč. 26.11.2024. 200 euro (tbr. 9/2 OT), na što pripada PDV 25% 225 euro, odnosno sveukupno 1.125 eura. Ostali trošak nije priznat temeljem odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a i čl. 156.st.1. ZPP- a, jer je sud smatrao da nisu bili neophodni u postupku ili ponavljaju već iznijete navode ili su uzrokovani krivnjom same stranke.

23.1. To što procesne odredbe propisuje pravo stranke na podnošenje podnesaka, ne znači da stranka ima pravo u svakom slučaju prebaciti taj trošak na teret druge strane, već svaki trošak da bi se priznao, mora biti potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155.st.1. ZPP-a odvjetniku kao punomoćniku potrebno je da su kumulativno ispunjene dvije pretpostavke - da je zatraženi trošak predviđen odredbama Tarife te da je bio potreban za vođenje konkretnog postupka u smislu odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a. Nepriznati podnesci po mišljenju suda nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka. Trošak pristupa ročištu na objavu nije trošak koji je neophodan u postupku jer se presude objavljuju i na e-oglasnoj ploči suda pa nije neophodno da sud primjerak prethodno digitalno potpisane presude printa i takav isprintani primjerak uručuje strankama, a da trošak za to snosi suprotna strana. Naposljetku, s isprintanom presudom koja se uruči na objavu stranke ne mogu podnijeti nikakav prijedlog za ovrhu, već istu moraju podnijeti s digitalnim primjerkom presude, stoga navedeni trošak se ne može smatrati neophodnim u postupku. Stav VSRH o priznavanje troškova pristupa na ročište odnosi se na razdoblje prije stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku NN 138/2023, kada je stranka morala fizički doći na sud i preuzeti presudu i klauzulu ovršnosti.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 14. siječnja 2025.g.

SUDAC:

Kristina Trtanj Vukoja

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana u smislu odredbe čl. 335 st. 7-11 Zakona o parničnom postupku.

Dna:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika