P-1711/2019

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Šibeniku po sucu Jadranki Longin, u pravnoj stvari tužiteljice ČHĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po Suzani Malenica, odvj. iz Šibenika, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po OD Matulić i Bilić d.o.o., Split, radi isplate, na ročištu dana 03. prosinca 2024. u nazočnosti pun. tužitelja Suzane Malenica, odvj. u Šibeniku, a u odsutnosti tuženika, te ročištu objave odluke dana 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, OIB: 02535697732 da tužiteljici ČHĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 820,76 EUR, sve s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007. g., od 1.1.2008. do 31.7.2015. g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. 08.2015.g. do 31. 12. 2022. godine, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, tekućima na pojedinačne mjesečne iznose:

- na iznos od 7,18 EUR od 29. 02. 2008.

- na iznos od 9,90 EUR od 31. 03. 2008.

- na iznos od 5,42 EUR od 30. 04. 2008.

- na iznos od 4,44 EUR od 31. 05. 2008.

- na iznos od 5,90 EUR od 30. 06. 2008.

- na iznos od 3,00 EUR od 31. 07. 2008.

- na iznos od 3,16 EUR od 31. 08. 2008.

- na iznos od 4,87 EUR od 30. 09. 2008.

- na iznos od 11,21 EUR od 31. 10. 2008.

- na iznos od 9,54 EUR od 30. 11. 2008.

- na iznos od 11,26 EUR od 31. 12. 2008.

- na iznos od 11,36 EUR od 31. 01. 2009.

- na iznos od 11,41 EUR od 28. 02. 2009.

- na iznos od 11,26 EUR od 31. 03. 2009.

- na iznos od 11,29 EUR od 30. 04. 2009.

- na iznos od 11,10 EUR od 31. 05. 2009.

- na iznos od 10,94 EUR od 30. 06. 2009.

- na iznos od 10,97 EUR od 31. 07. 2009.

- na iznos od 11,07 EUR od 31. 08. 2009.

- na iznos od 11,06 EUR od 30. 09. 2009.

- na iznos od 10,97 EUR od 31. 10. 2009.

- na iznos od 11,13 EUR od 30. 11. 2009.

- na iznos od 11,25 EUR od 31. 12. 2009.

- na iznos od 11,45 EUR od 31. 01. 2010.

- na iznos od 11,40 EUR od 28. 02. 2010.

- na iznos od 11,65 EUR od 31. 03. 2010.

- na iznos od 11,59 EUR od 30. 04. 2010.

- na iznos od 11,70 EUR od 31. 05. 2010.

- na iznos od 12,46 EUR od 30. 06. 2010.

- na iznos od 12,30 EUR od 31. 07. 2010.

- na iznos od 12,73 EUR od 31. 08. 2010.

- na iznos od 12,59 EUR od 30. 09. 2010.

- na iznos od 12,30 EUR od 31. 10. 2010.

- na iznos od 12,87 EUR od 30. 11. 2010.

- na iznos od 13,59 EUR od 31. 12. 2010.

- na iznos od 13,09 EUR od 31. 01. 2011.

- na iznos od 13,27 EUR od 28. 02. 2011.

- na iznos od 13,03 EUR od 31. 03. 2011.

- na iznos od 13,07 EUR od 30. 04. 2011.

- na iznos od 14,02 EUR od 31. 05. 2011.

- na iznos od 14,09 EUR od 30. 06. 2011.

- na iznos od 14,91 EUR od 31. 07. 2011.

- na iznos od 14,51 EUR od 31. 08. 2011.

- na iznos od 14,07 EUR od 30. 09. 2011.

- na iznos od 14,02 EUR od 31. 10. 2011.

- na iznos od 13,98 EUR od 30. 11. 2011.

- na iznos od 14,17 EUR od 31. 12. 2011.

- na iznos od 14,37 EUR od 31. 01. 2012.

- na iznos od 14,39 EUR od 29. 02. 2012.

- na iznos od 14,25 EUR od 31. 03. 2012.

- na iznos od 14,32 EUR od 30. 04. 2012.

- na iznos od 14,38 EUR od 31. 05. 2012.

- na iznos od 14,28 EUR od 30. 06. 2012.

- na iznos od 14,32 EUR od 31. 07. 2012.

- na iznos od 14,26 EUR od 31. 08. 2012.

- na iznos od 14,11 EUR od 30. 09. 2012.

- na iznos od 14,27 EUR od 31. 10. 2012.

- na iznos od 14,35 EUR od 30. 11. 2012.

- na iznos od 14,32 EUR od 31. 12. 2012.

- na iznos od 13,99 EUR od 31. 01. 2013.

- na iznos od 14,27 EUR od 28. 02. 2013.

- na iznos od 14,29 EUR od 31. 03. 2013.

- na iznos od 14,37 EUR od 30. 04. 2013.

- na iznos od 13,86 EUR od 31. 05. 2013.

- na iznos od 13,85 EUR od 30. 06. 2013.

- na iznos od 13,92 EUR od 31. 07. 2013.

- na iznos od 14,04 EUR od 31. 08. 2013.

- na iznos od 14,23 EUR od 30. 09. 2013.

r i j e š i o  j e

1. Ne dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.708,98 EUR, u roku od 15 dana zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi utvrđenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troška preko dosuđenog dijela.

O b r a z l o ž e nj e

1.Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je sa tuženikom dana 28. rujna 2006. sklopio ugovor o kreditu br. 9011969004 na temelju kojeg je tužitelju isplaćen kredit u iznosu 17.197,25 CHF za kupnju automobila. Tužitelj ističe da tužbom traži isplatu pretplaćenih kamata koje je pretplatio po osnovi nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime,, tuženik je tipskim ugovorom ugovorio takvu ugovornu odredbu koja stvara očigledno neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Poziva se na presudu VTS RH br. Pž-6632/17.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnome naveo da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestalo isplatom kredita 2014. pa predlaže tužbeni zahtjev odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326 st. 2 ZOO-a. Što se tiče ugovaranja promjenjive kamatne stope da je čl. 26 ZOO-a dopušteno ugovaranje iste. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Tuženik je potrošačima učinio dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa, te je nakon stupanja na snagu ZOKI informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, a uz obavijest je dostavljao i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

3. Nakon što je tuženik dao odgovor na tužbu, tužiteljica je podneskom od 13. siječnja 2022. preinačila tužbu na način da sada traži i utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, te isplatu i s te osnove. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica u podnesku od 21. veljače 2024. (l.s. 133-141) konačno uređuje tužbeni zahtjev sukladno istom na način da sada potražuje iznos od 2.783,54 EUR koji se odnosi na razliku nastalu uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu ( 820,76 EUR) kao i razliku zbog većeg tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj (1.905,22 EUR) sve sa kamatama na pojedine iznose.

4. Tuženik se podneskom od 28. studenog 2024. na navedeno u bitnom očitovao da je tužiteljica izvršila preinaku tužbenog zahtjeva nakon što je on dao odgovor na tužbu kojim se protivio tužbi na način da je sada potražuje i iznos s naslova ugovaranja valutne klauzule u CHF koji nije bio predmetom tužbe kao i da je povećan utuženi iznos pa predlaže učinjenu preinaku odbiti.

5. Čl. 190. st. 1. ZPP propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok st. 3. istog propisuje da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Čl. 191. st. 1. ZPP propisuje da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

6. Preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sastoji se u izmijenjenom sadržaju tužbenog zahtjeva na način da se uz postojeći dodaje i novi tužbeni zahtjev. Dakle, radi se o objektivnoj sukcesivnoj kumulaciji pa se za navedeno pored općih pravila o preinaci tužbe moraju primijeniti pravila i o dopustivosti objektivne kumulacije tužbenog zahtjeva, znači kumulativno moraju biti ispunjene pretpostavke za objektivnu preinaku tužbe i za objektivnu kumulaciju tužbenog zahtjeva iz čl. 188. st. 1. ZPP-a. Da bi ovakva vrsta preinake bila dopuštena potrebno je da osim što su nakon podnošenja tužbe nastale okolnosti koje opravdavaju preinaku bude ispunjena i pretpostavka da nije izmijenjena činjenična ni pravna osnova na temelju koje se preinaka traži. Stoga, kako tužitelj nije naveo ni dokazao da bi nakon podnošenja tužbe nastale okolnosti koje opravdavaju preinaku, te kako postojeći i preinačeni tužbeni zahtjev nisu u međusobnoj svezi u smislu da se postojećim tužbenim zahtjevom traži isplata temeljem izvanugovornog obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove, dok se preinačenim zahtjevom traži i utvrđenje ništetnosti ugovora, dakle izmijenjena je pravna osnova na temelju koje se preinaka traži, to sud nije dopustio preinaku u ovoj pravnoj stvari.

7. Obzirom nije dopustio preinaku u odnosu na valutu, sud je dalje odlučivao samo o postojećem tužbenom zahtjevu koji se odnosi na razliku preplaćenih kamata (obzirom je iz nalaza i mišljenja moguće utvrditi iznose i dospjeća koja se tiču samo razlike kamata).

8. U dokaznom postupku je sud izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 28. rujna 2006. br. 9011969004 ( l.s. 4-8), financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financijsko-računovodstvene poslove ČH iz [adresa] (l.s. 95-103), saslušao tužiteljicu i svjedoka HHĆ. Sud nije izvodio druge dokaze smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa na ime razlike kamata, sve zajedno sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, u odnosu na ono što je početno ugovoreno.

11. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

12. Nije sporno da su strane sklopile Ugovor o kreditu od 28. rujna 2006. br. 9011969004 kojim je tuženik plasirao tužitelju namjenski kredit za kupnju vozila od 17.197,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,99 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke.

13. Sporno je, međutim, pitanje osnova i visine utužene tražbine. Naime, sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog jednostrane promjene kamatne stope. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom je tuženik istakao prigovor zastare kao i status potrošača tužitelja.

14. U pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da je isti neosnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30.siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 13. lipnja 2019., to se prigovor zastare tuženika ukazuje neosnovanim.

15. Ovaj sud smatra da je odredba Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Ovo stoga jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite. Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. god. pod br. P – 1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, ovaj sud smatra da je iz navedenih razloga ništava i odredba predmetnog Ugovora o kreditu ( čl. 4.) kojom se isto regulira, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO) te tužitelju dosuditi razliku anuiteta prema nalazu i mišljenu sudskog vještaka za financije.

16. . Iz iskaza tužiteljice slijedi da su joj u auto kući gdje je dogovorila kupnju vozila sugerirali valutu CHF, a da je u banci na potpis dobila već spreman ugovor, nakon što je došla sa kompletnom dokumentacijom, te da nije mogla mijenjati uvjete ugovora jer se radilo o unaprijed formuliranom ugovoru. Nadalje da ju ni javni bilježnik ni osobna bankarica nisu upozorili na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. U presudi Suda EU - presude broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Ovaj sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

17. U odnosu na iskaz svjedokinje RHĆ kao djelatnice tuženika, sud isti nije ni cijenio, jer se navedena svjedokinja ne sjeća tužiteljice kao klijentice, već je iskazivala uopćeno o načinu na koji su u banci tada postupali pri sklapanju kredita, pa takav iskaz sud smatra irelevantan za ovaj postupak gdje je bilo potrebno dokazati način pregovaranja i upozorenja koja su eventualno dana konkretnoj osobi odnosno ovdje tužiteljici.

18.Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se kredit odobrava za kupnju vozila i to tužitelju kao fizičkoj osobi, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti.

19. Budući se radi o ništetnim odredbama, tuženik je, u smislu odredaba čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, pa tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta.

20. Na okolnost visine iznosa koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financijsko-računovodstvene poslove ČH iz [adresa], koji je u nalazu i mišljenju u bitnome naveo da razlika preplaćenih kamata po utuženom ugovoru o kreditu nastala uslijed promjene ugovorene kamatne stope iznosi 6.184,01 kn ( 820,76 EUR).

21. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao prigovor, dok se tuženik referirao na vještvo ističući pravna pitanja koja nisu predmet financijskog vještačenja, pa je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je izrađen stručno, jasno, obrazloženo, te sukladno članku 258 ZPP.

22. U svezi stava tuženika da prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike ovaj sud takvo pravno pitanje (materijalnopravne prirode) smatra neosnovanim. Naime, činjenica je da tuženik u postupku nije postavio nikakav određeni zahtjev, kako protutužbeni, tako niti prigovor prijeboja u svezi negativnih razlika, pa ne postoji nikakav osnov za umanjenje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi stekao od tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu. Tako i Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. navodi slijedeće: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." S time da ovaj sud smatra kada bi takav zahtjev i postojao isti bi bio u direktnoj suprotnosti s čl. 323. st. 2. ZOO prema kojoj ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog pravnog posla (a to je u konkretnom slučaju tuženik) odgovara svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Osim toga tužitelj plaćanjem anuiteta kredita nije ništa primio zbog čega niti nema obvezu bilo što vratiti temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a.

23. U svezi prigovora tuženika da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita 2014. pa da valja odbiti tužbeni zahtjev pozivom na prekluziju za navesti je da činjenica otplate kredita ne utječe na pravo tužitelja zahtijevati povrat više plaćenih iznosa iz razloga koji su gore navedeni.

24. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je uređeni tužbeni zahtjev osnovan, pa je odlučeno kao u izreci.

25. O kamatama je odlučeno temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

26. O trošku je odlučeno sukladno čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22), sukladno visini tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno ovom presudom odnosno prema iznosu glavnice od 820,76 EUR, te je tužitelju određen trošak za sastav tužbe (Tbr. 7. 1.), zastupanje na ročištima od 02. prosinca 2022., 24. veljače 2023. i 03. prosinca 2024. (Tbr. 9. 1.), te za sastav podneska od 21. veljače 2024. ( Tbr. 8.1.) u iznosima od po 75 bodova, zatim za zastupanje na ročištima od 04. studenog 2022. i 23. siječnja 2023. (Tbr. 9.21.) u iznosima od po 37,50 bodova, što sve uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25% ukupno iznosi 1.125,00 EUR, čemu valja pribrojiti trošak vještačenja (530,89 EUR) i plaćenu pristojbu za tužbu u iznosu od 53,09 EUR, pa sveukupni priznati trošak iznosi 1.708,98 EUR. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za ostale podneske kao i trošak ročišta za objavu jer isti nisu bili nužni za vođenje ovog postupka, a tužitelju nije priznat niti trošak preliminarnog izračuna obzirom isti nije dokumentiran odnosno nema dokaza o plaćanju istog baš u iznosu od 165,90 EUR kako je zatraženo.

27. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci odluke.

Šibenik; 14. siječnja 2025.

S U D A C

Jadranka Longin

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od obavljene dostave iste. Stranci uredno obaviještenoj o ročištu objave rok za žalbu teče od dana objave, dok stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu objave rok za žalbu teče od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuju Županijski sud iz čl. 4 st. 3 Zakon o područjima i sjedištima sudova (NN 128/14) i čl. 51 st. 3 Pravilnika o radu u sustavu e Spis ("Narodne novine" 35/15).

DN-a:

1. Tužitelj pp

2. Tuženik pp