Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Pn-76/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupani po generalnoj punomoćnici IT, dipl.iur., protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ul. grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupani po punomoćniku Bojanu Nikoliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, Pisarnica Osijek, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 2. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, javno objavljene 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, OIB: 22694857747, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, OIB: 84397956623, iznos od 11.453,67 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana.".

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, naknaditi tuženiku tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ul. grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, prouzročeni parnični trošak u iznosu 500,00 EUR (petstotinaeura), sve u roku 15 dana.

III. Djelomično se odbija zahtjev tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ul. grada Vukovara 282, OIB: 22694857747 za naknadu parničnog troška u iznosu 80,50 EUR (osamdeseteruaipedesetcenti), kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je osiguranik tužitelja OT u prometnoj nesreći koja se dogodila 29.9.2009. zadobio teške tjelesne povrede. Po tom osnovu tužitelj je priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu ozljede na radu osiguraniku 11.3.2011., počevši od 11.8.2010. Prometnu nesreću je prouzročio PT upravljajući osobnim automobilom marke VW Passat, reg. oznake [registarska oznaka] dana 29.9.2009. u Đakovu, Ul. kralja Tomislava neprilagođenom brzinom kretanja vozila stanju kolnika koji je bio u rekonstrukciji, te zbog neprilagođene brzine kretanja vozila nije mogao pratiti prometnu situaciju, te je u momentu kada je vozilo koje se kretalo ispred njega započelo kočiti zbog nailaska na asfaltni sloj, isti nije uspio zaustaviti svoje vozilo unatoč poduzetom kočenju, već je prešao u lijevi prometni trak gdje je desnim prednjim dijelom svog vozila udario u desni dio osobnog vozila VW Gof reg. oznake [registarska oznaka] kojim je iz suprotnog smjera krećući se svojim desnim kolničkim trakom upravljao MT. U momentu nesreće, OT se nalazio u osobnom automobilu VW Golf reg. oznake [registarska oznaka] kao putnik u tom vozilu i tom prilikom zadobio teške tjelesne povrede. Po ovom pravnom osnovu tužitelj je od tuženika već potraživao naknadu štete, a zadnji zahtjev tužba bio je 28.8.2017. te je temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Osijeku broj P-383/17 od 15.12.2017. tuženik podmirio tužitelju naknadu štete, a zadnji zahtjev/tužba je bila 9. travnja 2018. te je tuženiku presudom Trgovačkog suda u Osijeku od 19.7.2018., broj P-181/18, naloženo platiti tužitelju iznos od 65.058,11 kn na ime isplaćene invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad osiguraniku OT, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.3.2018. Ovom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete koju je pretrpio daljnjom isplatom priznate invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad korisniku OT za razdoblje od 1.8.2015. do 31.3.2018. u iznosu od 86.297,61 kn. Zahtjev za puni iznos mirovine tužitelj postavlja sukladno sudskoj praksi VSRH od 23.9.2004., broj Rev-1061/03 kojom odlukom je isti zauzeo stajalište da tužitelju ne pripada jednaka visina odštete za cijelo razdoblje, već različito, s obzirom na važenje Zakona o mirovinskog osiguranju u periodu za koje je izvršena isplata. Sukladno odredbi članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) koji je bio na snazi u momentu štetnog događaja, budući je primjena zakona koji će se primijeniti na ovaj pravni posao pravno pitanje. Ističe kako je tuženik temeljem članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju odgovoran tužitelju za nastalu štetu.

1.1. Tužitelj je na raspravi održanoj kod ovog suda 2. prosinca 2024. uredio tužbeni zahtjev zbog usklađivanja istog sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj i to na način da umjesto iznosa od 86.297,61 kuna sada potražuje iznos od 11.453,67 eura.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako priznaje kao neprijepornu činjenicu da se 29. rujna 2009. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka], za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen – temeljem članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje u tekstu: ZOOP) – ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog: a) tjelesne ozljede, b) smrti, c) narušavanja zdravlja i d) uništenja ili oštećenja stvari. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužbeni zahtjev je neosnovan u cijelosti prvenstveno iz razloga što utuženo potraživanje nije šteta iz članka 27. ZOOP, a osnovanost potraživanja tužitelja HZMO prema tuženiku kao osiguravajućem društvu potrebno je prosuđivati primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09…; u daljnjem tekstu: ZOOP).Naime, pasivna legitimacija tuženika temelji se na postojanju ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a taj ugovor o obveznom osiguranju u prometu su vlasnici vozila dužni sklopiti s nekim od osiguravajući društava u RH prije stavljanja vozila u promet, dakle, prije uporabe vozila u prometu što je uređeno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (čl. 2. st. 2. ZOOP-a u svezi s čl. 4.st. 1. ZOOP-a). Dapače, društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu i uvjetima osiguranja (čl.8.st.1. ZOOP-a). Da nema tog ugovora o obveznom osiguranju u prometu tuženik ne bi bio pasivno legitimiran, pa je stoga postojanje i opseg obveze tuženika na naknadu štete koja je predmet ovoga postupka regulirana odredbama ZOOP-a odnosno u konkretnom slučaju odredbom čl. 27. ZOOP. Dapače, osnovanost potraživanja tužitelja HZMO potrebno prosuđivati primjenom odredbe čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP) jer je to jedini Zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika kao osiguravajućeg društva glede naknade štete, a obzirom na tuženikov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj HZMO isplaćuje svom osiguraniku OT bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu osiguranika tužitelja OT, a te stvarne štete (obveze) u konkretnom slučaju nema. Naime, prema navodima tužbe (točka I.) u konkretnom slučaju tužitelj HZMO već isplaćuje svom osiguraniku OT mirovinu zbog ozljede na radu (vidjeti i rješenje tužitelja broj 269591 od 11.03.2011.) pa tužitelj treba pružiti dokaze da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene tim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu(čl.27.st.3. ZOOP-a).Međutim, takve razlike nema. Dapače, razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) broj 269591 od 11.3.2011. kojim je priznato pravo na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja OT i invalidske mirovine koja bi istom bila utvrđena u slučaju povrede na radu ne može niti biti jer tužitelj HZMO prema rješenju koje je sam izdao već isplaćuje zbog ozljede na radu invalidsku mirovinu. Drugim riječima, ne postoji stvarna šteta koju bi tuženik kao osiguravajuće društvo bio u obvezi platiti tužitelju HZMO u smislu prednje citirane odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Stoga tuženik osporava kako osnov tako i visinu štete. Ako tužitelj iz nekog razloga misli suprotno, tada je na tužitelju teret dokazivanja da trpi štetu u visini kako to propisuje odredba čl.27. ZOOP-a, a budući tužitelj u tužbi nije priložio dokaze s tim u svezi, niti je predložio izvođenje financijskog vještačenja na okolnosti postojanje i visine štete u smislu odredbe čl.27. ZOOP-a, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao nedokazan odnosno neosnovan. Da je na tužitelju teret dokazivanja postojanje štete u smislu odredbe čl.27. ZOOP-a govori i sudska praksa, pa se tuženik s tim u svezi poziva na presudu Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-363/2021-9 od 10.01.2023. i presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-5268/2022-2 od 11.01.2023. koje odluke se prilažu u privitku ovog odgovora na tužbu. Nadalje, u potkrjepu iznijetom tj. da se postojanje i visine štete treba raspraviti i utvrditi u smislu odredbe čl.27. ZOOP-a, tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u brojnim recentnim odlukama iz 2023, 2022. i 2021. godine pa i onima iz 2020. godine u kojim je revizijski sud meritorno odlučio povodom revizija izjavljenih temeljem čl.382.st.2. ZPPa, smatrajući da se radi materijalno pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, zbog čega te odluke predstavljaju i sui generis izvor materijalnog prava, kao i u odlukama u kojima je dopustio podnošenje revizije. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u brojnim svojim odluka iz 2023., 2022. i 2021. godine zauzeo pravni stav da se u postupcima radi naknade štete po tužbi HZMO-a protiv odgovornog osiguratelja pitanje postojanja i opsega šteta utvrđuje na temelju odredbe čl. 27. ZOOP-a i zbog činjenice da je ZOOP specijalni zakon (lex specialis) za opisanu vrstu obveza. U skladu s izloženim, konkretni tužbeni zahtjev je neosnovan u cijelosti jer tužitelj nije pružio dokaze da trpi štetu u smislu i sadržaju odredbe čl.27. ZOOP-a, dapače, iz samog rješenja tužitelja broj 269591 od 11.03.2011. proizlazi da štete nema jer tužitelj već isplaćuje zbog ozljede na radu invalidsku mirovinu pa ne može biti razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (čl.27.st.3. ZOOP-a).Tuženik osporava sve navode iz tužbe koji su u suprotnosti s navodima tuženika iz ovog odgovora na tužbu, te osporava utuženo potraživanje u cijelosti jer iznos koji tužitelj HZMO traži petitom tužbenog zahtjeva od tuženika Euroherc osiguranje d.d. nije šteta koju bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju primjenom odredbe čl.27.st.1. do st.3. ZOOPa. Predlaže se u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao nedokazan odnosno kao neosnovan. Nadalje, tuženik osporava činjenične navode tužbe vezano za tvrdnje o izvršenoj isplati, te se i s tim u svezi osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva i to u cijelosti. U tužbi, a posebno pod točkom III. i IV. tužbe tužitelj HZMO navodi da je izvršio plaćanje i da se predmetno potraživanje u utuženoj visini temelji na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju – čl.161. i čl.164. ZOMO (NN 157/13), jer je tamo regulirano kako tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete zbog isplaćenih novčanih davanja. Međutim, tuženik osporava da je tužitelj isplatio utuženo potraživanje u iznosu od 11.453,67 EUR/ 86.297,61 HRK, a uz to, u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje se ZOMO već ZOOP. Naime, da bi tužitelj HZMO uopće mogao osnovano potraživati od tuženika bilo koji novčani iznos, potrebno je da tužitelj HZMO dokaže da je prije podnošenja tužbe na sud platio iznose koje u ovoj parnici potražuje od tuženika. Dokumentacija dostavljena uz tužbu nije adekvatan dokaz plaćanja i tuženik osporava da je tužitelj platio iznose koji se u toj dokumentaciji navode. Tuženik osporava da je tužitelj uopće isplatio invalidsku mirovinu svom osiguraniku OT za razdoblje od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2021. u iznosu od 11.453,67 EUR / 86.297,61 HRK. Tužitelj HZMO dostavlja slijedeći dokument (kojeg u tužbi naziva obračun isplaćene invalidske mirovine sačinjen 22.04.2021.) s kojim tvrdi da bi isti predstavljao dokaz na okolnosti isplaćene mirovine. Tuženik smatra kako je iz dostavljenog dokumenta vidljivo da tužitelj HZMO očito drži da predočeni dokument predstavlja javnu ispravu iako predmetni dokument nije javna isprava. Dapače, predmetni dokument nije javna isprava s kojom bi bilo dokazano da je tužitelj platio mirovinu svom osiguraniku OT pa tuženik ističe prigovor neosnovanosti tužbenog zahtjeva, nedostatka aktivne legitimacije, jer tužitelj HZMO nije dokazao postojanje svoje štete odnosno nije dokazao da je platio invalidsku mirovinu svom osiguraniku OT. Radi se o internoj dokumentaciji tužitelja koja čak nije adekvatno ovjerena odgovarajućim pečatom, a tužitelj nije dostavio nikakvu potvrdu o izvršenom platnom prometu, pa nije jasno s kojeg računa i na koje račune su navodna plaćanja izvršena itd. Da ono što je tužitelj dostavio nije javna isprava može se vidjeti iz Statuta samog tužitelja HZMO. Naime, odredbe čl.6. i čl.7. Statuta Hrvatskog zavoda za mirovinskog osiguranje, dakle, tužitelja HZMO (dalje: Statut HZMO) propisuju - u članku 6. Statuta navodi da na Javnim ispravama koje izdaje HZMO, u okviru javnih vlasti utvrđenih Zakonom, Zavod upotrebljava pečat s grbom Republike Hrvatske pa se u čl. 6. i precizira kako izgleda predmetni pečat. U članku 7. Statuta se pak navodi da na drugim aktima, a koje Zavod ne donosi na temelju javnih ovlasti, dakle ne radi se o javnim ispravama, Zavod koristi pečat bez grba Republike Hrvatske; koliko ponovno pogledamo pečat na predmetnom dokumentu koji tužitelj naziva u tužbi „obračun isplaćene invalidske mirovine sačinjen 22.04.2021.“ ada je vidljivo da predmetni pečat ne predstavlja pečat iz članka 6. Statuta HZMO nego se radi o pečatu iz članka 7. Statuta HZMO. Dakle, radi se o pečatu bez grba RH tj. pečatu iz članka 7. Statuta HZMO, a prema kojem članku 7. Statuta HZMO se navodi da se radi o pečatima koji se stavlja na dokument koji Zavod ne izdaje na temelju javnih ovlasti. Ukoliko smo svi jednaki pred Zakonom, a trebali bi biti, onda bi parnični sud u ovoj pravnoj stvari trebao već na prvom ročištu glavne rasprave istu zaključiti i odbiti tužbeni zahtjev na temelju pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP- a) i odbiti tužbeni zahtjev jer tužitelj HZMO nije dokazao da trpi štetu ne samo onu iz čl.27. ZOOP-a već budući uopće nije dokazao da je platio mirovinu koju potražuju po osnovi naknade štete od ovdje tuženika. Naime, da je tuženik kao osiguravajuće društvo dostavio dokument sa svojim pečatom na kojemu „piše“ da je platio tužitelju naknadu štete koju potražuje u ovoj pravnoj stvari tada sud ne bi takvu ispravu tuženika prihvatio kao vjerodostojnu nego bi tuženik morao dostaviti financijsko-knjigovodstveni dokaz da je doista i platio predmetnu naknadu štete. Radi toga, tuženik očekuje da će parnični sud i tužitelja HZMO, bez obzira što se radi o ustanovi čiji osnivač je RH, tretirati na jednak način kako i svaku drugu stranku. Dakle, tužitelj HZMO očito drži da je „obračun isplaćene invalidske mirovine sačinjen 22.4.2021.“ dokaz plaćanja i da se tu radi o javnoj ispravi, međutim, tome nije tako i tuženik isto osporava jer se u konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, ne radi o javnoj ispravi. Dapače, isprava tužitelja dostavljena u privitku tužbe–obračun isplaćene invalidske mirovine, ne predstavlja javnu ispravu već iz činjenice da na sebi ima pečat koji se upotrebljava na aktima koje tužitelj HZMO donosi i sastavlja bez javnih ovlasti (obračun isplaćene...). Tužitelj nema javno ovlaštenje za izdavanje potvrda o izvršenom platnom prometu. Kako je tužitelj HZMO dostavio tek svoju internu dokumentaciju u privitku tužbe - obračun isplaćene invalidske mirovine, a niti jednu potvrdu o izvršenom platnom prometu, to tuženik osporava da je tužitelj uopće platio iznose koje potražuje kao štetu u ovoj parnici, te predlaže da se tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja odbije u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, pa tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti jer je neosnovan i nedokazan, te predlaže obvezati tužitelja da tuženiku naknadi trošak postupka.

3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prilježe spisu i to rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) od 11.3.2011. (stranice 3-6 spis), nalaz i mišljenje o invalidnosti HZMO od 6.9.2010. (stranice 7-14 spisa), ispravu HZMO od 22. travnja 2021. (stranica 15 spisa), izračun (stranica 16 spisa), bankovni podaci doznačenih mirovinskih primanja (stranice 17-37 spisa), presudu Županijskog suda u Sisku od 10.1.2023., broj Gž-363/2021-9 (stranice 64-69 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 11.1.2023., broj Pž-5268/2022-2 (stranice 70-76 spisa).

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji se odnosi na naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine priznate po osnovi ozljede na radu korisniku mirovine OT za razdoblje od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2021. i to u visini punog iznosa isplaćene mirovine.

5. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, odnosno da je osiguranik tužitelja OT u prometnoj nesreći koja se dogodila 29.9.2009., u kojem je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka], a koje je bilo osigurano kod tuženika, zadobio teške tjelesne povrede.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan.

7. Spornom se ukazuje prije svega osnova potraživanja, odnosno primjenjuje li se na konkretan slučaj Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. – dalje u tekstu: ZMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. – dalje u tekstu: ZOOP). Sporna je i odgovornost osiguranika tuženika za predmetnu prometnu nezgodu, a time i tuženika kao osiguratelja.

7.1. Prema ocjeni ovoga suda na konkretni slučaj primjenjuje se ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U konkretnom slučaju radi se o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu članka 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz članka 27. ZOOP-a. S tim u svezi, iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) poslovni broj Rev 328/2023, Rev 12/2022, Rev 159/2022, Rev 184/2022, Rev 1437/2021, Rev 635/2023 proizlazi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a koje pravno shvaćanje nije napušteno, pa su neosnovani navodi tužitelja da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe ZMO, te s time u vezi i pozivanje na odluke koje odstupaju od tog shvaćanja.

7.2. U odnosu na navod tužitelja da je ZMO lex posterior u odnosu na ZOOP, valja reći da navedeni zakoni nemaju isto područje primjene, odnosno ZMO propisuje kada HZMO može potraživati naknadu štete, ali prema svim osobama prema kojim može potraživati naknadu stvarne štete. ZOOP pak propisuje pitanje odgovornosti društva za osiguranje kada HZMO od njih potražuje naknadu štete. Dakle, iako je ZMO kasniji zakon, ZOOP je posebni zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat lex priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. Takav stav je iznesen i u odluci VSRH broj Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023.

8. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da se razmjeni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. propisano je da se odredbe stavka 1., 2., 3. odgovarajuće primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

8.1. Iz citirane zakonske odredbe proizlazilo bi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kao što je to propisano u članku 27. stavku 2. i 3. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 13. ožujka 2007. za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnog događaja (kao o odluci VSRH Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022.).

9. Tijekom postupka, tužitelj je da bi dokazao visinu tužbenog zahtjeva, sudu dostavio obračun isplaćenog dijela invalidske mirovine za razdoblje od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2021. (list 15 spisa) iz kojeg proizlazi da iznos isplaćene invalidske mirovine iznosi 86.297,61 kuna, odnosno 11.453,67 EUR.

10. Dakle, iz navedenog izračuna proizlazi da tužitelj nije izračunao razmjerni iznos isplaćene obiteljske mirovine iz odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a, već navedeni obračun čini ukupan iznos isplaćene mirovine.

10.1. Teret dokaza činjenica o postojanju razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu je na tužitelju, a ovo sukladno članku 219. ZPP-a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj je dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina, dakle, izvršenih svih isplata, a što ne dokazuje štetu koju je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju u smislu članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a. S tim u vezi je za istaknuti da tužiteljeva potvrda o isplatama od 22. travnja 2021. nema značaj javne isprave (iako je u potvrdi navedeno da ima značenje javne isprave) pa je tužitelj morao dokazati visinu štete, što međutim nije dokazao, dapače nije ni predložio izvođenje dokaza na tu okolnost.

10.2. Kako tužitelj nije dokazao da je invalidska mirovina, koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja veća od one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, odnosno nije dokazao da je sukladno odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP-a tužitelju nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik, osiguravajuće društvo, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

11. U smislu citirane odredbe članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu. Isti stav je izražen u odluci VSRH broj Rev 553/2022-2 od 6. rujna 2022. u kojoj je navedeno da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP-a obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja. Drugim riječima, obveza tuženika ne postoji ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio manji ili bi bio jednak razmjernom iznosu mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu.

12. Slijedom navedenoga, tužitelj, na kojemu je teret dokaza sudu je dostavio obračun isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. travnja 2018. do 31. ožujka 2021. Navedeni obračuni nisu izračunati na temelju odredbe članka 27. ZOOP-a, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (tako i u svojoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-1148/22 od 25. siječnja 2023.). Također tužitelj je priložio ovome sudu izračun razmjernog dijela isplaćene mirovine (list 16 spisa), sukladno članku 160. stavku 5. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 102/98.-dalje u tekstu: ZMO/98), a koja se odnose na razmjerno isplaćenu svotu po osnovi priznatoga prava na mirovinu (članak 160. stavak 2. točka 1. ZMO/98), a ne na razliku između invalidske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (članak 27. stavak 3. ZOOP). Slijedom svega navedenoga, tužitelj, na kome je teret dokaza sukladno članku 219. stavka 1. ZPP nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

13. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP, te su tuženiku priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za: sastav odgovora na tužbu u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), te zastupanje na ročištu 2. prosinca 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 400 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 500,00 eura.

14. Tuženiku je odbijen za trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu, budući da je sukladno članku 4. stavku 1. točci 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18. i 51/23.) propisano kako obveza plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka, za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, pa slijedom navedenoga nije još niti nastupila obveza plaćanja, te je stoga odbijen za trošak pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 80,50 eura. Sukladno navedenom, sud je odlučio kao u točci III. izreke ove presude.

15. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Osijek, 14. siječnja 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju

2. Tuženiku