Poslovni broj: UsI-5023/24-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: JA, državljanin Indije, rođen **.**.1993., zastupan po opunomoćeniku Dinku Kulašu, odvjetniku iz Dugog Sela, Bjelovarska 5, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi poništavanja rješenja, 14. siječnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216- 03/24-06/20571, URBROJ: 511-01-213-24-2 od 02. prosinca 2024. godine.
II. Odbija se tužiteljev zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužitelj kao stranac (državljanin Indije) tužbom osporava tuženikovo rješenje od 02. prosinca 2024. godine, kojim mu je kao tražitelju međunarodne zaštite ograničena sloboda kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance (Centar) na razdoblje od tri mjeseca.
Navedeno rješenje je doneseno na temelju čl. 54. st. 2. t. 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, 33/23 - ZMPZ), u kojem je propisano da se tražitelju međunarodne zaštite može ograničiti sloboda kretanja ako se procijeni da je to potrebno zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju, donesene u skladu s odredbama propisa o strancima. Ujedno je na temelju čl. 54. st. 6. ZMPZ-a tuženik na temelju individualne procjene ocijenio da se drugim propisanim mjerama ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja. Tužitelj u tužbi kao netočna osporava pojedina utvrđenja iz osporavanog rješenja o prekršajima koje je počinio u smislu propisa o sigurnosti prometa na cestama. Navodi da nije znao kako mu je ukinuta dozvola za boravak i rad te ističe da je tražio novi posao. Tužitelj dalje u tužbi navodi da će protiv posebnog rješenja o protjerivanju pokrenuti poseban upravni spor. Ističe da ranije nije imao potrebu tražiti međunarodnu zaštitu jer je u Republici Hrvatskoj (RH) legalno boravio i radio. Smatra neprikladnom izrečenu mjeru ograničavanja slobode kretanja i njezino trajanje. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
U ovoj pravnoj stvari je nesporno da je tužitelju kao strancu (državljaninu Indije) bila izdana dozvola za boravak i rad, s rokom važenja do 22. srpnja 2025. godine.
Nesporno je da je tužitelj kod svog poslodavca dobio otkaz ugovora o radu te je s radom prestao još 07. listopada 2024. godine, a 14. studenog 2024. godine mu je ukinuta spomenuta dozvola za boravak i rad.
Potom je u odnosu na tužitelja 21. studenog 2024. godine (nakon što je priveden) doneseno rješenje o protjerivanju zbog nezakonitog boravka u RH i posebno rješenje o njegovom smještaju kao stranca u Centar (koje je ovaj sud u bitnom potvrdio u postupku kontrole zakonitosti u predmetu UsI-4788/24). Tužitelj je tek po smještaju u Centar 02. prosinca 2024. godine izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u RH pa je osporavano rješenje o njegovom smještaju u Centar sada doneseno kao u odnosu na tražitelja međunarodne zaštite.
Iako je tužitelj u tužbi najavio da će protiv rješenja o protjerivanju od 21. studenog 2024. godine pokrenuti poseban upravni spor, ovaj sud je provjerom u aplikaciji e-spis utvrdio da tužitelj takav spor nije nikada pokrenuo, što znači da je rješenje o protjerivanju postalo pravomoćno.
U takvoj situaciji se naknadno izražena tužiteljeva namjera za podnošenje zahtjeva za odobravanje međunarodne zaštite u RH doista može i treba protumačiti kao namjera za odgodom ili otežavanjem izvršenja odluke o protjerivanju, s obzirom na to da je tužitelj međunarodnu zaštitu mogao zatražiti i prije donošenja rješenja o protjerivanju, kao i prije donošenja rješenja o njegovom smještaju u Centar na temelju odredbi propisa o strancima.
Stoga je tuženik opravdano, pravilno i zakonito na temelju čl. 54. st. 2. t. 7. tužitelju kao tražitelju međunarodne zaštite ograničio slobodu kretanja smještajem u Centar.
Tužiteljevo ukazivanje na pojedina netočna utvrđenja u osporavanom rješenju o prekršajima koje je počinio na temelju propisa o sigurnosti prometa na cestama nije bitno za rješavanje ove pravne stvari, s obzirom na to da navedeni prekršaji u konkretnom slučaju ne predstavljaju razlog za ograničavanje slobode kretanja stranca kao tražitelja međunarodne zaštite.
Iako je tuženik doista nepotrebno u osporavanom rješenju iznosio utvrđenja o tužiteljevim počinjenim prekršajima na temelju propisa o sigurnosti prometa na cestama, iz cjelovitog obrazloženja navedenog rješenja je vidljivo da se na tim utvrđenjima nije temeljila odluka o ograničavanju slobode kretanja smještajem tužitelja u Centar, već se ta odluka temeljila na ocjeni o tome da tužitelj naknadnim traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju.
Sud ne može prihvatiti tužiteljeve navode o tome da ranije nije imao potrebu tražiti međunarodnu zaštitu jer je u RH legalno boravio i radio. Naime, ukoliko po ocjeni stranca postoje elementi zbog kojih bi trebao i mogao tražiti međunarodnu zaštitu, tada taj stranac prvenstveno treba postupati u pravcu traženja međunarodne zaštite, a ne oslanjati se na izdanu dozvolu za boravak i rad s ograničenim rokom važenja. Stranac kao tražitelj međunarodne zaštite također ima mogućnost traženja dozvole za rad, pod propisanim uvjetima iz ZMPZ-a.
Prema tome, tužitelj je na temelju ranije izdane dozvole za boravak i rad s rokom važenja do 22. srpnja 2025. godine morao i mogao biti svjestan da u RH boravi samo privremeno, pa u situaciji u kojoj prethodno nije bio tražio međunarodnu zaštitu u RH njegovo naknadno traženje te zaštite (tek nakon što mu je boravak u RH postao nezakonit ukidanjem dozvole za boravak i rad i nakon što je u odnosu na njega doneseno rješenje o protjerivanju i o smještaju u Centar) - doista opravdano ukazuje na pretpostavku zloupotrebe postupka međunarodne zaštite, odnosno na namjeru tužitelja da traženjem međunarodne zaštite tek po smještaju u Centar želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju.
Sud također ne može prihvatiti tvrdnju tužitelja iz tužbe o tome da nije znao kako mu je ukinuta dozvola za boravak i rad. Naime, tužitelj je u svojim iskazima u upravnim postupcima potvrdio da je znao kako je dobio otkaz kod poslodavca u odnosu na kojeg mu je i bila izdana dozvola za boravak i rad.
Tužitelj je tako prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu 09. prosinca 2024. godine na zapisnik izjavio da je nakon prestanka rada kod prijašnjeg poslodavca, pa sve do privođenja, uz ugovor o radu radio kao taksist u trgovačkom društvu Egza project d.o.o. To znači da je tužitelj bio svjestan prestanka radnog odnosa kod prijašnjeg poslodavca, u odnosu na kojeg mu je i bila izdana dozvola za boravak i rad.
Dakle, tužitelj je svjesno nastavio boraviti u [adresa] nezakonito, odnosno bez pravne osnove pa je stoga u odnosu na njega i bilo doneseno rješenje o protjerivanju, koje je postalo pravomoćno.
Iz svega proizlazi da je tuženik pravilno i zakonito tužitelju ograničio slobodu kretanja na temelju čl. 54. st. 2. t. 7. ZMPZ-a.
U odnosu na tužiteljev prigovor o neprikladnoj mjeri ograničavanja slobode kretanja i o njezinom trajanju, sud napominje da je tužitelj na zapisnik u upravnom postupku 21. studenog 2024. godine naveo da ne zna gdje mu je putovnica, a također tada policijskom tijelu nije htio reći gdje je tada stanovao. U takvoj situaciji - a imajući u vidu i opravdanu pretpostavku o zloupotrebi postupka međunarodne zaštite - sud smatra da se u odnosu na tužitelja nisu mogle primijeniti blaže mjere ograničavanja slobode kretanja iz čl. 54. st. 5. ZMPZ-a (opća zabrana kretanja, osobno pristupanje u određeno vrijeme, davanje u polog putnih isprava i karata). Stoga je opravdana ocjena tuženika da se svrha ograničavanja slobode kretanja ne može ostvariti drugim mjerama, osim tužiteljevim smještajem u Centar (čl. 54. st. 6. ZMPZ-a).
Trajanje izrečene mjere (na razdoblje od tri mjeseca) je u okviru propisanog trajanja iz čl. 54. st. 9. ZMPZ-a, a sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju izricanje mjere ograničavanja slobode kretanja smještajem u Centar na razdoblje od tri mjeseca.
Zbog svega navedenog je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).
Sud je kao nepotreban odbio naknadni prijedlog za saslušanje tužitelja. Na temelju čl. 60. st. 3. ZMPZ-a sud je odbio tužiteljev zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći, s obzirom na to da je tužitelj na zapisnik u upravnom postupku 09. prosinca 2024. godine (prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) izjavio da je sve do privođenja 21. studenog 2024. godine radio kao taksist. Nakon privođenja tužitelj nema troškove smještaja, prehrane niti režijskih troškova pa mu ostvarena zarada od obavljanja poslova taksista prvenstveno treba poslužiti za snošenje troškova zastupanja po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku (čl. 60. st. 1. ZMPZ-a).
Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška od druge strane u upravnom sporu.
U Zagrebu, 14. siječnja 2024. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Dinko Kulaš
2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ilica 335
