Poslovni broj: P-1577/2019-22

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja ZJO (ZJ) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika OTP banke d.d., Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, za sebe i kao pravni sljednik Societe Generale - Splitska banka d.d., zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Marinović i partneri j.t.d. iz [adresa], sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 28. studenog 2024. u nazočnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja Ivane Raspović, odvjetnice u Zadru i zamjenika punomoćnika tuženika ĆJ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri j.t.d. iz Zadra, te objave 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., platiti tužitelju ĆJO (LJ) iznos od 4.961,78 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 63,00 euro od 11.08.2012.g. do isplate,

- na iznos od 119,69 euro od 11.09.2012.g. do isplate,

- na iznos od 121,63 euro od 11.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 125,83 euro od 13.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 124,49 euro od 11.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 128,42 euro od 11.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 120,94 euro od 12.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 118,82 euro od 12.03.2013.g. do isplate,

- na iznos od 124,86 euro od 11.04.2013.g. do isplate,

- na iznos od 118,95 euro od 11.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 115,83 euro od 11.06.2013.g. do isplate,

- na iznos od 112,32 euro od 11.07.2013.g. do isplate,

- na iznos od 116,62 euro od 13.08.2013.g. do isplate,

- na iznos od 118,98 euro od 11.09.2013.g. do isplate,

- na iznos od 121,22 euro od 11.10.2013.g. do isplate,

- na iznos od 121,72 euro od 12.11.2013.g. do isplate,

- na iznos od 124,69 euro od 11.12.2013.g. do isplate,

- na iznos od 105,85 euro od 11.01.2014.g. do isplate,

- na iznos od 109,94 euro od 11.02.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,73 euro od 11.03.2014.g. do isplate,

- na iznos od 111,40 euro od 11.04.2014.g. do isplate,

- na iznos od 108,52 euro od 13.05.2014.g. do isplate,

- na iznos od 108,10 euro od 11.06.2014.g. do isplate,

- na iznos od 110,60 euro od 11.07.2014.g. do isplate,

- na iznos od 113,13 euro od 12.08.2014.g. do isplate,

- na iznos od 114,45 euro od 11.09.2014.g. do isplate,

- na iznos od 114,61 euro od 11.10.2014.g. do isplate,

- na iznos od 117,03 euro od 11.11.2014.g. do isplate,

- na iznos od 117,79 euro od 11.12.2014.g. do isplate,

- na iznos od 118,77 euro od 13.01.2015.g. do isplate,

- na iznos od 112,24 euro od 11.02.2015.g. do isplate,

- na iznos od 112,24 euro od 11.03.2015.g. do isplate,

- na iznos od 112,24 euro od 11.04.2015.g. do isplate,

- na iznos od 112,24 euro od 12.05.2015.g. do isplate,

- na iznos od 112,24 euro od 11.06.2015.g. do isplate,

- na iznos od 112,24 euro od 11.07.2015.g. do isplate,

- na iznos od 112,24 euro od 11.08.2015.g. do isplate,

- na iznos od 112,24 euro od 11.09.2015.g. do isplate,

- na iznos od 112,24 euro od 13.10.2015.g. do isplate,

- na iznos od 112,24 euro od 11.11.2015.g. do isplate,

- na iznos od 112,24 euro od 11.12.2015.g. do isplate,

- na iznos od 112,24 euro od 12.01.2016.g. do isplate,

- na iznos od 154,97 euro od 11.02.2016.g. do isplate,

i to po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od dospijeća svakog gore navedenog iznosa do 31.07.2015.g., od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2015.g. po stopi od 8,14 % godišnje, od 01. siječnja 2016.g. do 30. lipnja 2016.g. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 01. srpnja 2017.g. do 31. prosinca 2017.g. po stopi od 7,41 % godišnje, a od 01.01.2018.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve to u roku od 15 dana, odnosno zakonsku zateznu kamatu koja vrijedi sve do dana isplate, dok se preko dosuđenog do zatraženog iznosa od 8.532,31 EUR odbija tužbeni zahtjev tuženika s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prijeboja.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 223,70 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj LJO u tužbi podnesenoj 10. lipnja 2019. navodi da je mjesna nadležnost Općinskog suda u Zadru u skladu je sa odredbom čl. 18. ugovora o kreditu od 17. srpnja 2008. te u skladu sa odredbom čl. 46. u svezi sa čl. 59. Zakona o parničnom postupku. Dana 17. srpnja 2008. u [adresa] je tužitelj s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 41894/08, kojim mu je prednik tuženika odobrio kredit za adaptaciju obiteljske kuće, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.200.00 CHF, uz rok otplate od 20 godine te redovnu kamatu, po kamatnoj stopi od 5.50% promjenjiva. Mjesečni anuitet je iznosio 443,55 CHF i dospijevao je svakog desetog u kalendarskom mjesecu, dok se plaćanje vršilo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora, čl. 2. na dan plaćanja, čl. 10. na dan dospijeća. Tijekom otplatnog razdoblja tuženik je, pozivajući se na Ugovor i svoju odluku Uprave Banke, povisivao stopu redovne kamate i mjesečne anuitete. Također, tuženik je, tijekom otplatnog razdoblja, a sukladno odredbama Ugovora. Kredit naplaćivao u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaj eur banke, na dan dospijeća. Dana 25. veljače 2016. parnične stranke (prednik tuženika) su sklopile dodatak br.1. Ugovora o kreditu broj 41894/08 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Odredbe Ugovora o kreditu u svezi valutne klauzule i odredbe ugovora o promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom Uprave Banke su ništetne, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. Temeljem odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/09. 79/09 dalje: ZZP/07) cit. presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle obvezuje i naslovni sud u ovom postupku. Valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi su ugovorne odredbe bez kojih kredit ne može opstati i bili su uvjet i odlučujuća pobuda kod sklapanja ugovora. Naime, predmet (novac) i cijena (kamate) su bitni sastojci ugovora, a putem ugovornih odredaba Ugovora, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (nije mogla pregovarati) na cijenu (kamate) kao i na predmet (novac) što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Također, navedeno je suprotno i načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo je sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Imajući u vidu da je kamata cijena, a novac predmet te da su isti bitni elementi ugovora o kreditu, razvidno je da je postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja.96, 97. st l., čl. 82. i čl. 87. Ugovorne odredbe suprotne su odredbama Zakona o zaštiti potrošača, i to suprotne odredbi čl. Mijenjanjem kamatne stope uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, obzirom na stanje o obveznim odnosima tržišta to mogao činiti i u korist tužitelja, tuženik je postupio suprotno odredbi čl. 296. Zakona bi trebalo biti sporno, uvid u zakonske odredbe. Zbog níštetnosti odredbi Ugovora u svezi valutne klauzule i promjeni kamatne stope, tuženík je dužan tužitelju vratiti sve ono što je stekao temeljem navedenih odredaba. isto za cijelo vrijeme otplate kredita s obzirom na zauzeto stajalište VSRH-a u odluci posl. br. Rev-2245/2017 od 20.03.2018.g. o prekidu i početku tijeka zastarnih rokova. (vidi odluku posl. br. Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Naime, u navedenoj odluci izraženo je stajalište kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu Potrošač i to dana 4. travnja 2012. te je ponovno počela teći 13. lipnja 2014., odnosno čak i 14. lipnja 2018. Prema informativnom izračunu, tuženik kao pravni sljednik Societe Generale Splitske banke d.d., bio bi dužan vratiti tužitelju iznos od 70.246,13 kuna, prema dokumentaciji koju je tuženik predao tužitelju. No, kako je tužitelj mišljenja da navedena dokumentacija je nepotpuna, jer je u više navrata morao tražiti od tuženika istu, te obzirom da ne raspolaže sa svim obavijestima prednika tuženika o promjenjivosti kamatne stope, pa time i iznosu anuiteta plaćanja, predlaže se da Sud pribavi ex offo od tuženika svu potrebnu dokumentaciju vezanu za kredit tužitelja, dokumentaciju koju zatraži ovlašteni vještak financijske struke, kao i sve tečajeve CHF u odnosu na kunu, za čitavo vrijeme trajanja kredita, obzirom da tečajevi više nisu dostupni na internetskim stranicama, nakon čega će tužitelj urediti tužbeni zahtjev. Tužitelju je ponuđena konverzija iz CHF u EUR, dana 9. studenog 2015. no isti je navedeno odbio, ali prednik tuženika je očito bio uporan u svom nepoštenju pa je takvu konverziju "podmetnuo" tužitelju kao dodatak br.1. Ugovora o kreditu, obzirom da je isti najavio banci prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj je otplatio kredit dana 4. ožujka 2016.

2. Tuženik OTP banka d.d. se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, istaknuo prigovor zastare, te je predložio da se tužbeni zahtjevi u ovoj pravnoj stvari u cijelosti odbace odnosno odbiju kao neosnovani uz dosudu na teret tužitelja nadoknade svih prouzročenih troškova ovog postupka u korist tuženika, a za slučaj da sud nađe da je bilo koji od postavljenih tužbenih zahtjeva ( kao i eventualno naknadno postavljenih i preciziranih) iz bilo kojeg razloga osnovan a što se ovdje kategorično osporava ističe se ovdje odmah i prigovor tuženika radi prebijanja njegove tražbine prema tužitelju sa utuženom tražbinom tužitelja. Tužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan, jer tužitelj više nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertiran u eurski kredit, po dokumentaciji koju posjeduje ovaj tuženik koju je naslijedio od svojeg pravnog prednika slijedom čega su stranke predmetnog ugovora nedvojbeno i to suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Nadalje predmetni ugovorni odnos između ugovornih stranaka je prestao ispunjenjem jer je kredit nakon provedene konverzije i podmiren od strane tužitelja, a radi čega tužitelj pogotovo više nema pravne osnove za utuženim potraživanjem pa tužbu i postavljene tužbene zahtjeve treba odmah odbaciti podredno u cijelosti odbiti. Također se ovdje posebno ističe da tužitelj niti po zauzetom pravnom stavu- mišljenju većine sudaca VSRH od dana 20. prosinca 2022., u ovim istovrsnim – konvertiranim CHF pravnim predmetima a prema kojem stavu po ovdje utuženim osnovama tužitelj doista nema pravnu osnovu za isplatom radi čega se tužbeni zahtjev po zatraženim osnovama radi isplate utuženih iznosa treba odmah odbiti tj podredno odbaciti. Na okolnost postojanja pravnog interesa i tužiteljevog pozivanja na odluku Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18, Vrhovni sud je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, ali također predlaže i odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema više pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, ali i iz razloga jer je ugovorni odnos između stranaka već prestao ispunjenjem stoga pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u ranijoj odluci pod posl.br: Rev-2868/18 od dana 12. veljače 2019., je stoga potpuno irelevantno pa i bespredmetno u ovoj pravnoj stvari. Prednik tuženika nije mimo zakona a niti mimo odredbi ugovora o kreditu nikada neosnovano ili pak protupravno povisivao stopu redovne kamate ali niti mjesečne anuitete! Tužitelj u podnesenoj tužbi neosnovano tvrdi da su tobože ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, kao i ostale ugovorne odredbe, što je dakle potpuno pogrešno i neosnovano, a pri tome zanemarujući i potpuno ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Nema govora o nikakvom navodnom „podmetanju tužitelju na potpis Dodatka br.1 Ugovora o kreditu“ odnosno konverzije, a kako to potpuno netočno i pogrešno navodi također tužitelj u povijesnom dijelu svoje tužbe. Tuženik stoga ovdje upućuje na odredbu članka 19.a st.1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, (podcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao svoj CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav ugovorni odnos bio od samog početka. Također se ističe da je i takav ugovorni odnos prestao kasnije ispunjenjem pa kako tužitelj nikada a za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije prigovarao tuženiku ili pak njegovom pravnom predniku u odnosu na bilo koju ugovornu odredbu pa tako niti u odnosu na utužene tužbu i postavljene tužbene zahtjeve tužitelja stoga treba u cijelosti odbaciti tj odbiti kao neosnovane. Slijedom naprijed navedenog i obrazloženog tužitelj stoga nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su parnične stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Ubrzo nakon izvršene konverzije tužitelj je 3. ožujka 2016., podmirio kredit prema predniku tuženika time je ugovorni odnos prestao ispunjenjem pa i iz ovog razloga tužitelj pogotovo više nema pravnu osnovu niti utemeljenje za utuženim potraživanjem na teret ovog tuženika a niti njegovog pravnog prednika! Sklapanjem Dodatka 2. je utvrđena preplata, a koja je u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a i Sporazumom o korištenju preplate dijelom iskorištena za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije a dio je isplaćen tužitelju te je utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR.

3. Tužiteljica je u podnesku od 10. lipnja 2024. konačno precizirala tužbeni zahtjev sukladno provedenom financijskom vještačenju (l.s. 121-123).

4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu (l.s. 8-12), otplatni plan (l.s. 13-20), Dodatak br. 1. ugovora o kreditu broj 41894/08 s otplatnim planom i sporazumom o korištenju preplate (l.s. 21-23 i 68-93), prijevremeni obračun otplate kredita (l.s. 25-26), dopis banke (l.s. 27-28), te je proveden dokaz financijskog vještačenja izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Majdi Korljan te pročitao nalaz i mišljenje vještaka (l.s. 107-113), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke (l.s. 127).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

6. Predmet tužbenog zahtjeva se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa kredita sa zakonskim zateznim kamatama.

7. Uvidom u sadržaj pobijanog ugovora je utvrđeno da su tuženik po svojoj pravnoj prednici Societe generale-Splitska banka d.d., kao kreditor i tužitelj LJO, kao korisnik kredita, zaključili su Ugovor o kreditu broj: 41894/08 od 17. srpnja 2008. sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.200,00 CHF obračunato prema prodajnom tečaju kreditora-banke za devize na dan korištenja, odnosno isplate kredita. Ugovorena kamatna stopa na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila je 5,50 % godišnje. Kredit je odobren na rok od 20 godina te je ugovoreno da se otplata kredita ima vršiti u 240 mjesečnih anuiteta čiju visinu je utvrdila Banka planom otplate. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 443,55 CHF, s tim što samo zadnji anuitet iznosi 440,79 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize važećim na dan dospijeća, odnosno isplate.

7.3. Stranke su 25. veljače 2016. zaključile Dodatak br. 1. ugovora o kreditu br. 41894/08 kojim je provedena konverzija, na način da je utvrđen iznos nedospjele glavnice nakon konverzije valute na dan 3. ožujka 2016. u iznosu od 30.487,97 EUR koji će se otplaćivati u jednakim vremenskim razmacima odnosno u 149 mjesečnih anuiteta, i to prvi anuitet u iznosu od 178,88 EUR, 147 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 301,56 EUR i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 302,05 EUR. Prvi izmijenjeni anuitet dospijeva 10. ožujka 2016., a zadnji 10. srpnja 2028.

7.4. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit, i to dana 4. ožujka 2016.

7.5. Na temelju nalaza vještaka financijske struke Majde Korljan proizlazi da je vještak izračunom ustanovio da je banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 5,50 % više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 6.151,67 kuna/ 816,47 EUR, i to u razdoblju od 11. siječnja 2010. do 10. prosinca 2013., dok je uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj više obračunata razlika anuiteta u ukupnom iznosu od 58.134,99 kn/7.715,84 EUR, i to u razdoblju od 11. kolovoza 2008. do 10. veljače 2016.

7.6. Tužitelj LJO (JJ) je u svom iskazu naveo da je po zanimanju umirovljeni policijac, te je predmetni kredit podigao radi adaptacije obiteljske kuće. Kod zaključenja tog ugovora nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora i nisu mu objašnjenje odredbe vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tijekom otplate kredita su rate odjednom narasle na duplo veće, a što je za njega bilo neočekivano. Digao je taj kredit u valuti švicarskog franka jer su ti krediti tada bili popularni, a bio mu je potreban kako bi se dovršila kuća u [adresa] kako bi u njoj mogao živjeti sa ženom i kćerkom, a u toj kući mu se rodi i sin. Dodaje da mu negdje stoji samo prezime JJ, kao i u osobnoj iskaznici npr., ali on je zapravo prezimena Z kako mu stoji u ugovoru o kreditu. Nije se bavio iznajmljivanjem apartmana u toj kući, niti ju je iznajmljivao. Ni javni bilježnik mu nije bilo što objasnio o predmetnom ugovoru o kreditu.

8. Nesporno je da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je kako je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijene su revizije, među kojima i revizija tuženika.

8.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditima nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača 20 P- 350/2019-34 (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.4. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. odbijene se revizije, među kojima i revizija tuženika.

8.5. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09) dodan je čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.6. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15- dalje: ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.7. U smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.8. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

8.9. Stoga, imajući u vidu sadržaj izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno kako je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, sud utvrđuje kako navedeno utvrđenje u pravomoćnoj sudskoj odluci ima direktan učinak u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Jednako tako, imajući u vidu sadržaj izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sud utvrđuje kako navedeno utvrđenje u pravomoćnoj sudskoj odluci ima direktan učinak u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

8.10. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe čl. 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava.

8.11. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

8.12. Stoga neosnovano tuženik navodi da se navedene presude iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u konkretnom predmetu.

8.13. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopila kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru.

8.14. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

8.15. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. naveo je da je postupanje banaka, kao tuženika, od samog početka ugovornog odnosa bilo suprotno načelima obveznog prava, da je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj, da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu korisnicima kredita nije na valjan i njima razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zaključuje da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

8.16. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci iznio je zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

8.17. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što znači, da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

8.18. Nadalje, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Niti o toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna.

8.19. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača povodom koje je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.

8.20. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli upravo potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta.

8.21. Odredba o valutnoj klauzuli je jasno uočljiva, no nije lako razumljiva. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o niz tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi potrošača upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita. Tuženik je pri sklapanju ugovora osigurao svoje interese na način da je ugovorio niz instrumenata osiguranja - zadužnicu, prijenos vlasništva, te je uz to tražbina tuženika osigurana još policama osiguranja, pa je u konačnici tuženik svoju tražbinu još zaštitio i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužitelja na koje u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično utjecaja na ukupni trošak kredita.

8.22. Iz sadržaja ugovora o kreditu, posebice u točki 4. ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke je razvidno da u ugovoru nisu navedeni objektivni kriteriji, svi potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli, te svi čimbenici koji utječu na postupak formiranja kamatne stope tijekom trajanja ugovora.

8.23. Iz provedenih dokaza proizlazi da se o valutnoj klauzuli i o kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, da je kamatna stopa mijenjana jednostranim odlukama banke i da je odredba o valutnoj klauzuli i odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke unesena u ugovor bez prethodnog pregovaranja, kao dio tipskog unaprijed formuliranog obrasca ugovora.

8.24. Na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je odredba o promjeni kamatne stope ovisna isključivo u konkretnom slučaju o odluci jednog ugovaratelja - banke bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa (osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) za koju se veže promjena, što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je dovelo do toga da banka jednostrano određuje obvezu korisnika kredita, koji promjenu time ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer za to nema nikakvih valjanih i u ugovoru razvidnih kriterija, uz ugovorenu valutnu klauzulu uslijed čijeg kumulativnog učinka je ukupni trošak kredita na štetu tužitelja znatno rastao, to je tuženik rizik potpuno prebacio na tužitelja kako ugovornim odredbama tako i instrumentima osiguranja.

8.25. U tome se ogleda znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja.

8.26. Takvim ugovornim odredbama tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, a kamate su sastavni dio cijene, što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje ZOO).

8.27. Kamata je cijena, a cijena i valuta obveze je bitan sastojak ugovora o kreditu. Odredba ugovora na temelju koje se cijena određuje prema jednostranoj odluci tuženika, bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

8.28. Unošenje navedene odredbe u ugovor o kreditu suprotno je načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita u odnosu na tuženika kao banku doveden u neravnopravan položaj. O odredbama ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije se pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe, kojom mu je nametnuta obveza koju tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, pa stoga takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na banku kao kreditora.

8.29. Stoga se tuženik neosnovano poziva na parametre temeljem kojih se kamatne stope mijenjaju kao i da je do promjene kamatne stope došlo zbog objektivnih promjena tržišnih vrijednosti koje su kao opravdani razlog za promjenu kamatne stope bile predviđene općim aktima pravnog prednika tuženika.

8.30. Opći uvjeti ugovora u smislu čl. 295. st. 1. ZOO su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

8.31. Člankom 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/07, koji je bio na snazi u spornom razdoblju propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. U st. 4. navodi se da je trgovac dužan dokazati ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

8.32. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa i valutnoj klauzuli.

8.33. Posljedica nepoštene odredbe ugovora o kreditu kojim je određeno da se ugovorena kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita u skladu s odlukama banke i ugovorena valutna klauzula bez bitnih parametara i rizika promjene je ništetnost takve odredbe (čl. 322. st. 1. ZOO). Međutim, bez obzira na ništetnost navedenih odredbi, to ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora jer ugovor može opstati i nakon izuzimanja primjene tih odredbi obzirom da ugovor sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne vezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora na temelju zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

8.34. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom o promjenama kamatne stope, te obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, na koju ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO), to se na ugovorni odnos primjenjuje kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora, te početni tečaj na dan odobrenja kredita, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe čl. 7. st. 1. ZOO.

8.35. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

9. Imajući u vidu posljedice ništetnosti, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, na koju ništetnost pazi sud po službenoj dužnosti, a na koju se poziva tužiteljica u tužbi i nije nužno, niti je procesna pretpostavka zahtjeva za isplatu da tužbeni zahtjev bude usmjeren na utvrđenje ništetnosti ugovora, odnosno odredbi ugovora, to tužitelj ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

9.1. Na koncu, neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopila kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a iz iskaza tužitelja, koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, te mu vjeruje, proizlazi da je kredit koristio za kupnju automobila, dok tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim.

10. Na osnovu nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je kako je tužitelj od početka uplate kredita radi primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope preplatio iznos od ukupno 8.532,31 EUR (64.286,69 kn).

10.1. Sud je nalaz vještaka Majde Korljan prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, te imajući u vidu da stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

11. Na kraju je navesti da je neosnovan prigovor zastare koji ističe tuženik. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tražbinu tužitelja je zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a s naslova preplaćene kamate, zastara je počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13. Kako je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019., proizlazi da je tužba podnesena prije nastupa zastare i u odnosu na nepošteno ugovaranje valutne klauzule, kao i u odnosu na preplaćenu kamatu radi nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmijeni kamatne stope budući da nije protekao zastarni rok od pet godina do dana podnošenja tužbe.

12. Stoga je sud nedvojbeno utvrdio da je tuženik uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu godišnje i uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj tužitelju više obračunala iznose anuiteta u iznosu od 8.532,31 EUR (64.286,69 kn) u slučaju da je od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR pri izračunu visine iznosa mjesečnih anuiteta trebalo primijeniti početni fiksni tečaj CHF i obračun kamate u visini određenoj Ugovorom o kreditu, bez jednostranih povećanja od strane banke.

13. Kada se uračuna preplata iz konverzije utvrđenom iznosu od 26.902,17 kuna, odnosno 3.570,53 EUR, kako to proizlazi iz Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita od 22. veljače 2016. (l.s. 93) pravilnim obračunom proizlazi da je prednik tužitelja više platio tuženici iznos od 4.961,78 EUR (8.532,31 EUR - 3.570,53 EUR), a koji iznos nije obuhvaćen obračunom konverzije, te će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat ništetnih odredbi, kao u izreci presude.

14. U odnosu na prigovor radi prijeboja, tzv. sudski prijeboj (compensatia per iudicem), radi se o procesnopravnom zahtjevu kojim tuženik traži da sud izvrši prijeboj tuženikova potraživanja s potraživanjima tužitelja u odnosu na iznos priznat konverzijom ugovora o kreditu. Sud je takav zahtjev našao neosnovanim obzirom da o sudskom prijeboju sud odlučuje samo ukoliko nađe osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na konverziju, pa kako sud u tom dijelu nije našao osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, nema procesne osnove za odlučivanje o postojanju tražbine tuženika.

15. Što se pak tiče prigovora mjesne nenadležnosti, navesti je da je isti u cijelosti neosnovan budući da je predmetnim Ugovorom u točki 18. koji je zaključen u [adresa] ugovorena mjesna nadležnosti pred sudom najbližim mjestu zaključenja ugovora, te je takav prigovor tuženika odbijen u točki I. izreke ovog rješenja.

16. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je valjalo prihvatiti za iznos od 4.961,78 EUR, dok je preko dosuđenog do zatraženog iznosa od 8.532,31 EUR odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a obzirom da je tužitelj djelomično uspio u postupku u odnosu na tuženika. Tako je tužitelj polazeći od postavljenog tužbenog zahtjeva od 8.532,31 EUR uspio s 58 %, dok je tuženik uspio s 42 %.

17.1. Kada se od postotka uspjeha tužitelja (58% - 42%) oduzme postotak uspjeha tuženika, proizlazi da je konačan uspjeh tužitelja 16%, a u kojem postotku je odmjeren trošak tužitelj prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) i VPS-a od 8.532,31 EUR, te je je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), sastav podneska od 10. lipnja 2024. od 100 bodova (Tbr. 8.4.), te za zastupanje na ročištima od 25. svibnja 2023., 9. ožujka 2024. i 28. studenog 2024. od po 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9.1.), ukupno 500 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 50.) iznosi 1.000,00 EUR, što uz troškove vještačenja u iznosu od 398,17 EUR iznosi 1.398,17 EUR, a od čega 16 % priznatih troškova tužitelja prema uspjehu u postupku iznosi 223,70 EUR.

17.2. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi jer iz sadržaja spisa ne proizlazi da je imao takav trošak, a odredbom čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama proizlazi da je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

U Zadru, 14. siječnja 2025.

Sutkinja

Maja Ivković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- Tužitelju po punomoćnici

- Tuženiku po punomoćniku