Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-162/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Tomislavu Bogdan, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku BD, odvjetniku u [adresa], nakon rasprave zaključene dana 19. studenog 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice UD, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Saše Pufler, odvjetnice u Osijeku i punomoćnika tuženika odvjetnika BD, dana **.**.2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 64021/07, zaključenog dana 11. prosinca 2007. god. između tužiteljice DD i Societe Generale-Splitske banke d.d., pravnog prednika tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, a koja u čl. 12. st. 1. glasi: „Korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog, krajnjeg roka/rokova dospijeća, s tim da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan prethodno: a) podnijeti pisani zahtjev i b) platiti naknadu određenu ovim Ugovorom, kako slijedi a) kod djelomične (nepotpune) otplate kredita – naknadu od 4% od uplaćenog iznosa nedospjelog glavnog duga (glavnice), b) kod potpune otplate kredita – naknadu od 4% od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga (glavnice).“; a u čl. 12. st. 2. glasi: „Odredbe ugovorene u prethodnom stavku – koje uređuju prijevremenu otplatu kredita – isključuju sve istovrsne/mjerodavne odredbe važećih unutarnjih akata Kreditora (odluke, posebni ili opći akti poslovanja Kreditora), koje drukčije uređuju istu stvar (prijevremenu otplatu kredita).“
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.015,14 EUR (tisućupetnaesteuračetrnaestcenti). sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. ožujka 2018. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za postotna poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 14.siječnja 2025. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 7.ožujka 2024. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su dana 11. prosinca 2007. god. tužitelj i pravni prednik tuženika, Societe Generale – Splitska banka d.d., zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 64021/07, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor i banka, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja. Navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 12. st. 1. ugovoreni su uvjeti i naknada za otplatu kredita u visini od 4% od uplaćenog iznosa nedospjelog glavnog duga, a stavkom 2. istoga članka je ugovoreno kako posebni akti banke isključuju navedenu odredbu ukoliko istu naknadu određuju na drugačiji način. S tim u svezi, u Dodatku br. 1. Ugovora o kreditu br. 64021/07 koji je zaključen dana 20. siječnja 2016. god., u čl. 3. je ugovoreno kako slijedi: „Sve ostale odredbe Ugovora o kreditu broj 64021/07 ostaju nepromijenjene, a ovaj Dodatak br. 1. Ugovora sa Sporazumom o osiguranju njegov su sastavni dio.“. Tužitelj je dana 12.03.2018. god. izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita u iznosu od 215.596,80 kn putem uplate Podravske banke d.d. u kojoj je digao novi kredit, a dana 13.03.2018. god. je isti iznos raspoređen po preostalim anuitetima pri čemu mu je naplaćen iznos od 7.648,55 kn/1.015,14 EUR-a kao naknada za prijevremenu otplatu. Izlazna naknada koju je platio tužitelj prijevremeno otplativši kredit je ništetna jer nije određena niti odrediva po čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima u svezi s čl. 322. ZOO-a, a ni po čl. 1024. ZOO-a ju tuženik nije bio ovlašten naplatiti jer nikakvu štetu nije pretrpio tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita. Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti. Tome u prilog govori i čl. 96. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (nepoštena i ništetna ugovorna odredba) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a ujedno je takvo formuliranje nepoštena poslovna praksa, konkretno zavaravajuća poslovna praksa pobliže opisana u čl. 33. st. 2. toč. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Za napomenuti je i kako se sukladno čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju ista naknada smije naplatiti samo ukoliko je kamata predmetnoga ugovora bila fiksna u trenutku prijevremene otplate, a to ovdje nije slučaj (čl. 5. ugovora!). Također, u prilog navedenome, tužitelj dostavlja cijenjenom naslovu i suprotnoj strani relevantnu i recentnu sudsku praksu VSRH-a koja se odnosi na ništetnost ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Radi svega navedenoga punomoćnik tužitelja je dana 27.02.2024. god. od tuženika zatražio povrat stečenoga bez osnove radi primjene ništetne odredbe ugovora, no isti je to odbio dana 07.03.2024. god. navodeći kako je u cijelosti postupao sukladno zakonu. Slijedom izloženog, tužitelj predlaže da nadležni sud donese sljedeću presudu:
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 64021/07, zaključenog dana 11. prosinca 2007. god. između tužitelja DD i Societe Generale-Splitske banke d.d., pravnog prednika tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, a koja u čl. 12. st. 1. glasi: „Korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog, krajnjeg roka/rokova dospijeća, s tim da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan prethodno: a) podnijeti pisani zahtjev i b) platiti naknadu određenu ovim Ugovorom, kako slijedi a) kod djelomične (nepotpune) otplate kredita – naknadu od 4% od uplaćenog iznosa nedospjelog glavnog duga (glavnice), b) kod potpune otplate kredita – naknadu od 4% od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga (glavnice).“; a u čl. 12. st. 2. glasi: „Odredbe ugovorene u prethodnom stavku – koje uređuju prijevremenu otplatu kredita – isključuju sve istovrsne/mjerodavne odredbe važećih unutarnjih akata Kreditora (odluke, posebni ili opći akti poslovanja Kreditora), koje drukčije uređuju istu stvar (prijevremenu otplatu kredita).“
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.015,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14.03.2018. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su t užba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani, te predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Navodi da nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-7129/13 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi: 1) Naknada štete:
Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.
S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. 2) Povrat mjesečnih anuiteta:
Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.
Stjecanje bez osnove:
Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 11.12.2007.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (12.12.2007.g.), a tužba je podnesena tek 07.03.2024.g. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da je aktom Kreditora (Ugovor o kreditu) u čl. 12. određeno kako će Banka u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s aktom Kreditora. Isto tako, tuženik ističe kako tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja:
-plaćati ugovorene kamate; i
-iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama Ugovora.
Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342.-350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela.
S ovakvim se stajalištem složila i pravna znanost, pa tako D i dr. u Komentaru Zakona o obveznim odnosima (studeni 2014.) kaže:
„Temeljni učinak i svrha ugovornih odnosa jest ovlast (pravo) vjerovnika zahtijevati od dužnika ispunjenje obveze, te dužnikova obveza ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“.
Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom može nastati tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom pravnom režimu. Ne može se ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije.
Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Naime, posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Sve navedene radnje koje bi tuženik nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti tuženiku će izvjesno uzrokovati štetu. Tuženik 2005. godine, kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu koja predstavlja mehanizam za određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 345. stavka 3. ZOO-a. Slijedom navedenog, suprotne tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna neosnovane su. U prilog tome govori i isječak sa stranice HNB-a koji tuženik u nastavku dostavlja, a koji izrijekom potvrđuje pravo i ovlaštenje tuženika (kao i bilo koje druge banke) da naplati naknadu za prijevremeno djelomično ili ispunjenje obveze iz kredita u cijelosti, za potrošačke kredite ugovorene prije 2010., i to sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Također, s obzirom da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva, također je neosnovana. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka). Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju.
Stoga, obzirom da je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva. Stoga je promašen argument tužitelja o ništetnosti odredbe zbog njene neodredivosti. Kako je već ranije istaknuto, navedena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita, a koji nisu povezani budućom nedospjelom kamatom. Iznos štete i troškova koje tuženik ima prijevremene otplate kredita je definiran unaprijed iz razloga što bi stvarnog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Da je pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu sa svrhom i ciljem Direktive 87/102/EEC, proizlazi i iz zakonodavne aktivnosti Europske Unije, točnije iz Direktive 2008/48/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ. Stoga, obzirom da je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva. Stoga je promašen argument tužitelja o ništetnosti odredbe zbog njene neodredivosti. Zaključno, a u odnosu na navode tužitelja o spornosti tzv. „izlazne naknade“, tuženik upućuje na stav Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-311/2018 od 3. rujna 2018. u kojoj je sud u bitnom odlučio da je: „ sud prvog stupnja pogrešno ocijenio ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačena u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelj koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl.272 ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“ Isto stajalište je potvrđeno presudom Županijskog suda u Bjelovaru posl.br. Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. u kojoj je u bitnom sud odlučio „da ne nalazi da se odredba točke 12.1. Ugovora mogla podvesti pod neku od nepoštenih odredbi Ugovora iz čl.81.ZZP-a te da se radi o odustatnini u smislu odredbe čl.306. ZOO-a koju nije zabranjeno ugovoriti jer je prijevremenom otplatom kredita tužitelj u određenom vremenskom periodu, a prije isteka vremena na koji je kredit odobren odustao od ugovorenog slijedom čega je i obvezi platiti ugovorenu odustatninu.“.Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 17.rujna 2024. (stranica 53 spisa) punomoćnik tužitelja je naveo da tužiteljica tužbom traži utvrđenje ništetnom odredbi koje se odnose na izlaznu naknadu prilikom prijevremene otplate kredita što je regulirano ugovorom o kreditu, a iz Dodatka ugovora o kreditu je razvidno da navedena odredba nije bila predmetom konverzije, odnosno ostala je nepromijenjena (čl.12.st.1. osnovnog ugovora,čl.3 Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu),te naveo da je prijevremena otplata kredita uslijedila nakon konverzije (stranica 53 spisa).
4. Na istom ročištu punomoćnik tuženika je naveo da tuženik osporava osnov tražbine tužitelja,dok ne osporava visinu te tražbine, te se iz tog razloga protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
5. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Zahtjev tužiteljice putem punomoćnika poslan e- mailom tuženiku,te odgovor na navedeni zahtjev, Ugovor o kreditu broj 64021/07 od 11.12.2007. god., Dodatak br.1 Ugovora o kreditu broj 64021/07 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, pismo namjere brisovnog očitovanja tuženika od dana 30.11.2017. god.; Izvod po kreditu za razdoblje od 1.1.2016. do 6.8.2018. god.,te saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.
6. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te isplate iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade prilikom prijevremene otplate kredita.
7. Nije sporno među parničnim strankama da je dana 16.siječnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 64021/2007 između Societe Generale-Splitske banke d.d.,Split, kao kreditora i DD iz [adresa], kao korisnika kredita, kojim ugovorom je kreditor odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.000,00 CHF.
8. Odredbom čl. 12. st. 1. navedenog ugovora ugovoreno je da korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog, krajnjeg roka/rokova dospijeća, s tim da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan prethodno: a) podnijeti pisani zahtjev i b) platiti naknadu određenu ovim Ugovorom, kako slijedi a) kod djelomične (nepotpune) otplate kredita – naknadu od 4% od uplaćenog iznosa nedospjelog glavnog duga (glavnice), b) kod potpune otplate kredita – naknadu od 4% od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga (glavnice).“; a odredbom čl. 12. st. 2. ugovoreno da odredbe ugovorene u prethodnom stavku – koje uređuju prijevremenu otplatu kredita – isključuju sve istovrsne/mjerodavne odredbe važećih unutarnjih akata Kreditora (odluke, posebni ili opći akti poslovanja Kreditora), koje drukčije uređuju istu stvar (prijevremenu otplatu kredita).
9. Nije sporno da je tuženik pravni sljednik Societe Generale-Splitske banke d.d.,Split.
10. Nije sporno da su pravni prednik tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d.,Split i tužiteljica u ovom predmetu, sklopili Dodatak br.1. Ugovora o kreditu br.64021/07 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava kojim je provedena konverzija kredita prema Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).
10.1. Iz sadržaja navedenog Dodatka br.1. Ugovora o kreditu br.64021/07 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, utvrđeno je da je u odredbi čl.3. navedeno da sve ostale odredbe Ugovora o kreditu broj br.64021/07 ostaju nepromijenjene, te da navedeni Dodatak br.1. Ugovora sa Sporazumom njegov su sastavni dio.
11. Nije sporno da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen, te nije sporno da je tužiteljica 13.ožujka 2018. platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 7.648,55 kn (stranica 23,53 spisa).
12. Sporno je među parničnim strankama da li su ništetne naprijed citirane odredbe čl.12. predmetnog Ugovora o kreditu.
13. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tražbine tužiteljice, te navodi da navedena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita, a koji nisu povezani sa budućom nedospjelom kamatom. Navodi da je iznos štete i troškova koje tuženik ima zbog prijevremene otplate kredita definiran unaprijed iz razloga što bi stvarni iznos štete i troškova bio povezan s nesrazmjernim troškovima.
14. Tužiteljica DD, saslušana u svojstvu stranke izjavila je da se sjeća da 2007. godine su joj trebala sredstva za renoviranje stana, te se odlučila podići kredit. U Splitskoj banci je imala otvoren račun preko kojeg je primala plaću, te se u navedenoj banci interesirala za podizanje kredita. Prvenstveno su je interesirali krediti u kunama i eurima, međutim u banci su joj nametali kredit u valuti CHF kao akcijski kredit. Rekli su da su povoljnije kamate, te da je valuta CHF sigurnija. Njoj su odgovarali uvjeti kredita koji su joj prezentirali, tako da je pristala na sklapanje tog ugovora. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila je u radnom odnosu u privatnoj tvrtci iz Zagreba, kao poslovna tajnica. Nije imala svoju privatnu tvrtku niti obrt. Sredstva kredita utrošila je u svrhu u koju je podignut, odnosno za adaptaciju stana u kojem živi. Kredit je sama otplaćivala. Kada su se rate kredita povećale to joj nije financijski odgovaralo, te je podigla drugi kredit da bi mogla isplatiti taj kredit. Prije nego što je kredit sasvim otplatila, provedena je konverzija. Napominje da je ugovor o kreditu od 2007. godine pročitala, bilo je nejasnoća sa pravne strane ali je rečeno uzmi ili ostavi. Sjeća se da je bila odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ali joj nije bila jasna. Kada je prijevremeno zatvorila kredit, tražila je da joj se pismeno pojasni zašto mora platiti tu naknadu, ali joj nije ništa konkretno odgovoreno. Naknadu kod prijevremenog zatvaranja kredita je platila u iznosu od nekih 7.600,00 kuna. Nije joj uopće pojašnjeno što predstavlja taj iznos. Na pitanje punomoćnika tuženika da li nakon potpisivanja ugovora o konverziji joj je smanjena rata, tužiteljica je izjavila da rata kredita nije značajno smanjena, te je to bio razlog zašto je podigla drugi kredit da bi zatvorila ovaj kredit. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je kod sklapanja ugovora o kreditu pročitala cijeli ugovor, izjavila je da je pročitala, te izjavila da joj nije bila jasna odredba o naknadi i pitala je djelatnicu banke da joj pojasni, odgovor je bio " Ajde brzo to potpiši uzmi ili ostavi". Kod zatvaranja ugovora o kreditu, tražila je pojašnjene zašto mora platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, te je tražila da joj se pisanim putem odgovori, ali sve bezuspješno. Na pitanje da li prilikom sklapanja ugovora o kreditu je bila kod javnog bilježnika, izjavljuje da se ne sjeća. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je svojevoljno potpisala ugovor o kreditu, te da li je svojevoljno potpisala konverziju, izjavila je da je svojevoljno potpisala ugovor uz tumačenje banke da je to najpovoljniji akcijski kredit u valuti CHF. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je imala na uvidu dokument banke izvod po kreditu koji je priložen uz tužbu u kojem je navedeno da je 13. ožujka 2018. godine naplaćena naknada, tužiteljica je izjavila da je imala na uvidu taj dokument, izjavila da je u to vrijeme imala zdravstvenih tegoba, te da se ne može svega sjetiti točno (stranica 55 spisa).
15. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, o čemu mora obavijestiti banku, a stavkom 3. navedenog članka propisano je da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
16. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 102. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
17. Dakle, s obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te s obzirom da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi da nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno, da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog prijevremene otplate kredita odnosno da bi mu nastala šteta prijevremenom otplatom kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, s obzirom da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa.
18. Za napomenuti je da prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2020.godine (Zaključak br. Su IV -308/2020 pod brojem 8.) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o njoj nije pregovaralo, a što je upravo konkretan slučaj (Županijski sud u Zagrebu broj Gž- 746/21-2 od 17.kolovoza 2021.).
19. U konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.12. i navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, evidentno je da predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova zbog vraćanja kredita prije roka, da je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena paušalno kao postotak prijevremeno vraćene glavnice, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarne štete koju je tuženik navodno trpio zbog vraćanja kredita prije roka, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezina postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.
20. U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
20.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
20.2. S obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan.
21. S obzirom na sve naprijed izloženo naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici neosnovano naplaćeni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.015,14 EUR (7.648,55 kn), sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP (čl.155 ZPP).
22.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 750,00 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) 75 bodova, sastav pisanog podnesaka od 05.07.2024. (Tbr.8.t.1.) 75 bodova ,te za zastupanja na ročištima kod suda dana17.09.2024. (Tbr.9.t.1) 75 bodova i 19.11.2024. (Tbr.9.t.1.) 75 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV. Za napomenuti je da je tužiteljica oslobođena plaćanja sudskih pristojbi temeljem odredbe čl.11. st.1.t.5 ZSP ( Narodne novine 118/2018;51/2023).
23. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).
24. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.
Osijek, 14. siječnja 2025.
SUDAC
Spomenka Rodić
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
-punomoćniku tužiteljice
-punomoćniku tuženika
