Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3867/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-75/2023-12 od 21. lipnja 2024., u sjednici vijeća dana 14. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-75/2023-12 od 21. lipnja 2024. u dijelu pod toč. I, II, III i V izreke.
II Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuje se ništetnim dio članka 3. stavak 10. Ugovora o kreditu broj 6319009668 od 5. lipnja 2009. sklopljenog između tužitelja HJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833 kao banke u dijelu koji se odnosi na naplatu naknada i glasi: "Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jednokratne naknade u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor". Pod II utvrđuje se ništetnim dio članka 6. Ugovora o kreditu broj 6319009668 od 5. lipnja 2009. sklopljenog između tužitelja HJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika OTP banka d.d., OIB:52508873833 kao banke u dijelu koji se odnosi na naplatu naknada i glasi: "E/ Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor kao i Odluku o kamatnim stopama Kreditora te sve njihove kasnije izmjene i dopune." Pod III. nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju HJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita od 431,35 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 5. lipnja 2009. do isplate a pod toč. IV odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtjeva utvrđenje ništenosti dijela članka 6. Ugovora o kreditu broj 6319009668 od 5. lipnja 2009. sklopljenog između tužitelja HJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika OTP banka d.d., OIB:52508873833 kao banke u dijelu koji se odnosi na jednostranu promjenjivost kamatne stope i glasi: "E/ Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor kao i Odluku o kamatnim stopama Kreditora te sve njihove kasnije izmjene i dopune.", kao neosnovan. Konačno, pod V nalaže se tuženiku OTP banka d.d. naknaditi tužitelju HJ troškove parničnog postupka u iznosu od 553,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. lipnja 2024. pa do isplate.
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz žalbenih razloga bitne povrede pravila o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava, navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Tuženik u žalbi ističe kako predmetna odredba ugovora nije neodređena niti neodrediva već je jasno određen iznos naknade a i prema propisima o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora o cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tužitelj da je lako mogao utvrditi točan iznos naknade budući da je određena postotkom ukupnog iznosa isplaćenog kredita niti je bila ičime predviđena zabrana takve naknade pa nema zakonskog uporišta za utvrđivanje ništetnosti odredbe čl. 3. st. 10. Ugovora o kreditu. Ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je – tvrdi tuženik-potrošaču s kojim se ugovor sklapa te su navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti, a koje su korisnici kredita mogli očekivati, i to prema samoj formulaciji teksta.
6. No, i ovaj sud prihvaća utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja navodima žalbe nisu dovedena u pitanje, a napose to da je među strankama ugovoren nenamjenski gotovinski kredit (članak 1. ugovora) u iznosu od 13.641,99 EUR u kunskoj protuvrijednosti što po srednjem tečaju HNB-a za EUR u odnosu na kunu na dan zaključenja tog ugovora iznos 100.000,00 HRK (članak 2. ugovora), s rokom otplate od 120 mjeseci i kamatnom stopom od 13% godišnje koja je promjenjiva tijekom trajanja kredita (članak 3. stavak 1. ugovora), da je ugovoreno da će banka kao kreditor ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor (članak 3. stavak 10. ugovora) kao i da tužitelj kao korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor, kao i Odluku o kamatnim stopama kreditora te sve njihove kasnije izmjene i dopune (članak 6. stavak 6. ugovora).
7. Stoga pravilno sud primjenjuje čl. 96. st 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) prema kojemu se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom stavaka 4. tog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisano je konačno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
8. Iz svih provedenih dokaza pravilno tako sud utvrđuje kako je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. toč. 1. ZZP/07 pa i sam tužitelj iskazuje kako su mu u banci rekli da može uzeti takav kredit ili odbiti, da je uz kredit dobio neke uplatnice, da se radi se o iznosima koje mu je banka odbila od kredita te da ne zna na što su se odnosile te uplatnice proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o odredbama ugovora te da nije bio od strane prednika tuženika informiran o visini naknada vezanih uz sklapanje ugovora niti na što se te naknade točno odnose, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Stoga pravilno sud utvrđuje kako je predmetni ugovor sastavljen od strane prednika tuženika na unaprijed formuliranom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati jer se sporne odredbe pozivaju na Odluku o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor, niti su jasno i određeno navedeni troškovi koje banka ugovorenim naknadama podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom tih naknada, što tužitelja kao korisnika kredita dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora jer je odluka o visini naknada na samom tuženiku kao kreditoru, a tužitelj korisnik kredita na to nema nikakav utjecaj. Stoga sud pravilno temeljem navedenog utvrđuje da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koje se odnose na naplatu naknada nepoštene i ništetne pa u skladu sa čl. 323. stavak 1. i 2. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je na dosuđeni iznos naknade pravilno dosuđena i zatezna kamata primjenom čl. 1115. ZOO kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, te je tuženik već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da su sporne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i to s obzirom na način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da su time te odredbe ugovora i ništetne. Konačno, kako se radi o restitucijskom zahtjevu, pravilno sud primjenjuje i stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.
9. Stoga je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo podnesenu žalbu protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.
U Zagrebu, 14. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Darija Horvat
