Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5281/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja ČA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branko Lin, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski i Primorac, u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1818/2023-14 od 14. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1818/2023-14 od 14. listopada 2024.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1818/2023- 14 od 14. listopada 2024. u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka odbijen u iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2025. do isplate, i u tom dijelu sudi:

"Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/202.1,114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) za ostale odnose, u roku od 15 dana."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove žalbe u iznosu od 37,89 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/202.1,114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) za ostale odnose, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba sadržana u točci 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenom dana 31.05.2007.g. između parničnih stranaka, u dijelu u kojem glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.(točka I. izreke). Naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da u roku od 15 dana plati tužitelju ČA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova nezakonito oduzetih iznosa po ugovornoj odredbi iz t. 1. ove presude, a koja je u navedenom ugovoru o kreditu utvrđena ništetnom, novčani iznos od 596,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti iznos teče počev od dana 02.06.2007.g. pa do isplate, po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da u roku od 15 dana plati tužitelju ČA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak ovog postupka u visini od 1.204,64 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 14. listopada 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, i preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da mu nadoknadi troškove parničnog postupka uključujući, i troškove žalbenog postupka sa zateznim kamatama tekućim oda dana donošenja presude do isplate, podredno uvažiti žalbu, i pobijanu presudu ukinuti te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

2.1. Tužitelj pobija žalbom presudu suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.204,64 eura, i to za iznos od 125,00 eura sa zateznim kamatama, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP. Predlaže preinačiti presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, uz nadoknadu troškova žalbe sa zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2024. do isplate.

3. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe sadržana u toč. 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenom 31. svibnja 2007. između parničnih stranaka, u dijelu u kojem glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te zahtjev za isplatu plaćene navedene jednokratne (tzv..ulazne) naknade u iznosu od 596,01 eura sa zateznim kamatama tekućim od kada je naknada tužitelju naplaćena.

5. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno:

- da su tužitelj tuženik 31. svibnja 2007 sklopili ugovor o [broj kredita], na iznos od 30.686,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženog na dan korištenja kredita;

- da je u toč. 3. ugovora o kreditu ugovorena naknada od 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

6. Sporno je - je li predmetna ugovora odredba nepoštena i posljedično tome – ništetna, je li tražbina zastarjela, osnovanost i visina tražbine te tijek zateznih kamata.

7. Sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće:

- da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu, jasno vidljiva – uočljiva, da je u toj odredbi navedeno da se u visini od 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna naknada, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela;

- da je analizirajući predmetni ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke – kreditora, pa da se stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo;

- da tužitelj u iskazu navodi da ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, da se ona već nalazila u ugovoru kada je došao na potpisivanje ugovora odnosno da je kod solemnizacije ugovora vidio da se ta naknada naplaćuje, da mu javni bilježnik o toj naknadi ništa posebno nije pojasnio, samo mu je rečeno da tu naknadu mora platiti, ne sjeća se da bi mu u banci bili prezentirani promotivni uvjeti;

- da tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pregovaralo, a pored toga da je tužitelj ranije 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbi istog ugovora o kreditu koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, da je taj postupak pravomoćno okončan u korist tužitelja (vođen je pod poslovnim brojem P- 2723/19) u kojem je postupku utvrđeno da tužitelj nije neposredno pregovarao s tuženikom, da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora o kreditu, da se radilo o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru od strane tuženika;

- da se neprijeporno o navedenoj ugovornoj odredbi iz članka 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a da navedena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer obvezuje tužitelja - potrošača na plaćanje naknade u visini od 3% od iznosa kredita koji mu je odobren, da se u konkretnom slučaju radilo o naknadi koja je tužitelju obračunata u visini od 4.490,62 kn i naplaćena 1. lipnja 2007. (list 139 spisa predmeta), dakle, da se ne radi o neznatnom iznosu, pa da je navedena odredba nepoštena odredba prema odredbi članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.- dalje: ZZP), a koja odredba je, na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP – ništetna;

- da je navedena ugovorna odredba protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa, i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava, da je banka - tuženik ugovaranjem ovakve odredbe ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu;

- da je javni bilježnik solemnizirao ugovor o kreditu na temelju odredaba članaka 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", br. 78/1993., 29/1994., 16/2007., 75/2009.), da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla, i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, no da javni bilježnik nema ovlaštenje u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o plaćanju tzv. ulazne naknade za obradu kredita zbog čega se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu;

- da uzimajući u obzir pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005., 148/2008. – dalje: ZOO/05, članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, zbog čega je prigovor zastare neosnovan;

- da je tuženik, s obzirom na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, na temelju odredbe članka 323 stavka 1 ZOO/05, u vezi s odredbom članka 1111 ZOO/05, dužan tužitelju vratiti iznos od 596,01 EUR/4.490,63 kn, koja visina nije sporna, zateznim kamatama koje teku od 2. lipnja 2007., sljedećeg dana od dana kada naknada tužitelju naplaćena, primjenom odredbe članka 1115. ZOO, jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, budući da se radi o povratu onog što je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi.

7.1. Slijedom navedenih razloga, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni.

8.1. Jednako tako nisu ostvarene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

9. Sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u smislu odredaba članka 81. stavka 1. i članka 87. ZZP, kada je zaključio da je odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu (jednokratna tzv. ulazna naknada), nepoštena i time – ništetna.

9.1. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja svoj je zaključak opravdao logičnim, uvjerljivim i valjanim razlozima koji žalbenim navodima nisu dovedenim u pitanje

9.2. Naime, u članku 3. predmetnog ugovora o kreditu uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje, niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

9.3. O spornoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (članak 81 stavak 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

10. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članka 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka - jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 3,30% od iznosa kredita takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP- ništetna.

11. Nadalje, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi kako je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te jednokratne naknade, dakle, koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih, niti je o plaćanju naknade mogao pregovarati.

12. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu, i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

13. Uzrokuje li se predmetom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen i ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

14. Prema odredbi članka 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., (presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015 odbijena je revizija kao neosnovana), pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

14.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostalog, , u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj primjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

14.2. Naposljetku, odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđene su ništetnim odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

15. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograniče uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Stoga je pravilna odluka suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti sporne naknade iz odredbe članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora, nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu tužitelja - potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada - ništetna ugovorna odredba te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju utuženi iznos od 596,01 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. lipnja 2007. do isplate (članci 1111. i 1115 ZOO), budući da je pravilno sud prvog stupnja ocijenio kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, pa su utoliko žalbeni navodi tuženika i u tom dijelu, neosnovani.

17. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim i za svoju je odluku dao valjano obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje. Naime, kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost pobijane presude kojom je utvrđena ništetnost u ovom je to slučaju (ova) presuda od 14. siječnja 2025. od kada počinje teći zastara, to je prigovor zastare pravilno ocijenjen, kao neosnovan.

18. Slijedom navedenog, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan, na temelju odredaba članaka 323. stavka 1., 1111. i 1115. ZOO.

19. Naposljetku, tuženik neosnovano prigovara odluci o troškovima postupka koji su odmjereni u skladu s odredbom članaka 154. stavka 1. i 155. ZPP. Stoga je žalba tuženika i u pogledu odluke o troškovima postupka neosnovana.

20. Međutim, tužitelj osnovano upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, u pogledu odluke o troškovima pristupa na ročište za objavu presude.

20.1. Naime, odredbom članka 335. stavka 8. ZPP, propisano je da će stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude. U konkretnom slučaju punomoćnik tužitelja je pristupio na ročište za objavu presude koje je bilo održano 14. listopada 2024. i na kojem mu je uručen prijepis presude. Budući da strankama kojima je na ročištu za objavu presude uručena sudska odluka od toga dana teče rok za žalbu u skladu s odredbom članka 348. stavku 1. ZPP, trošak pristupa na to ročište je trošak koji je potreban u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, neovisno o tome što je sud dužan presudu istaknuti na internetskoj stranici e-oglasne ploče sudova (članak 335. stavak 9. ZPP).

20.2. Tužitelju stoga pripada pravo na nadoknadu troškova postupka za pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude odnosno od 14. siječnja 2025. do isplate, a primjenom odredbe članka 151. stavka 3. ZPP.

21. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom to je njegov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe odbijen, kao neosnovan (članak 154. stavak 1. ZPP).

22. Tužitelju su dosuđeni troškovi žalbe u iznosu od 37,89 eura prema vrijednosti žalbenog postupka (125,00 eura), i pripadajući PDV od 25%, a uzimajući u obzir da je tužitelj u cijelosti uspio sa žalbom protiv rješenja o trošku postupka sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2025. do isplate, na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP.

U Zagrebu 14. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor