Posl. br. Pr-12/2024-18

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli po sucu tog suda Marini Radaić Martinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Petar Kriste, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Palatinuš i partneri, d.o.o., Nova Ves 74, Zagreb, protiv tuženika Dom zdravlja "dr. Ante Franulović", OIB: 72509659926, Ulica 1 br. 1. Vela Luka, kojeg kao punomoćnik zastupa Dino Žuvela, odvjetnik u Blatu, radi poništenja nezakonitog akta, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 19. prosinca 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 2. veljače 2024. Klasa: 112-03/24-01/00001, Ur.broj: 2117-21-2-00001 nije dopuštena te da radni odnos nije prestao.

2. Nalaže se tuženiku Dom zdravlja „dr. Ante Franulović“, OIB:72509659926, Ulica 1. broj 1, Vela Luka, da tužiteljicu VŠ, dr. med, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vrati na rad na radno mjesto doktora medicine u ordinaciji obiteljske medicine sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme Klasa: 112- 02/23-02/00008, Urbroj: 2117-21-2-00002, od 19. rujna 2023., sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 500,00 Eur-a uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 14. siječnja 2025. pa do isplate, u roku od 8 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadnom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi zaprimljenoj 21. ožujka 2024. navodi da je zaprimila Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2. veljače 2024. Klasa: 112-03/24-01/00001, Ur.broj: 2117-21-2-00001 kojom joj se izvanredno otkazuje Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 19. rujna 2023., Klasa: 112-02/23-02/00008, Urbroj: 2117-21- 2-00002, zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa. Tužiteljica navodi da je u zakonskome roku protiv iste ustala Zahtjevom za zaštitu prava radnika prema Upravnom vijeću tuženika, a koji zahtjev da je tuženik zaprimio 20. veljače 2024. te da na isti do dana podnošenja tužbe da nije odgovorio. Navodi kako dakle zakonskome roku ustaje tužbom protiv Odluke o otkazu. Tužiteljica dalje ističe kako tuženik navodi da je V učinila osobite teške povrede obveza iz radnog odnosa i to: Neizvršavanje ili nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanje radnih obveza; zlouporaba položaja ili prekoračenje ovlasti; nanošenje znatnije materijalne štete poslodavcu ili njegovom ugledu; počinjenje radnji koje su općenito suprotne kodeksu etike zdravstvenog radnika; te drugo postupanje suprotno odredbi zakona i općih akata ili odluke poslodavca, a uslijed kojih okolnosti daljnji nastavak radnog odnosa nije moguć. Tuženik da navodi kako su osobito teške povrede opisane u članku 123. stavak 1. alinejama 1.6. i 7. te članku 125. alinejama 21. i 26. Pravilnika o radu. Tužitelj dalje obrazlaže kako čl. 116. Zakona o radu određuje da Poslodavac ima osnovanost izvanredno otkazati ugovor o radu kada se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: Poslodavac utvrdi počinjenje osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili utvrdi da je nastupila neka druga osobito važna činjenica, Poslodavac uzme u obzir sve okolnosti vezano za povrede ili gore navedenu osobitu važnu činjenicu te uzme u obzir interese obiju ugovornih stranaka, nakon prednje navedenog utvrđenog Poslodavac utvrdi da nastavak radnog odnosa nije moguć. Tuženik da je bio dužan utvrditi da je tužiteljica počinila osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa (kada i kojim radnjama) ili nastup neke druge važne činjenice (koje činjenice, kada je činjenica nastala te od kakvog je utjecaja osobito važna činjenica na nemogućnost nastavka radnog odnosa), zatim dokazati da je uvažio sve okolnosti i interese kako svoje tako i one od tuženice i potom utvrdio da nastavak radnog odnosa nije moguć. Nadalje, tužiteljica navodi kako iz Odluke o otkazu, a posebice iz obrazloženja iste, da je jasno da tuženik nije ispunio gore opisane uvjete te da je Odluka o otkazu nezakonita. Dalje navodi kako čl. 119. st. 2. Zakona o radu određuje obvezu Poslodavcu pružiti Radniku pravo na obranu prije donošenje odluke o otkazu, te da radnica nije zaprimila poziv na iznošenje obrane. Iz navoda tuženika, tužiteljica navodi kako je jasno da isti nije imao niti namjeru omogućiti istoj pravo na iznošenje obrane. Tuženik da navodi da je 26. siječnja 2024. tužiteljici uputio poziv na iznošenje obrane, deset dana „nakon saznanja o činjenicama“ na kojima temelji Odluku o otkazu te da je tuženik peti radni dan od upućivanja Poziva na iznošenje obrane odradio savjetovanje sa radničkim vijećem i donio Odluku o otkazu. Tužiteljica osporava navode tuženika da joj je omogućio pravo na iznošenje obrane, a što da je dužan po zakonu, čime da su tužiteljici povrijeđena prava iz radnog odnosa te da je i stoga Odluka o otkazu nezakonita. Tužiteljica dalje navodi da je na internetskoj stranici tuženika objavljen Pravilnik o radu donesen na 6. sjednici Upravnog vijeća održanoj 10. veljače 2015. , te da u navedenom pravilniku o radu osobito teške povrede radne obveze nisu definirane na način opisan u Odluci o otkazu, odnosno ponašanja tužiteljice na koje se poziva tuženik u Odluci o otkazu nisu određena kao osobito teške povrede radne obveze u navedenom pravilniku o radu. Dalje navodi da činjenica da postoji (ukoliko je tako) Pravilnik o radu nedostupan tužiteljici da to predstavlja samo po sebi povredu prava iz radnog odnosa na štetu tužiteljice. Navodi kako tuženik u Odluci o otkazu ne navodi kojim je to radnjama tužiteljica učinila predmetne povrede niti kada je tužiteljica učinila te povrede, dalje da ne navodi koje je to drugo postupanje suprotno odredbama zakona, općih akata poslodavaca tužiteljica počinila uslijed kojih okolnosti daljnji nastavak radnog odnosa nije moguć, slijedom čega da tužiteljici o paušalno postavljenoj optužbi Poslodavca je nemoguće se obraniti. Tuženik da je bio dužan navesti točno kojim radnjama smatra da je Tužiteljica počinila pobrojane povrede i kada ih je ista učinila, te obzirom da je tuženik navedeno propustio učiniti tužiteljica navodi da je Odluka o otkazu nezakonita. Navodi da tužiteljica u dosadašnjem radnom odnosu nije počinila niti jednu povredu obveza iz radnog odnosa te da je svoje poslovne obveze izvršavala sa maksimalnom odgovornošću kako prema tuženiku tako i prema pacijentima, a tome da svjedoči i činjenica da tužiteljica nije, prije ove Odluke, imala niti jednu primjedbu vezano za radni odnos. Navodi da iako tuženik u izreci Odluke nabraja osobito teške povrede koje stavlja na teret tužiteljici, iz obrazloženja Odluke o otkazu da se može zaključiti jedino da je na temelju dostavljenog mu Rješenja Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Kir- 22/2024 od 16. siječnja 2024. odnosno određivanja mjera opreza tuženik zaključio da se radi o drugoj osobito važnoj činjenici radi koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Tužiteljica dalje navodi da su mjere opreza, sukladno Zakonu o kaznenom postupku, izvanredne mjere kojima se ograničavaju određena prava osoba te su obavezno privremenog karaktera, te Zakon o kaznenom postupku da propisuje da se Mjere opreza određuju dok „za to postoji potreba“ te određuje dužnost donositelju Mjere opreza svaka dva mjeseca, po službenoj dužnosti, ispitati postoji li još potreba za mjerom opreza te Mjeru opreza posebnim rješenjem produljiti ili ukinuti. Tužiteljica navodi da predmetno rješenje Županijskog suda na kojem tuženik temelji Odluku o otkazu je privremenog karaktera sa maksimalnim trajanjem od dva mjeseca, a da je potpuno realno za očekivati ukidanje iste u znatno kraćem roku, te da postojanje Mjera opreza ne može biti opravdan razlog za donošenje Odluke o otkazu odnosno da tuženik nije uzeo u obzir sve okolnosti te interese obiju ugovornih strana kada je zaključio da radni odnos više nije trajno moguć i to na osnovi privremenog stanja nametnutog tužiteljici Mjerom opreza. Navodi da tuženik temelji Odluku o otkazu isključivo na svome zaključku da radi privremene zabrane obavljanja djelatnosti i/ili približavanja određenim osobama tužiteljica neće moći izvršavati svoje obveze te radi toga nastavak radnog odnosa nije moguć, te da tuženik potpuno zanemaruje činjenicu da je Tužiteljica privremeno nesposobna za rad od 16. siječnja 2024. te kako joj je određeno liječenje u psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Tuženik da uručuje izvanredni otkaz privremeno nesposobnoj tužiteljici iz razloga jer da ista nije u mogućnosti izvršavati obveze iz ugovora o radu te kako to tužiteljica navodi, time da Tuženik daje izvanredni otkaz Tužiteljici iz razloga njene privremene nesposobnosti za rad odnosno bolovanja dok Mjeru opreza da koristi samo kao opravdanje. Sukladno navedenom, predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu koji je pred ovim sudom zaprimljen 8. kolovoza 2024. tuženik osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan u cijelosti. Navodi kako tužiteljica u tužbi nije dokazala niti učinila vjerojatnim svoje tvrdnje koje tuženik izričito opovrgava i to prvotno da tuženik nije utvrdio da bi tužiteljica počinila osobito teške povrede radne obveze (kada i kojim radnjama). Tuženik obrazlaže kako je u postupku jasno utvrđeno, a naročito iz rješenja Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Kir-22/2024 od 16. siječnja 2024. i temeljem prijave Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku posl. br. KP-DO-18/2024 od 16. siječnja 2024. da postoji osnovana sumnja da je radnica počinila kazneno djelo iz čl. 279 st. 1. Kaznenog zakona (KZ/11) krivotvorenja službene ili poslovne isprave te čl. 291. st. 1. KZ-a zlouporabe položaja i ovlasti, a što da je sve vidljivo iz potvrda o privremenom oduzimanju predmeta (oduzeto je više vrsta raznih lijekova i šprica), medicinske dokumentacije te uzeti izjava sudionika u postupku i izrađene službene zabilješke, fotografija i zapisnika o očevidu, te tuženik navodi da sve to zasigurno predstavlja počinjenje teške povrede radne obveze s obzirom na način i okolnosti počinjenja kaznenih djela za koja se tereti te pri tom imajući u vidu da je ista u više navrata, kao liječnica, izdavanjem potvrda propisivala lijekove koji u sebi sadrže morfij te potom lijekove zadržavala za sebe, što da ukazuje na visok stupanj kriminalne volje. Dalje tuženik navodi u odnosu na navode tužiteljice kojim isti opovrgava navode tuženika da bi nastupila neka druga važna činjenica (koja činjenica, kada je činjenica nastala te od kakvog je utjecaja osobito važna činjenica na nemogućnost nastavka radnog odnosa) kako sama činjenica primjene mjere opreza zabrane približavanja određenim osobama te uspostavljanja ili održavanja veze i na udaljenost ne manjoj od 50 metara (jedna od osoba da je liječnik tuženika dok da su ostale osobe pacijenti), te zabrana obavljanja određene poslovne aktivnosti, rada u medicinskoj ustanovi, ambulanti, Domu zdravlja, poliklinici, klinici, bolnici i svim medicinskim ustanovama koje se bave liječenjem ljudi, tuženik navodi da upućuje na osobito važnu drugu činjenicu radi koje da nastavak radnog odnosa nije moguć, a upravo zato što, kako tuženik to navodi, je osnovni posao liječnika rad i komunikacija s pacijentima i drugim osobljem, kako u matičnoj zdravstvenoj ustanovi, tako i u drugim srodnim ustanovama. Tuženik dalje navodi kako je vrlo upitno kako bi tužiteljica mogla obavljati posao koji joj je povjeren temeljem ugovora o radu, ako se ne smije približavati pacijentima i kolegama s kojima surađuje i ako joj je zabranjena poslovna aktivnost koja se odnosi na liječenje pacijenata što joj je određeno i opisom poslova radnog mjesta liječnika u ordinaciji. Dalje, a u odnosu na navode tužiteljice kojom ista opovrgava navode tuženika da je uvažio sve okolnosti i interese kako svoje, tako i one od tuženice i potom utvrdio da nastavak radnog odnosa nije moguć, tuženik navodi kako upravo zato što je isti uvažio sve okolnosti i interese jedne i druge strane da je zaključio da nastavak radnog odnosa više nije moguć, jer da se radi o zdravstvenom radniku, liječniku, koji da je činjenjem kršio kodeks liječničke etike, a da postojanje opasnosti od mogućeg daljnjeg identičnog postupanja, predstavlja vrlo važne okolnosti za prestanak ugovora o radu, što je kako to tuženik navodi najbolje za obje strane kako se ne bi nepotrebno izlagale daljnjih neugodnostima, naročito za tužiteljicu. S obzirom da se radi o osjetljivoj populaciji kao korisnika zdravstvene zaštite, tuženik navodi da je u njegovu interesu kao poslodavca da se rad i poslovanje odvijaju zakonito, s izrazitim naglaskom na rad u zdravstvenoj zaštiti i rad s pacijentima. Dalje navodi kako je točno da u čl. 119. st. 2. Zakona o radu je propisno da prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, da je poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoje obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Navodi kako je tužiteljici ipak odaslat poziv na iznošenje obrane dana 23. siječnja 2024. Klasa: 510-01/24-01-00002 Urbr: 2117-21-2-00002 s pozivom da u roku od tri dana, odnosno do 26. siječnja 2024. iznese svoju obranu, iako sukladno čl. 119. st. 2. ZR-a nema obaveze poslodavca za iznošenjem obrane ukoliko postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, a u ovom slučaju tuženik navodi da je evidentno da su u postupcima pred drugim pravosudnom tijelima evidentne činjenice koje su nesporne iz zbog kojih da nije očekivati da tužiteljica može nesmetano i uredno obavljati sve poslove i radne zadatke. Dalje navodi da je za činjenice na kojima se temelji izvanredni otkaz saznao tek 19. siječnja 2024. (petak), dakle u dan pred vikend kada mu je tužiteljica dostavila rješenje Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Kir-22/24 od 16. siječnja 2024., a poziv na iznošenje obrane tužiteljici da je odaslan elektroničkom poštom 23. siječnja 2024. (utorak), a ne deset dana nakon saznanja o činjenicama kako to tužiteljica pogrešno navodi u tužbi. Navodi kako se savjetovao s radničkim vijećem u zakonskom roku koje da nakon održane telefonske sjednice nije imalo primjedbi na predloženu namjeravanu odluku ravnatelja o izvanrednom otkazu, dapače, tuženik navodi da je isto bilo suglasno s predloženom odlukom ravnatelja. U odnosu na Pravilnik o radu tuženik navodi da je isti bio dostupan tužiteljici odmah po njegovom donošenju i objavom sukladno Pravilniku o načinu objave Pravilnika o radu (NN br. 146/14) te obaviješću radnika o donošenju Pravilnika pisanom objavom na vidljivom mjestu u prostorijama tužitelja ili putem osobe koja rukovodi pojedinom skupinom radnika i određivanjem osobe kod koje radnici tijekom radnog vremena mogu iste dobiti na uvid. Tuženik navodi kako je novi Pravilnik o radu donesen 29. lipnja 2023. te da je objavljen na oglasnoj ploči poslodavca 30. lipnja 2023., a da je Pravilnikom o načinu objave Pravilnika o radu propisano da se isti može objaviti i putem internih mrežnih stanica, ali ne mora. Radnica da je sklopila Ugovor o radu 19. rujna 2023. kojim da je ista potvrdila da su joj poznati opći akti poslodavca, ovdje tuženika, stoga da je neosnovan navod tužiteljice da joj isti nije bio dostupan, a da joj je bio nedostupan tuženik navodi da je ista imala mogućnost zatražiti ga kod odgovorne osobe. Tuženik navodi kako je isti bio dovoljno određen i odrediv u kvalifikaciji djela za koje se tužiteljica tereti, a to je krivotvorenje službene ili poslovne isprave te zlouporaba položaja i ovlasti, što da je sve vidljivo iz uzetih dokaza od strane pravosudnih tijela. Izrečenim mjerama opreza tuženik navodi da se tužiteljici još više pogoršava njezin položaj kao liječnika, ali i položaj tuženika kao poslodavaca, jer tužiteljica ovom mjerom nije više u mogućnosti konzumirati Ugorov o radu. Dalje navodi da su mjere opreza samo posljedica činjenja povreda radne obveze, a neke da imaju i obilježja kaznenog djela, te da je tuženik uvažavajući interese obiju ugovornih strana zaključio da radnica više nije u mogućnosti uredno obavljati zadane poslove i radne zadatke i da je ovakvim postupanjem u radnom odnosu kao liječnik nanijela štetu i narušila ugled sebi i tuženiku kao poslodavcu. Tužiteljica da neosnovano tvrdi da tuženik zanemaruje činjenicu njezine privremene nesposobnosti za rad te da upravo na toj činjenici temelji svoju odluku budući da nigdje u odluci ravnatelja niti u odluci upravnog vijeća nije spomenuta privremena nesposobnost za rad kao razlog otkazivanja. Tuženik navodi kako tužiteljica niti jednom riječju nije osporila razloge otkazivanja, a naročito one razloge koji imaju obilježja kaznenog djela, kao i kršenje etike zdravstvenog radnika i narušavanje ugleda poslodavca, ovdje tuženika. Tuženik navodi da je odluku ravnatelja o izvanrednom otkazivanju Ugovora o radu potvrdilo i Upravno vijeće tuženika po podnesenom zahtjevu za zaštitu prava radnice, ovdje tužiteljice. Navodi da to što tužiteljica u dosadašnjem radnom odnosu nije učinila niti jednu povredu obveza iz radnog odnosa, da se nikako ne može smatrati olakotnom okolnošću, jer tužiteljica da je kod tuženika bila u radnom odnosu od 19. rujna 2023. da bi već nakon četiri mjeseca bila osumnjičena za počinjenje kaznenog djela činjenjem nedopuštenih poslova iz radnog odnosa vezanim za njezinu liječničku struku i mogućnost činjenja ovakvih djela i koje je u uskoj vezi sa djelatnošću tuženika koji provodi zdravstvenu zaštitu. Slijedom svega navedenog, tuženik navodi da je tužiteljici osnovano izvanredno otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme slijedom čega predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužiteljica ističe kako tuženik nije u sudski spis dostavio dokaze na koje se poziva u Odgovoru na tužbu, iako da je iste bio dužan dostaviti i to sukladno Zakonu o parničnom postupku te da nije u sudski spis dostavio novi pravilnik o radu, a na kojem temelji Odluku o otkazu. Dalje navodi da tuženik pokušava Odgovorom na tužbu „ispraviti“ činjenicu kako je Odluku o otkazu donio isključivo na temelju Mjere opreza i to tužiteljici koja je u predmetno vrijeme bila poslovno nesposobna. Tužiteljica dalje ponavlja u bitnome činjenice iz Odluke o otkazu, te dalje navodi da paušalno nabrojane teške povrede obveza iz radnog odnosa, a koje tuženik u Odluci o otkazu nije povezao sa radnjama tužiteljice niti da je naveo radnje tužiteljice kojim čini određenu povredu obveze iz radnog odnosa, da se ne mogu uzeti u obzir, a posebice zato jer iz samo odluke o otkazu jasno i nedvojbeno proizlazi utvrđenje tuženika da temeljem izrečenih mjera opreza tužiteljica više nije u mogućnosti izvršavati obveze iz ugovora o radu. Navodi kako mjere opreza kao i npr. pritvor ne mogu biti samostalan razlog za otkaz, te da je poslodavac dužan prilikom određivanja otkaza na temelju pritvora/mjere opreza utvrditi i dokazati da izostanak radnika predstavlja štetu za funkcioniranje radnog procesa te da Poslodavac predmetni izostanak ne može premostiti (npr. zamjenom), a što da tuženik u predmetnoj situaciji nije utvrdio. Tužiteljica navodi da tuženik nije kao razlog otkaza utvrdio radnje opisane u rješenju tijela kaznenog progona već da je Odluku o otkazu donio isključivo na temelju činjenice da je tužiteljici privremeno zabranjeno obavljanje djelatnosti i približavanje određenim kolegama kao i da je tužiteljici (privremeno poslovno nesposobnoj) određeno liječenje, no podredno tužiteljica navodi da ukoliko sud zauzme stav da puko citiranja tijela progona znači utvrđenje Poslodavca da je tužiteljica počinila bitne povrede iz radnog odnosa iako tuženik nigdje ne navodi kako, kojom radnjom itd, onda skreće pozornost da Poslodavac ne može temeljiti Odluku o otkazu na navodima tijela kaznenog progona. Tužiteljica navodi da tijela kaznenog progona ne znače da je O počinio kazneno djelo niti da je počinio radnje koje mu tijelo progona stavlja na teret, te da u kaznenom predmetu protiv tužiteljice još nije ni podnesena optužnica.

4. Nakon što je tuženik u toku glavne rasprave u spis dostavio dokaznu dokumentaciju na koju se pozivao u odgovoru na tužbu tuženik se očitovao navodeći prije svega da je tuženik svu dokumentaciju bio dužan dostaviti uz odgovor na tužbu ili najkasnije na pripremnom ročištu. Obzirom da isti nije dostavio dokaze na koje se poziva do zaključenja pripremnog ročišta tužiteljica navodi da sud sukladno ZPP-u ne smije uzimati u obzir dostavljene dokaze u fazi glavne rasprave, a ukoliko sud odluči uzeti u obzir predmetni podnesak tuženika te dostavljenu dokumentaciju onda tužiteljica traži da sud odobri njegov podnesak kojim se isti očituje na dostavljenu dokumentaciju te isto uzme u obzir sukladno ZPP-u.

5. Sukladno čl. 299 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP) stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir. Tuženik je tijekom glavne rasprave u spis priložio dokaze koje je predložio uz odgovor na tužbu, te sud ne može odbiti izvesti predloženi dokaz iz razloga što je isti predložen do zaključenja prethodnog postupka, a dostavljen u spis nakon zaključenja prethodnog postupka, a koje stajalište je izraženo i u odlukama broj Rev-526/22, Revr 1968/2014 od 14. srpnja 2015. Slijedom navedenog, sud je uzeo u obzir navedene isprave, te je shodno tome odobrio očitovanje tužiteljice na tako zaprimljenu dokumentaciju, a sve pozivom na čl. 299.a. st.5. ZPP-a.

6. Tužiteljica tako očitujući se na zaprimljenu dokumentaciju tuženika navodi da joj tuženik nije dostavio poziv na očitovanje sukladno Zakonu o radu i samom Pravilniku tuženika, te da Tuženik u Odluci o otkazu navodi kako je 26. siječnja 2024. uputio poziv na iznošenje obrane tužiteljici, međutim da Zakon o radu, a niti zaprimljeni Pravilnik o radu tuženika da ne poznaju pojam „uputiti“ već je aktima jasno određena obveza Radniku dostaviti/uručiti Poziv na očitovanje. Tužiteljica dalje navodi da dokument Naslova: Zahtjev za iznošenjem obrane (nadalje: Zahtjev), je datiran na 23. siječnja 2024. te da sadrži dostavnu naredbu: „putem maila“ a da tuženik ne prilaže dokaz da je ikada zaista poslao Zahtjev, niti da ga je tužiteljica zaprimila. Navodi da čl. 128. Pravilnika o radu kao i Zakon o radu propisuje obvezu Poslodavca omogućiti radniku da iznese svoju obranu, a Pravilnik o radu da propisuje da se Poziv na obranu uručuje na način kako se uručuju pisane odluke poslodavca, te da se dostava pute e – maila ne može smatrati urednom dostavom obzirom da je, kako to tužiteljica navodi, tuženik znao da je tužiteljica od 16. siječnja 2024. privremeno nesposobna za rad, dakle odsutna sa radnog mjesta. Tužiteljica dalje navodi kako u zahtjevu za iznošenje obrane se ne traži očitovanje tužiteljice na niti jednu radnju koju je ista navodno počinila, a koja spada pod teške povrede radnog odnosa decidirano određene pravilnikom o radu. Tužiteljica navodi kako tuženik u Odluci samo paušalno navodi da je proveo savjetovanje sa Radničkim vijećem te kako isto nakon održane telefonske sjednice nije imalo primjedbi na namjeravanu odluku odnosno dapače da je isto bilo suglasno. Ističe kako tuženik u Odluci ne navodi da je Radničko vijeće bilo suglasno sa odlukom niti da je u sudski spis dostavljen dokaz o provedenom savjetovanju. U odnosu na dostavljeni dokument naslovljen kao "Savjetovanje prije donošenja odluke" navodi kako osporava vjerodostojnost istog obzirom da isto nema Klasu niti Ur. broj, te kako istom se pokušava dokazati kako je Radničko vijeće zaprimilo 29. siječnja 2024. predmet na savjetovanje, a obzirom kako nema niti jednog dokaza telefonskoj sjednici niti očitovanju Radničkog vijeća da se ima smatrati da je savjetovanje odrađeno tek istekom petog dana, odnosno tek da se 4. veljače 2024. moglo smatrati da je ispunjen uvjet provedenog savjetovanja sa Radničkim vijećem. Obzirom da je tuženik Odluku donio 2. veljače 2024. činjenica neprovedenog savjetovanja sa radničkim vijećem tužiteljica navodi da predstavlja još jedan razlog nezakonitosti Odluke.

7. U dokaznom postupku pregledane su i pročitane isprave priložene spisu i to:

Ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen između tužiteljice i tuženika dana 19. rujna 2023. Klasa: 112-02/23-02/00008 Urbroj: 2117-212-00002, Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu radnici VŠ, dr. med. od 02. veljače 2024., zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa od 14. veljače 2024., preslik povratnice, Pravilnik o radu tuženika od 10. veljače 2015., izvješće o privremenoj nesposobnosti kroz spriječenosti za rad tužiteljice, sa trajanjem od 16. siječnja 2024. do 31. siječnja 2024., rješenje Županijskog suda u Dubrovniku od 16. siječnja 2024. posl. br. Kir-22/2024, nalog Županijskog suda u Dubrovniku od 15. siječnja 2024. posl. br. Kir-T-11/2024, zahtjev za iznošenjem obrane od 23. siječnja 2024. Klasa: 510-01/24-01/00002 Ur.broj: 2117-21-2-00002, savjetovanje prije donošenja odluke, odluka Upravnog vijeća Doma zdravlja "dr. Ante Franulović" od 27. ožujka 2024. Klasa: 007-03/24-07/000011, Ur.broj: 2117-21-2-00001, Pravilnik o radu tuženika od 29. lipnja 2023. te je pregledan spis Županijskog suda u Dubrovniku Kir-22/24.

8. Sud je kao nepotreban odbio dokazni prijedlog za provođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka OŠ, NŠ, RŠ, ŠŠ, IŠ, SŠ, EŠ, BŠ, DŠ, KŠ te ŽŠ budući da je sud pravno relevantno činjenično stanje smatrao dovoljno utvrđenim za donošenje odluke.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom čl. 8 ZPP-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nedopuštenom odluke tuženika od 2. veljače 2024 klasa: 112-03/24-01/00001, ur.broj: 2117-21-2-00001 o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici, zahtjev za utvrđenje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao sa zahtjevom za obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto doktora medicine u ordinaciji obiteljske medicine sukladno zaključenom ugovoru o radu od 19. rujna 2023.

11. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa regulirana je odredbom čl. 133. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023- dalje ZR) koja propisuje da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, dok je stavkom 2. propisano da ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

12. U postupku je utvrđeno da je Odluka o izvanrednom otkazu donesena 2. veljače 2024., dok iz povratnice s lista 16 spisa proizlazi kako je zahtjev za zaštitu prava tužiteljice tuženiku uručen 20. veljače 2024. Kako u roku od 15 dana od dana primitka zahtjeva tužiteljice za zaštitu njezinih prava tuženik nije udovoljio tom zahtjevu, niti se do dana podnošenja tužbe očitovao na isti, to je tužiteljica pravovremeno ustala tužbom radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa 20. ožujka 2024.

13. Iz stanja spisa, kao nesporno u bitnom proizlazi:

- da je tužiteljica sa tuženikom imala zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 19. rujna 2023., klasa: 112-02/23-02/00008 ur.br.: 2117-21-2-00002, za radno mjesto doktora medicine u ordinaciji obiteljske medicine;

- da je tuženik dana 2. veljače 2024. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu radnici, ovdje tužiteljici, zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa;

- da je rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku od 16. siječnja 2024. pod posl.br. Kir-22/2024 protiv osumnjičene, ovdje tužiteljice, naložena mjera opreza zabrane približavanja određenim osobama, zabrana uspostavljanja ili održavanja veze sa određenim osobama i zabrana obavljanja određene poslovne aktivnosti, rada u medicinskoj ustanovi: ambulanti, domu zdravlja, poliklinici, klinici, bolnici i svim medicinskim ustanovama koje se bave liječenjem ljudi, a kojim rješenjem je određeno da prednje mjere mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do izvršnosti presude;

- da je tužiteljica bila na bolovanju u razdoblju od 16. siječnja 2024. do 31. siječnja 2024.

14. Međutim, sporno je da li je tuženik imao opravdane razloge za izvanredni otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme tužiteljici u smislu odredbe čl. 116. ZR-a, te je li poštovan postupak pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici.

15. Prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR-a poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Pri tome ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji (st. 2.).

16. Cijeneći sadržaj citirane odredbe ZR-a razvidno je da je za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu potrebno kumulativno ispunjenje pretpostavki, a to je postojanje osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, odnosno druge osobito važne činjenice te činjenica da iz tog razloga nastavak radnog odnosa više nije moguć.

17. Nadalje, prema odredbi čl. 119. st. 2. ZR-a prije redovitog ili izvanrednog otkaza uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da poslodavac to učini.

18. Pored toga, sukladno čl. 150. st. 1. ZR-a poslodavac se prije donošenja odluke važne za položaj radnika mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika, dok je st. 4. citiranog članka propisano da se podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke. Stavak 5. istog članka propisuje da ako sporazumom poslodavca sa radničkim vijećem nije drukčije određeno, radničko vijeće je dužno u roku od 8 dana, a u slučaju izvanrednog otkaza u roku od 5 dana, dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavcu. Ako se radničko viječe u roku iz stavka 5. ovog članka ne očituje o namjeravanoj odluci, smatra se da nema primjedbi i prijedloga (st. 6).

19. Tuženik je u spis priložio zahtjev za iznošenjem obrane od 23. siječnja 2024. u kojem je navedeno kako se isti dostavlja tužiteljici putem mail-a, međutim tužiteljica u svom očitovanju navodi kako tuženi ne prilaže dokaz da je navedeni zahtjev poslao tužiteljici niti da je ista navedeni zahtjev zaprimila, pri tome navodeći da sve i da je navedeni zahtjev upućen tužiteljici putem e-maila da se takav način dostave ne smatra urednom dostavom. Vezano za navod tužiteljice kako je sporna odluka nezakonita, između ostalog, i iz razloga što tužiteljici nije omogućeno da prije izvanrednog otkazivanja iznese svoju obranu, ističe se kako, po mišljenju ovoga suda, pravo tužiteljice na obranu time nije povrijeđeno obzirom da je svoju obranu iznijela nakon primitka odluke o izvanrednom otkazu u Zahtjevu za zaštitu prava, kao i tijekom ovog parničnog postupka.

20. U svezi pitanja savjetovanja s radničkim vijećem tuženik u spornoj odluci o otkazu navodi da je ista donesena nakon savjetovanja s radničkim vijećem a pregledom priloženog dopisa naslovljenog kao „Savjetovanje prije donošenja odluke“ utvrđeno je da tuženik putem ravnatelja obavještava radničko vijeće o namjeri dnonošenja Odluke o izvanrednom otazu ugovora o radu radnici ovdje tužiteljici. Uvidom u prednje navedeni dopis tuženika utvrđeno je da se istim radničko vijeća poziva da u roku od pet dana dostavi svoje očitovanje o namjeravanoj odluci u smislu čl. 150. ZR- a. Nadalje, uvidom u istu razvidno je kako je isti zaprimljen od strane radničkog vijeća 29. siječnja 2024. te se isto nije očitovalo, a uvidom u spornu odluku utvrđeno je kako je ista donesena 2. veljače 2024., dakle dan prije isteka roka iz čl. 150. st. 5. ZR-a, uz napomenu da radničko vijeće tuženika ni nakon tog dana nije dostavilo traženo očitovanje u pogledu otkaza.

21. Uzevši u obzir činjenicu da se radničko vijeće o namjeri otkazivanja koju mu je dostavio poslodavac nije uopće očitovalo, to sama činjenica da je tuženik kao poslodavac donio odluku o otkazu prije isteka roka za očitovanje ne čini odluku o otkazu nezakonitom. Naime iz postupka radničkog vijeća proizlazi da ono nije uopće htjelo sudjelovati u postupku savjetovanja, pa time što je tuženik donio odluku o otkazu predzadnji dan roka za očitovanje, nije radničkom vijeću onemogućen postupak savjetovanja. Slijedom navedenog neosnovani su navodi tužiteljice kojim ističe da bi iz prednjeg razloga odluka tuženika o otkazu bila nezakonita.

22. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2. veljače 2024. donio zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa opisnih u čl. 123. st 1. alinejama 1., 6. i 7. te članku 125. alinejama 21. i 26. Pravilnika o radu Doma zdravlja "dr. Ante Franulović", a radi: Neizvršavanja ili nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanja radnih obveza; zlouporaba položaja ili prekoračenje ovlasti; nanošenje znatnije materijalne štete poslodavcu ili njegovom ugledu; počinjenje radnji koje su općenito suprotne kodeksu etike zdravstvenog radnika; te drugo postupanje suprotno odredbi zakona i općih akata ili odluke poslodavca, a uslijed kojih okolnosti daljnji nastavak radnog odnosa nije moguć. Naime, u obrazloženju sporne odluke se navodi kako je iz rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 16. siječnja 2024. posl. br. Kir-22/24 kojim su tužiteljici izrečene mjere opreza u vidu zabrane približavanja na udaljenosti ne manjoj od 50 metara, zabrane komunikacije ili održavanja veze s osobama navedenim u izreci prednje odluke te zabrane obavljanja određene poslovne aktivnosti, rada u medicinskoj ustanovi, ambulanti, domu zdravlja, poliklinici, klinici, bolnici i svim medicinskim ustanovama koje se bave liječenjem ljudi, da je razvidno da postoji osnovana sumnja da bi radnica ovdje tužiteljica počinila kazneno djelo iz čl. 279. st. 1. Kaznenog zakona (KZ/11) krivotvorenja službene ili poslovne isprave te čl. 291. st. KZ/11 zlouporabe položaja i ovlasti, a sve vidljivo iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (oduzeto je više vrsta raznih lijekova i šprica), medicinske dokumentacije te su uzete izjave sudionika u postupku i izrađene službene zabilješke, fotografija i zapisnik o očevidu. U obrazloženju odluke o otkazu tuženik dalje navodi da sukladno izrečenim mjerama radnica tužiteljica više nije u mogućnosti redovno izvršavati svoje radne obveze radi kojih je sa tuženikom sklopila ugovor o radu, tim više kako to u odluci o otkazu tuženik navodi, što ima i zabranu približavanja određenim djelatnicima Doma zdravlja koji rade na istoj lokaciji Doma zdravlja na Lastovu. Slijedom navedenog tuženik u obrazloženju odluke navodi da je utvrdio postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz jer zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, a to su ovdje izrečene mjere opreza naročito zabrane obavljanja poslovne aktivnosti u zdravstvenim ustanovama u ustanovama koje se bave liječenjem ljudi te uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, da nastavak radnog odnosa nije moguć. Dalje navodi kako za navedeno ponašanje nema nikakvih opravdanja jer radnica zasigurno time svjesno nije izvršavala obveze iz Ugovora o radu te je poremetila poslovne procese poslodavca, narušila ugled poslodavcu i time počinila dodatnu štetu poslodavcu. U obrazloženju odluke o otkazu tuženik se poziva na čl. 78. Pravilnika o radu Doma zdravlja "dr. Ante Franulović" Vela Luka te čl. 8. Zakona o radu.

23. Iz spisu priloženog rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 16. siječnja 2024. posl. br. Kir-22/24 proizlazi kako je protiv osumnjičene ovdje tužiteljice odbijen prijedlog Općinskog državno odvjetništva u Dubrovniku za odrađivanje istražnog zatvora te su protiv iste naložene mjere opreza zabrane približavanja određenim osobama na udaljenosti ne manje od 50 metara, zabrana uspostavljanja ili održavanja veze sa određenim osobama te zabrana obavljanja određene poslove aktivnosti, rada u medicinskoj ustanovi, ambulanti, domu zdravlja, poliklinici, klinici, bolnici i svim medicinskim ustanovama koje se bave liječenjem ljudi te je točkom 3. navedenog rješenja određeno kako ove mjere mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do izvršnosti presude. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi kako postoji osnovana sumnja da je osumnjičenica ovdje tužiteljica počinila kaznena djela čl. 279. st. 1. KZ/11 (krivotvorenja službene lili poslovne isprave) i kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11 (zlouporaba položaja i ovlasti), a što da proizlazi iz kaznene prijave PP Lastovo, a naročito iz priložene medicinski dokumentacije - liječničkih potvrda, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta iz kojih da je razvidno da je od tužiteljice oduzeto više vrsta raznih lijekova i šprica, zapisnika o pretrazi i zapisnika o očevidu sa fotografijama, isprava-povijest bolesti nekoliko pacijenata i recepti za lijekove te izjava odnosno službenih bilješki o preliminarnim razgovorima i ispitivanjima. Pregledom rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 14. svibnja 2024. posl. br. Kir-185/24 utvrđeno je kako su protiv tužiteljice produljene mjere opreza naložene rješenjem od 16. siječnja 2024. posl. br. Kir-22/24. Iz obrazloženja rješenja od 14. svibnja 2024. posl. br. Kir-185/24 proizlazi kako razlog zbog kojeg je izrečena mjera opreza i dalje egzistira, imajući u vidu pri tom način i okolnosti počinjenja kaznenih djela, njihovu težinu i ozbiljnost, činjenicu da je okrivljenica prilikom počinjenja predmetnih kaznenih djela kršila ne samo zakonske propise, već i postupala protivno načelima medicinske struke i etike, iskorištavajući povjerenje svojih pacijenata i kolega, čime da je iskazala visok stupanj kriminalne volje u protupravnom postupanju što da predstavlja osobite okolnosti koje upućuju na opasnost od ponavljanja kaznenih djela.

24. Imajući u vidu navedeno, zaključak je suda da je tuženik imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici. Naime, sumnja na počinjenje kaznenog djela koje je vezano uz poslove radnika koje obavlja kod poslodavaca, zbog kojih su i izrečene mjere opreza, i to u konkretnom slučaju zabrana približavanja određenim osobama na udaljenosti manjoj od 50 metara, zabrana uspostavljanja ili održavanja veze sa određenim osobama, zabrana obavljanja rada u medicinskoj ustanovi, dovodi do gubitka povjerenja u radnika, bez obzira na način kako će biti završen kazneni postupak. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o običnom radniku već o doktoru medicine, liječniku kojem je povjerena zdravstvena skrb o stanovništvu na udaljenom otoku i stanovništvu kojem je ograničen izbor liječnika i općenito korištenje zdravstvene skrbi, a ponašanjem tužiteljice su povrijeđena i načela medicinske struke i etike, te imajući u vidu svrhu, položaj i značaj poslodavca, te s obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja, u konkretnom slučaju riječ je o teškoj povredi obveze iz radnog odnosa, ali i o osobito važnoj činjenici zbog koje uvažavanjem svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Napominje se također da propuštanje tuženika da omogući tužiteljici iznošenje obrane u smislu 119 st. 2. ZR-a nije od utjecaja na zakonitost otkaza jer u konkretnim okolnostima nije bilo opravdano očekivati od tuženika da to učini. Kako je dakle neosnovan tužbeni zahtjev glede utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, posljedično tome neosnovan je i zahtjev za utvrđenjem da radni odnos nije prestao te zahtjev za vraćanjem na rad, te je odlučeno kao pod toč. I izreke presude.

25. Odluka o parničnim troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i važeće Tbr.7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", 138/2023) te je tuženiku priznata jednokratna nagrada u visini od 500,00 Eur-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točci II. izreke presude. Što se pak tiče zahtjeva tužiteljice istaknut putem punomoćnika za nadoknadom troškova radnji nastalih zbog odgode glave rasprave 25. studenog 2024. radi dostave dokaza na koje se tuženik poziva u odgovoru na tužbu a koji dokazi nisu priloženi, navodeći da su te radnje prouzročene isključivom krivnjom tuženika (pristup na ročište 25. studenog 2024., sastav podneska od 17. prosinca 2024. te pristup na ročište 19. prosinca 2024.) navodi se kako navedenim radnjama nisu nastali posebni troškovi, budući da u postupcima iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.) je propisana jednokratna nagrada u visini od 500,00 Eur-a, slijedom čega je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadnom parničnog troška kako je to odlučeno pod toč. III. izreke presude.

U Korčuli, 14. siječnja 2025.

S u d a c :

Marina Radaić Martinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.