REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-203/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I - KONIG d.o.o., OIB 54368351713, sa sjedištem u Murskom Središću, Poljska 43, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Brica, odvjetnik u Čakovcu, p.p 148, protiv prvotuženika SO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dušan Kuman, odvjetnik u Zadru, H.V. Hrvatinića 8, i drugotuženice GO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Dragan Jurjević, odvjetnik u Zadru, H.V. Hrvatinića 8, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž- 658/2019-5 od 20. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, poslovni broj P-770/2019-5 od 19. lipnja 2019., u sjednici održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije i odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke utvrđena solidarna odgovornost oboje tuženika za dugovanje utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zadru, poslovni broj P-494/10 od 30. prosinca 2010. i presudom Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4044/11 od 4. lipnja 2013. kojom je naloženo PO vlasnici UO „ABC“ iz [adresa] namiriti tužitelju I - KONIG d.o.o. tražbinu od 278.394,18 kuna (36.949,25 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te troškove postupka u iznosu od 44.231,60 kuna (5.870,54 EUR), također s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 5. lipnja 2013. do isplate. Odlukom su o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke obvezani tuženici nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 30.060,00 kuna (3.989,64 EUR), dok je u točki III. izreke u preostalom dijelu, za iznos od 625,00 kuna (82,95 EUR), zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

2. Drugostupanjskom su presudom u točki I. izreke odbijene žalbe stranaka kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u točki II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 6.250,00 kuna (829,51 EUR).

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd-1850/2023-2 od 10. svibnja 2023., dopustio tuženicima podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja koje glasi:

''Ima li tužitelj pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje ako pravnu zaštitu može postići kondemantornom tužbom, odnosno može li tužitelj deklaratornom tužbom tražiti utvrđenje solidarne odgovornosti ako može kondemantornom tužbom zahtijevati naknadu štete odnosno isplatu na temelju pravnog posla?''.

3.1. Dopuštenje revizije je rezultat ocjene da je naznačeno pravno pitanje važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene materijalnog prava zbog različite prakse županijskih sudova.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženici podnose reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 - dalje: ZPP) pobijajući je u cijelosti zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, s prijedlogom da se pobijana presuda prihvaćanjem revizije preinači, odnosno da se ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

5. Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika, predložio ju je odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije i odgovora na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje solidarne odgovornosti obaju tuženika za dugovanje koje je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zadru, poslovni broj P-494/10 od 30. prosinca 2010. (potvrđena presudom Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4044/11 od 4. lipnja 2013.), kojom je naloženo PO, kao vlasnici UO „SO“, iz [adresa] namiriti tužitelju tražbinu u iznosu od 278.394,18 kuna (36.949,25 EUR) s pripadajućim zateznim kamatama, kao i troškove postupka u visini od 244.231,60 kuna (32.415,10 EUR), također s pripadajućim zakonskim kamatama.

8. Između stranaka tijekom postupka nisu bile sporne činjenice da je tužitelj putem ovlaštene osobe s VO i SO u studenom 2002. sklopio ugovor o radovima na ABC u [adresa] na temelju kojeg je ostalo neplaćeno dugovanje u iznosu od 278.394,18 kuna (36.949,25 EUR), koji je bila dužna platiti ŠO kao vlasnica ugostiteljskog objekta ABC na koju je prešlo poslovanje hotela i koja je nastupila umjesto dužnika. Tužitelj je protiv nje ishodio gore citiranu pravomoćnu presudu kojom je naloženo PO kao tuženici plaćanje navedenog iznosa, ovrha protiv PO je ostala neuspješna jer ona nema imovine, budući hotelom sada upravlja trgovačko društvo Hoteli Marin d.o.o. čiji jedini član je supruga prvotuženika odnosno drugotuženica AO. Nadalje je utvrđeno da zgrada hotela na kojem je tužitelj obavljao radove predstavlja privrednu cjelinu trgovačkog društva Hoteli Marin d.o.o. čiji je kao jedini član i osnivač upisana drugotuženica AO supruga prvotuženika SO, a kao direktor društva u registru je upisan SO.

9. Nižestupanjski su sudovi na temelju naprijed utvrđenih činjenica zaključili da je do prijenosa imovina tj. upravljanje nad hotelom između fizičkih osoba prvotuženika ABC i njegova oca VO, obrta u vlasništvu majke prvotuženika GO i konačno društva s ograničenom odgovornošću došlo s ciljem oštećenja vjerovnika odnosno tužitelja. To stoga što su navedene pravne radnje oko organizacijskog oblika poslovanja obitelji GO učinjene u cilju izbjegavanja plaćanja duga prema tužitelju koji je obavio radove na hotelu, a koji je hotel sada u sastavu trgovačkog društva Hoteli Marin. Tim je pravnim radnjama onemogućavano tužitelju naplatiti svoje potraživanje od PO, pa su sudovi zaključili da tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe koja se sastoji u tome da tužitelj ostvari naplatu izvršenih radova.

10. U ovom se predmetu radi o tužbi na utvrđenje utemeljenoj na odredbi članka 187. ZPP, a prema stavku 2. tog članka, takva se tužba, među ostalim, može podnijeti kada tužitelj ima pravni interes za utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa. To znači da pravni interes predstavlja procesnu pretpostavku dopuštenosti takve tužbe. U smislu navedene zakonske odredbe, da bi se utvrdilo postojanje pravnog interesa tužitelj treba učiniti vjerojatnim da bi, ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, bila za njega ostvarena određena pravna korist koju bez takve sudske odluke ne bi mogao ostvariti.

11. Nižestupanjski su sudovi utemeljili svoju odluku na zaključku da je u ovom predmetu ispunjena navedena procesna pretpostavka jer je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe. To stoga što je tužitelj u vezi s tražbinom tužitelja u iznosu od 278.394,18 kuna (36.949,25 EUR) u odnosu na koju se i traži utvrđenje postojanja pravnog odnosa solidarnosti oboje tuženika, tužitelj već ishodio pravomoćnu presudu kojom je naloženo PO kao vlasnici UO ABC iz [adresa] podmiriti navedeno dugovanje, ali je različitim pravnim radnjama organizacijskog oblika poslovanja obitelji PO, u što su uključeni oboje tuženika, kao i roditelji prvotuženika, i to u cilju izbjegavanja plaćanja vrijednosti radova tužitelju koje je on obavio na hotelu koji je sada u sastavu trgovačkog društva Hoteli Marin, onemogućeno tužitelju naplatiti svoje potraživanje od PO.

12. U takvim se okolnostima, po shvaćanju ovog suda, ne može s uspjehom osporiti postojanje pravnog interesa tužitelja da traži utvrđenje postojanja solidarne odgovornosti tuženika za dugovanje koje je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom suda kojom je naloženo PO plaćanje navedenog iznosa jer je u postupku utvrđeno postojanje pravnog odnosa pasivne solidarnosti u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja utvrđenu u sudskom postupku.

13. Naime, među razloge za osporavanje postojanje pravnog interesa svrstavaju se inače slučajevi u kojima bi aktivna stranka već raspolagala pravnim instrumentom kojim bi mogla u bitnome ostvariti onaj pravozaštitni rezultat koji može ostvariti i na temelju meritorne odluke čije donošenje traži. Tu bi spadao i slučaj u kojem bi stranka već imala ovršnu ispravu zbog čega u načelu ne bi iznova smjela pokrenuti parnični postupak. Međutim, u konkretnom se slučaju ne radi o takvoj pravnoj situaciji jer presuda kojom je utvrđena obveza PO na plaćanje dugovanja tuženiku nije provedena i nije ju bilo moguće u ovršnom postupku provesti zbog postupanja tuženika i trećih osoba koja se postupanja, s obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova, svrstavaju u pravna postupanja zlouporabe prava u kojima je upravo utvrđeno postojanje pasivne solidarne odgovornosti tuženika za spomenuti dug koji je već utvrđen pravomoćnom presudom.

14. U takvim je okolnostima utvrđenje postojanja solidarne odgovornosti obaju tuženika zapravo prethodno pitanje za mogućnost obvezivanja tuženika na plaćanje iznosa kojeg je obvezana ŠO platiti tužitelju jer je radnjama zlouporabe prava koje su tuženici poduzeli zajedno s PO i VO, spriječena realizacija naplate duga tužitelja prema PO utvrđenog pravomoćnom sudskom presudom. Upravo ta okolnost pruža tužitelju pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje, odnosno za traženje deklaratorne pravne zaštite jer taj interes postoji kada određena činjenica predstavlja prethodno pitanje za traženje kondemnatorne pravne zaštite budući da tuženici odgovaraju za dug PO utvrđen pravomoćnom sudskom presudom tek uz utvrđenje njihove pasivne solidarnosti za taj dug, a to mogu postići deklaratornom tužbom na utvrđenje što su i zatražili. Tužitelj u konkretnom slučaju ne traži naknadu štete ni isplatu na temelju pravnog posla, kako to sugerira dopušteno pravno pitanje, već upravo traži utvrđenje postojanja solidarne odgovornosti tuženika kako bi ishodio da zbog postojanja tog pravnog odnosa (solidarnosti na pasivnoj strani) naplati svoje prethodno utvrđeno potraživanje koje ima prema PO. Stoga takav tužitelj ima pravni interes za traženje deklaratorne pravne zaštite kakvu traži.

15.1. Budući da je revizija dopuštena zbog različite prakse drugostupanjskih sudova, valja navesti i da odluka Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-2584/2014-2 od 7. lipnja 2017. povodom koje je revizija dopuštena nije donesena u podudarnim činjeničnim i pravnim okolnostima. Naime, u tom je postupku, zbog nedostatka pravnog interesa, odbačena tužba radi utvrđenja da tuženica nema pravo na posjed stana čiji je tužitelj vlasnik i posjednik, a tužba je odbačena u vrijeme dok se između stranaka, vodio postupak zbog smetanja posjeda tog stana, i to u obrnutim stranačkim ulogama. To su bitno drugačije okolnosti od onih utvrđenih u ovom postupku.

16. Stoga, odgovor na dopušteno pravno pitanje glasi:

Kada tužitelj ne traži naknadu štete ni isplatu na temelju pravnog posla, već traži utvrđenje postojanja solidarne odgovornosti tuženika, koja je posljedica zlouporabe prava tuženika, a kako bi ishodio da zbog postojanja tog pravnog odnosa (solidarnosti na pasivnoj strani) naplati svoje prethodno utvrđeno potraživanje koje ima prema trećoj osobi, tada taj tužitelj ima pravni interes za traženje deklaratorne pravne zaštite, jer je utvrđenje postojanja pravnog odnosa solidarnosti na pasivnoj strani prethodno pitanje za obvezivanje tuženika na plaćanje duga tužitelju utvrđenog pravomoćnom presudom protiv treće osobe.

17. U opisanim okolnostima ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu po osnovi odredbe članka 393. ZPP.

18. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije i odgovora na reviziju, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, zbog čega je zahtjev za naknadu takvog troška odbijen.

Zagreb, 14. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil