Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: Gž-113/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NNH OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Igoru Leskovaru, odvjetniku u Zagrebu, Kneza Mislava 9, protiv tuženice ABC, [osobni identifikacijski broj], zastupane po zakonskom zastupniku, punomoćniku NN, višem savjetniku – specijalistu u Općinskom građanskom državnom odvjetništvu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4398/2021-27 od 26. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženice ABC kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4398/2021-27 od 26. listopada 2023.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Nalaže se tuženiku ABC, [osobni identifikacijski broj] da tužitelju NNH, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 12.234,19 eur1/ 92.178,47 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče
na iznos 365,35 eur1/ 2.752,76 kn od 01.04.2018.;
na iznos 365,35 eur1/ 2.752,76 kn od 01.05.2018.;
na iznos 365,35 eur1/ 2.752,76 kn od 01.06.2018.;
na iznos 365,35 eur1/ 2.752,76 kn od 01.07.2018.;
na iznos 365,35 eur1/ 2.752,76 kn od 01.08.2018.
na iznos 341,46 eur1/ 2.572,75 kn od 01.09.2018.;
na iznos 341,46 eur1/ 2.572,75 kn od 01.10.2018.;
na iznos 341,46 eur1/ 2.572,75 kn od 01.11.2018.;
na iznos 341,46 eur1/ 2.572,75 kn od 01.12.2018.;
na iznos 341,46 eur1/ 2.572,75 kn od 01.01.2019.;
na iznos 341,46 eur1/ 2.572,75 kn od 01.02.2019.;
na iznos 341,46 eur1/ 2.572,75 kn od 01.03.2019.;
na iznos 341,46 eur1/ 2.572,75 kn od 01.04.2019.;
na iznos 341,46 eur1/ 2.572,75 kn od 01.05.2019.
na iznos 341,46 eur1/ 2.572,75 kn od 01.06.2019.;
na iznos 341,46 eur1/ 2.572,75 kn od 01.07.2019.;
na iznos 341,46 eur1/ 2.572,75 kn od 01.08.2019.;
na iznos 317,57 eur1/ 2.392,74 kn od 01.09.2019.
na iznos 317,57 eur1/ 2.392,74 kn od 01.10.2019.
na iznos 317,57 eur1/ 2.392,74 kn od 01.11.2019.
na iznos 317,57 eur1/ 2.392,74 kn od 01.12.2019.
na iznos 317,57 eur1/ 2.392,74 kn od 01.01.2020.
na iznos 317,57 eur1/ 2.392,74 kn od 01.02.2020.
na iznos 317,57 eur1/ 2.392,74 kn od 01.03.2020.
na iznos 317,57 eur1/ 2.392,74 kn od 01.04.2020.
na iznos 317,57 eur1/ 2.392,74 kn od 01.05.2020.
na iznos 317,57 eur1/ 2.392,74 kn od 01.06.2020.
na iznos 317,57 eur1/ 2.392,74 kn od 01.07.2020.
na iznos 317,57 eur1/ 2.392,74 kn od 01.08.2020.
na iznos 305,63 eur1/ 2.302,77 kn od 1.09.2020.;
na iznos 365,35 eur1/ 2.752,76 kn od 1.10.2020.;
na iznos 365,35 eur1/ 2.752,76 kn od 1.11.2020.;
na iznos 365,35 eur1/ 2.752,76 kn od 1.12.2020.
na iznos 368,45 eur1/ 2.776,09 kn od 1.01.2021.;
na iznos 368,45 eur1/ 2.776,09 kn od 1.02.2021.;
na iznos 360,42 eur1 / 2.715,56 kn od 1.03.2021. i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.980,97 eur1 / 22.460,12 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Odbija se u cijelosti tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.“
2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja te da mu se naloži naknaditi tuženici trošak postupka, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je tijekom postupka isticala prigovor zastare za sva potraživanja nastala nakon rujna 2018. kada su na snagu stupile Izmjene i dopune Zakona o najmu stanova, u kojima je zakonodavac udovoljio imperativu za usklađenjem i poštivanjem prakse Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo, s obzirom da je uslijed propisanog izračuna došlo do znatnog povećanja zaštićene najamnine, koju je najmoprimac i plaćao tužiteljici sve do kraja utuženog razdoblja (siječnja 2020.). U pobijanoj presudi se pogrešno tumači stajalište Europskog suda za ljudska prava, jer podnositeljima zahtjeva tom presudom nije dosuđena razlika između "tržišne najamnine" umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu. Svako drugačije tumačenje da vlasnicima stanova pripada puni iznos štete u visini tržišne najamnine predstavljalo bi negiranje ustavnog prava iz čl. 16. da ograniči pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba. U konkretnom slučaju ako bi tužitelju i pripadalo pravo na naknadu štetu ne bi mu pripadalo u visini tržišne najamnine, već značajno manje, jer da je prema redovitom tijeku stvari iznajmio stan u visini tržišne cijene, on bi na ostvareni iznos kao dohodak od imovine morao platiti zakonom propisani porez i prirez. Pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Naime, ostaje nejasno da li tužitelju pripada po osnovi naknadi štete u vidu izgubljene dobiti zbog razlike između zaštićene i tržišne najamnine zbog ograničenja prava vlasništva ili pravo na primjerenu novčanu naknadu prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, u kojem pravcu se u pobijanoj presudi ne daju dovoljni razlozi. Nastavno na praksu Europskog suda za ljudska prava niti u jednom predmetu nije dosuđena pravična naknada na ime imovinske štete u visini razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine već u visini razlike zaštićene najamnine koju je vlasnik stana imao pravo primati i odgovarajuće (primjerene) najamnine čime se uspostavlja ravnoteža između zaštite prava pojedinca (vlasnika stana) i općeg interesa, te pravična raspodjela tereta. Neosnovana je i odluka o troškovima postupka.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), na koju u žalbi određeno ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.
6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao vlasnika stana u zgradi u [adresa], u [adresa], površine 54,43 m[2] , da se naloži tuženici naknaditi mu štetu u iznosu od 12.234,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče od 1. travnja 2018. pa do 1. ožujka 2021., kako je to precizirano postavljenim tužbenim zahtjevom, u visini razlike između zaštićene najamnine koju je za navedeno razdoblje plaćao zaštićeni najmoprimac i tržišne najamnine koju je kao vlasnik mogao postići.
8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je tužitelj vlasnik predmetnog stana u kojem su od 21. svibnja 2002. najmoprimci bili ĐNH, a od 8. prosinca 2010. pa nadalje ĐN, koja plaća mjesečnu najamninu prema izračunu Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva, te da je donošenjem Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98 i 66/98 – dalje ZNS) tuženica propisala niz ograničenja na teret vlasnika stanova sa zaštićenim najmoprimcem, čime im je nametnut prekomjeran teret i čime je došlo do povrede odredaba čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a što je bio predmet razmatranja u presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014. Kako sustav zaštićenog najma nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca i predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i prekomjeran teret, pa tako i tužitelju, to smatra kako tužitelj ima pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, koju visinu je utvrdio temeljem podataka Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove Grada Zagreba i podataka Porezne uprave.
9. Pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje kako je sustav zaštićenog najma bio predmet razmatranja u presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske u kojoj je navedeno da isti sustav predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva na stanovima koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a tiče se samog zakonodavca, a nadilazi pojedinačni interes podnositelja zahtjeva, slijedom čega Republika Hrvatska, odnosno njena nadležna tijela, treba poduzeti mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne strane, te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane te ta dva suprotstavljena interesa uravnotežiti na pravičan način.
9.1. Iz navedenog proizlazi da su presude i odluke donesene protiv Republike Hrvatske obvezujuće za tuženicu, odnosno ista je dužna poduzeti sve potrebne mjere za provedbu donesenih presuda kako se takve povrede ne bi ponavljale u budućnosti. Izmjenom zakonskog okvira i to donošenjem ZNS ne rješava se problem i ne postiže ravnoteža između suprotstavljenih interesa najmodavaca i najmoprimaca, slijedom čega je, a s obzirom na povredu odredaba čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno zajamčenih prava vlasništva, tuženica dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, pri čemu je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo, što je tužitelj u konkretnom slučaju i učinio.
9.2. Naime, temeljem podataka Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove Grada Zagreba te podataka Porezne uprave utvrđena je visina tržišne najamnine koju bi tužitelj mogao ostvarivati za predmetni stan, koje podatke tuženica nije osporavala, s tim da je tužitelj tako utvrđene iznose umanjio za porezna davanja i za iznos zaštićene najamnine kada je konačno postavio tužbeni zahtjev, a na koje obračune tuženica također nije imala primjedbi.
10. Stoga, tužitelj predmetnom tužbom potražuje naknadu štete po osnovi izmakle koristi od najamnine upravo u onom iznosu u kojem bi je zaista i ostvario, dakle, u iznosu umanjenom za iznos poreznih davanja i zaštićene najamnine.
11. Neosnovano tuženica tijekom postupka i u žalbi ističe prigovor zastare potraživanja, budući da tražbina naknade štete u smislu čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, s tim da u smislu odredbe čl. 186.a st. 3. ZPP podnošenjem zahtjeva iz st. 1. istoga članka zastarijevanje zastaje.
11.1. Tužitelj je u konkretnom slučaju zahtjev za mirno rješenje spora iz čl. 186.a st. 1. ZPP podnio 31. ožujka 2021. a prvi iznos koji tužbom potražuje datira od 1. travnja 2018., dakle, prije isteka roka od tri godine iz čl. 230. st. 1. ZOO.
12. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i odredbu čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.
13. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.
Zadar, 14. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Igor Delin
