REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Poslovni broj: P-1682/2019-69

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti u pravnoj stvari tužitelja UĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ljiljani Sinanović, odvjetnici iz Poreča, protiv tuženika Addiko Bank d.d., iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kozul & Petrinović, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 02. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike između ugovorene kamate i plaćene kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, isplati iznos od 12.398,65 EUR s pripadajućim zateznim kamata računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to: na iznos od 53,13 EUR od 07. 08. 2007. godine pa do isplate,

na iznos od 53,23 EUR od 07. 09. 2007. godine pa do isplate,

na iznos od 86,77 EUR od 02. 10. 2007. godine pa do isplate,

na iznos od 86,46 EUR od 03. 11. 2007. godine pa do isplate,

na iznos od 87,43 EUR od 04. 12. 2007. godine pa do isplate,

na iznos od 87,27 EUR od 03. 01. 2008. godine pa do isplate,

na iznos od 88,87 EUR od 02. 02. 2008. godine pa do isplate,

na iznos od 89,80 EUR od 11. 03. 2008. godine pa do isplate,

na iznos od 152,78 EUR od 01. 04. 2008. godine pa do isplate,

na iznos od 148,95 EUR od 01. 05. 2008. godine pa do isplate,

na iznos od 147,39 EUR od 03. 06. 2008. godine pa do isplate,

na iznos od 149,15 EUR od 01. 07. 2008. godine pa do isplate,

na iznos od 146,39 EUR od 01. 08. 2008. godine pa do isplate,

na iznos od 146,45 EUR od 02. 09. 2008. godine pa do isplate,

na iznos od 148,39 EUR od 02. 10. 2008. godine pa do isplate,

na iznos od 159,93 EUR od 01. 11. 2008. godine pa do isplate,

na iznos od 153,78 EUR od 03. 12. 2008. godine pa do isplate,

na iznos od 199,10 EUR od 01. 01. 2009. godine pa do isplate,

na iznos od 200,94 EUR od 03. 02. 2009. godine pa do isplate,

na iznos od 201,72 EUR od 03. 03. 2009. godine pa do isplate,

na iznos od 199,22 EUR od 01. 04. 2009. godine pa do isplate,

na iznos od 199,56 EUR od 09. 05. 2009. godine pa do isplate,

na iznos od 195,79 EUR od 02. 06. 2009. godine pa do isplate,

na iznos od 192,99 EUR od 01. 07. 2009. godine pa do isplate,

na iznos od 193,61 EUR od 01. 08. 2009. godine pa do isplate,

na iznos od 194,92 EUR od 01. 09. 2009. godine pa do isplate,

na iznos od 194,69 EUR od 01. 10. 2009. godine pa do isplate,

na iznos od 193,14 EUR od 03. 11. 2009. godine pa do isplate,

na iznos od 195,73 EUR od 01. 12. 2009. godine pa do isplate,

na iznos od 197,78 EUR od 01. 01. 2010. godine pa do isplate,

na iznos od 200,74 EUR od 02. 02. 2010. godine pa do isplate,

na iznos od 199,91 EUR od 02. 03. 2010. godine pa do isplate,

na iznos od 203,96 EUR od 10. 04. 2010. godine pa do isplate,

na iznos od 203,04 EUR od 01. 05. 2010. godine pa do isplate,

na iznos od 210,18 EUR od 11. 06. 2010. godine pa do isplate,

na iznos od 217,63 EUR od 01. 07. 2010. godine pa do isplate,

na iznos od 214,75 EUR od 03. 08. 2010. godine pa do isplate,

na iznos od 222,96 EUR od 01. 09. 2010. godine pa do isplate,

na iznos od 219,92 EUR od 01. 10. 2010. godine pa do isplate,

na iznos od 215,14 EUR od 03. 11. 2010. godine pa do isplate,

na iznos od 224,77 EUR od 01. 12. 2010. godine pa do isplate,

na iznos od 210,03 EUR od 01. 01. 2011. godine pa do isplate,

na iznos od 202,07 EUR od 01. 02. 2011. godine pa do isplate,

na iznos od 204,91 EUR od 01. 03. 2011. godine pa do isplate,

na iznos od 201,27 EUR od 01. 04. 2011. godine pa do isplate,

na iznos od 201,75 EUR od 01. 05. 2011. godine pa do isplate,

na iznos od 216,27 EUR od 01. 06. 2011. godine pa do isplate,

na iznos od 217,52 EUR od 01. 07. 2011. godine pa do isplate,

na iznos od 229,58 EUR od 02. 08. 2011. godine pa do isplate,

na iznos od 223,11 EUR od 01. 09. 2011. godine pa do isplate,

na iznos od 216,04 EUR od 01. 10. 2011. godine pa do isplate,

na iznos od 160,31 EUR od 01. 11. 2011. godine pa do isplate,

na iznos od 166,46 EUR od 01. 06. 2012. godine pa do isplate,

na iznos od 165,12 EUR od 01. 07. 2012. godine pa do isplate,

na iznos od 165,24 EUR od 01. 08. 2012. godine pa do isplate,

na iznos od 164,20 EUR od 01. 09. 2012. godine pa do isplate,

na iznos od 162,18 EUR od 02. 10. 2012. godine pa do isplate,

na iznos od 163,97 EUR od 01. 11. 2012. godine pa do isplate,

na iznos od 164,73 EUR od 01. 12. 2012. godine pa do isplate,

na iznos od 163,86 EUR od 01. 01. 2013. godine pa do isplate,

na iznos od 159,94 EUR od 01. 02. 2013. godine pa do isplate,

na iznos od 162,91 EUR od 01. 03. 2013. godine pa do isplate,

na iznos od 162,98 EUR od 03. 04. 2013. godine pa do isplate,

na iznos od 161,55 EUR od 01. 05. 2013. godine pa do isplate,

na iznos od 157,51 EUR od 01. 06. 2013. godine pa do isplate,

na iznos od 157,16 EUR od 11. 07. 2013. godine pa do isplate,

na iznos od 157,93 EUR od 04. 08. 2013. godine pa do isplate,

na iznos od 159,25 EUR od 01. 09. 2013. godine pa do isplate,

na iznos od 161,14 EUR od 01. 10. 2013. godine pa do isplate,

na iznos od 159,85 EUR od 01. 11. 2013. godine pa do isplate,

na iznos od 160,40 EUR od 01. 12. 2013. godine pa do isplate,

na iznos od 161,05 EUR od 01. 01. 2014. godine pa do isplate,

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od

1.763,96

eura,

u

roku

dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 11. lipnja 2019 podnio tužbu protiv tuženika radi stjecanja bez pravne osnove. Uvodno ističe da je tuženik promijenio naziv pod kojim posluje iz Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u Addiko Bank d.d. te da je riječ o istom društvu. Navedena promjena izvršena je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. godine, redni broj upisa 295. dalje navodi da je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao davateljem kredita, dana 31. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 316-93/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz [adresa] (sada: [adresa]) dana 06. studenog 2006. pod brojem ovjere OU-1282/06 (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu"), kojim se ugovorom tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 177.500,00 CHF (stosedamdesetsedamtisućapetstošvicarskihfranaka) prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita koji je bio 4,579 kn. Tužitelj i tuženik su predmetnim Ugovorom o kreditu u članku 20. ugovorili za sve eventualne sporove nadležnost naslovnog suda. Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio radi kupnje kuće za svoje privatne potrebe, odnosno rješavanja stambenog pitanja, što proizlazi iz čl. 2. Ugovora o kreditu. Riječ je o dugotrajnom, potrošačkom, stambenom kreditu, s valutnom klauzulom, na rok otplate 27 godina, kojeg je tužitelj kao potrošač sklopio s tuženikom kao trgovcem. Također riječ je o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom i ponuđenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati niti na iste utjecati. U članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se na iznos naveden u točki I. obračunavaju kamate od 3,88% dekurzivno godišnje, da se iste obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu te da su iste uključene u anuitete. Nadalje, člankom 6. Ugovora o kreditu tuženik se obvezao da ugovorenu kamatnu stopu neće mijenjati do 30. lipnja 2007. ako se tužitelj pridržava svih odredbi Ugovora o kreditu te je ugovoreno da je tuženik ovlašten za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se tužitelj ne pridržava bilo koje odredbe Ugovora o kreditu. Istim člankom također je ugovoreno da su „Ugovorne strane suglasne da će se korisniku kredita ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade". Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." Tužitelj ističe kako stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi kojom je tuženik ovlašten svojom odlukom promijeniti kamatnu stopu te da tuženik nije tužitelju ni prije niti u trenutku zaključenja spornog Ugovora, pružio potpunu, jasnu i razumljivu informaciju o svim bitnim uvjetima i parametrima koji utječu na ukupan trošak kredita, a naročito ne o rizicima uzimanja potrošačkog kredita s istodobnom primjenom CHF- valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a da bi tužitelj na temelju dobivenih obavijesti mogao doista razumjeti cjelokupnost ekonomskih posljedica koje bi za njega mogle proizlaziti iz ovakvog pravnog posla. Dapače, tuženik je koristeći svoju jaču pregovaračku poziciju trgovaca, tužitelju kao potrošaču putem ponude za sklapanje standardiziranog unaprijed formuliranog tipskog ugovora o kreditu, o čijim odredbama tužitelju nije bilo dopušteno pojedinačno pregovarati, protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo nepoštene ugovorne odredbe, koje su dovele do izrazitog nesrazmjera međusobnih prava i obveza te povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja i načela ravnopravnosti ugovornih strana, sve na štetu tužitelja. Navedenim postupanjem tuženik je povrijedio osnovna načela obveznog prava propisana Zakonom o obveznim odnosima i to; čl. 3 - načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, čl.4. - načelo savjesnosti i poštenja, čl. 6. - načelo zabrane zlouporabe prava, čl. 7. - načelo jednake vrijednosti davanja, čl. 8 - načelo zabrane uzrokovanja štete i čl. 10 ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju, kao i načela prava zaštite potrošača. U članku 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se predmetni kredit otplaćuje u 324 (tristodvadesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 884,82 CHF (osamstoosamdesetčetiri švicarskih franaka i 82/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, a koji anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Nadalje, iako su

%

stranke ugovorile početnu kamatnu stopu u visini od 3,88 , tako ugovorena kamatna stopa bila je primijenjena na predmetni ugovorni odnos tek za prvih sedam anuiteta, odnosno do 30. lipnja 2007. S tim u vezi, već od osmog anuiteta od ukupno ugovorenih 324, tužitelj je bio primoran platiti viši anuitet zbog jednostranog neobrazloženog povećanja kamatne stope na 4,5 % umjesto početne ugovorene 3,88 % . Zbog promjena kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, umjesto ugovorene stope u visini od 3,88 %. Na ugovorni odnos tijekom otplate kredita primjenjivala se kamatna stopa: od 4,5 % u periodu od 31.07.2007. do 31.08.2007., od 4,9 % u periodu od 31.08.2007. do 29.02.2008., od 5,6 % u periodu od 29.02.2008. do 30.11.2008., od 6 % u periodu od 30.11.2008. do 30.11.2010., od 5,75 % u periodu od 30.11.2010. do 30.09.2011., od 5,25 % u periodu od 30.09.2011.do

31.10.2011., 31.10.2011. do 30.04.2012. — razdoblje moratorija, od 5,25 % u periodu od 30.04.2012. do 31.12.2013. Donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13, dalje u tekstu: „ZID ZPK/13") je za ugovore u kojima nisu definirani jasni parametri po kojima se vrši promjena kamatnih stopa, naložena obveza bankama da definiraju način promjene kamatne stope. Kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom navedenim ZID ZPK/13 izričito je propisano i tokom trajanja aprecijacije tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja za više od 20%, dok takva aprecijacija postoji, kamatna stopa ne može biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj odobravani, umanjena za 30% zaokruženo na dva decimalna mjesta. Takva kamatna stopa iznosila je 3,23 %, a na predmetni Ugovor o kreditu ista se počela primjenjivati tek od 31. siječnja 2014. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. potvrđena je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, koja je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Predmetnom presudom utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o ugovornoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze mijenjala jednostranom odlukom tuženika te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Presuda donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa koji su pokrenule udruge za zaštitu prava potrošača obvezuje ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača te se tužitelj kao potrošač ima pravo pozvati na sadržaj tih odluka tražeći individualnu pravnu zaštitu sukladno odredbama čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i 502.c. Zakona o parničnom postupku, a sud je vezan za utvrđenja u postupku radi zaštite kolektivnih interesa na koje se stranka pozove. U samom Ugovoru o kreditu nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metode izračuna tih parametara (npr. referentna kamatna stopa ili drugi tržišni parametar koji bi bio poznat tužitelju, uz koji bi se vezivala promjena redovite kamatne stope ili neki drugi fiksni i unaprijed utvrđeni način izračuna), niti su pak tužitelju na bilo koji drugi način, ni prije niti u trenutku sklapanja ugovora, (pa uostalom niti naknadno prilikom svake promjene visine kamatne stope), objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, a da bi tužitelj na temelju ugovorenih kriterija mogao procijeniti kretanje kamatne stope i kako bi ta promjena mogla utjecati na njegove buduće obveze. Prema tome, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena je nerazumljivo i netransparentno. Tužitelj pritom ističe da je posljedica ugovaranja takvih nepoštenih odredbi koje je nametnuo tuženik ništetnost istih, a posljedica ništetnosti ugovorne odredbe sukladno članku 323. ZOO-a je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih iznose koje je primio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno iznose koje stekao temeljem svake jednostrane odluke o promjeni kamatne stope koja se temeljila na ništetnim ugovornim odredbama. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je kako su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Isto tako, mišljenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju ”uzmi ili ostavi” pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari. Prilikom ocjene poštenja ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo dok se kao nepoštene odredbe mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Tužitelj dodatno ističe kako je jedan od glavnih ciljeva Direktiva transparentnost, jasnost i odredivost u ugovorima, te da je svrha tih Direktiva da države članice propišu mehanizme koji osiguravaju da bilo koja eventualna nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju u svrhu zaštite potrošača jer se on nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti. Odredbe u svezi s promjenjivom kamatnom stopom sadrže znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na štetu potrošača ili kupca i protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena, a kamate su cijena. Kada jedna ugovorna odredba kojom se mijenja visina ugovorne kamate ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja (banke), bez da su se startno i precizno odredili uvjeti promjenjivosti i da se startno znala referentna stopa za koju se veže promjena, to onda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača. Tužitelj je, prije pokretanja ovog sudskog postupka angažirao vještaka financijske struke radi izrade nalaza i mišljenja isključivo na temelju dokumentacije kojom je u tom trenutku raspolagao i koju je tuženik dostavio na zahtjev tužitelja. Naime, tuženik je u navedenoj dokumentaciji prikazao nepotpune podatke. Primjerice, u otplatnom planu za kredit koji je trebao prikazati plan otplate sukladno Ugovoru o kreditu za 324 jednaka anuiteta, tužitelj je prikazao iznose plaćenih anuiteta od strane tuženika, a koji iznosi se razlikuju od mjeseca do mjeseca, sukladno jednostranim promjenama kamatne stope i koji su različiti od ugovorenih anuiteta te u prvom otplatnom planu. U izvješću o provedenom vještačenju vještaka financijske struke od 27. svibnja 2019. utvrđeno je da je tužitelj zbog prethodno opisanih jednostranih povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, sukladno nepoštenoj ugovornoj odredbi, ukupno preplatio, odnosno uplatio u korist tuženika bez valjane pravne osnove, iznos od 69.724,60 lm. Uzevši u obzir da je navedeno vještačenje provedeno na temelju raspoložive dokumentacije, a za slučaj da tuženik osporava navedeni iznos, tužitelj predlaže da naslovni sud naloži banci dostaviti cjelokupnu i istinitu dokumentaciju koja bi bila potrebna za izradu vještačkog nalaza, te pridržava pravo naknadnog usklađenja tužbenog zahtjeva s nalazom vještaka sukladno čl. 191. st 2 ZPP-a. Tužitelj ističe kako je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjena visine kamatne stope jednostranom odlukom banke prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari slijedom čega isto nije postavio u tužbenom zahtjevu te postavlja samo kondemnatorni zahtjev tj. zahtjev na isplatu preplaćenih iznosa, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenog u odluci posi.br. Rev-2868/2018. Tužitelj je s tuženikom 10. ožujka 2016., sklopio Aneks Ugovoru o kreditu kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, dalje ZID ZPK/15) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je tuženik tužitelju ispostavio novi otplatni plan u valuti EURO s novo utvrđenom glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta, s početkom primjene 30. rujna 2015. Tuženik je tužitelju dostavio i simulirani predloženi otplatni plan u EUR temeljem kojeg je sukladno odredbama ZID ZPK/15 obračunao koliko je u odnosu na taj simulirani plan tužitelj preplatio kredit, ne uzimajući u obzir njegove početne ugovorne obveze tj. inicijalni otplatni plan. Naime, ponuda Aneksa Ugovoru o kreditu je bila zakonska obveza tuženika, a tužitelj je bio primoran isti sklopiti, s obzirom na općepoznate okolnosti glede rasta tečaja CHF i visokih kamatnih stopa koje su već do konverzije kredita dovele tužitelja u tzv. „dužničko ropstvo”. Uzimajući u obzir da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke, tužitelj nije u cijelosti obeštećen, već je tuženik „priznao” tužitelju preplatu samo u dijelu koji se odnosi na vrlo nepovoljan i proizvoljan otplatni plan u EUR te na valutnu klauzulu koja nije predmet ovog postupka, s time da u taj iznos nije uračunao i visoke zatezne kamate na koje bi tužitelj trebao imati pravo obzirom da su preplate nastale pri plaćanju anuiteta od 2007. godine pa do provedbe konverzije. Nakon potpisa aneksa ugovoru o kreditu, kojim je tuženik izvršio konverziju valute ugovora i načina povrata dijela preplaćenih iznosa, nisu i ne mogu konvalidirati nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe pa stoga tužitelj kao potrošač ima pravo na povrat onoga što je tuženik stekao bez osnove do punog iznosa. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323. ZOO-a, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te opreza radi ističe prigovor zastare. Tuženik ističe kako tužba nije razumljiva, odnosno kako nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku. Iz tužbe proizlazi kako tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Tužitelj je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario pa mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK). Spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.1, određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Dodatno, tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenoga tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu potrebno je sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015.g., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. ZIDZPK je bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je Rješenjem broj: U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.g. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz Ugovor o kreditu. Tuženik je istakao i prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, podredno odbiti te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

3. Rješenjem poslovni broj: P-1682/2019-9 od 10. siječnja 2020. godine određen je prekid postupka dok se objavi rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pitanju koje glasi: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?"

3.1. Rješenjem poslovni broj: P-1682/2019-10 nastavljen je postupak.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (13-23), otplatni plan za kredit (29-31, 42-43, 82-85), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici (32), specifikaciju uplata (33-35), obavijest o promjena kamatnih stopa po kreditu (36), aneks uz Ugovor o kreditu (37-41), izračun konverzije kredita (55-56), obavijest o provedenoj konverziji (80-81), specifikaciju uplata (86-91), zahtjev za kredit (92), metodologija promjene kamatnih stopa (93-94), provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (254-269), dopuna nalaza i mišljenja (317-322) te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

4.1. Tuženik je predlagao da se sasluša javni bilježnik i Iva Krhlanko Cvetko i Ivan Gjurović kao i da se pročita izjava Ive Krhlanko Cvetko. Sud nije prihvatio te dokazne prijedloge iz razloga jer Iva Krhlanko Cvetko i Ivan Gjurović nisu bili u neposrednom kontaktu sa tužiteljem niti su oni neposredno sa tužiteljem razgovarali i kontaktirali za predmetni kredit. Nadalje, sud nije prihvatio da se pročita izjava Ive Krhlanko Cvetko iz razloga jer bi u tom slučaju bilo povrijeđeno načelo neposrednosti kao i načelo ravnopravnosti stranaka budući da tužitelj nije bio prisutan prilikom davanja izjave radi eventualnih upita. Tuženik je predlagao i da se sasluša kao svjedok radnik tuženika, tijekom postupka je dao i ime radnice tuženika koja je obrađivala kredit s tužiteljem, (UĐĐ), međutim, tuženik je od strane suda obaviješten da ta svjedokinja više ne živi na adresi koju je tuženik predložio, ali tuženik nije dostavio novu adresu svjedokinje.

4.2. Drugi dokazi nisu izvedeni budući da su iz provedenih dokaza dostatno utvrđene odlučne činjenice za donošenje meritorne odluke.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja uređen nakon provedenog financijskog vještačenja je osnovan.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 316-93/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. listopada 2006. godine (solemniziranog 06. studenog 2006.) utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik, KĐ kao sudužnik i tuženik kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 117.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita. Prema članku 2. Ugovora o kreditu isti je odobren kao stambeni kredit. Prema članku 4. na rok otplate od 27 godina te da se kredit otplaćuje u 324 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 884,82 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja, (ugovorena je valutna klauzula da se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate), obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja). Člankom 3. i 6. ugovorena je kamata i to da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 3,88% dekurzivno godišnje. Također da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Ugovorene su i druge odredbe, koje su za ovu pravnu stvar irelevantne.

7. Uvidom u Aneks uz Ugovor o kreditu od 10. ožujka 2016. godine utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita i kao založni dužnik, KĐ kao sudužnik s jedne strane, te tuženik kao kreditor. Tim Aneksom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to (i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR) i u pogledu kamatne stope. Člankom 2. Aneksa ugovoreno je da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2015. iznosi 95.186,97 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za eur. Također suglasno su strane utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.237,72 kune te da će se visina iznosa preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50%, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Na dan 30. rujna 2015. nije bilo manjka. Dakle, Aneksom je izvršen izračun konverzije, kao i iznos anuiteta u eur, te otplatni plan.

8. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit podigao u nekadašnjoj Hypo banci za kupovinu kuće, dakle kao stambeni kredit, kako bi riješio stambeno pitanje za svoju obitelj. Njihovu obitelj čine petero članova. Predmetni kredit u iznosu koji je naveden u ugovoru je iskorišten isključivo kao stambeni kredit za vlastite potrebe. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu službenik banke im je ukazao da se radi o vrlo povoljnom kreditu i na veliko je bilo reklamirano da kamata iznosi 3,88% godišnje. Rečeno je da se kamata može mijenjati, ali da ta izmjena neće biti do 30.06.2007. godine, a kasnije ako se mijenja da će biti relativno mala. Rečeno mu je da rate kredita mogu malo varirati. Prva rata kredita iznosila mu je oko 4.300,00 kn, a kasnije je rata porasla na 7.500,00 kn. Čak je tražio i mirovanje za 6 mjeseci i prihvaćeno mu je, budući da mu je bilo teško odnosno nemoguće otplaćivati tako velike rate kredita. Kasnije je ponovno tražio da mu opet za 6 mjeseci odobre mirovanje odnosno odgodu plaćanja, ali mu taj drugi zahtjev nije prihvaćen. Zbog nemogućnosti plaćanja rata kredita morao se privatno zadužiti kako bi prema banci izvršio otplate rata kredita. U banci mu nije objašnjavana valutna klauzula, već mu je naglašeno da je valuta u CHF dugi niz godina stabilna valuta i da je to najstabilnija valuta. Banci se obratio za kredit u eurima, ali rekli su mu da nema uvjeta za dobiti kredit u eurima, pa je zato prihvatio ponuđeni kredit u CHF, iako sa CHF valutom nije imao nikakvog iskustva, niti znanja. Kako je tek znatno kasnije uvidio da će teško ili nikako otplaćivati rate kredita pokušao je dovršiti jedan apartman kako bi ga iznajmljivao i tim novcem otplaćivao rate kredita. Kod javnog bilježnika također nisu objašnjavane odredbe koje se odnose na kamatnu stopu (i valutnu klauzulu). Kod javnog bilježnika im je samo objašnjeno da kredit moraju redovno otplaćivati jer da će im se u protivnom oduzeti nekretnina. Kada je postojala mogućnost za konverziju banka ih je zvala i ponudila im sklapanje ugovora o konverziji. Nakon što mu je banka ponudila i izračunala za konverziju ni tada nije bio potpuno zadovoljan, ali kako je bar malo dobio da mu se rata kredita smanji na neki način je morao prihvatiti konverziju pa ju je i prihvatio. Prilikom konverzije se nije odrekao bilo kojih njegovih prava, pa tako ni prava koja potražuje ovom tužbom. Sudužnik u Ugovoru o kreditu je KĐ, a ona je njegova supruga. Rate kredita su otplaćivali on i njegova supruga, kako su imali novaca, jer je to bio njihov zajednički kredit za njihovu obitelj. Njihovu obitelj čine supruga i on i njihovo dvoje djece i oni su oženjeni i imaju jedan jedno dijete, a drugi dva djeteta. Supruga i on su se dogovorili da tužbu podnese samo on koji je bio kao korisnik kredita. Oni su jako složna obitelj. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen 2023. godine, tako da su prodali stan koji je bio u sastavu kuće.

8.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio u potpunosti informiran o svim odredbama Ugovora o kreditu posebice o ugovorenoj jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, da nije bio informiran o rizicima koji mogu nastati, a predmetni kredit je podignut za kupnju kuće radi rješavanja stambenog pitanja i da tužitelj ima status potrošača. Nadalje, proizlazi da nije imao mogućnosti utjecati na izmjene odredbe ugovora koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu niti je istome objašnjena metodologija i način obračuna promjenjive kamatne stope.

9. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. 10. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, dana 31. listopada 2006., solemniziranog 06. studenog 2006., sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 117.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za kupnju kuće, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je ugovorena kamatna stopa 3,88 % dekurzivno godišnje, promjenjiva, sukladno odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 324 mjeseci, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor dana 10. ožujka 2016. godine sklopili Aneks Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je provedena konverzija,

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 13.11.2006. do 30.06.2007. 3,88%, od 30.06.2007. do 31.08.2007. 4,50%, od 31.08.2007. do 29.02.2008. 4,90%, od 29.02.2008. do 30.11.2008. 5,60%, od 30.11.2008. do 30.11.2010. 6,00%, 30.11.2010. do 30.09.2011. 5,75%, od 30.09.2011. do 31.12.2013. 5,25% i od 31.12.2013. do 30.09.2015. 3,23%.

11. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

12. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kao prethodno pitanje odlučiti o tome da li su ništetni dijelovi odredaba Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 30. listopada 2006. godine i to u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - tuženika, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke – tuženika. Osnovni zahtjev je isplata preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke. Predmet raspravljanja je i prigovor tuženika radi zastare i prigovor radi nedostatka pravnog interesa.

13. Tužitelj se u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu poziva na Presudu suda Europske unije broj: C-26/13 od 30. travnja 2014., Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Presudu Visokog trgovačkog suda RH godine posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., Presudu Vrhovnog suda RH Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. i druge sudske odluke i Direktive EU.

14. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, (kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl. br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. (Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl. br. Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak). U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. A Vrhovni sud RH ima i zakonsku i ustavnu zadaću da osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1. Ustava RH), te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

15. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

16. Također, i odredba članka 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

17. Kako je odredbama članaka 3. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. s time da je i tuženik (pravni prednik) bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

18. U ukupnosti provedenih dokaza (među kojima je i iskaz tužitelja), a koji je iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora, informiranosti pri sklapanju Ugovora i dr., sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih Općih akata, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10). Tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na drugačiji sadržaj odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na kamatnu stopu.

19. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, (kao i valutne klauzule), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe (članaka 3. i 6. Ugovora o kreditu) u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika ništetne, zato ne postoji potreba ponovnog ispitivanja pravilnosti i zakonitosti donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

20. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju (od 01.06.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.), a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 31. listopada 2006., a solemniziran 06. studenog 2006., dakle, unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

21. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Nesporno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

23. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom jednostranom odlukom banke, a koje su odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

24. Dakle, glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate (kako je već ranije obrazloženo) vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 KĐĐ i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

25. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 BĐ i GĐ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, kao prethodno pitanje, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope.

26. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo (kao prethodno pitanje) na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu IĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

27. Sud je stava da potrošač koji je sklopio Aneks o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog Aneksa ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (i valutnoj klauzuli) u slučaju kada postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim Aneksom. Odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa (i valutna klauzula). Ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

28. Sklapanjem Aneksa ugovoru utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Aneksa otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

29. Nadalje, navedenim Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu Aneksa o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (i valutnoj klauzuli) i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su, i tužitelj, doslovno spašavali svoju egzistenciju.

30. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio Aneks o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog Aneksa ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi (i valutnoj klauzuli) u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

31. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

32. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

33. Tužitelj ima status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, te ima svojstvo potrošača.

34. U postupku je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije koji je nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet tužbe dao mišljenje:

1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je na ime kamata, do konverzije više uplatio iznos od 12.398,65 €.

2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je na ime tečajnih razlika, više uplatio iznos od 10.971,25 €.

3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je na ime tečajnih razlika, manje uplatio iznos od 308,59 €.

4. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama 1 - 3.

35. Tuženik se podneskom od 11. travnja 2024. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, ističući da prigovara sačinjenom nalazu i mišljenju, a u odnosu na kojeg ističe prigovore pravne prirode. Navodi da je izračun vještaka iz nalaza i mišljenja pogrešno uzet kao dokaz visine tražbine tužitelja jer da se zanemaruje činjenica, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u hrvatskim kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Predložio je dopunu nalaza i mišljenja jer da je tuženiku tijekom otplate nastao manjak budući da je tečaj valute CHF bio niži nego u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je kamatna stopa tijekom otplate kredita bila niža od početno ugovorene i zato da je tužitelj plaćao iznose koji su bili manji u odnosu na početni anuitet. A taj izračun vještak da ne navodi u svom zaključku, iako bi morao. Dalje, navodi da je vještak potvrdio da je konverzija ispravno provedena.

36. Tuženik je podneskom od 24. svibnja 2024. istakao da nema financijskih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, ali ostaje kod pravnih prigovora na nalaz i mišljenje kao i kod prijedloga za dopunu financijskog vještačenja jer da vještak nije prikazao manje plaćene iznose zbog smanjenja kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu pa predlaže da se u tom dijelu nalaz i mišljenje dopuni.

37. Tužitelj se podneskom od 25. lipnja 2024. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da mu je nerazumljivo zaključno mišljenje vještaka u dijelu pod t. II, III. i IV. te da ga u tom dijelu ne prihvaća, dok u odnosu na t. I mišljenja vještaka istu prihvaća. Slijedom takvog očitovanja tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev na način kako je to opisano u t. I izreke ove presude. Ujedno je naveo da pridržava pravo naknadnog usklađenja tužbenog zahtjeva s eventualnim dopunskim pismenim ili usmenim nalazom i mišljenjem vještaka.

38. Tuženik se podneskom od 05. srpnja 2024. protivio preinaci tužbe tužitelja iz podneska od 25. lipnja 2024. jer da je prethodni postupak zaključen, a preinaka tužbe da nije dopuštena jer da u konkretnoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a. Istaknuo je i prigovor zastare za sve iznose koji su prvi puta stavljeni u preinačenoj tužbi.

39. Vještak se u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 27. studenog 2024. očitovao na prigovore tužitelja i tuženika. Istakao je da je zadanim mu zadatkom bilo određeno napraviti izračun više plaćenih kamata uslijed povećanja kamatnih stopa iz čega da proizlazi da nije trebalo izračunati i manje plaćene kamate odnosno potplatu tzv. negativne razlike. Napominje da je u nalazu naveo da su u izračun uzeti pozitivni, preplaćeni iznosi, te da manje plaćenoga nije ni bilo jer je kamata bila samo veća od početne, osim kod primjene zakonske kamate od 3,23%. Dopunom nalaza vještačenja istakao je da je prilikom izračuna razlika utvrdio iznose koji su manje plaćeni na ime kamate u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita jednaka onoj navedenoj u ugovoru o kreditu, koristeći pri tome prosječni tečaj po stvarnim uplatama koje je tužitelj vršio na dan plaćanja, a kako ih je tuženik knjižio u knjigovodstvenoj kartici, prikazujući datum kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datum dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno te je sve to prikazao u tablici 5a dopune vještačenja.

Slijedom navedenog, dao je slijedeće mišljenje:

"1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je na ime kamata, do konverzije više uplatio iznos od 12.398,65 €.

2. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je na ime kamata, do konverzije manje uplatio iznos od 1.188,49 €.

3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je na ime tečajnih razlika, više uplatio iznos od 10.971,25 €.

4. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je na ime tečajnih razlika, manje uplatio iznos od 308,59 €.

5. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama 1 - 3."

40. Tuženik se podneskom od 28. studenog 2024. očitovao na dopunu vještaka navodeći da za financijskog vještaka nema pitanja jer da je vještak potvrdio ispravnost konverzije, a prigovori na nalaz i mišljenje vještaka da su pravne prirode.

41. Tužitelj je na ročištu 02. prosinca 2024. izjavio da se ne protivi dopuni nalaza i mišljenja vještaka jer da isti nema utjecaj na tužbeni zahtjev tužitelja.

42. Sud je prihvatio preinaku tužbe, tužbenog zahtjeva tužitelja od 25. lipnja 2024., pozivom na Zaključak Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine, u kojem se navodi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.". Provedenim vještačenjem i preinakom tužbe tužitelj nije tražio ništa dodatno, po nekoj drugoj pravnoj osnovi, osim po osnovi po kojoj je postavio i tužbeni zahtjev u tužbi. Zato je sud i prihvatio preinaku.

43. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje te dopunu nalaza i mišljenja vještaka jer su isti izrađeni po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, razumljivi, potpuni, objektivni i obrazloženi te izrađeni u skladu s pravilima struke, i zato je sud iste prihvatio kao vjerodostojne i točne i na istima temeljio visinu tužbenog zahtjeva.

44. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 3,88 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 3,88%, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

45. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

46. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

47. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem Aneksa, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Aneksu ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 31. listopada 2006., solemniziran 06. studenog 2006.

48. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (i valutnoj klauzuli) pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., (a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine), te da je tužitelj svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, podnio 11. lipnja 2019. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 11. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

49. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je zatražio naknadu parničnog troška za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 03. prosinca 2020. i 02. prosinca 2024., za sastav podnesaka od 29. studenog 2023. i 24. lipnja 2024. godine za svaku radnju po 200,00 eura plus PDV te trošak sudske pristojbe na tužbu, presudu i trošak vještačenja.

49.1. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 03. prosinca 2020. i 02. prosinca 2024., za sastav podneska od 24. lipnja 2024. godine za svaku radnju po 200,00 eura plus PDV koji iznosi 200,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 138,96 eura i trošak vještačenja u iznosu od 625,00 eura, a što sveukupno iznosi 1.763,96 eura. Tužitelju nije dosuđen trošak za sastav podneska od 29. studenog 2023. jer isti nije bio nužan za odlučivanje u ovom postupku, kao ni trošak sudske pristojbe na presudu budući da je tužitelj temeljem zakona oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu.

49.2. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.t.1., 8.1., 9.t.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: Tarifa), te tarifnom broju 1. Tarife sudskih pristojbi.

50. Tuženiku parnični trošak nije priznat, budući da isti nije uspio u ovom postupku.

51. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 14. siječnja 2025.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.