Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-32/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Ljubici Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice OE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Krešimiru Golubiću odvj. iz Čakovca, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, zast. po pun. iz OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 18. prosinca 2024., u prisutnosti tužiteljice osobno uz pun. Krešimira Golubića odvj. iz Čakovca, te zamj. pun. tuženika Gorana Ficka odvj. iz Varaždina, a dana 14. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.295,66 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:

23,23 € od 31.08.2007. do isplate

23,22 € od 30.09.2007. do isplate

23,22 € od 31.10.2007. do isplate

23,21 € od 30.11.2007. do isplate

23,21 € od 31.12.2007. do isplate

19,74 € od 31.01.2008. do isplate

37,03 € od 29.02.2008. do isplate

37,03 € od 31.03.2008. do isplate

37,02 € od 30.04.2008. do isplate

37,02 € od 31.05.2008. do isplate

37,02 € od 30.06.2008. do isplate

37,01 € od 31.07.2008. do isplate

37,00 € od 31.08.2008. do isplate

37,00 € od 30.09.2008. do isplate

36,99 € od 31.10.2008. do isplate

36,98 € od 30.11.2008. do isplate

36,98 € od 31.12.2008. do isplate

39,25 € od 02.02.2009. do isplate

39,24 € od 28.02.2009. do isplate

39,23 € od 31.03.2009. do isplate

39,23 € od 30.04.2009. do isplate

39,22 € od 31.05.2009. do isplate

39,21 € od 30.06.2009. do isplate

40,34 € od 31.07.2009. do isplate

40,33 € od 31.08.2009. do isplate

40,32 € od 30.09.2009. do isplate

40,32 € od 31.10.2009. do isplate

40,31 € od 30.11.2009. do isplate

40,30 € od 31.12.2009. do isplate

40,29 € od 31.01.2010. do isplate

40,28 € od 28.02.2010. do isplate

40,27 € od 31.03.2010. do isplate

40,26 € od 30.04.2010. do isplate

40,25 € od 31.05.2010. do isplate

40,24 € od 30.06.2010. do isplate

39,11 € od 31.07.2010. do isplate

39,10 € od 31.08.2010. do isplate

39,08 € od 30.09.2010. do isplate

39,08 € od 31.10.2010. do isplate

31,30 € od 30.11.2010. do isplate

31,29 € od 31.12.2010. do isplate

31,27 € od 31.01.2011. do isplate

31,26 € od 28.02.2011. do isplate

31,25 € od 31.03.2011. do isplate

31,24 € od 30.04.2011. do isplate

25,73 € od 31.05.2011. do isplate

25,71 € od 30.06.2011. do isplate

25,70 € od 31.07.2011. do isplate

20,21 € od 31.08.2011. do isplate

20,20 € od 30.09.2011. do isplate

20,19 € od 31.10.2011. do isplate

20,18 € od 30.11.2011. do isplate

20,16 € od 31.12.2011. do isplate

20,15 € od 31.01.2012. do isplate

20,14 € od 29.02.2012. do isplate

20,13 € od 31.03.2012. do isplate

20,12 € od 30.04.2012. do isplate

20,10 € od 31.05.2012. do isplate

20,09 € od 30.06.2012. do isplate

20,08 € od 31.07.2012. do isplate

20,07 € od 31.08.2012. do isplate

20,05 € od 30.09.2012. do isplate

20,04 € od 31.10.2012. do isplate

20,03 € od 30.11.2012. do isplate

20,01 € od 31.12.2012. do isplate

19,99 € od 31.01.2013. do isplate

19,98 € od 28.02.2013. do isplate

19,97 € od 31.03.2013. do isplate

19,95 € od 30.04.2013. do isplate

19,93 € od 31.05.2013. do isplate

19,92 € od 30.06.2013. do isplate

19,90 € od 31.07.2013. do isplate

19,89 € od 31.08.2013. do isplate

19,87 € od 30.09.2013. do isplate

19,86 € od 31.10.2013. do isplate

19,84 € od 30.11.2013. do isplate

19,82 € od 31.12.2013. do isplate

1,55 € od 31.01.2014. do isplate

1,55 € od 28.02.2014. do isplate

1,55 € od 31.03.2014. do isplate

1,55 € od 30.04.2014. do isplate

1,54 € od 31.05.2014. do isplate

1,54 € od 30.06.2014. do isplate

1,54 € od 31.07.2014. do isplate

1,53 € od 31.08.2014. do isplate

1,52 € od 30.09.2014. do isplate

1,52 € od 31.10.2014. do isplate

1,52 € od 30.11.2014. do isplate

1,51 € od 31.12.2014. do isplate

1,51 € od 31.01.2015. do isplate

1,51 € od 28.02.2015. do isplate

1,50 € od 31.03.2015. do isplate

1,50 € od 30.04.2015. do isplate

1,49 € od 31.05.2015. do isplate

1,49 € od 30.06.2015. do isplate

1,49 € od 31.07.2015. do isplate

1,48 € od 31.08.2015. do isplate

1,48 € od 30.09.2015. do isplate

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 31. kolovoza 2007. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi od 7,50% godišnje,

a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.492,71 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:

4,35 € od 28.02.2009. do isplate

13,53 € od 31.03.2009. do isplate

13,90 € od 30.04.2009. do isplate

10,86 € od 31.05.2009. do isplate

8,27 € od 30.06.2009. do isplate

8,89 € od 31.07.2009. do isplate

10,39 € od 31.08.2009. do isplate

10,23 € od 30.09.2009. do isplate

8,79 € od 31.10.2009. do isplate

11,47 € od 30.11.2009. do isplate

13,43 € od 31.12.2009. do isplate

16,57 € od 31.01.2010. do isplate

15,76 € od 28.02.2010. do isplate

19,82 € od 31.03.2010. do isplate

18,93 € od 30.04.2010. do isplate

20,78 € od 31.05.2010. do isplate

33,08 € od 30.06.2010. do isplate

30,30 € od 31.07.2010. do isplate

37,35 € od 31.08.2010. do isplate

35,09 € od 30.09.2010. do isplate

30,28 € od 31.10.2010. do isplate

38,22 € od 30.11.2010. do isplate

48,84 € od 31.12.2010. do isplate

0,53 € od 07.01.2011. do isplate

41,69 € od 31.01.2011. do isplate

42,71 € od 28.02.2011. do isplate

1,75 € od 01.03.2011. do isplate

40,74 € od 31.03.2011. do isplate

41,30 € od 30.04.2011. do isplate

54,27 € od 31.05.2011. do isplate

0,57 € od 05.06.2011. do isplate

55,83 € od 30.06.2011. do isplate

68,40 € od 31.07.2011. do isplate

60,78 € od 31.08.2011. do isplate

54,22 € od 30.09.2011. do isplate

53,41 € od 31.10.2011. do isplate

52,82 € od 30.11.2011. do isplate

55,70 € od 31.12.2011. do isplate

58,73 € od 31.01.2012. do isplate

58,96 € od 29.02.2012. do isplate

56,93 € od 31.03.2012. do isplate

57,93 € od 30.04.2012. do isplate

58,88 € od 31.05.2012. do isplate

57,38 € od 30.06.2012. do isplate

57,88 € od 31.07.2012. do isplate

57,03 € od 31.08.2012. do isplate

54,88 € od 30.09.2012. do isplate

57,16 € od 31.10.2012. do isplate

58,41 € od 30.11.2012. do isplate

57,97 € od 31.12.2012. do isplate

53,10 € od 31.01.2013. do isplate

57,25 € od 28.02.2013. do isplate

57,45 € od 31.03.2013. do isplate

55,70 € od 30.04.2013. do isplate

51,05 € od 31.05.2013. do isplate

36,84 € od 30.06.2013. do isplate

14,20 € od 23.07.2013. do isplate

51,93 € od 31.07.2013. do isplate

53,81 € od 31.08.2013. do isplate

56,69 € od 30.09.2013. do isplate

55,21 € od 31.10.2013. do isplate

56,06 € od 30.11.2013. do isplate

57,03 € od 31.12.2013. do isplate

47,86 € od 31.01.2014. do isplate

48,93 € od 28.02.2014. do isplate

48,60 € od 31.03.2014. do isplate

39,90 € od 30.04.2014. do isplate

7,35 € od 20.05.2014. do isplate

46,84 € od 31.05.2014. do isplate

46,98 € od 30.06.2014. do isplate

48,60 € od 31.07.2014. do isplate

49,77 € od 31.08.2014. do isplate

49,50 € od 30.09.2014. do isplate

50,63 € od 31.10.2014. do isplate

51,42 € od 30.11.2014. do isplate

39,43 € od 31.12.2014. do isplate

20,56 € od 23.01.2015. do isplate

35,41 € od 31.01.2015. do isplate

8,05 € od 19.02.2015. do isplate

8,10 € od 20.02.2015. do isplate

51,56 € od 28.02.2015. do isplate

51,56 € od 31.03.2015. do isplate

51,56 € od 30.04.2015. do isplate

26,65 € od 31.05.2015. do isplate

9,60 € od 19.06.2015. do isplate

15,30 € od 26.06.2015. do isplate

51,56 € od 30.06.2015. do isplate

51,56 € od 31.07.2015. do isplate

51,56 € od 31.08.2015. do isplate

51,56 € od 30.09.2015. do isplate

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 28. veljače 2009. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje, - za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi od 7,50% godišnje,

a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.670,00 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 7,50 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica OE (u daljnjem tekstu tužiteljica) je podnijela tužbu protiv tuženika 12. lipnja 2019., u kojem navodi da je s tuženikom Privrednom bankom Zagreb d.d. sklopila ugovor o kreditu broj 9019194941 od 27. prosinca 2006. u Varaždinu. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 46.458,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatnu stopu od 4,35% godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Tužiteljica se poziva na i na ništetnost ugovorene otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečnog anuiteta iskazanog u CHF-u po srednjem tečaju tuženika. Također tvrdi da je i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika ništetna i nepoštena. Poziva se na presudu VTS Pž- 6632/2017, presudu P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13 VTS RH, Odluku Vrhovnog suda Revt-249/14 kojom su obijene sve uložene revizije, na odluku Ustavnog suda, na direktivu 93/13 EEZ, a kojom je obuhvaćena materija ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope sukladno odlukama banaka a među strankama obuhvaćenim u naprijed navedenim domicilnim odlukama obuhvaćen je i tuženik, tzv. kolektivni potrošački spor. Nadalje navodi da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF nije pojedinačno pregovaralo a jednako tako ni o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke. Potrošač, ovdje tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba. Eventualno je mogla samo odustati od sklapanja takvog ugovora. Takav način postupanja banke protivan je čl. 84 ZZP/07 odnosno 96 i 99 ZZP/07 kao i prakse suda Europske unije iz kojih proizlazi da bi te odredbe trebale biti sastavljene jasno i razumljivo i do trenutka sklapanja ugovora trebali su biti izloženi svi rizici, učinci i konkretna djelovanja takvih ugovornih odredbi kao i drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost uz predočenje razumljivih kriterija i posljedice koje iz takvih odredbi mogu proisteći za tužiteljicu, odnosno prosječnog potrošača. Poziva se na čl. 4 st. 2. Direktive 93/13 EEZ, Odluku suda Europske unije C-26/13. Smatra da je objavljivanje niskih kamatnih stopa za kredite u švicarskim francima, a da se istovremeno propušta davanje informacije o rizičnosti kredita u CHF suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a navodile su potrošače na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF. Banka je poslovni subjekt koji je znao i morao znati za rizike franka kao "valute utočišta". Smatra da je na taj način tuženik od tužiteljice do 30. rujna 2015. temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopa po odlukama banke i vezanosti otplate kredita uz valutnu klauzulu CHF naplatio iznos od 42.079,16 kuna, te tužiteljica traži povrat onog što je tuženik kao nesavjesni stjecatelj stekao od tužiteljice, a po naprijed rečenim ništetnim i nepoštenim odredbama. Poziva se na okolnost da je po predmetnom ugovoru sklopljen i dodatak ugovoru o kreditu od 20. siječnja 2016. kojim je provedena konverzija iz valute CHF u euro, no tom provedenom konverzijom tužiteljica nije u cijelosti obeštećena već je konverzija neznatno umanjila posljedice ništetnosti prvotno ugovorene valutne klauzule u CHF-u. Traži isplatu stečenog od tuženika zajedno sa kamatom na pojedine mjesečne više plaćene iznose od dospjelosti pa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporava visinu i osnov tužbenog zahtjeva. Poziva se na činjenicu da je s tužiteljicom sklopio dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Tvrdi da je sukladno naprijed rečenom zakonu (ZIDZPK) provedena konverzija koju je tužiteljica prihvatila te smatra da je na taj način tužiteljica namirena te da je njezin tužbeni zahtjev neosnovan. Podredno pak je tuženik u potpunosti informirao tužiteljicu o svim parametrima konverzije prema kalkulatoru temeljem kojeg je izračunata konverzija, a dostupan je svim potrošačima. Smatra da je tužiteljica izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka jer je provedena konverzija. Što se tiče valutne klauzule ista je bila dopuštena i predviđena Zakonom o obveznim odnosima čl. 22 i 26 ZOO-a a i Ustavni sud je dopustio ugovaranje valutne klauzule prema važećim propisima. Ujedno tvrdi da je bilo dopušteno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu po odlukama banke, a da se stranka ovdje potrošač, svjesno svojevoljno upustila u rizik promjenjive kamatne stope. Kamatne stope pak su mijenjane sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Tuženik prigovara zastari utuženog potraživanja. Prigovara i mjesnoj nadležnosti ovog suda. Predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 24.6.2024. sredila tužbeni zahtjev na način kako je isti specificiran u izreci ove presude. Tužiteljica potražuje neto preplate kamatne u iznosu od 2.295,66 eura i preplatu po osnovi tečaja valute u iznosu od 3.492,71 euro zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti do isplate.

5. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio tužbi i preinaci tužbe kako je specificirano podneskom tužitelja od 24.6.2024.

6. Sud je rješenjem od 18. prosinca 2024. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva kako je specificirana podneskom tužitelja od 24.6.2024.

7. Stoga je sud je na ročištu održanom dana 18. prosinca 2024., s obzirom da daljnjih dokaznih prijedloga stranaka nije bilo, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužiteljice, kako je gore obrazloženo.

8. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u knjigovodstvenu karticu list 10- 38, otplatnu tablicu list 39-45, ugovor o kreditu list 46-52, plan otplate list 53-61, plan otplate list 62-68, dopis banke s konverzijom list 69-87, dodatak ugovoru o kreditu – Aneks list 109-115, sudsku praksu list 117-135, pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 2.6.2024. list 167-200.

9. Sud je u toku postupka saslušao tužiteljicu, dok odgovorna osoba tuženika nije saslušana jer se na ročište, iako uredno pozvana, nije odazvala.

10. Sud nije proveo dokazni prijedlog saslušanjem osobnog bankara obzirom je tuženik od tog dokaznog prijedloga odustao na ročištu 10. travnja 2024.

11. Sud nije saslušao vještakinju jer su na ročištu 18.12.2024. stranke iskazale da ne inzistiraju da na ročištu sud neposredno sasluša vještakinju.

12. Nakon dostave vještačkog nalaza vještakinje od 2.6.2024., tužitelj nije imao primjedaba, dok se tuženik očitovao podneskom u kojem u bitnom navodi da stranke nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu i fiksni tečaj , da je sklopljen dodatak ugovoru o kreditu vezano uz konverziju a da je valutna klauzula bila dopuštena kao i ugovaranje promjenjive kamatne stope. Rečene primjedbe su se uglavnom odnosile na pravna pitanja o kojima je sud odlučio, a stranke su odustale od neposrednog saslušanja vještakinje na ročištu s time da je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev u konačnici prema očitovanju vezano uz vještački nalaz od 2.6.2024. u kojem su sve preplate specificirane po osnovi kamate i tečaja prema datumima izvršenih uplata.

13. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

14. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

15. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Nije sporno da su tužiteljica OE kao korisnica kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kao banka, kreditor, sklopili Ugovor o stambenom kreditu broj 9012194941 od 27.12.2006. u Varaždinu po kojemu je banka odobrila korisnici kredita kredit u iznosu od 46.458,00 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika banke kao kredit za kupnju stambenog objekta na rok vraćanja od 360 mjeseci, uz početnu kamatnu stopu od 4,35% godišnje, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužiteljici dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Kvakanu iz Čakovca.

17. Nije sporno da je u čl. 4. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,35% godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

18. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik (banka) sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija u valutu euro dana 20.1.2016. kojim je utvrđena preplata po predmetnom ugovoru o kreditu u iznosu od 1.998,32 eura.

19. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporno je da li se radi o potraživanju vezanom uz pitanja tzv. kolektivne tužbe.

20. Sporno je da li je tužiteljica izvršenom konverzijom u potpunosti namirena sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

21. Sporna je mjesna nadležnost ovog suda.

22. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužiteljica postupanjem tuženika (banke) oštećena, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

23. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

24. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

25. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (neimovinska šteta).

26. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

27. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

28. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

29. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu).

30. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužiteljica ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

31. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

32. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

33. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

34. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

35. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

36. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

37. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

38. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak).

39. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Valja istaći da je tužiteljica postavila zahtjev samo za preplatu anuiteta po snovi otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz CHF.

40. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužiteljici pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužiteljica je još uvijek otplaćivala sporni kredit, te je za nju zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj

41. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-76/19 do C-782/19.

42. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

43. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

44. U odnosu na potraživanje tužiteljice prema tuženiku s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe ovome sudu.

45. Posebno valja naglasiti da je sud rješenjem od 18.12.2024. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva kako je specificirano podneskom tužiteljice od 24.6.2024. obzirom preinaka proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove kao i prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, a tužiteljica je sređeni tužbeni zahtjev specificirala nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja i očitovanja vještakinje. U ovoj pravnoj stvari je već podnošenjem tužbe došlo do prekida tijeka zastare i u pogledu povišenog odnosno preinačenog tužbenog zahtjeva, a takav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH na sjednici 27. svibnja 2024. kao i na sjednici 26.11.20221. gdje je zauzet stav da je dopuštena preinaka nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem u tužbama korisnika kredita u CHF i da uslijed toga nije nastupila zastara potraživanja.

46. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova, a za promjenjivu kamatnu stopu počela je teći 13.6.2014.

47. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

48. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenjem. No tužiteljica je i nadalje zahtijevala samo iznos preplate kako je specificirano u podnesku od 24.6.2024.

49. Tužiteljica OE iskazala je da je sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 9012194941 u Čakovcu 27.12.2006. Odobren joj je kredit i plasiran u visini od 46.458,00 CHF za kupnju stambenog objekta. Početna kamatna stopa iznosila je 4,35% a vrijem otplate 360 mjeseci. Kredit je sklopljen na način da se mjesečni anuiteti otplaćuju u CHF u kunama po srednjem tečaju banke. Kredit je uzela za kupnju kuće a za isto ga je i iskoristila. Pričekao ju je sastavljen ugovor sa svim odredbama i nije imala mogućnosti pitati odnosno utjecati na bilo koju ugovornu odredbu. U banci su joj radi uzimanja kredita i sklapanja ugovora rekli da joj predlažu upravo taj ugovor sa valutom CHF i primjenjivu kamatnu stopu jer da je isti za nju najpovoljniji i najsigurniji. Već je imala otvoren tekući račun u banci i mala je povjerenja u banku. Na koji način, kako često i po kojoj metodi će se mijenjati promjenjiva kamatna stopa ništa joj nije bilo rečeno. U banci joj ništa nisu rekli o ev. rizicima vezanosti ugovora uz valutu CHF, dapače upravo su joj tu valutu u odnosu na druge valute, primjerice ero, preporučili kao najpovoljniju i najsigurniju. Imali su namjeru uzeti kredit u euru, nisu ni znali da postoji krediti sa valutnom klauzulom u švic. francima, upravo u banci su tu mogućnost ponudili za njih kao najpovoljniji. Kredit je u cijelosti ona otplaćivala a založni vjerovnici O i KE nisu sudjelovali u otplati niti imaju prema njoj niti banci bilo kakvo potraživanje. Što se tiče aneksa ugovora o kreditu isti je potpisala i aneks ju je u banci zajedno sa izračunom konverzije i preplate već čekao pripremljen. Aneks joj je ponuđen po principu uzmi ili ostavi, bio je za nju povoljniji i sigurniji i odlučila ga je potpisati, a uz to je utvrđena i preplata te dopušta da je iznos preplate 1.998,32 eura na dan provođenja konverzije 30.9.2015. Konverziju su potpisali 20.1.2016. Ugovor je u cijelosti otplaćivala i otplaćuje prema uvjetima i prema izračunima banke. Prije toga nije imala ugovor o kreditu, ovaj joj je bio prvi. Vjerovala je banci. Kako je već imala račun u toj banci, i nije imala negativnih iskustava, vjerovala im je i tamo je uzela kredit. Ugovor je pročitala a očito nije znala kakve će posljedice nastupit ugovorenim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. U banci joj je rečeno da će joj rata biti fiksna upravo zbog stabilnosti valute CHF i početna od 1050 kuna joj je odgovarala no u tijeku otplate narasla je za više od 50% što ju je dovelo u nezavidnu financijsku situaciju. Nije znala kolika će joj na kraju ispasti obaveza po kreditu niti koliki će joj biti obroci. Mjesečne obroke skidali su joj s računa. Dobivala je obavijesti o povećanju obroka no nitko ju iz banke nije pitao da li se slaže i zbog čega se obrok mijenja. U kupljenoj kući zajedno sa obitelji živi. U kući nikad nije imala registriran obrt, trgovačko društvo niti pak je obavljala bilo kakvu djelatnost. Po zanimanju je prodavač. Nikakva posebna financijska znanja nema, niti o valutama niti tržištu kredita, a da je imala, takav ugovor ne bi potpisala. Ugovor je sklopila u poslovnici tuženika u Čakovcu a jednako tako i aneks ugovoru o kreditu. Živi u mjestu [adresa], i Opć. sud u Čakovcu joj je najbliži sud što se tiče putovanja, financija i odsustvovanja s rada, i iz tog razloga je tužila upravo kod ovog suda. Na pitanje da li je znala da je franak rizična valuta iskazala je da nije, a u banci joj je upravo ta valuta prezentirana kao najsigurnija i najpovoljnija. U postupku konverzije nije imala mogućnost izračuna konverzije, niti je mogla pregovarati o sadržaju aneksa ugovoru o konverziji. U banci joj nitko nije rekao da bi se potpisom konverzije bilo čega vezano uz predmetni ugovor odrekla. Na pitanje da li je imala u banci ili kod bilježnika pitanja vezano uz odredbe ugovora iskazala je da je pitala što se tiče sigurnosti valute i rečeno joj je da je to najpovoljnija i sigurna valuta. Imala je prigovora na promjene anuiteta te je otišla u banku i tražila da se ugovor pretvori u kunski ugovor o kreditu sa fiksnom ratom, no u to vrijeme se već počelo govoriti o problemima sa valutom CHF i u banci joj je rečeno da to nije moguće i nisu joj dozvolili promjenu valute u kunski.

50. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa.

51. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula). A tužbeni zahtjev je postavljen i po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezanosti ugovora uz CHF.

52. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

53. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

54. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

55. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

56. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

57. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

58. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

58. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

60. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

61. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

62. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužiteljice, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

63. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

64. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

65. Tužiteljici je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

66. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

67. Isto tako tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

68. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

69. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci i cijena.

70. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.

71. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

72. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

73. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

74. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

75. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

76. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

77. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

78. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom Aneksu o prihvatu konverzije.

79. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa (Dodatka), a koji je među strankama nesporno sklopljen, nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

80. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

81. Kamatna stopa određena Aneksom (konverzija) određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). No valja kazati da po mišljenju tužiteljice jest postojala i razlika kojom je tuženik oštetio tužiteljicu po osnovi plaćenih anuiteta u obračunu konverzije. No tu razliku tužiteljica ne potražuje već samo dokazuje da i konverzija nije u cijelosti provedena zakonito.

82. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom od 20. siječnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

83. Sklapanjem Dodatka (Aneks) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

84. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

85. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

86. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

87. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

88. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

89. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

90. Ovaj sud smatra da se tužiteljica sklapanjem aneksa nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla.

91. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem aneksa odrekla, niti je on to mogla znati.

92. Dakle, tužiteljica ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

93. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (euro) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. 94. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

95. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

96. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

97. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

98. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužiteljica preplatila kredit za 1.998,32 eura koji iznosi su iskorišteni za daljnju otplatu kredita.

99. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

100. Iz iskaza tužiteljice (potrošača) sud je utvrdio da je ista pristala na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer joj se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njezina mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila), dakle lakše joj je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristala jer joj se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekla daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

101. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužiteljica kao potrošač platila preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

102. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljici i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

103. Rješenjem od 10. travnja 2024. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno - financijskim vještačenjem radi utvrđenja: 1. Kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do 30.9.2015., u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 01.01.2014.g. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a od 01.01.2014.g. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa 3,23% (točka 1. tužbenog zahtjeva); 2. Kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do 30.9.2015. u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita; 3. Koliki je iznos kunski preostale glavnice na dan konverzije 30.9.2015. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015); 4. Kolika bi visina pojedinih anuiteta po simuliranom otplatnom planu kredita u eurima bila s kamatnom stopom od 5,7% za razdoblje do 30.9.2015. te koliko iznosi razlika između tako utvrđenih anuiteta i anuiteta koje je tuženik obračunao prilikom konverzije te koliko bi iznosila glavnica na dan 30.9.2015. uz primjenu kamatne stope od 5,7%. Vještačenje je povjereno stalnoj sudskoj vještakinji Slađani Srnec iz Mihovljana.

104. Vještakinja Slađana Srnec je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

105. Stalna sudska vještakinja Slađan Srnec dostavila je 2. lipnja 2024. dostavila nalaz i mišljenje u kojem navodi da da je kredit obračunala sukladno nalogu iz rješenja o vještačenju te je utvrdila da je do 30.9.2015. kredit uz primjenu uvjeta iz kredita u pogledu valute CHF a koja je predmetom vještačenja u odnosu na početni tečaj CHF-a došlo do preplate u neto iznosu od 3.492,71 euro a u pogledu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope preplata iznosi 2.295,66 eura.

106. Tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 24.6.2024. u neto iznosima a u svemu sukladno prema vještačkom nalazu stalne sudske vještakinje obzirom nije imala primjedaba na nalaz.

107. Stranke su na ročištu 18.12.2024. iskazale da nema potrebe da se na ročištu neposredno saslušava stalna sudska vještakinja.

108. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Slađane Srnec jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja. Bitno je istači da se uzima u obzir prilikom odlučivanja ono što je sud vještakinji u rješenju o vještačenju postavio kao zadatak. 109. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

110. Tužiteljica tijekom postupka ističe tvrdnju da tuženik nije u skladu sa zakonom proveo konverziju no potražuje samo preplatu do dana 30.9.2015. sa kojim datumom se obračunava kredit sukladno Zakonu o konverziji.

111. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope sukladno odlukama banke ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 2.295,66 eura po osnovi više plaćene kamate, te iznosa od 3.492,71 euro po osnovi promjene tečaja valute CHF s time da je u obzir uzeo samo neto preplate kao i da je sam vještak u izračunu izračunao priznatu preplatu od 1.998,32 eura iz dodatka ugovoru – konverzije.

112. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 30. rujna 2005.god. do zaključno 30. rujna 2015.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu. 113. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

114. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužiteljica u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti.

115. Sud je tužiteljici priznao trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23) iste tj. 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr.7), sastav podneska od 12.8.2020. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 19.10.2020. u iznosu od 200,00 eura (Tbr 8/1), zastupanje na ročištu 10.4.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), sastav podneska od 24.6.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr 8/1), sastav podneska od 5.7.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 30.9.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 8/1), zastupanje na ročištu 30.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), zastupanje na ročištu 18.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/3), sve uvećano za pripadajući PDV 25% u iznosu od 450,00 EUR, predujam za vještačenje u iznosu od 420,00 eura, što sveukupno iznosi 2.670,00 eura.

116. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 2.670,00 eura, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. III. izreke.

117. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 14. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovačević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.