Poslovni broj: Usž-88/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda , Eveline Čolović Tomić , predsjednice vijeća , Senke Orlić-Zaninović i Marine Kosović Marković , članice vijeća , te više sudske savjetnice Ane Matacin , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja , MI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Sanja Artuković , odvjetnica u Zagrebu , Berislavićeva 3 , protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske , OIB: 72910430276 , Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo , Zagreb , Ulica grada Vukovara 49 , uz sudjelovanje zainteresiranih osoba GIiz [adresa], TIiz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Zvjezdana Znidarčić-Begović , odvjetnica u Zagrebu , Ksaverska cesta 35a i OIiz [adresa], radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi zainteresirane osobe TI, protiv točaka I, II, III i VI izreke presude Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj:32UsI-1243/2022-14 od 26. listopada 2023. , na sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.

pretpostavljam da je

I odbija se žalba TIi potvrđuju točke I, II, III i VI izreke presude Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: 32UsI-1243/2022-14 od 26. listopada 2023.

II Odbija se zahtjev žalitelja za naknadu troška u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom, povodom tužbe tužitelja poništena su rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/19-01/210, UR.BROJ: 514-04-02-01-01/08-22-2 od 30. ožujka 2022. i rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Sektora za upravno-pravne poslove, Odjela za naknade i izvlaštenja, Četvrti područni odsjek (Novi Zagreb), KLASA: UP/I-942-01/2014-007/38, URBROJ: 251-14-11/505-19-47 od 26. ožujka 2019. godine. Ujedno je točkom III izreke presude odbijen zahtjev zainteresiranih osoba GI, TI i OI za vraćanje u vlasništvo poslovnog prostora površine 25,00 m2, u podrumu stambene zgrade u [adresa], ukupne površine 738 m2, izgrađene na zk.č.br. 2523/6 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Prvostupanjskom presudom je na teret tuženika tužitelju dosuđen dio traženog troška, a traženi trošak TI je odbijen.

2. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-942-01/19-01/210, URBROJ: 514-04-02- 01-01/08-22-2 od 30. ožujka 2022., odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Sektora za upravno-pravne poslove, Odjela za naknade i izvlaštenja. Četvrti područni odsjek (Novi Zagreb), KLASA: UP/I-942-01/2014-007/38, URBROJ: 251-14- 11/505-19-47 od 26. ožujka 2019., kojim je točkom 1. izreke GI u 6/12 dijela, TI u 5/12 dijela i JI u 1/12 dijela, vraćen u vlasništvo poslovni prostor u podrumu, površine 25,00 m2, s kojim vlasništvom su neodvojivo povezani odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine stambene zgrade u [adresa] (218 m2), garaža (15 m2), garaža (15 m2), dvorište (489 m2), ukupne površine 738 m2, izgrađene na [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te je kao obveznik naknade određen Grad Zagreb.

3. U pravovremenoj žalbi zainteresirana osoba TI osporava prvostupanjsku presudu u točkama I, II, III i VI izreke, iz svih zakonskih razloga. U obrazloženju žalbe se navodi da je presuda donesena s obrazloženjem kako predmetni prostor nije postojao ni u vrijeme oduzimanja, kao ni u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja, već da isti predstavlja zajednički dio nekretnine svih suvlasnika zgrade pa stoga kao zajednički dio nekretnine ne može biti predmet povrata. Iskazan pravni stav prvostupanjskog suda, po stavu zainteresirane osobe nije opravdan niti utemeljen na dokumentaciji koja je priložena u sudski odnosno upravni spis. Ukazuje da je izreka presude proturječna dijelu obrazloženja presude, u kojem se u t. 5. navodi kako je tužbeni zahtjev neosnovan dok suprotno proizlazi iz izreke presude, osim toga ističe da je tužitelj svojim tužbenim zahtjevom tražio poništenje rješenja tuženika od 30. ožujka 2022.g., a da je pobijanom presudom odlučeno izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva, čime je počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka jer tužitelj nije tražio poništenje prvostupanjskog rješenja. Činjenica da se poslovni prostor danas – odnosno u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja - koristi kao prostor skladišta, nema i ne može imati utjecaja na prava podnositelja zahtjeva u pogledu njihovog zahtjeva za naturalni povrat poslovnog prostora za koje je tijekom postupka utvrđeno da je postojao svakako u času donošenja Zakona o naknadi, ali i ranije. Tijekom postupka nije ničim dokazano da je na dan donošenja Zakona o naknadi predmetni prostor predstavljao zajednički dio zgrade, već je isti bio u pravnom statusu zakupa u korist LI i ova činjenica ne bi bila dovedena u pitanje da je prvostupanjsko rješenje doneseno u razumnom roku nakon stupanja na snagu i početka primjene Zakona o naknadi. Protek vremena do donošenja odluke, ne može ići na štetu podnositelja zahtjeva niti na štetu ocjene njihovih prava za koju je odlučno stanje nekretnine u vrijeme donošenja Zakona o naknadi dok je pobijana presuda protivna istom stavu i načelu naknade. Zakupni status poslovnog prostora proizlazi iz dokumentacije koja je pribavljena u spis kao i očitovanja Grada Zagreba, u kojemu se navodi kako je poslovni prostor bio predmet ugovora o zakupu s HI do dana 18. ožujka 2004.g., nakon kojeg datuma se kao korisnik bez ugovora evidentira tužitelj. Pored toga iz pribavljenog Ugovora o zakupu od 5. ožujka 1986.g., slijedi kako se isti zaključuje temeljem uvjeta iz ranijeg ugovora, slijedom čega je isti nesporno u času donošenja Zakona o naknadi… postojao kao poslovni prostor u posjedu ranije zakupnice LI, što slijedi iz svih podataka u spisu, kako pribavljene dokumentacije tako i iskaza same LI, koja je tako navela da su poslovni prostor nakon nje koristila još dva korisnika, a ona ga je nakon toga prepustila tužitelju. Slijedom navedenog, nedostatak građevinske dokumentacije nije odlučan za ocjenu postojanja poslovnog prostora, a niti takav nedostatak može ići na štetu podnositelja zahtjeva pored činjenice postojanja nespornih podataka o raspolaganju poslovnim prostorom, ubiranju zakupnine od strane Grada Zagreba te predaje istoga bespravnom korisniku, što je sve nesporno i potkrijepljeno pisanim očitovanjima Grada Zagreba, kao ovlaštenika prava raspolaganja i upravljanja nacionaliziranim poslovnim prostorom. S obzirom na dan donošenja Zakona o naknadi, kao odlučan trenutak za ocjenu prava podnositelja, u kojem trenutku tužitelj još nije niti postao vlasnik stana u predmetnoj zgradi, očito je kako je nakon njegovog stjecanja stana (i garaže) došlo do uzurpacije podrumskog prostora, koji tužitelj nije stekao pa niti obuhvatio zaključenim ugovorom o kupoprodaji s MIŽ, a koja je pak stan na II. katu otkupila temeljem Ugovora o otkupu stanarskog prava kojim također nije obuhvaćeno stjecanje zajedničkih dijelova. Iz sadržaja citiranih ugovora tako slijedi opseg stjecanja vlasništva tužitelja pa stoga svako drugačije tumačenje nije zakonito niti potkrijepljeno dokumentacijom koja bi mogla biti od utjecaja na prava žalitelja kao ranijih vlasnika, odnosno njihovih sljednika. Činjenica da se isti danas koristi kao skladišni prostor od strane tužitelja, nema učinaka na bilo kakvo stjecanje prava tužitelja koje bi umanjilo ili ograničilo prava podnositelja zahtjeva za naturalni povrat oduzetog poslovnog prostora. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti pobijanu presudu, otkloniti nedostatke i odbiti tužbu tužitelja, kao i da se obveže tužitelja da zainteresiranoj osobi naknadi troškove upravnog spora i to kako prvostupanjskog, tako i drugostupanjskog.

4. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Tužitelj u odgovoru na žalbu u vezi prigovora na proturječnost u točki 5. obrazloženja ističe da se očito radi o omaški suda u pisanju (lapsus calami) budući da je iz cjelovitog teksta presude sasvim jasno da je tužbeni zahtjev osnovan te da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. U odnosu na navode žalitelja da sud nije mogao poništiti prvostupanjsko rješenje, tužitelj upućuje na čl. 58. st. 1. ZUS-a. prema kojem sud ima ovlast sam riješiti upravnu stvar, odnosno usvojiti tužbeni zahtjev. Zainteresirana osoba nije dokazala da bi se predmetni prostor smatrao poslovnim prostorom, a što je i objašnjeno i presudom VUSRH Us-4660/10 od 4. prosinca 2012. U navedenoj presudi Visoki upravni sud RH je u bitnom istaknuo sljedeće: da iz provedenih dokaza nije moguće sa sigurnošću utvrditi da predmetni prostor predstavlja poslovni prostor, jer ne prileži nikakva tehnička dokumentacija za zgradu iz koje bi bila vidljiva namjena predmetnog prostora od izgradnje zgrade (ili barem prije 15. veljače 1968. godine). Ističe da je vjerodostojnost Ugovora o zakupu od 5. ožujka 1968. zbog ručno napravljenih izmjena dovedena u pitanje, odnosno da je to bila sporna činjenica na koju okolnost zainteresirane osobe nisu predložile nikakve dokaze, a niti su udovoljile zahtjevu upravnog tijela za dostavom potrebne tehničke dokumentacije. Predlaže odbiti žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., - dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud u sporu pune jurisdikcije, na osnovi pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom materijalnog prava riješio ovu upravnu stvar. 8. U odnosu na prigovor nesukladnosti izreke i točke 5. obrazloženja prvostupanjske presude, Sud nalazi da se radi o očitoj omašci u pisanju, jer sadržaj obrazloženja presude u svemu drugom u cijelosti korespondira s izrekom presude. Ova se omaška može ispraviti svakodobno i, s obzirom na ostale navode obrazloženja, ne utječe na zakonitost prvostupanjske presude. Isto tako sud je izričito ovlašten, kad god to može s obzirom na stanje predmeta spora, riješiti upravnu stvar, pri čemu je ovlašten poništiti sve upravne odluke koje nalazi nezakonitim, bez obzira na zahtjeve tužitelja. Navedeno proizlazi iz cilja i svrhe odredbe čl. 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/2010, 143/2012, 152/2014, 94/2016, 29/2017, 110/202, dalje: ZUS), što je višekratno potvrđeno u praksi ovog Suda.

9. Vezano za glavni činjenični prijepor, o kojem ovisi osnovanost zahtjeva zainteresiranih osoba za povrat u vlasništvo, odnosno valjana primjena odredbi Zakona o naknadi, a to je odgovor na pitanje je li prostor koji se nalazi u podrumu zgrade [adresa], spremište kao zajednički dio zgrade na koji svi suvlasnici u zgradi polažu jednaka prava ili je to poslovni prostor koji se, prema odredbi članka 15. stavak 1. točka 3. Zakona o naknadi, može vratiti ovlaštenicima.

10. Na ovo pitanje javnopravna tijela, u upravnom postupku, a niti nakon ponovljenog upravnog postupka u povodu presude ovog Suda, poslovni broj: Us- 4660/10 od 4. prosinca 2012., nisu odgovorila, jer nije dokazano da je upravo odnosni prostor imao status poslovnog prostora. Prvostupanjski sud je stoga, primjenom pravila o dokazivanju u parničnom postupku, u vezi s odredbom članka 33. stavka 5. ZUS-a, proveo dokazni postupak ne bi li u sporu utvrdio je li namjena predmetnog prostora od izgradnje zgrade (ili barem prije 15. veljače 1968.) bila poslovna, odnosno da li je taj prostor predstavljao poslovni prostor ili podrum (zajednički dio nekretnine), odnosno, ako je predstavljao zajednički dio nekretnine, da li je naknadno zakonito prenamijenjen u poslovni prostor.

11. U sporu, međutim, takve činjenice nisu dokazane, već iz provedenih dokaza proizlazi suprotno. Naime, u nedostatku tehničke dokumentacije zgrade, činjenica, koja proizlazi iz odluke Kotarskog narodnog suda za I i V rajon u Zagrebu od 27. listopada 1946. broj K-572/46, da je predniku zainteresiranih osoba oduzeta predmetna nekretnina na adresi [adresa] u cijelosti i da se radilo o kući sa sedam stanova i dvorištem, bez naznake postojanja ikakvog poslovnog prostora u zgradi, ukazuje na zaključak da u vrijeme oduzimanja u zgradi nema poslovnog prostora. Ugovori o zakupu poslovnog prostora i podaci evidencije Gradskog stambenog komunalnog poduzeća (GSKG), na koje se zainteresirane osobe pozivaju, a iz kojih proizlazi da se podrumski prostor zgrade u [adresa] koristio kao poslovni prostor, nisu dostatni za zaključak da se ovdje radilo o posebnom dijelu zgrade u namjeni poslovnog prostora, niti su zainteresirane osobe dokazale da se u vrijeme donošenja Zakona o naknadi taj prostor koristio kao poslovni, jer prema evidenciji GSKG-a taj prostor koristi ovdje tužitelj od 1. lipnja 1991. godine. Stanje prostora prvostupanjski sud je utvrdio očevidom 24. listopada 2002. pri kojem je utvrđeno da se do predmetnog prostora dolazi stepenicama koje vode u podrum, da prostor ima površinu 25,00 m2, da prvobitni gabariti nisu mijenjani, da tužitelj koji je u zgradi 1993. godine kupio tri stana, predmetni prostor koristi kao svoje spremište, a ostali dijelovi podruma predstavljaju šupe.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ne može se zaključiti da predmetni prostor može biti predmetom članka 15. stavka 1. točke 3. Zakona o naknadi.

13. Prostor koji udovoljava uvjetima za primjenu odredbi Zakona o naknadi vraća se, shodno članku 49. stavku 1. Zakona o naknadi, u stanju u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o zahtjevu za povrat. Stoga, obzirom da je u vrijeme donošenja prvostupanjskog upravnog rješenja, predmetni prostor u naravi spremište u pravno nepodijeljenom zajedničkom prostoru zgrade, taj prostor predstavlja zajedničko vlasništvo svih suvlasnika zgrade, koji su ovlašteni podijeliti način korištenja cjelokupnog zajedničkog prostora odgovarajućim međuvlasničkim sporazumom.

14. Iz navedenog slijedi da predmetni prostor i po toj osnovi ne može biti predmetom povrata u vlasništvo pa je prvostupanjska presuda u osporenim dijelovima izreke ocijenjena zakonitom.

15. Odluka o trošku upravnog spora u odnosu na zainteresiranu osobu također je osnovana i utemeljena na pravilnoj primjeni članka 79. stavka 4. ZUS-a , a kako zainteresirani nije uspio ni u ovom žalbenom postupku, valjalo je pozivom na odredbu članka 79. stavka 6. u vezi sa stavkom 4. ZUS-a , odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

16. Ova presuda donesena je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a , u vezi s člankom 169. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24)

U Zagrebu , 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić