Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-545/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Blanke Pervan, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Miličeviću odvjetniku iz Županje, Veliki kraj 51, protiv tuženice ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] zastupane po zakonskom zastupniku a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 435/2023-18 od 9. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično žalba tuženice ABC kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-435/2023-18 od 9. travnja 2024. u dijelu pod toč. I. izreke.

II Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-435/2023-18 od 9. travnja 2024. u dijelu pod toč. II. i III. izreke, tako da se u tom dijelu sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja KG, koji glasi:

"II. Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju MG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisniku kredita isplati iznos od 1.164,92 eura (slovima: tisućustošezdesetčetiri eura i devedesetdva centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na iznos od:

3,99 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2009. 13,09 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2009. 13,72 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2009. 11,86 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2009. 11,79 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2009. 9,75 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2009. 7,36 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2009. 8,34 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2009. 10,08 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2009. 8,39 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2009. 8,22 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2009. 10,23 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2010. 11,84 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2010. 13,94 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2010. 13,44 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2010. 17,06 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2010. 16,27 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2010. 17,13 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2010. 26,76 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2010. 24,63 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2010. 32,47 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2010. 28,59 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2010. 25,23 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2010. 35,25 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2011. 40,36 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2011. 36,54 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2011. 37,72 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2011. 34,52 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2011. 34,87 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2011. 45,03 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2011. 46,71 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2011. 58,28 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2011. 56,64 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2011. 47,56 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2011. 47,34 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2011. 46,70 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2012. 49,05 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2012. 51,68 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2012. 51,74 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2012. 50,10 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2012. 50,64 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2012. zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice ABC kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-435/2023-18 od 9. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103522287 od 18. travnja 2007., između tužitelja MG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju MG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisniku kredita isplati iznos od 1.164,92 eura (slovima: tisućustošezdesetčetiri eura i devedesetdva centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na iznos od:

3,99 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2009. 13,09 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2009. 13,72 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2009. 11,86 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2009. 11,79 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2009. 9,75 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2009. 7,36 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2009. 8,34 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2009. 10,08 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2009. 8,39 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2009. 8,22 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2009. 10,23 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2010. 11,84 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2010. 13,94 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2010. 13,44 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2010. 17,06 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2010. 16,27 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2010. 17,13 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2010. 26,76 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2010. 24,63 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2010. 32,47 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2010. 28,59 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2010. 25,23 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2010. 35,25 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2011. 40,36 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2011. 36,54 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2011. 37,72 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2011. 34,52 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2011. 34,87 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2011. 45,03 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2011. 46,71 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2011. 58,28 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2011. 56,64 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2011. 47,56 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2011. 47,34 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2011. 46,70 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2012. 49,05 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2012. 51,68 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2012. 51,74 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2012. 50,10 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2012. 50,64 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2012. zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju MG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.331,25 EUR-a (slovima: tisućutristotridesetjedan euro i dvadesetpet centa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9.travnja 2024. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, za postupanje u ovom predmetu.“

3. Protiv citirane presude i rješenja žalbu je izjavila tuženica pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda i rješenje preinače na način da se odbaci tužba, odnosno odbije tužbeni zahtjev tužitelja te tuženici naknadi parnični trošak, zajedno s troškom sastava žalbe, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je obrazloženje suda prvog stupnja manjkavo, nedostatno i promašeno, te je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe kako je tužitelj imao priliku detaljno pregovarati o odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu prilikom sklapanja ugovora te očitovati svoju volju u pogledu svih bitnih sastojaka Ugovora o kreditu, a tuženica je isticala kako svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita mora biti svjestan. U predmetnom postupku bilo je neophodno utvrditi je li u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita, a što je sud prvog stupnja propustio utvrditi. Sud prvog stupnja počinio je bitnu povredu odredaba čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, ističe kako je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženici, budući da kolektivni spor ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj tužbom potražuje u trenutku podnošenja tužbe već zastarjelo. Međutim, čak i kad bi pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare tužba u predmetu zaprimljena je nakon isteka roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, budući da je odluka o kolektivnom sporu donesena 14. lipnja 2018. a tužba u predmetnom slučaju zaprimljena je 3. kolovoza 2023., dakle, protekom roka od pet godina. Time je počinjena i bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku. Pogrešan je stav suda prvog stupnja u vezi dosuđenih zakonskih zateznih kamata, budući da se ne može smatrati da je tuženica u trenutku stjecanja bila nepošteni stjecatelj, već upravo suprotno slijedom čega tužitelju može pripadati pravo na zakonsku zateznu kamatu najranije od dana podnošenja tužbe. Ističe kako se prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta tuženika ne može smatrati nepoštenom samo iz razloga jer se nalazila u unaprijed sastavljenom ugovoru od strane tuženice. U tom pravcu je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku. Pobija i odluku o troškovima postupka.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da je odluka suda prvog stupnja u pogledu mjesne nadležnosti donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

7. Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja odbio je kao neosnovan tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, smatrajući da odredba čl. 14. Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovarana te da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

9. Iz odredbe čl. 14. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istog ugovorile za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, odnosno sjedišta njene podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

11. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Identične odredbe sadrži i čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).

13. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2).

14. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te K Editores SA protiv KGĆ i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

15. O odredbi čl. 14. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište na području Općinskog suda u Vinkovcima, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena.

16. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

17. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

18. Prema odredbi čl. 2. st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje: ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.

19. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019.).

20. Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti prvostupanjskog suda, koji je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženice, nije osnovan.

21. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

22. Tuženica u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da obrazloženje pobijane presude sadrži sve propisano navedenom zakonskom odredbom.

23. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi određeno ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

24. Pred sudom prvog stupnja nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, budući da u konkretnom slučaju nema zakonskih uvjeta za odbačaj tužbe u smislu odredbe čl. 282. istoga Zakona.

25. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

26. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sa tuženicom zaključio 18. travnja 2007., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, te radi isplate razlike između plaćenih iznosa tuženici i iznosa koje bi bio dužan tuženici isplatiti obračunatih bez primjene valutne klauzule u razdoblju od 1. veljače 2009. do zaključno 1. lipnja 2012., budući da ugovor u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke.

27. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena otplata kredita vezana za određenu valutnu klauzulu, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetne, te je tuženica dužna isplatiti zatraženu razliku za utuženi period.

28. Kako je način ugovaranja valutne klauzule bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

29. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 72/12 i 56/13 – dalje ZZP/07). Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

30. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

31. Osim toga, u postupku je saslušan tužitelj kao stranka, koji je iskazao da je predmetni ugovor potpisao, a da nije bio upoznat s nikakvim rizicima, odnosno da ga banka nije informirala o svim rizicima u kreditnom odnosu, te da nije shvaćao značenje ugovaranja valutne klauzule, slijedom čega je prvostupanjski sud odluku u postupku utemeljio i na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni ugovor o kreditu, pri tome pravilno smatrajući neosnovanim navode tuženice da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim odredbama, odnosno da su mu objašnjene pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule. Naime, odabir valute u kojoj će se kredit uzeti, kao ni odluka da li će se kredit uzeti ili ne pod ponuđenim uvjetima banke, ne znači da je postojala mogućnost pregovaranja, a sama ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena i ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na rizik vezan uz valutnu klauzulu. Prosječnom potrošaču, a kakvim se može okarakterizirati i tužitelj, nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF.

32. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa tuženicom ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za adaptaciju kuće u kojoj živi, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača, posebno stoga što iz stanja spisa ne proizlazi da je predmetni ugovor sklopljen u svrhu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita.

33. Stoga je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo djelomično odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I izreke.

34. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

35. U kolektivnom sporu tužba je podnesena 4. travnja 2012., čime je prekinuta zastara, te je zastara ponovno počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 3. kolovoza 2023., to je, imajući u vidu petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO, za sva potraživanja tužitelja nastupila zastara.

36. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare u konkretnom slučaju.

37. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, djelomično preinačiti presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. II. i III. izreke i u tom dijelu odlučiti kao pod toč. II izreke ove drugostupanjske presude.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici u jednakim dijelovima.

Zadar, 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Blanka Pervan