Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Pn-163/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupani po generalnoj punomoćnici UM, dipl.iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupani po generalnoj punomoćnici BM, dipl.iur., radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 2. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, javno objavljene 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, OIB: 84397956623, iznos od 2.897,82 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi od 5,31% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana.".

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je osiguranik tužitelja ĐM u prometnoj nesreći koja se dogodila 6. srpnja 2006. zadobio teške tjelesne povrede. Po tom osnovu tužitelj je priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu u visini od 50% i po osnovu bolesti u visini od 50% rješenjem HZMO, Područna služba Osijek broj 198181 od 28.11.2007., počevši od 14.8.2007. Prometnu nesreću je prouzročio HM upravljajući teretnim automobilom marke MAN, reg. oznake [registarska oznaka] dana 6.7.2007. kojim je vukao priključno vozilo marke Swarcmuller reg. oznake [registarska oznaka], te je poduzeo radnju preticanja bicikla marke Herkules kojim je ispred njega u istom pravcu uz desni rub kolnika upravljao ĐM, a da pri tome nije uzeo dovoljno bočnog razmaka, te je prednjim desnim dijelom teretnog automobila udario u zadnji bočni dio bicikla, pri čemu je ĐM pao s bicikla i zadobio teške tjelesne povrede. Po ovom pravnom osnovu tužitelj je od tuženika već potraživao naknadu štete, a zadnji zahtjev/tužba bio je 4.11.2020., te je presudom Općinskog suda u Donjem Miholjcu od 12.9.2006.m, broj K-113/06 usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i naloženu je tuženiku da plati tužitelju naknadu štete s osnova isplaćene invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu u visini od 50% u punom iznosu za razdoblje od 1.1.2019. do 30.9.2020. Ovom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom priznate invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu u visini od 50% osiguraniku ĐM za razdoblje od 1.10.2020. do 31.8.2022. u iznosu od 21.833,66kn/2.897,82 eura. Za razdoblje od 1.10.2020. od 31.8.2022. tužitelj je na ime invalidske mirovine osiguraniku KM isplatio ukupno iznos od 43.667,32 kune od navedenog iznosa potražuje 50% isplaćene invalidske mirovine po osnovu povrede na radu u iznosu od 21.833,66 kuna. Zahtjev za puni iznos mirovine počevši od 1.10.2020. do 31.8.2022. tužitelj postavlja sukladno sudskoj praksi VSRH od 23.9.2004., broj Rev-1061/03 kojom odlukom je isti zauzeo stajalište da tužitelju ne pripada jednaka visina odštete za cijelo razdoblje, već različito, s obzirom na važenje Zakona o mirovinskog osiguranju u periodu za koje je izvršena isplata. Sukladno odredbi članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) koji je vrijedio u momentu isplate invalidske mirovine za razdoblje od 1.10.2020. do 31.8.2022. tužitelj ima pravo na naknadu štete isplaćene invalidske mirovine u punom iznosu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako u ovom predmetu čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka], nastanak prometne nezgode 6.7.2006., kao i činjenicu da je osiguranik tužitelja, ĐM, u navedenoj prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede. Nesporno je nadalje, i da su ozljede koje je kritične zgode zadobio osiguranika tužitelja, djelomično dovele do gubitka njegove profesionalne sposobnosti, te da je istome priznato pravo na invalidsku mirovinu. Također, u ranijim postupcima je tuženik učinio nespornim činjenicu da su ozljede iz prometne nezgode uzrokom profesionalne nesposobnosti osiguranika tužitelja u omjeru od 50%, dok je preostalih 50% profesionalne nesposobnosti uzrokovano bolešću koja nije u uzročnoj vezi sa prometnom nezgodom. Nije sporna niti činjenica da je tuženik tužitelju vršio plaćanje 50% isplaćenih iznosa invalidske mirovine osiguraniku tužitelja, FM za ranija razdoblja, zaključno sa 30.09.2020. godine, a temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Osijeku, broj Pn-214/2020 od 2.1.2021. Međutim, nesporno je i da je nakon donošenja navedene pravomoćne presude došlo do promjena u sudskoj praksi te da je VSRH u međuvremenu u brojnim svojim odlukama zauzeo pravno shvaćanje po pitanju prava na naknadu štete tužitelja u predmetima sa ovom problematikom. U cijelosti je sporan postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 2.897,82 EUR s osnova 50% isplaćenih iznosa invalidske mirovine u razdoblju od 1.10.2020. do 31.8.2022., i to kako po osnovu, tako i po visini rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu ĐM, razvidno je da isti rođen **.**.1951., te da je stoga isti, 1.1.2016. (u razdoblju koje prethodi razdoblju za koje je tužitelj izvršio isplate koje potražuje ovom tužbom), navršio 65 godina života. Tuženik osporava osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a podredno i visinu, a sve imajuću u vidu činjenicu da bi osiguranik tužitelja, da nije bilo štetnog događaja, bio korisnikom starosne mirovine, te bi tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati istome starosnu mirovinu. Isplata starosne mirovine je obveza tužitelja proizašla iz odredaba o mirovinskom osiguranju, i istu tužitelj ima neovisno o nastanku štetnoga događaja, u svim slučajevima kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti. Stoga tužitelj, nastupom uvjeta za isplatu starosne mirovine, više ne trpi štetu. Tuženik stoga ističe da bi obveza tuženika na isplatu štete tužitelju postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je 50% iznosa invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom tom razdoblju. Ovo sve imajući u vidu zakonske odredbe koje jasno upućuju na činjenicu da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju samo stvarnu štetu. Kako su za rješavanje predmeta sa ovom problematikom, sukladno ranijim zakonskim odredbama u pogledu stvarne nadležnosti sudova, bili nadležni trgovački sudovi, o pitanju utvrđivanja stvarne štete koju trpe zavodi za mirovinsko osiguranje, zauzeto je i pravno shvaćanje i to na sjednici odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda RH, održanoj 5. prosinca 2016. Isto tako, takav je stav zauzet i u brojnim presudama, među kojima su presude VTSRH, broj Pž-4069/2019 od 1.10.2020., broj Pž-4762/2019 od 14.9.2020., broj Pž- 2841/2018 od 13.9.2019., presuda VSRH, broj Rev-2879/2014 od 5.6.2019. godine. Takav stav Vrhovnog suda RH je potvrđen i u presudi Rev-1235/21 od 22.2.2022., gdje je sud u odnosu na materijalno pravno pitanje:“ Ima li tužitelj pravo od tuženika potraživati puni iznos isplaćene obiteljske mirovine u situaciji odnosno trenutku kada bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari ispunio uvjete za starosnu mirovinu te bi tužitelj svakako bio u obvezi isplaćivati mirovinu ili ima pravo potraživati stvarnu štetu odnosno eventualnu razliku između iznosa isplaćene obiteljske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine ukoliko bi ta razlika postojala?”... zauzeo slijedeće pravno stajalište: “14. Po shvaćanju ovog suda, sukladno navedenim odredbama, tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete….…..17. Po ocjeni ovog suda, u takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama obiteljske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene obiteljske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku ostvario osiguranik tužitelja…. “ Stoga tuženik predlaže tužitelja odbiti sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, a sve imajući u vidu činjenicu, da tužitelj, na kojemu je teret dokaza, nije predložio dokaze temeljem kojih bi sud mogao odlučiti o osnovanosti postavljenog zahtjeva. Također, postavljenom tužbenom zahtjevu, kojim se potražuje 50% punih iznosa isplaćene invalidske mirovine, tuženik se protivi u cijelosti imajući u vidu i činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine, a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Međutim, kako je u konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, proizlazi da tužitelj, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, niti ne trpi štetu u konkretnom slučaju. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 4.4.2023., gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik. U prilog tom prigovoru tuženika da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine, obračunato sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu govori i druga brojna novija sudska praksa Vrhovnog suda RH, primjerice, presuda VSRH broj Rev-12/2022 od 12.1.2022., broj Rev-909/2021 od 8.9.2021., broj Revx-388/2018 od 25.8.2020., broj Rev-5292/2019 od 16.6.2020., broj Rev-1354/2016 od 18.5.2021., broj Revd- 3715/2021 od 8.9.2021., broj Rev-66/2022 od 1.2.2022., broj Revt-634/2017 od 16.3.2022., broj Rev-1235/2021 od 22.2.2022., broj Rev-3401/2018 od 20.4.2022. Također, ovakav stav VSRH su prihvatili i trgovački sudovi pri rješavanju ove vrste sporova, te je Visoki trgovački sud RH, na svojoj sjednici od 9.6.2022., o tom pitanju donio novo pravno shvaćanje prema kojemu je, za suđenje, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme vršenja isplata mirovina. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim. Slijedom svega iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja protivi u cijelosti te predlaže istoga odbiti, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

2.1. Kako prema ocjeni ovoga suda, teret dokaza stvarne štete nije na tuženiku (već upravo suprotno), sud je, na raspravi održanoj 2. prosinca 2024., odbio dokazni prijedlog tuženika za provođenjem vještačenja na navedenu okolnost.

3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prilježe spisu i to rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) od 28.11.2007 (stranice 3-6 spis), nalaz i mišljenje o invalidnosti HZMO od 27.8.2007. (stranice 7-12 spisa), prijavu o ozljedi na radu (stranice 13-16 spisa), presudu suda u Donjem Miholjcu od 12.9.2006., broj K-113/06-9 (stranice 17-21 spisa), zapisnik o očevidu (stranice 22-25 spisa), presudu ovog suda od 20.1.2021., broj Pn-214/2020-3 (stranice 26-29 spisa), ispravu HZMO od 12.9.2022. (stranica 30 spisa), izračun od 12.9.2022. (stranica 31 spisa), bankovne podatke doznačenih mirovinskih primanja (stranice 32-42 spisa).

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji se odnosi na naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine priznate po osnovi ozljede izvan rada korisniku mirovine ĐM za razdoblje od 1.10.2020. do 31.8.2022. i to u visini 50% isplaćene mirovine umanjene za doprinos osiguranika tužitelja nastanku predmetne štete.

5. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, odnosno da je osiguranik tužitelja ĐM u prometnoj nesreći koja se dogodila 6.7.2006., u kojem je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka], a koje je bilo osigurano kod tuženika, zadobio teške tjelesne povrede.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan.

7. Spornom se ukazuje prije svega osnova potraživanja, odnosno primjenjuje li se na konkretan slučaj Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22. – dalje u tekstu: ZMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. – dalje u tekstu: ZOOP). Sporna je i odgovornost osiguranika tuženika za predmetnu prometnu nezgodu, a time i tuženika kao osiguratelja.

7.1. Prema ocjeni ovoga suda na konkretni slučaj primjenjuje se ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U konkretnom slučaju radi se o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu članka 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz članka 27. ZOOP-a. S tim u svezi, iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) poslovni broj Rev 328/2023, Rev 12/2022, Rev 159/2022, Rev 184/2022, Rev 1437/2021, Rev 635/2023 proizlazi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a koje pravno shvaćanje nije napušteno, pa su neosnovani navodi tužitelja da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe ZMO, te s time u vezi i pozivanje na odluke koje odstupaju od tog shvaćanja.

7.2. U odnosu na navod tužitelja da je ZMO lex posterior u odnosu na ZOOP, valja reći da navedeni zakoni nemaju isto područje primjene, odnosno ZMO propisuje kada HZMO može potraživati naknadu štete, ali prema svim osobama prema kojim može potraživati naknadu stvarne štete. ZOOP pak propisuje pitanje odgovornosti društva za osiguranje kada HZMO od njih potražuje naknadu štete. Dakle, iako je ZMO kasniji zakon, ZOOP je posebni zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat lex priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. Takav stav je iznesen i u odluci VSRH broj Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023.

8. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da se razmjeni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. propisano je da se odredbe stavka 1., 2., 3. odgovarajuće primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

8.1. U smislu citirane odredbe članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu. Isti stav je izražen u odluci VSRH broj Rev 553/2022-2 od 6. rujna 2022. u kojoj je navedeno da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP-a obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja. Drugim riječima, obveza tuženika ne postoji ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio manji ili bi bio jednak razmjernom iznosu mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu.

9. Teret dokaza činjenica o postojanju razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu je na tužitelju, a ovo sukladno članku 219. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj je dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina, dakle, izvršenih svih isplata, a što ne dokazuje štetu koju je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju u smislu članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a. Tužitelj nije predložio provođenje vještačenja niti ikakve druge dokaze na utvrđenje visine potraživanja u smislu tog Zakona, odnosno u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP. S tim u vezi je za istaknuti da tužiteljeva potvrda o isplatama od 12. rujna 2022. nema značaj javne isprave (iako je u potvrdi navedeno da ima značenje javne isprave) pa je tužitelj morao dokazati visinu štete, što međutim nije dokazao, dapače nije ni predložio izvođenje dokaza na tu okolnost.

9.1. Kako tužitelj nije dokazao da je invalidska mirovina, koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja veća od one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, odnosno nije dokazao da je sukladno odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP-a tužitelju nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik, osiguravajuće društvo, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Tijekom postupka, tužitelj je da bi dokazao visinu tužbenog zahtjeva, sudu dostavio Izračun isplaćenog dijela obiteljske mirovine za razdoblje od 1. listopada 2020. do 31. kolovoza 2022. (list 30 spisa) iz kojeg proizlazi da iznos isplaćene obiteljske mirovine 43.667,32 kuna, odnosno 5.795,65 EUR.

11. Dakle, iz navedenog izračuna proizlazi da tužitelj nije izračunao razmjerni iznos isplaćene obiteljske mirovine iz odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a, već navedeni obračun čini ukupan iznos isplaćene mirovine. Također tužitelj je priložio ovome sudu izračun razmjernog dijela isplaćene mirovine (list 31 spisa), sukladno članku 160. stavku 5. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 102/98. -dalje u tekstu: ZMO/98), a koja se odnose na razmjerno isplaćenu svotu po osnovi priznatoga prava na mirovinu (članak 160. stavak 2. točka 1. ZMO/98), a ne na razliku između invalidske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (članak 27. stavak 3. ZOOP).

12. Slijedom navedenoga, tužitelj, na kojemu je teret dokaza sudu je dostavio obračun isplaćene obiteljske mirovine za razdoblje od 1. listopada 2020. do 31. kolovoza 2022. Navedeni obračun nije izračunat na temelju odredbe članka 27. ZOOP-a. Isto tako, tužitelj nije predlagao niti dokaze kojima bi dokazao da je iznos obiteljske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom razdoblju, i to samo za razliku ta dva iznosa. Nadalje, potrebno je reći da tužitelj tijekom postupka nije predložio dokaz financijskim vještačenjem. Slijedom svega navedenog, tužitelj, na kome je teret dokaza, sukladno članku 219. stavka 1. ZPP nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

13. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Osijek, 14. siječnja 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju

2. Tuženiku