REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-775/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, Branke Šabarić Zovko, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NMKA d.o.o. Zagreb, Kaptol 25, OIB: 44412206996, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Pezo, odvjetnik iz Zagreba, Vrbani 4, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR RIJEKA, Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715, kojeg zastupa punomoćnik Igor Bezjak, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Matković & Bezjak iz Rijeke, Zagrebačka 5/1, radi isplate iznosa od 111.940,27 eura, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-362/2021-23 od 11. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-362/2021-23 od 11. prosinca 2023.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.114,38 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-362/2021-23 od 11. prosinca 2023. odbijen je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 111.940,27 eura / 843.414,00 kuna sa zateznim kamatama kao i zahtjev za naknadu troškova skladištenja nepreuzetog dijela robe (koja je bila predmet ugovora OP 17/19 od 18. studenog 2019. i OP 17/19 od 27. studenog 2019.) od ožujka 2021. godine do isplate sa zateznim kamatama (točka I. izreke); naloženo je tužitelju u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 14.800,63 eura / 111.515,35 kuna (točka II. izreke).

2. Iz obrazloženja navedene presude u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da se nisu ispunila pretpostavke odgovornosti za ugovornu štetu iz odredbe čl. 342. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 19/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga s prijedlogom da se presuda ukine, podredno preinači uz naknadu troška ovog žalbenog postupka za sastav žalbe u iznosu od 2.655,00 eura.

4. U žalbi u bitnom navodi kako prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio relevantne činjenice, odnosno nije obrazložio da je predmet nabave bila personalizirana roba, da su rokovi isporuke bili iznimno kratki te da je tužitelj zbog kratkoće rokova isporuke morao imati veliki dio ugovorenih količina robe u visokom stupnju dovršenosti. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj problematizira pojam „okvirna količina robe“ navodeći kako sud u obrazloženju presude nije zauzeo stav o navedenom pojmu. Ukazuje da, ukoliko je tuženik svjesno naručio samo 40% od predviđene količine i vrijednosti ugovorene robe jer je smatrao da na to ima pravo temeljem ugovora, tada je povrijedio ne samo odredbe čl. 4., čl. 16., čl. 24. i čl. 100. Zakona o javnoj nabavi, već i odredbe čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 8. i čl. 10. ZOO-a. Osim toga, tužitelj ističe da je sud propustio utvrditi je li do narudžbe manje količine robe došlo zbog korona virusa, a ako jest, je li tuženik uslijed tih okolnosti prema tužitelju postupao zakonito te je li tuženik odgovoran za štetu tužitelju kada je za vrijeme važenja predmetnih ugovora bez ikakve obavijesti tužitelju umjesto robe koja je predmet ugovora naručio jednokratno rublje i tekstil od trećih osoba.

5. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj ukazuje da je sud propustio obrazložiti svoje stajalište o tome da je tuženik, neposredno nakon što od tužitelja nije naručio oko 60% od ugovorene količine robe, u siječnju 2021. godine raspisuje novi natječaj za nabavu te iste robe u jednakoj količini od trećih osoba. Roba za koju je tada raspisan natječaj nije jednokratna, već je u potpunosti istovrsna onoj robi koja je bila predmetom ugovora s tužiteljem te je tužitelj po provedenom natječaju sklopio ugovor s drugim ponuđačem. Iz navedene činjenice, prema stavu tužitelja, proizlazi da je tuženik nesavjesno postupao u odnosu na tužitelja.

6. Nadalje, tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a jer svoju odluku sud nije temeljio na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svih dokaza, budući da uopće nije uzeo u obzir izvedene dokaze (iskaze svjedoka i iskaz zastupnika po zakonu tužitelja) i iste ocijenio. Osim toga, sud je počinio i bitnu povredu odredaba čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 269. st. 2. ZPP-a jer nije ocijenio od kakvog je značaja činjenica što zastupnik po zakonu tuženika nije došao na ročište ili je uskratio iskaz.

7. Tužitelj, nadalje, ističe kako, s obzirom na to da je cijena (vrijednost) bitan sastojak ugovora, očito je da tuženikovo postupanje predstavlja značajnu izmjenu ugovora jer je naručivanjem samo 40% vrijednosti ugovora poremetio ekonomsku ravnotežu ugovora i time povrijedio osnovna načela javne nabave - načelo transparentnosti i jednakog postupanja i bitno otežao ekonomski položaj tužitelja. S tim u vezi tuženik je povrijedio i načelo ravnopravnosti stranaka u obveznom odnosu i tužitelju uzrokovao štetu u utuženom iznosu.

8. Stoga tužitelj drži da je tuženik svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem suprotno odredaba Zakona o javnoj nabavi, načelima obveznog prava i odredaba Zakona o obveznim odnosima tužitelju prouzročio štetu, slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 5. do 12. ZOO-a, čl. 342. i čl. 348. ZOO-a i posljedično tome nije primijenio odredbe čl. 1045., čl. 1085. i čl. 1090. ZOO-a.

9. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode tužitelja, predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troška ovog žalbenog postupka za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 2.114,38 eura i sudske pristojbe za odgovor na žalbu prema odluci suda.

10. U odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, sve odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari pravilno utvrdio, dok činjenice za koje tužitelj u žalbi ističe da ih je sud propustio utvrditi, nisu odlučne. Isto tako, tuženik ističe kako se o zakonitosti postupka javne nabave može raspravljati isključivo u okviru upravnog postupka te da, iako se tužitelj bavi pojmom „okvirna količina“, u konkretnom slučaju je bitna isključivo ugovorna odredba prema kojoj tuženik naručuje robu prema stvarnim potrebama, kao i da nije dužan naručiti cjelokupnu vrijednost robe. Dalje navodi kako je pogrešna tužiteljeva tvrdnja da je tuženik povrijedio ugovor jer je naručivao više jednokratnog rublja, budući da predmet sklopljenih ugovora nije nabava jednokratnog rublja. Jednokratno rublje ne služi istoj svrsi kao i roba koja je predmet ugovora, jer se rublje koje je predmet ugovora s tužiteljem trajnije koristi, dok je jednokratno rublje nakon korištenja baca. Uz navedeno, predmetnim ugovorima nije isključena mogućnost da tuženik jednokratno rublje nabavlja od drugih dobavljača. Nadalje, tuženik ističe kako je nakon prestanka važenja ugovora sklopljenih s tužiteljem nije mogao i dalje naručivati robu od tužitelja jer bi time povrijedio zakon. Zaključno, tuženik ukazuje kako pogrešno tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju došlo do značajne izmjene ugovora o javnoj nabavi, odnosno da oko 60% nenaručene planirane količine robe predstavlja značajnu izmjenu ugovora, jer nije došlo do nikakve izmjene ugovora, budući da tuženik nije niti bio dužan naručiti cjelokupnu planiranu količinu robe.

11. Žalba je neosnovana.

12. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredaba čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

13. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik posebno upire u žalbi. Izreka presude je razumljiva, ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja, ne proturječi sama sebi i razlozima presude, presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni pa je stoga presudu moguće ispitati.

14. Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a jer tuženiku nije onemogućeno raspravljanje pred sudom zbog toga što je sud odlučio da za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja nije potrebno izvesti sve dokaze predložene od strane tužitelja. Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Uz to, prvostupanjski sud je postupio po odredbi čl. 292. st. 3. i 4. ZPP-a tako što je dao razloge odbijanja predloženih dokaza.

15. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 111.940,27 eura / 843.414,00 kuna i naknada troškova skladištenja nepreuzetog dijela robe od ožujka 2021. godine nadalje, jer prema tvrdnjama tužitelja, tuženik nije od tužitelja naručio cjelokupnu, javnom nabavom planiranu količinu robe.

16. Iz podataka u spisu i obrazloženja pobijane presude u bitnom proizlazi:

- da su stranke sklopile ugovor br. OP 17/19 od 18. studenog 2019. i OP 17/19 od 27. studenog 2019. nakon provedenog postupka javne nabave prema kojem se tuženik obvezao naručivati robu od tužitelja za vrijeme od 1 godine odnosno do okončanja slijedećeg postupka javne nabave;

- da je tuženik naručio oko 40% planirane količine robe (tužitelj tvrdi 38,28%, tuženik tvrdi 43,07%);

- da je u siječnju 2021. godine proveden novi postupak javne nabave i izabran drugi najpovoljniji ponuditelj;

- da iz odredbe čl. 4. st. 1. oba sklopljena Ugovora proizlazi da će naručitelj tijekom vremena na koje je zaključen ovaj ugovor od isporučitelja naručivati robu iz čl. 1. ovog Ugovora prema stvarnim potrebama te nije obvezan naručiti cjelokupnu planiranu količinu navedenu u specifikaciji;

- da je prilikom objave poziva za otvoreni postupak javne nabave, u samoj dokumentaciji za nabavu, točkom 2.3. Količina predmeta nabave bilo propisano da se „…nabavlja okvirna količina robe detaljno utvrđena u troškovniku. Roba će se isporučivati sukcesivno tijekom važenja ugovora sukladno potrebama Naručitelja.“;

- da u točki 8.4. Dokumentacije o nabavi stoji da se prijedlog ugovora nalazi u prilogu te da je sastavni dio dokumentacije, te da prijedlog ugovora predstavlja prijedlog obveznih članaka budućeg ugovora koji će biti sklopljen za predmet nabave s odabranim ponuditeljem u ovom nadmetanju;

- da se sam prijedlog ugovora nalazi u točki 10. Dokumentacije o nabavi.

17. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, ocjena je ovog suda kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

18. Naime, tužitelj je već tijekom postupka javne nabave bio upoznat s odredbama predmetnih ugovora, prema kojima jasno proizlazi da će naručitelj tijekom vremena na koje je zaključen ovaj ugovor od isporučitelja naručivati robu iz čl. 1. ovog Ugovora prema stvarnim svojim potrebama te nije obvezan naručiti cjelokupnu planirani količinu navedenu u specifikaciji (čl. 4. st. 1. oba ugovora). Dakle, tužitelj je svakako prije sklapanja predmetnih ugovora bio upoznat s činjenicom da tužitelj nije u obvezi naručiti cjelokupnu količini ugovorene robe navedenu u specifikaciji, pa je sklapanjem predmetnih ugovora pristao i na sadržaj odredbe čl. 4. st. 1. oba ugovora.

19. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da time što tuženik nije naručio ukupno planiranu količinu ugovorene robe, nema protupravnog postupanja tuženika.

20. Iz tog razloga i žalbeni navodima kojima tužitelj ukazuje da je prvostupanjski sud propustio očitovati se o činjenicama za koje tužitelj smatra važnima za odluku u ovoj pravnoj stvari, a koje se odnose na to da se radi o personaliziranoj robi, o iznimno kratkim rokovima isporuke te oni kojima tužitelj problematizira pojam „okvirna količina robe“, neodlučni. To upravo iz razloga što prema citiranoj odredbi čl. 4. st. 1. oba ugovora tuženik niti nije bio dužan naručiti cjelokupno planiranu količinu robe navedenu u specifikaciji.

21. Što se tiče žalbenih navoda da je sud propustio obrazložiti svoje stajalište o tome da je tuženik, neposredno nakon što od tužitelja nije naručio oko 60% od ugovorene količine robe, u siječnju 2021. godine raspisao novi natječaj za nabavu te iste robe u jednakoj količini od trećih osoba, ističe se da ni ti žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, niti je tuženik raspisivanje novog natječaja kojem je predmet ista vrste robe koja je bila i predmetom dva sporna ugovora sklopljena s tužiteljem, nije postupao nesavjesno prema tužitelju. Naime, odredbom čl. 28. Zakona o javnoj nabavi, koja se primjenjuje na tuženika kao obveznika javne nabave, propisano je da je naručitelj obvezan donijeti plan nabave za proračunsku ili poslovnu godinu te ga ažurirati prema potrebi. Temeljem takvog plana nabave, tuženik je raspisao novi natječaj za nabavu potrebne mu robe, na kojem natječaju je izabran novi najpovoljniji ponuditelj, a ne tužitelj. Takvim postupanjem tuženik nije postupao nesavjesno, već je ispunjavao svoju zakonsku obvezu temeljem Zakona o javnoj nabavi.

22. Konačno, pogrešan je stav tužitelja da se radi o značajnoj izmjeni ugovora, kao i da je tuženik trebao obavijestiti tužitelja o činjenicama koje su od utjecaja na njihov odnos, sve s obzirom na citiranu odredbu čl. 4. st. 1. oba sklopljena ugovora prema kojoj će tuženik naručivati robu od tužitelja prema stvarnim svojim potrebama te nije obvezan naručiti cjelokupnu planirani količinu navedenu u specifikaciji, a sa sadržajem koje je tužitelj bio upoznat već u tijeku postupka javne nabave i na koju je potpisom oba predmetna ugovora pristao.

23. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

24. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda jer ne postoje razlozi radi kojih se pobija niti razlozi ne koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (točka I. izreke).

25. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na žalbu (točka II. izreke) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o žalbi (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a).

26. Preračunavanje iznosa izraženih u kunama u iznose izraženim u eurima izvršeno je u skladu s odredbama čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22).

Zagreb, 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Zubović