Poslovni broj:P-1657/2019-31

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Andreasu Mlikoti, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 29. studenog 2024., u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja Andreasa Mlikotu, odvjetnika iz Osijeka i zamjenika punomoćnika tuženika Mislava Srba, odvjetnika iz Osijeka, nakon donošenja i objave, dana 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj 528-50- 3196110, od 19. prosinca 2005., solemniziranog dana 21. prosinca 2005. kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU-2802/05, a koje glase: - u čl. 2. : „… je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.“

- u čl. 7. : „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…. “

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 tužiteljici RI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime pretplate po osnovi nezakonite promjene kamatne stope isplati iznos od ukupno 731,93 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa sve do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od:

- 6,61 eura od 23. studenog 2007. pa do isplate,

- 6,61 eura od 27. prosinca 2007. pa do isplate,

- 6,61 eura od 28. siječnja 2008. pa do isplate,

- 6,61 eura od 26. veljače 2008. pa do isplate,

- 6,61 eura od 25. ožujka 2008. pa do isplate,

- 6,61 eura od 22. travnja 2008. pa do isplate,

- 8,52 eura od 20. svibnja 2008. pa do isplate,

- 8,52 eura od 27. lipnja 2008. pa do isplate,

- 8,52 eura od 22. srpnja 2008. pa do isplate,

- 8,52 eura od 26. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 8,52 eura od 25. rujna 2008. pa do isplate,

- 8,52 eura od 27. listopada 2008. pa do isplate,

- 8,52 eura od 25. studenog 2008. pa do isplate,

- 8,52 eura od 22. prosinca 2008. pa do isplate,

- 8,52 eura od 19. siječnja 2009. pa do isplate,

- 8,52 eura od 26. veljače 2009. pa do isplate,

- 13,88 eura od 31. ožujka 2009. pa do isplate,

- 13,88 eura od 27. travnja 2009. pa do isplate,

- 13,88 eura od 26. svibnja 2009. pa do isplate,

- 13,88 eura od 26. lipnja 2009. pa do isplate,

- 13,88 eura od 30. srpnja 2009. pa do isplate,

- 13,88 eura od 28. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 13,88 eura od 28. rujna 2009. pa do isplate,

- 13,88 eura od 29. listopada 2009. pa do isplate,

- 13,88 eura od 30. studenog 2009. pa do isplate,

- 13,88 eura od 23. prosinca 2009. pa do isplate,

- 13,88 eura od 25. siječnja 2010. pa do isplate,

- 13,88 eura od 24. veljače 2010. pa do isplate,

- 13,88 eura od 25. ožujka 2010. pa do isplate,

- 13,88 eura od 23. travnja 2010. pa do isplate,

- 13,88 eura od 27. svibnja 2010. pa do isplate,

- 13,88 eura od 28. lipnja 2010. pa do isplate,

- 13,88 eura od 20. srpnja 2010. pa do isplate,

- 13,88 eura od 27. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 13,88 eura od 23. rujna 2010. pa do isplate,

- 13,88 eura od 27. listopada 2010. pa do isplate,

- 13,88 eura od 18. studenog 2010. pa do isplate,

- 13,88 eura od 29. prosinca 2010. pa do isplate,

- 13,88 eura od 27. siječnja 2011. pa do isplate,

- 13,88 eura od 28. veljače 2011. pa do isplate,

- 13,88 eura od 28. ožujka 2011. pa do isplate,

- 13,88 eura od 28. travnja 2011. pa do isplate,

- 13,88 eura od 27. svibnja 2011. pa do isplate,

- 13,88 eura od 28. lipnja 2011. pa do isplate,

- 13,31 eura od 28. srpnja 2011. pa do isplate,

- 13,31 eura od 29. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 13,31 eura od 27. rujna 2011. pa do isplate,

- 11,90 eura od 31. listopada 2011. pa do isplate,

- 11,90 eura od 28. studenog 2011. pa do isplate,

- 11,90 eura od 28. prosinca 2011. pa do isplate,

- 11,90 eura od 27. siječnja 2012. pa do isplate,

- 11,90 eura od 28. veljače 2012. pa do isplate,

- 11,90 eura od 28. ožujka 2012. pa do isplate,

- 11,90 eura od 28. travnja 2012. pa do isplate,

- 11,90 eura od 27. svibnja 2012. pa do isplate,

- 11,90 eura od 28. lipnja 2012. pa do isplate,

- 11,90 eura od 28. srpnja 2012. pa do isplate,

- 11,90 eura od 29. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 11,90 eura od 27. rujna 2012. pa do isplate,

- 11,90 eura od 31. listopada 2012. pa do isplate,

- 11,90 eura od 28. studenog 2012. pa do isplate,

- 11,90 eura od 28. prosinca2012. pa do isplate,

a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 tužitelju RI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime pretplate po osnovi nezakonito ugovorene valutne klauzule isplati iznos od ukupno 2.455,11 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa sve do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od:

- 12,69 eura od 27. listopada 2008. pa do isplate,

- 10,17 eura od 19. siječnja 2009. pa do isplate,

- 13,09 eura od 26. veljače 2009. pa do isplate,

- 7,33 eura od 31. ožujka 2009. pa do isplate,

- 8,40 eura od 27. travnja 2009. pa do isplate,

- 2,42 eura od 26. svibnja 2009. pa do isplate,

- 4,02 eura od 26. lipnja 2009. pa do isplate,

- 2,03 eura od 30. srpnja 2009. pa do isplate,

- 1,76 eura od 28. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 2,29 eura od 28. rujna 2009. pa do isplate,

- 1,10 eura od 30. studenog 2009. pa do isplate,

- 19,46 eura od 25. siječnja 2010. pa do isplate,

- 11,58 eura od 24. veljače 2010. pa do isplate,

- 18,35 eura od 25. ožujka 2010. pa do isplate,

- 17,42 eura od 23. travnja 2010. pa do isplate,

- 20,21 eura od 27. svibnja 2010. pa do isplate,

- 31,62 eura od 28. lipnja 2010. pa do isplate,

- 31,62 eura od 20. srpnja 2010. pa do isplate,

- 48,21 eura od 27. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 43,70 eura od 23. rujna 2010. pa do isplate,

- 38,66 eura od 27. listopada 2010. pa do isplate,

- 44,50 eura od 18. studenog 2010. pa do isplate,

- 67,99 eura od 29. prosinca 2010. pa do isplate,

- 56,97 eura od 27. siječnja 2011. pa do isplate,

- 61,62 eura od 28. veljače 2011. pa do isplate,

- 56,71 eura od 28. ožujka 2011. pa do isplate,

- 58,83 eura od 28. travnja 2011. pa do isplate,

- 79,27 eura od 27. svibnja 2011. pa do isplate,

- 87,76 eura od 28. lipnja 2011. pa do isplate,

- 104,11 eura od 28. srpnja 2011. pa do isplate,

- 106,11 eura od 29. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 81,55 eura od 27. rujna 2011. pa do isplate,

- 72,22 eura od 31. listopada 2011. pa do isplate,

- 80,58 eura od 28. studenog 2011. pa do isplate,

- 82,97 eura od 28. prosinca 2011. pa do isplate,

- 90,13 eura od 27. siječnja 2012. pa do isplate,

- 91,59 eura od 28. veljače 2012. pa do isplate,

- 87,75 eura od 28. ožujka 2012. pa do isplate,

- 89,87 eura od 28. travnja 2012. pa do isplate,

- 92,13 eura od 27. svibnja 2012. pa do isplate,

- 89,47 eura od 28. lipnja 2012. pa do isplate,

- 88,81 eura od 28. srpnja 2012. pa do isplate,

- 88,01 eura od 29. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 82,44 eura od 27. rujna 2012. pa do isplate,

- 88,81 eura od 31. listopada 2012. pa do isplate,

- 90,67 eura od 28. studenog 2012. pa do isplate,

- 88,11 eura od 31. prosinca 2012. pa do isplate,

a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 tužitelju RI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2,004,63 eura, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče od dana donošenja I- stupanjske odluke do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da su dana 19. prosinca 2005., tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 528-50- 3196110, solemniziranog dana 21. prosinca 2005. kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU-2802/05, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 30.396,03 CHF, u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju Kreditora, važećemu na dan korištenija kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Redovna kamatna stopa se sa početnih 5,50% godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja do 7,75% godišnje. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku do konačne otplate naplatio iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova. Točan iznos preplate tužitelj nije u mogućnosti odrediti prilikom podnošenja tužbe, te smatra da je tuženik temeljem nezakonitih ugovornih odredbi i promjeni kamatne stope, kao i primjeni valutne klauzule, preplatio kredit u iznosu od oko 25.000,00 kuna, a svoje potraživanje će tužitelj specificirati po mjesecima nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323., u svezi s člankom 1111. stavak 1. i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Tužitelj se poziva i na članak 502. c. Zakona o parničnom postupku i članak 138. a. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj je iznos VPS-a postavio okvirno, a tek nakon provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će urediti tužbeni zahtjev sve to sukladno odredbi članka 186. b. stavak 2., 3., 4. i 5. ZPP-a. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti, prvenstveno ističući prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, budući su parnične stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnosti u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu te predlaže da se predmetni postupak uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu. Protivi se dokaznim prijedlozima tužitelja, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja, kao i visinu potraživanja. Netočna je tvrdnja tužitelja da se u pogledu kamatne stope iz ugovora o kreditu nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, te da ista nije bila moguća dopuštena i određena odnosno odrediva. Naime, kriteriji o promjenama kamatne stope su utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima, i kao takve obvezuju ugovorne strane na isti način kao i same ugovorne odredbe. Nije sporno da tužitelj i tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu niti je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu istu mogao ugovoriti pod financijskim uvjetima koji bi nastupili kao posljedica poništavanja promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, a kako je to zatraženo u petitu tužbe. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti, a sukladno svojim uredno objavljenim i zakonito dostupnim općim aktima. Tužitelj je u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući se radilo u cijelosti o jasnoj odredbi, koja sama po sebi ne može biti preciznija, a tužitelj je mogao odabrati i druge valute pa i fiksnu kamatnu stopu ali je odabrao predmetni kreditni aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Ugovor o kreditu je solemnizirana isprava koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju, od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Tužitelj se neosnovano poziva na presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž- 7129/2013, od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, no unatoč navedenom ukoliko sud zauzme suprotan stav tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj se protivi prigovoru mjesne nenadležnosti. Odredbom članka 49. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba i kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru trgovca. Nije sporno da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru na koji tužitelj nije mogao utjecati. Također, sukladno odredbi članka 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima gdje potrošač ima prebivalište. Tuženikovo negiranje pravnih utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda RH je neosnovano, budući je sud sukladno članku 502. c. ZPP-a, u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu R. Prigovor zastare je neosnovan, budući zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike teče od 14. lipnja 2018., a navršava se dana 14. lipnja 2023., a zastarni rok za kamate počinje teći od 13. lipnja 2014., a navršava se 13. lipnja 2019., a za navedena potraživanja nije nastupila zastara, što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/2017.

4. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj P-1657/2019-14, od 28. studenog 2023., odbijen je prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan, koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u rijeci, poslovni broj Gž-205/2024-2, od 15. veljače 2024.

5. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj: 528-50-3196110, od 19. prosinca 2005., solemniziranog dana 21. prosinca 2005. kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU-2802/05; prijepis knjigovodstvene kartice na dan 27. travnja 2019.; informativni izračun efektivne kamatne stope tuženika od 19. prosinca 2005.; otplatnu tablicu od 19. prosinca 2005.; sudsku praksu; promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora; pregled kretanja tržišnih parametara za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting iz Osijeka i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 16. rujna 2024. i saslušao tužitelja u svojstvu stranke na ročištu od 29. studenog 2024.

6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka DV Consulting slijedi da je dana 19. prosinca 2005., tužitelj, kao Korisnik kredita, sa tuženikom, kao Kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 528-50-3196110,, solemniziran dana 21. prosinca 2005. kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod br. OU-2802/05. Kreditor je temeljem tako zaključenog Ugovora o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje iznos u visini od 30.396,03 CHF, u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju Kreditora, važećemu na dan korištenija kredita. Visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu je iznosila 5,50% godišnje, a ugovorena je kao promjenjiva kamatna stopa, a visina mjesečnog anuiteta, prema podatcima iz otplatnog plana je iznosila 436,79 CHF mjesečno, a kredit je isplaćen dana 19. prosinca 2005., kada je srednji tečaj iznosio 4,778475 kuna za 1 CHF. pa je nastavno na navedeno 436,79 CHF x 4,778475 kuna = 2.087,19 kuna mjesečno. Promjena visine kamatne stope tijekom razdoblja otplate kredita od 11/2007 . je iznosila 6,45% godišnje, od 05/2008. je iznosila 6,75% godišnje, od 03/2009. je iznosila 7,75% godišnje, od 07/2011. je iznosila 7,50% godišnje, od 10/2011. je iznosila 6,75% godišnje. Izračunata razlika više plaćene obveze koja je nastala promjenom visine kamatne stope iznosi 731,93 eura, odnosno u 2007. u iznosu od 13,22 eura, u 2008. u iznosu od 94,60 eura, u 2009. u iznosu od 155,84 eura, u 2010. u iznosu od 166,56 eura, u 2011. u iznosu od 158,91 eur i u 2012. u iznosu od 142,80 eura. Tečajna razlika, kao razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike, gdje je negativna tečajna razlika prikazana s predznakom minus (-), iznosi 1.980,80 eura, odnosno u 2006. godini je manje plaćeno 88,18 eura, u 2007. je manje plaćeno 217,91 eur, u 2008. je manje plaćeno 155,04 eura, u 2009. je više plaćeno 52,12 eura, u 2010. je više plaćeno 393,32 eura, u 2011. je više plaćeno 928,70 eura i u 2012. je više plaćeno 1. 67,79 eura. Samo pozitivna tečajna razlika iznosi 2.455,11 eura, odnosno u 2008. je više plaćeno 12,69 eura, u 2009. je više plaćeno 52,61 eur, u 2010. je više plaćeno 393,32 eura, u 2011. je više plaćeno 928,70 eura i u 2012. je više plaćeno 1.067,79 eura. Svi iznosi na ime tečajne razlike i razlike u kamatama prikazani su u odvojenim tablicama po mjesecima i godinama.

7. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i nije imao prigovor na isti, te je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 30. rujna 2024., na način da od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 731,93 eura, zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na ime preplate po osnovi promjene kamatne stope, te isplatu iznosa od ukupno 2.455,11 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, na ime tečajne razlike, sve pobliže opisano pod II/ i III/ izreke presude, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenja ništetnim dijela pojedinih odredbi ugovora o kreditu, ostao neizmijenjen, a pobliže opisano pod I/ izreke presude.

8. Očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka. Protivio se preinaci tužbe, navodeći da je tužitelj postavio novi zahtjev i to određeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata, budući je tužitelj mogao već u tužbi postaviti određeni zahtjev za isplatu zateznih kamata, što tužitelj nije učinio, a ukoliko sud dopusti preinaku tužbe ističe prigovor zastare jer se zastarni rok u odnosu na preinačenu tužbu ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe, a ranija se tužba smatra povučenom. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, a tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će vezati tužiteljev ugovor o kreditu, tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili euru, odnosno imao je mogućnost utjecaja na spornu ugovornu odredbu, a u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nisu postojale naznake na tržištu da postoji mogućnost značajnog porasta vrijednosti CHF u odnosu na kunu. Predmetnim nalazom vještak ugovor pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a promjenjivost kamatne stope vezana je uz promjene tržišnih parametara. Tuženik se protivi zahtjevu tužitelja kojim traži zatezne kamate tekuće na svaki pojedini navodno preplaćeni iznos od dana plaćanja svakog anuiteta. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa u cijelosti postupao sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje, a ni sud u kolektivnom sporu ne isključuje da je postupanje banke bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. S obzirom na navedeno nije osnovan zahtjev tužitelja za povrat u smislu članka 1112. ZOO-a, odnosno stav da bi tuženik bio nesavjestan u smislu članka 1115. ZOO-a. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

9. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao stručno i objektivno sačinjen, a tužitelj nije imao primjedbi ni pitanja za vještaka, a tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.

10. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva uređenog podneskom od 30. rujna 2024., smatrajući da se ne radi o preinaci tužbe budući je tužbeni zahtjev usklađen s nalazom vještaka, a zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata je postavljen još u izvornom tužbenom zahtjevu, a sada je samo specificiran.

11. Sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sukladno članku 190. i članku 191. ZPP-a, budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i budući tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a prije provedenog vještačenja. U stajalištu Vrhovnog suda RH broj SU-IV-162/2021, od 26. studenog 2021., u točki IV, navodi se kako je u predmetnima koji se odnose na pojedinačne tužbe radi ništetnosti odredba ugovora o kreditu u valuti CHF preinaka tužbenog zahtjeva nakon vještačenja dopuštena, a što je i logično, obzirom da je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama u postupku. U suprotnom provođenje financijskih vještačenja ako nakon provedbe istih ne bi postojala mogućnost usklađivanja tužbenih zahtjeva s nalazom vještaka, bi bilo nesvrsishodno. Na drugoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH (2/24) održane 27. svibnja 2024. Su – IV- 123/2024-5 zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz isti činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

12. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je Ugovor o kreditu s tuženikom sklopila 2005. u iznosu od oko 25.000,00 CHF koji joj je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti što je iznosilo oko 162.000,00 kuna za kupnju osobnog automobila Toyota u Auto kući Dundović u Osijeku, a automobil je kupljen za osobne potrebe i potrebe obitelji. U to vrijeme nije bila vlasnik niti suvlasnik neke tvrtke ili obrta. Budući je baš željela kupiti taj osobni automobil, a auto kuća je surađivala s Raiffeisen bankom, nije imala mogućnosti podići kredit u nekoj drugoj valuti u kunama ili eurima već samo u CHF, a u auto kući su joj rekli da je kredit u CHF-u najpovoljniji u donosu na njena primanja, te da je CHF stabilna valuta. Ugovor o kreditu je pročitala i smatrala je da se ta kamata neće znatno mijenjati niti da će se znatno mijenjati tečaj CHF-a. U banci ju nisu upozoravali da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu, niti su joj objašnjavali način promjene kamatne stope niti o kojim parametrima ista ovisi, niti su joj u banci čitali predmetni Ugovor o kreditu, niti je mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, budući je taj Ugovor o kreditu bio već unaprijed sastavljeni obrazac. Javni bilježnik joj nije čitao ugovor o kreditu, već ju je samo djelatnica u uredu javnog bilježnika pitala da li je razumjela što znači promjenjiva kamatna stopa, na što joj je rekla da razumije, ali nije ipak u potpunosti razumjela što to znači, već je očekivala da se neće značajno mijenjati. Sa početne rate od oko 1.750,00 kuna je porasla do kraja otplate na iznos od oko 3.000,00 kuna. Kredit je u cijelosti otplatila i to uplatama na šalteru u banci. Da je znala da će se rata kredita tijekom otplate toliko povećati ne bi podigla takav kredit. Po struci je trgovac i ima srednju stručnu spremu. Banka ju je obavještavala o promjeni kamatne stope. Odlazila je u banku pitati zašto se tako povećava rata, gdje su joj odgovorili da je to tako i da se tu ništa ne može promijeniti. Bila je svjesna da sklapa ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, ali nije očekivala da će se kamatna stopa toliko povećati kao i tečaj CHF-a u odnosu na kunu. Imala je nekih nejasnoća vezano za pojedine ugovorne odredbe, ali je ugovor već bio unaprijed sastavljen i nije mogla pregovarati. Kredit je plaćala ona osobno, uplatnicama u banci.

13. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja kao uvjerljivom, logičnom, okolnosnom, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

14. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točaka 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

15. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

16. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18. Člankom 87. istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

19. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

20. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

21. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

22. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita broj: 528-50-3196110,, s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu dana 19. prosinca 2005., na iznos od 30.396,03CHF, u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju Kreditora, važećemu na dan korištenija kredita, na rok vraćanja od 84 mjeseci, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 436,79 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti od 2.087,19 kuna po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita 19. prosinca 2005., kada je tečaj CHF-a iznosio 4,778475 kn za 1 CHF, no tijekom otplate kredita radi povećanja tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Kredit je u cijelosti otplaćen u prosincu 2012.

23. Budući su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

24. Tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno kako u predmetnom ugovoru o kreditu nisu navedeni parametri metodologija promjene kamatne stope, a niti je tužitelj s tuženikom pregovarao o promjeni kamatne stope, koja je mijenjana jednostranom odlukom banke, pa slijedom navedenog kamatna stopa nije određena, niti odrediva, što odredbu o ugovornoj kamati iz članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu broj: 528-50-3196110, od dana 19. prosinca 2005., osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope od 5,50% godišnje, određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu čini ništetnom, a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba sukladno članku 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

25. Kako tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

26. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta CHF-a, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

27. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

28. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja sud smatra osnovanim za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 528-50-3196110,, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 19. prosinca 2005., u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke iz točke 2. predmetnog ugovora o kreditu, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana otplata glavnice u CHF, po srednjem tečaju kreditora, važećem na dan dospijeća iz točke 7. predmetnog ugovora o kreditu, sve pobliže opisano pod I/izreke presude stoga odluka kao pod I/izreke.

29. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao određenu nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 3.187,04 eura, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod II/ i III/ izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,50% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope u ukupnom iznosu od 731,93 eura, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita u ukupnom iznosu od 2.455,11 eura, bez negativnih tečajnih razlika, a koji iznosi su utvrđeni provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, sve pobliže opisano pod II i III/izreke presude, stoga odluka kao pod II i III/izreke presude.

30. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO- a., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 37/2022., 126/2022., 138/2023.)

32. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima od 28. listopada 2022., 16. svibnja 2024., i 29. studenog 2024., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, sastav obrazloženih podneska od 27. srpnja 2020. i 30. rujna 2024., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, kao i pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 325,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, trošak sudske pristojbu na tužbu u iznosu od 79,63 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2,004,63 eura, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

33. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 79,63 eura, budući navedeni trošak tužitelj nije u obvezi platiti, jer je sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe, stoga odluka kao pod V/izreke presude.

U Osijeku, 14. siječnja 2025.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika