Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-212/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zoran Kralj, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-67/18 od 28. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-67/18 od 28. prosinca 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke, te se sudi:

"1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.939,40 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška postupak u iznosu od 1.547,88 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.".

II. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženici troškove sastava žalbe u iznosu od 248,86 eura, sa zateznim kamatama od 14. siječnja 2025. do isplate po stopi koja tužiteljici pripada kao sudionici u ostalim odnosima u smislu članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-67/18 od 28. prosinca 2022. naloženo je tuženici da isplati tužiteljici iznos od 14.544,63 kuna/1,939,40 eura, sa pripadajućim zateznim kamatama:

- na iznos od 276,33 kuna/36,68 eura bruto tekućom od 16. 02. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 317,78 kuna/42,18 eura bruto tekućom od 16. 03. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 334,50 kuna/44,40 eura bruto tekućom od 16. 04. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 197,66 kuna/26,23 eura bruto tekućom od 16. 05. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 189,94 kuna/25,21 eura bruto tekućom od 16. 06. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 268,84 kuna/35,68 eura bruto tekućom od 16. 07. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 189,94 kuna/25,21 eura bruto tekućom od 16. 08. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 259,67 kuna/34,46 eura bruto tekućom od 16. 09. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 160,02 kuna/21,24 eura bruto tekućom od 16. 10. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 306,83 kuna/40,72 eura bruto tekućom od 16. 11. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 224,03 kuna/29,73 eura bruto tekućom od 16. 12. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 244,40 kuna/32,44 eura bruto tekućom od 16. 01. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 277,61 kuna/36,85 eura bruto tekućom od 16. 02. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 319,25 kuna/42,37 eura bruto tekućom od 16. 03. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 336,05 kuna/44,60 eura bruto tekućom od 16. 04. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 198,57 kuna/26,35 eura bruto tekućom od 16. 05. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 199,49 kuna/26,48 eura bruto tekućom od 16. 06. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 257,22 kuna/34,14 eura bruto tekućom od 16. 07. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 190,82 kuna/25,33 eura bruto tekućom od 16. 08. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 273,29 kuna/36,27 eura bruto tekućom od 16. 09. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 153,45 kuna/20,37 eura bruto tekućom od 16. 10. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 308,24 kuna/40,91 eura bruto tekućom od 16. 11. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 236,32 kuna/31,37 eura bruto tekućom od 16. 12. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 234,85 kuna/31,17 eura bruto tekućom od 16. 01. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 205,79 kuna/27,31 eura bruto tekućom od 16. 02. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 183,93 kuna/24,41 eura bruto tekućom od 16. 03. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 257,24 kuna/34,14 eura bruto tekućom od 16. 04. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 77,17 kuna/10,24 eura bruto tekućom od 16. 05. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 309,92 kuna/41,13 eura bruto tekućom od 16. 06. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 205,79 kuna/27,31 eura bruto tekućom od 16. 07. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 233,75 kuna/31,02 eura bruto tekućom od 16. 08. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 270,10 kuna/35,85 eura bruto tekućom od 16. 09. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 180,07 kuna/23,90 eura bruto tekućom od 16. 10. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 244,38 kuna/32,43 eura bruto tekućom od 16. 11. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 269,49 kuna/35,77 eura bruto tekućom od 16. 12. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 233,75 kuna/31,02 eura bruto tekućom od 16. 01. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 113,05 kuna/15,00 eura bruto tekućom od 16. 02. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 193,80 kuna/25,72 eura bruto tekućom od 16. 03. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 191,69 kuna/25,44 eura bruto tekućom od 16. 04. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 306,85 kuna/40,73 eura bruto tekućom od 16. 05. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 278,75 kuna/37,00 eura bruto tekućom od 16. 06. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 232,29 kuna/30,83 eura bruto tekućom od 16. 07. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 210,91 kuna/27,99 eura bruto tekućom od 16. 08. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 266,63 kuna/35,39 eura bruto tekućom od 16. 09. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 201,32 kuna/26,72 eura bruto tekućom od 16. 10. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 259,58 kuna/34,45 eura bruto tekućom od 16. 11. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 123,89 kuna/16,44 eura bruto tekućom od 16. 12. 2016. godine do isplate,

- na iznos od 284,33 kuna/37,74 eura bruto tekućom od 16. 01. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 173,75 kuna/23,06 eura bruto tekućom od 16. 02. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 347,51 kuna/46,12 eura bruto tekućom od 16. 03. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 332,40 kuna/44,12 eura bruto tekućom od 16. 04. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 260,63 kuna/34,59 eura bruto tekućom od 16. 05. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 273,20 kuna/36,26 eura bruto tekućom od 16. 06. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 285,62 kuna/37,91 eura bruto tekućom od 16. 07. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 166,23 kuna/22,06 eura bruto tekućom od 16. 08. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 278,66 kuna/36,99 eura bruto tekućom od 16. 09. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 220,43 kuna/29,26 eura bruto tekućom od 16. 10. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 275,15 kuna/36,52 eura bruto tekućom od 16. 11. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 330,17 kuna/43,82 eura bruto tekućom od 16. 12. 2017. godine do isplate,

- na iznos od 311,31 kuna/41,32 eura bruto tekućom od 16. 01. 2018. godine do isplate, sve u roku od 15 dana. Točkom II. izreke navedene presude odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto dodatku na plaću. Točkom III. izreke navedene presude naloženo je tuženici da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.662,50 kuna/1.547,88 eura sa pripadajućim zateznim kamatama u roku od 15 dana. Točkom IV. izreke navedene presude odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 11.662,50 kuna, a do zatraženog iznosa od 15.412,50 kuna.

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženica u dijelu pod točkom I. i III. izreke, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008. , 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) sa prijedlogom da sud preinači, podredno ukine pobijanu presudu te potražuje trošak sastava žalbe.

3. Tužiteljica je dostavila odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene razloge tuženice, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upiru žaliteljica u podnesenoj žalbi. Pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

6. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 14.544,63 kuna/1,939,40 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike plaće koja je nastala zbog neiskorištenih (i neplaćenih) stanki (dnevnog odmora) za vrijeme radnog vremena u razdoblju od siječnja 2013. pa do prosinca 2017. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila na radnom mjestu pravosudnog policajca;

- da tužiteljica radi u turnusima;

- da iz iskaza svih saslušanih svjedoka, proizlazi da su postojale situacije u kojima pravosudni policajci nisu bili u mogućnosti iskoristiti pauzu (stanku) zbog obima posla i nedostatka ljudi (uglavnom) i da je moguće da se takve situacije nisu evidentirale u evidencijama;

- da iz iskaza svjedoka PH, bivšeg upravitelja Zatvora u Zadru, proizlazi da se nastojalo da svaki pravosudni policajac koristi odgovarajući pauzu, ali se ta pauza nije morala koristiti ukoliko su bile takve potrebe službe, s tim da bi se u tom slučaju takvom policajcu omogućavalo da u petak tog tjedna dva ili dva i po sata ranije ode s posla, da se tužiteljica nikada nije obratila svjedoku da zbog neiskorištene pauze traži slobodne dane;

- da iz iskaza svjedoka ZH, koji je do 2015. bio voditelj odjela osiguranja u zatvoru, proizlazi da mu se nitko nije obraćao ni usmeno ni pismeno zbog eventualne nemogućnosti korištenja pauze;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da ne bi izlazila na pauzu, međutim kada je dežurni zatvora bio ZH, tužiteljica je bila njegova pomoćnica, onda bi se izmjenjivali za pauzu on i tužiteljica;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužiteljica nije iskoristila u utuženom razdoblju dnevnih stanki (dnevnog odmora) ukupno 439 sati;

- da je vještak u mišljenju naveo da se količina (broj) dnevnih stanki (dnevnog odmora) koje tužiteljica nije iskoristila u utuženom razdoblju može samo procijeniti, jer poslodavac nije dužan voditi evidenciju o dnevnom odmoru;

- da novčani iznos koji bi tužiteljica ostvarila zbog procijenjenih neiskorištenih predmetnih dnevnih stanki (dnevnog odmora), prema cijeni radnog sata u svakom pojedinom mjesecu iznosi ukupno 14.544,66 kuna bruto.

7. Na ove utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz članka 5., članka 73. stavka 1., članka 111. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/2014., 127/2017. i 98/2019.), članka 52. i 103. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/2009. i 61/2011.), članka 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 89/2012., 104/2013. i 112/2017.), članka 8. stavka 1. i 2., članka 10. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima ("Narodne novine", broj: 73/2017), Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima ("Narodne novine", broj: 32/2015. i 97/2015.), Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima ("Narodne novine", broj: 37/2011), članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.), te je odlučio kao u izreci prvostupanjske presude.

8. Uzimajući u obzir činjenično stanje koje je utvrđeno u ovom predmetu, vidljivo je da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu pogrešno primijenio materijalno pravo, a što tuženica u svojim daljnjim žalbenim navodima osnovano ističe.

9. Prvostupanjskom sudu prvenstveno valja ukazati da pravna osnova tužbenog zahtjeva u ovom predmetu nije naknada štete niti stjecanje bez osnove, već isplata razlike plaće koja je nastala zbog neiskorištenih (i neplaćenih) stanki za vrijeme tužiteljevog radnog vremena u utuženom razdoblju.

10. Stoga su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavne odredbe Zakona o radu (''Narodne novine'', broj: 149/2009., 61/2011., 82/2012 i 73/2013., dalje: ZR/09), Zakona o radu (''Narodne novine'', broj: 93/2014. i 127/2017., dalje: ZR/14), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj: 89/2012. i 89/2012., dalje: KU 1), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj: 104/2013., 104/2013., 150/2013., 153/2013., 71/2016. i 123/2016., dalje: KU 2), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj: 112/2017., dalje: KU 3), Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (''Narodne novine'', broj: 37/2011. i 93/2014., dalje: Pravilnik 1), Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (''Narodne novine'', broj: 32/2015. i 97/2015., dalje: Pravilnik 2), te Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (''Narodne novine'', broj: 73/2017., dalje: Pravilnik 3).

11. Člankom 52. stavkom 1. ZR/09 propisano je da radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a člankom 52. stavkom 3. ZR/09 propisano je, između ostalog, da se vrijeme odmora iz članka 52. stavka 1.

ZR/09 ubraja u radno vrijeme.

12. Odredbe članka 52. stavka 1. i 3. ZR/09 sadržajno su identične odredbama članka 73. stavka 1. i 4. ZR/14.

13. Člankom 10. KU 1 ugovoreno je:

- da službenik i namještenik koji radi puno radno vrijeme ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od 30 minuta, a koristi ga u skladu s rasporedom koji utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti (stavak 1.),

- da službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla (stavak 2.),

- da se vrijeme odmora iz čl. 10. st. 1. i 2. KU 1 ubraja u radno vrijeme i da se ne može odrediti u prva tri sata nakon početka radnog vremena niti u zadnja dva sata prije završetka radnog vremena (stavak 3.).

14. Člankom 48. KU 1 ugovoreno je da, ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.

15. Odredbe članka 10. i 48. KU 1 sadržajno su identične odredbama članka 10. i 48. KU 2 te članka 10. i 42. KU 3.

16. Člankom 8. stavkom 1. Pravilnika 1, kao i člankom 8. stavkom 1. Pravilnika 2 i člankom 8. stavkom 1. Pravilnika 3, propisano je da evidencija o radnom vremenu sadrži, između ostalog, podatke o početku rada, završetku rada, ukupnom dnevnom radnom vremenu, vremenu nenazočnosti na radu, satima korištenja odmora (dnevnog, tjednog i godišnjeg), neradnim danima i blagdanima utvrđenim posebnim propisom, satima spriječenosti za rad zbog privremene nesposobnosti za rad, satima plaćenih dopusta, satima nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika, satima nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika u kojima radnik svojom krivnjom ne obavlja ugovorene poslove, satima provedenim u štrajku i satima isključenja s rada (lockout). Stavkom 4. članka 8. Pravilnika 2 i 3 propisano je da poslodavac koji vodi, odnosno koji je obvezan voditi podatke iz stavka 1. podstavka 3. i 4. toga članka, u evidenciji radnog vremena nije dužan evidentirati podatak o satima korištenja dnevnog i tjednog odmora.

17. Pri tome valja istaknuti da je člankom 131. stavkom 1. ZR/09, kao i člankom 135. stavkom 1. ZR/14, propisano da je u slučaju spora iz radnog odnosa teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, što znači da je, suprotno stavu prvostupanjskog suda, teret dokazivanja činjenice da je tuženica onemogućila tužiteljicu u korištenju stanke za vrijeme radnog vremena u utuženom razdoblju te činjenice da je tuženica imala obvezu vođenja evidencije stanke bio upravo na tužitelju.

18. Stanka se, sukladno odredbama Pravilnika 1, Pravilnika 2 i Pravilnika 3, ubraja u radno vrijeme, dakle u vrijeme nazočnosti radnika na radu pa se time razlikuje od ostalih odmora na koje radnik ima pravo (dnevni, tjedni i godišnji odmor), a koji se ne ubrajaju u vrijeme nazočnosti radnika na radu, slijedom čega tuženica, kao poslodavac tužiteljice nije bila dužna u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu voditi i evidenciju o korištenju stanke za tužiteljicu, kao svog radnika.

19. Prema tome, činjenica da tuženica nije vodila evidenciju o korištenju stanke za tužitelja ne može se tumačiti na njezinu štetu jer takva obveza nije propisana ni odredbama ZR/09 i ZR/14 niti odredbama Pravilnika 1, Pravilnika 2 i Pravilnika 3.

20. Nadalje, činjenica da korištenje stanke od strane tužiteljice nije evidentirana u službenoj evidenciji radnog vremena ne znači automatski da ista nije i korištena, pri čemu valja dodati da odredbama ZR/09 i ZR/14 nije propisano da se radniku mora omogućiti korištenje stanke izvan njegovog radnog mjesta.

21. Ističe se da tužiteljica, iako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da su zaista postojale iznimne situacije uslijed kojih pojedini pravosudni policajci zbog prirode posla nisu mogli koristiti stanku za vrijeme radnog vremena, nije dokazala broj takvih neiskorištenih stanki niti da je u tim slučajevima od tuženice, kao svog poslodavca, tražila da joj u zamjenu za neiskorištenu stanku omogući korištenje slobodnih dana, na što je tužiteljica imala pravo u skladu s člankom 48. KU 1, 48. KU 2. i 42. KU 3.

22. Mišljenje vještaka kontradiktorno je njegovom nalazu jer, iako je u nalazu naveo da stranke u priloženoj dokumentaciji i obračunu plaća te evidenciji radnog vremena stanke (dnevni odmori) nisu evidentirane, procijenio je dnevne stanke koje tužiteljica nije iskoristila, iako taj činjenični navod nije ničim potkrijepljen, nakon čega je utvrdio bruto iznos koji bi tužiteljici pripadao zbog neiskorištenih i neplaćenih stanki u utuženom razdoblju.

23. Stoga tužiteljica, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, neosnovano od tuženice potražuje na ime razlike plaće koja je nastala zbog neiskorištenih (i neplaćenih) stanki za vrijeme radnog vremena u utuženom razdoblju iznos od 1.939,40 eura, slijedom čega je pogrešna i odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka.

24. Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem članka 373. točke 3. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, odnosno preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu.

25. Kako je tuženica u žalbenom postupku uspjela u cijelosti sa zahtjevom valjalo je tuženici priznati trošak sastava žalbe u iznosu od 248,86 eura u skladu s člankom 2. stavkom 1., člankom 154. stavku 1. ZPP u vezi s člankom 35. stavkom 2. ZPP, te člankom 166. stavkom 2. ZPP koji trošak se odnose na trošak sastava žalbe u skladu s Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., dalje: Tarifa) u vezi sa Tbr. 7. toč. 1. Tarife. Dakle, valjalo je odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 14. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor