Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2427/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, te Gordane Bošković Majerović, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nikši Stančić-Rokotov, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene ŽZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Škarici, odvjetniku iz Zagreba, radi iseljenja, odlučujući o žalbama tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-71/2023-20 od 15. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-71/2023-20 od 15. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom citiranom u izreci odlučeno je:

„Nalaže se tuženoj UZZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iseliti iz stana smještenog u potkrovlju zgrade u [adresa], nacrtne oznake 501, površine 99m2, kojem kao sporedni dio pripada sprema S 63 od 3m2 smještena u prizemlju zgrade, uključujući zemljište i zajedničke dijelove i uređaje zgrade, te ga predati tužitelju NZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u posjed slobodan od ljudi i stvari, kao i nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 986,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2024. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka tuženica je podnijela žalbe osobno, te po punomoćniku, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupka (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) uz prijedlog da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači te tuženici dosudi troškove postupka uvećane za troškove žalbe.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbe.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. U predmetnom postupku tužitelj, kao vlasnik nekretnine, traži iseljenje tuženice, koja je u posjedu iste, čemu se tuženica protivi.

6. U postupku je utvrđeno, a između stranaka nije niti sporno, da je tužitelj upisan kao vlasnik stana i spremišta pobliže opisanih u izreci presude, kao i to da je predmetna nekretnina u isključivom posjedu tuženice.

7. Tuženica se u postupku pozvala na pravo retencije, navodeći da u stanu živi od prvog dana nakon što je taj stan kupljen, da je bila u braku s tužiteljevim sinom MZ od 2012. i brak je razveden prije otprilike 4 godine, a svakako prije ove parnice, da su prvih par godina bili podstanari i tada su krenuli u kupnju predmetnog stana. U to vrijeme tužena je bila studentica međutim majka i baka su joj dale svoju ušteđevinu i na taj način htjele pomoći da kupe stan, a radilo se o iznosu od oko 90.000,00 eur pa do 100.000,00 eur, s kojima je tužena raspolagala na način da je taj iznos u nekoliko etapa davala svom suprugu. Sporni stan je kupljen na javnoj dražbi, tužitelj je tada bio odvjetnik i on je licitirao za kupnju, iako su, prema iskazu tuženice, sredstva bila njezina i suprugova, da je bilo planirano da se kupi stan za maksimalno 120.000,00 eur, no ovaj stan je koštao više, pa je bio dogovor da svekrva za razliku cijene podigne kredit. U svakom slučaju tužena je tužitelju vjerovala i nije propitivala to što je on naveden kao kupac. U to vrijeme živjela je kao studentica od mirovine koju je ostvarivala po ocu i rente koju je dobivala od osiguravajućeg društva. Iskazala je i da je nekretnina bila u izrazito derutnom stanju i stan je trebalo urediti, pa je ulagala u renoviranje i namještaj. Ta ulaganja bila su 2015. godine nakon što je stan kupljen, baka i mama su joj novčano pomagale jer tada još nije radila. Čitavu adaptaciju vodila je firma Zagrebgradnja, čiji je direktor bio tužiteljev prijatelj, a tužena je suprugu davala novac kako god bi taj novac skupila, nema račune niti materijalne dokaze, ali adaptacija je izvršena njihovim sredstvima. Namještaj su radili po mjeri i kupovali ga na rate, a suprug osim roštilja i nekoliko lampi u tu nekretninu nije uložio ništa, odnosno lampe je kupio tužitelj. U svakom slučaju bračna zajednica je prestala, suprug je udaljen iz obitelji zbog obiteljskog nasilja i imao je zabranu prilaska tuženoj, kao i mjeru udaljenja iz doma, u stanu tužena sada živi sama s djecom i radi se o jedinoj nekretnini i jedinom domu. Djeca su starosti 11 i 6 godina, a prema odluci suda žive s tuženom, te u školu i vrtić idu u [adresa] i vezani su za predmetni stan, kao i tužena.

7.1. Tuženica je zaposlena u agenciji za nekretnine Eurovilla kao asistent i plaća joj iznosi 700,00 eura, dok bivši suprug alimentaciju od 400,00 eura plaća neredovito i tužena se trudi naplatiti je ovrhama. Zdrava je, a prije nekoliko godina podigla je kredit da podmiri nagomilane troškove života, za što joj rata iznosi 400,00 eura.

8. Prvostupanjski sud ocijenio je takav iskaz tuženice, te se u obrazloženju navodi da je povjerovao iskazu tužene u dijelu u kojem navodi da u predmetnom stanu živi od prvog dana nakon što je taj stan kupljen pa sve do danas, ali smatra neživotnim i nelogičnim da bi djevojka od 25 godina isključivo vlastitim sredstvima kupila i uredila tako skupu i vrijednu nekretninu, jer je za pretpostaviti, da je imala sav taj novac, da bi joj mama i baka kupile stan na njeno ime. Upravo suprotno, sud smatra sa se moralo raditi o nastojanju roditelja da riješe stambeno pitanje mladom bračnom paru s djecom, i to u razdoblju u kojem je tužena još studirala a djeca su bila sasvim mala, pri čemu je vjerojatno da je nekim iznosom pomogla i tuženičina majka.

9. Pravilno je i po mišljenju ovog suda ocijenjen navedeni iskaz tuženice, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, kada je sud zaključio da nije bilo moguće utvrditi osnovanost navoda tužene da su ukupnu kupoprodajnu cijenu i kompletno uređenje toga stana platile njezina mama i baka.

10. Naime, osim iz iskaza tužene navedeno ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza, spisu ne prileži niti jedan račun, bankovni izvod ili bilo kakva potvrda o plaćanju na ime tužene, a tužena tijekom postupka nije predložila saslušanje niti jednog svjedoka, pa čak niti mame i bake koje su taj, doista značajni novčani iznos od gotovo 100.000,00 EUR, navodno dale.

11. Tužitelj je, s druge strane, u spis priložio dokaz da je 6.2.2015., dakle u propisanom roku prije održavanja dražbenog ročišta u postupku prvostupanjskog suda posl. br. Ovr-1486/13 dana 16. veljače 2015., sa svog tekućeg kunskog računa uplatio osiguranje za sudjelovanje na dražbi u iznosu od 99.974,40 kuna, te da je 13.3.2015. s tog računa na račun Općinskog građanskog suda u Zagrebu uplaćen iznos kupovnine umanjeno za jamčevinu od 950.100,00 kuna, kako je to određeno prethodno citiranim rješenjem od 16. veljače 2015., nakon čega je 27.3.2015. donesen zaključak o predaji nekretnine tužitelju kao kupcu.

12. U odnosu na navode žalbe tuženice koju osobno podnosi da je tužbeni zahtjev nejasan i nepotpun jer ne sadrži zemljišnoknjižnu oznaku nekretnine valja reći da između stranaka u postupku nije bilo sporno o kojoj se nekretnini radi a ista je dovoljno precizno određena da bi presuda bila podobna za ovrhu.

13. Nadalje, prethodno navedene činjenice o načinu financiranja kupnje stana, u situaciji kada tuženica osim svog iskaza nije predložila dokaze na okolnost da bi stan kupila novcem dobivenim od mame i bake, dok je tužitelj priložio dokaze o isplati kupovnine sa njegovog računa kod banke, sud je utvrdio na temelju pravilne ocjene dokaza, te o istom dao i valjane razloge, radi čega nije ostvarena niti bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11., kao niti one iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7. i 8. ZPP, na koje se ukazuje u žalbi. U situaciji kada je tuženica u vrijeme kupnje stana bila studentica s prihodima od mirovine iza pok. oca, kada nije navela niti točne iznose niti vrijeme kada ih je navodno primila od mame i bake (a stan je kupljen jednokratnom uplatom po pravilima ovršnog postupka), niti bilo kakav dokaz na okolnost darovanja tako značajnih iznosa, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da takvi navodi tuženice nisu vjerodostojni.

14. Nije pri tom osnovan žalbeni prigovor da tužitelj ne bi osporio njezine navode radi čega nije imala potrebe iste dokazivati, jer je tužitelj u podnesku od 27. siječnja 2023., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, a u kojem je tuženica navela da je u kupnju i uređenje stana uložila znatna vlastita sredstva, naveo da je snosio u cijelosti trošak stjecanja i uređenja sporne nekretnine, te je priložio dokaze za isto (prethodno citirano rješenje i zaključak te izvode iz financijske dokumentacije, ponudu FERO- TERM od 14.5.2015., po potrebi pribava podataka od kartične kuće ako sud isto ocijeni bitnim).

14.1. Tužitelj je dakle, suprotno navodima žalbe tuženice, osporio sve njezine navode i prigovor prava retencije, te priložio dokaze da je upravo on, a ne tuženica, financirao kupnju i uređenje nekretnine.

15. Radi toga je sud pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP, kada je ocijenio da tuženica nije dokazala svoje tvrdnje da bi sudjelovala u kupnji i uređenju nekretnine, te da bi joj zato pripadalo pravo zadržanja.

15.1. Tuženica se pri tom poziva i na institut bračne stečevine, iako izričito navodi da njezin suprug, sin tužitelja, nije ništa uložio u nekretninu osim jednog roštilja, pa su takvi navodi, posebno u odnosu na samog tužitelja, pravno irelevantni.

16. Radi toga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda, da tuženica nije dokazala bilo kakva ulaganja u nekretninu koja bi joj davala pravo zadržanja, a posebno stjecanja suvlasništva, koji prigovor nije precizirala po visini, dapače, ona ni sama ne zna koji iznos je uložila u kupoprodajnu cijenu, a koji u uređenje stana.

17. Radi toga je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, dalje: ZV) prema kojem vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar, da mu ona preda svoj posjed te stvari, koje pravo ne zastarijeva, te čl. 162. st. 1. ZV, kojim je propisano da je za ostvarenje tog prava vlasnik dužan dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu, čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno, dok tuženica nije dokazala da bi imala pravo koje bi je ovlastilo na posjedovanje stvari u smislu čl. 163. ZV, kada je tužbeni zahtjev prihvaćen.

18. Tuženica se tijekom postupka i u žalbama pozvala na svoje pravo na dom.

19. Prvostupanjski sud je ispitao navedeni prigovor, imajući na umu da je prema odredbi čl. 34. stav. 1. Ustava Republike Hrvatske - dom nepovrediv, dok sukladno daljnjoj odredbi čl. 16. st. 2. Ustava svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, te da je pravo na dom zaštićeno i člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (dalje: Konvencija - NN - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 ) koju je Republika Hrvatska ratificirala 7.11.1997.g. i koja je od tog datuma sastavni dio unutarnjeg poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj snazi - iznad hrvatskih zakona te su je sva državna tijela Republike hrvatske dužna izravno primjenjivati. Citirana odredba čl. 8. st. 1. Konvencije proklamira da svatko ima pravo na poštivanje (....) doma, te da se sukladno st. 2. istog javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

20. Tako je sud zaključio, uvažavajući činjenicu da tužena u predmetnoj nekretnini stanuje gotovo 10 godina te da s njom živi njezino dvoje djece, da se može uzeti da je tužena kroz to razdoblje s predmetnom nekretninom razvila dovoljno trajne i stvarne veze da istu može smatrati svojim domom.

21. Stoga je u prvom redu, a radi ocjene da li bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako je postavljen od strane tužitelja predstavljalo miješanje države (ovdje suda) u tuženičino pravo na dom, potrebno odgovoriti da li bi takvo miješanje bilo opravdano, odnosno da li bi u smislu čl. 34. st. 1. u svezi s mjerodavnim dijelom čl. 35. i čl. 16. Ustava RH te čl. 8. st. 2. Konvencije, bilo u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju sud smatra da bi miješanje tužitelja bilo zakonito jer je isti upisan kao vlasnik stana, što tijekom postupka nije bilo sporno, slijedom čega se radi o osobi čije vlasništvo također štiti Ustav Republike Hrvatske, kao što štiti i tuženičino pravo na dom, pa on u svakom slučaju ima interes ustrajati u tome da svoju nekretninu dobije u posjed slobodnu od osoba i stvari koje kao vlasnik tamo ne želi.

22. Daljnje pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti jest da li bi takvo miješanje države u pravo na dom imalo cilj koji bi bio legitiman, dakle, da li miješanje države u smislu usvajanja tužbenog zahtjeva za iseljenjem tužene bilo provedeno "radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih".

23. U odnosu na to pitanje pravilno je uzeo u obzir da je tužitelj kao vlasnik privatna osoba, pa u konkretnom slučaju dakle postoje dva suprotstavljena privatna interesa, u kojem slučaju sud presuđuje između prava vlasništva jedne privatne osobe i prava na dom druge privatne osobe. Po mišljenju suda u konkretnom slučaju prevaga je svakako na privatnom vlasništvu tužitelja, kao primarnom i nepovredivom pravu zajamčenom Ustavom RH, pri čemu sud posebno cijeni činjenicu da je tužena s druge strane osoba mlađe životne dobi (34 godine), u naponu životne i radne snage, zdrava, radno sposobna, obrazovana, u stalnom radnom odnosu, pa svakako postoji legitiman cilj umiješati se u njezino pravo na dom, sve radi zaštite prava vlasništva tužitelja, jer se ne radi o posebno ranjivoj ili osjetljivoj društvenoj skupini.

24. Konačno, pitanje na koje valja odgovoriti jest i to da li bi mjera za iseljenje tužene bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu čl. 16. st. 2 Ustava RH i čl. 8 st. 2. Konvencije. Dakle, potrebno je ocijeniti postoji li dovoljni stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario. U konkretnom slučaju sud smatra da je mjera za iseljenjem tužene razmjerna cilju koji se želi postići, odnosno nužna je u demokratskom društvu, uzimajući u obzir nepovredivost privatnog vlasništva, za koje je i sama tužena znala, odnosno bila je svjesna od prvoga dana da živi u nekretnini koja je upisana kao vlasništvo njezinog svekra.

25. Konačno valja istaknuti i to da tužena nije dokazala ni tvrdila da išta tužitelju išta plaća na ime korištenja stana, a čak nije niti relevantnom dokumentacijom dokazala da nema u vlasništvu drugih nekretnina, da je nesposobna za privređivanje, odnosno bilo koju činjenicu na temelju koje bi sud zaključio da bi bilo nerazmjerno i društveno neprihvatljivo iseliti je. Upravo suprotno, sud drži da bi priznavanje tuženoj kao mladoj, zdravoj, obrazovanoj i radno sposobnoj osobi, prava na dom značilo nametnuti prekomjerni teret tužitelju.

26. Neosnovano se pri tom prigovara da ne bi bilo moguće utvrđivati negativnu činjenicu (o tome da tuženica nema drugih nekretnina ili da je nesposobna za privređivanje) jer je takve činjenice moguće (i jednostavno) dokazati izvodom iz odgovarajućih registara.

27. Činjenica, da je tuženica mlada osoba te je tužitelj znatno boljeg imovnog stanja od nje, te da iseljenje tuženice znači i iseljenje dvoje mldb. djece, koja su tužiteljevi unuci, nemaju pravni značaj u prethodno opisanoj situaciji.

27.1. Odluke Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava, na koju se tuženica poziva u žalbi, donesene su u situaciji kada je vlasnik stana bila država, a ne privatna osoba, dakle u drugačijoj činjeničnoj situaciji.

28. U postupku između privatnopravnih osoba, o čemu se i radi u predmetnom slučaju, mehanizmi ocjene - vaganja suprotstavljenih privatnih interesa stranaka, u pravilu su već utjelovljeni u domaćem zakonodavstvu koje propisuje odgovarajuće pravne lijekove i postupke koje je privatna osoba dužna poduzeti odnosno pokrenuti radi zaštite prava na dom, pa u takvom postupku nije uvijek nužno da neovisni sud važe te interese. Potreba ocjene - vaganja interesa ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Ipak, i onda kada se u privatnopravnim odnosima važu interesi, miješanje u pravo na poštivanje doma rijetko pada na testu opravdanosti odnosno za miješanje se najčešće utvrdi da je nužno u demokratskom društvu i da je razmjerno legitimnom cilju koji se miješanjem nastoji postići. U pravilu se zaključi da preteže vlasnički privatni interes nad pravom na dom, kao u konkretnom slučaju.

29. Kada je riječ o privatnopravnim odnosima, kao što je u predmetnom slučaju, država ima pozitivnu obvezu zaštititi ustavno i konvencijsko pravo vlasništva (fizičke ili pravne) osobe od nezakonitog posezanja trećih privatnih osoba u to pravo, osim ako je riječ o posezanju koje je utemeljeno na zakonu, koje je u općem ili javnom interesu i koje je nužno u demokratskom društvu.

30. Tuženica u postupku nije dokazala valjani pravni temelj posjedovanja, a prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije došlo do povrede članka 8. stavka 1. Konvencije.

31. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, a budući da nisu ostvarene niti bitne povrede odredaba ZPP na koje ovaj sud, na temelju čl. 365. st. 2., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 14. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić