Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2999/2022-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenka Grgić, kao predsjednika vijeća, Marijana Vugića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Đaković Vranković, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Boris Jug, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi plateža, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8746/2021-34 od 5. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2025., istog dana

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8746/2021-34 od 5. srpnja 2022.

II Odbija se tuženi sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju AR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 79.720,20 kune, sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 52,63 kn tekućom od 1.10.2005. do isplate

- na iznos od 45,86 kn tekućom od 28.10.2005. do isplate

- na iznos od 49,75 kn tekućom od 1.11.2005. do isplate

- na iznos od 50,45 kn tekućom od 1.12.2005. do isplate

- na iznos od 36,12 kn tekućom od 1.1.2006. do isplate

- na iznos od 29,65 kn tekućom od 1.2.2006. do isplate

- na iznos od 2,39 kn tekućom od 1.3.2006. do isplate

- na iznos od 102,60 kn tekućom od 1.11.2008. do isplate

- na iznos od 117,43 kn tekućom od 1.1.2009. do isplate

- na iznos od 137,71 kn tekućom od 1.2.2009. do isplate

- na iznos od 147,93 kn tekućom od 1.3.2009. do isplate

- na iznos od 123,66 kn tekućom od 1.4.2009. do isplate

- na iznos od 120,14 kn tekućom od 1.5.2009. do isplate

- na iznos od 82,08 kn tekućom od 1.6.2009. do isplate

- na iznos od 48,60 kn tekućom od 1.7.2009. do isplate

- na iznos od 60,28 kn tekućom od 1.8.2009. do isplate

- na iznos od 85,13 kn tekućom od 1.9.2009. do isplate

- na iznos od 70,96 kn tekućom od 1.10.2009. do isplate

- na iznos od 57,16 kn tekućom od 1.11.2009. do isplate

- na iznos od 88,85 kn tekućom od 1.12.2009. do isplate

- na iznos od 118,86 kn tekućom od 1.1.2010. do isplate

- na iznos od 150,46 kn tekućom od 1.2.2010. do isplate

- na iznos od 142,17 kn tekućom od 1.3.2010. do isplate

- na iznos od 195,38 kn tekućom od 1.4.2010. do isplate

- na iznos od 181,67 kn tekućom od 1.5.2010. do isplate

- na iznos od 208,42 kn tekućom od 1.6.2010. do isplate

- na iznos od 359,11 kn tekućom od 1.7.2010. do isplate

- na iznos od 324,82 kn tekućom od 1.8.2010. do isplate

- na iznos od 453,47 kn tekućom od 1.9.2010. do isplate

- na iznos od 359,45 kn tekućom od 4.10.2010. do isplate

- na iznos od 334,57 kn tekućom od 1.11.2010. do isplate

- na iznos od 489,79 kn tekućom od 1.12.2010. do isplate

- na iznos od 470,84 kn tekućom od 24.1.2011. do isplate

- na iznos od 516,17 kn tekućom od 1.2.2011. do isplate

- na iznos od 526,37 kn tekućom od 1.3.2011. do isplate

- na iznos od 476,40 kn tekućom od 1.4.2011. do isplate

- na iznos od 525,42 kn tekućom od 6.5.2011. do isplate

- na iznos od 661,73 kn tekućom od 1.6.2011. do isplate

- na iznos od 640,53 kn tekućom od 4.7.2011. do isplate

- na iznos od 974,58 kn tekućom od 3.8.2011. do isplate

- na iznos od 975,64 kn tekućom od 5.9.2011. do isplate

- na iznos od 711,30 kn tekućom od 5.10.2011. do isplate

- na iznos od 697,04 kn tekućom od 7.11.2011. do isplate

- na iznos od 684,61 kn tekućom od 1.12.2011. do isplate

- na iznos od 723,82 kn tekućom od 4.1.2012. do isplate

- na iznos od 765,75 kn tekućom od 1.2.2012. do isplate

- na iznos od 767,02 kn tekućom od 1.3.2012. do isplate

- na iznos od 738,29 kn tekućom od 4.4.2012. do isplate

- na iznos od 745,10 kn tekućom od 4.5.2012. do isplate

- na iznos od 776,45 kn tekućom od 4.6.2012. do isplate

- na iznos od 754,79 kn tekućom od 3.7.2012. do isplate

- na iznos od 754,38 kn tekućom od 2.8.2012. do isplate

- na iznos od 735,53 kn tekućom od 1.9.2012. do isplate

- na iznos od 706,19 kn tekućom od 1.10.2012. do isplate

- na iznos od 747,07 kn tekućom od 9.11.2012. do isplate

- na iznos od 734,77 kn tekućom od 5.12.2012. do isplate

- na iznos od 747,57 kn tekućom od 3.1.2013. do isplate

- na iznos od 706,24 kn tekućom od 6.2.2013. do isplate

- na iznos od 733,73 kn tekućom od 1.3.2013. do isplate

- na iznos od 742,02 kn tekućom od 1.4.2013. do isplate

- na iznos od 725,75 kn tekućom od 1.5.2013. do isplate

- na iznos od 677,62 kn tekućom od 1.6.2013. do isplate

- na iznos od 645,52 kn tekućom od 3.7.2013. do isplate

- na iznos od 674,22 kn tekućom od 1.8.2013. do isplate

- na iznos od 697,56 kn tekućom od 3.9.2013. do isplate

- na iznos od 731,33 kn tekućom od 2.10.2013. do isplate

- na iznos od 713,43 kn tekućom od 4.11.2013. do isplate

- na iznos od 724,91 kn tekućom od 2.12.2013. do isplate

- na iznos od 723,32 kn tekućom od 3.1.2014. do isplate

- na iznos od 724,48 kn tekućom od 3.2.2014. do isplate

- na iznos od 742,57 kn tekućom od 1.3.2014. do isplate

- na iznos od 733,28 kn tekućom od 1.4.2014. do isplate

- na iznos od 717,32 kn tekućom od 7.5.2014. do isplate

- na iznos od 698,99 kn tekućom od 5.6.2014. do isplate

- na iznos od 717,23 kn tekućom od 4.7.2014. do isplate

- na iznos od 733,38 kn tekućom od 1.8.2014. do isplate

- na iznos od 756,59 kn tekućom od 1.9.2014. do isplate

- na iznos od 754,53 kn tekućom od 1.10.2014. do isplate

- na iznos od 766,19 kn tekućom od 1.11.2014. do isplate

- na iznos od 782,94 kn tekućom od 1.12.2014. do isplate

- na iznos od 776,11 kn tekućom od 1.1.2015. do isplate

- na iznos od 785,60 kn tekućom od 1.2.2015. do isplate

- na iznos od 785,60 kn tekućom od 1.3.2015. do isplate

- na iznos od 785,60 kn tekućom od 1.4.2015. do isplate

- na iznos od 785,60 kn tekućom od 5.5.2015. do isplate

- na iznos od 785,60 kn tekućom od 1.6.2015. do isplate

- na iznos od 785,60 kn tekućom od 1.7.2015. do isplate

- na iznos od 785,60 kn tekućom od 1.8.2015. do isplate

- na iznos od 785,60 kn tekućom od 1.9.2015. do isplate

- na iznos od 785,60 kn tekućom od 1.10.2015. do isplate

- na iznos od 785,60 kn tekućom od 1.11.2015. do isplate

- na iznos od 785,60 kn tekućom od 1.12.2015. do isplate

- na iznos od 785,60 kn tekućom od 1.1.2016. do isplate

- na iznos od 1.016,05 kn tekućom od 1.2.2016. do isplate

- na iznos od 1.058,42 kn tekućom od 1.3.2016. do isplate

- na iznos od 1.005,70 kn tekućom od 1.4.2016. do isplate

- na iznos od 982,70 kn tekućom od 1.5.2016. do isplate

- na iznos od 961,91 kn tekućom od 1.6.2016. do isplate

- na iznos od 1.026,51 kn tekućom od 1.7.2016. do isplate

- na iznos od 1.016,82 kn tekućom od 1.8.2016. do isplate

- na iznos od 983,88 kn tekućom od 1.9.2016. do isplate

- na iznos od 1.023,21 kn tekućom od 1.10.2016. do isplate

- na iznos od 1.031,43 kn tekućom od 1.11.2016. do isplate

- na iznos od 1.053,24 kn tekućom od 1.12.2016. do isplate

- na iznos od 1.080,21 kn tekućom od 1.1.2017. do isplate

- na iznos od 1.070,42 kn tekućom od 1.2.2017. do isplate

- na iznos od 1.053,81 kn tekućom od 1.3.2017. do isplate

- na iznos od 1.049,52 kn tekućom od 1.4.2017. do isplate

- na iznos od 1.015,52 kn tekućom od 1.5.2017. do isplate

- na iznos od 977,09 kn tekućom od 1.6.2017. do isplate

- na iznos od 962,00 kn tekućom od 1.7.2017. do isplate

- na iznos od 840,54 kn tekućom od 1.8.2017. do isplate

- na iznos od 817,68 kn tekućom od 1.9.2017. do isplate

- na iznos od 856,50 kn tekućom od 1.10.2017. do isplate

- na iznos od 821,62 kn tekućom od 1.11.2017. do isplate

- na iznos od 822,48 kn tekućom od 1.12.2017. do isplate

- na iznos od 804,68 kn tekućom od 2.1.2018. do isplate

- na iznos od 786,18 kn tekućom od 1.2.2018. do isplate

- na iznos od 819,33 kn tekućom od 1.3.2018. do isplate

- na iznos od 755,75 kn tekućom od 3.4.2018. do isplate

- na iznos od 696,06 kn tekućom od 1.5.2018. do isplate

- na iznos od 802,64 kn tekućom od 1.6.2018. do isplate

- na iznos od 781,72 kn tekućom od 1.7.2018. do isplate

- na iznos od 798,28 kn tekućom od 6.8.2018. do isplate

- na iznos od 875,39 kn tekućom od 3.9.2018. do isplate

- na iznos od 861,54 kn tekućom od 3.10.2018. do isplate i to od 1.10.2005. do 31.7.2008. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.08.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do plateža po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 13.869,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 5. srpnja 2022. godine do plateža, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23.- dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, uz dosudu troška prvostupanjskog postupka i trošak žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Prvostupanjski sud u bitnom zaključuje da su stranke dana 15. srpnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.300,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja s time da je čl. 7. tog Ugovora o kreditu ugovoreno da tužitelj je u obvezi povrat iznosa kredita u valutnoj klauzuli u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiroračuna banke za CHF.

6. Prvostupanjski sud pozivom na donesenu pravomoćnu odluku u povodu tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je presuđeno da je tuženik, među ostalim bankama, u razdoblju od 2004. pa do 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora banka nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pruža tužitelju traženu pravnu zaštitu otklanjajući prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača te otklanjajući prigovor tuženika da je nastupila zastara njegovoga potraživanja.

7. Ova odluka i utvrđenje suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, ali se ističe i sljedeće.

8. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredaba čl. 324. st. 1. ZOO.

9. Potrebno je ukazati na meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

10. U konačnici je, kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne obje predmetne ugovorne odredbe, i ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.

11. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

12. Predmetna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", spomenutim odlukama viših sudova ocijenjena je nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, - te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

13. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

14. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci pobijane presude.

15. Također, nisu prihvatljiva pravna shvaćanja tuženika kako osporeni dio predmetnog ugovora nije ništetan. O tome je odlučeno u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. A ta odluka svojim utvrđenjima veže sud i kad odlučuje o pojedinačnoj tužbi, slijedom odredbe čl. 502.c ZPP.

16. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 104 st. 1. ZOO/91 koji glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

17. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u izreci osporene presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaka.

18. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, kog tuženik i u žalbi opetovano ističe, sud prvog stupnja ga je pravilno ocijenio neosnovanim. To iz razloga, što je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dana 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502. a ZPP, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (misli se na shvaćanja u predmetu Rev-2245/2017-2 i ono na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

20. U predmetnom slučaju tužitelj je ustao s tužbom 22. siječnja 2020. godine, a s obzirom na ono gore rečeno, zastara je za restitucijski zahtjev zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018. Dakle opći zastarni rok od 5 godina nije protekao prije utuženja za ovu osnovu, pa to i u odnosu na kamatu koja je akcesorno glavnom potraživanju.

21. O tijeku zateznih kamata sud je prvog stupnja odlučio pravilno primijenivši odredbu iz čl. 277. st. 1. ZOO/91 u svezi s čl. 214. ZOO/91. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bio nepošten jer su mu, kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nerazmjera u davanjima. To je zapravo presuđena stvar u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. gdje je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kako zatezne kamate teku od dana stjecanja. Vještačenjem je utvrđeno kad je stečen pojedini dio utuženog zbirnog iznosa.

22. Slijedom navedenog i neosnovani su navodi žalbe koji ističu da nisu jasni razlozi za usvajanje prvih sedam alineja iz točke I izreke prvostupanjske presude obzirom da su isti zastarjeli prije tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4. travnja 2012.

23. Tuženik je u tijeku postupka, a to i ponavlja u žalbi, i isticao da tužitelj nema svojstvo potrošača.

24. Ovaj sud ukazuje da prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 76/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj profesionalnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

25. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućem sudskom praksom suda Europske unije, u vezi svojstva potrošača postoji stabilna praksa suda Europske unije koji je istaknuo da pojam potrošača treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivni položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih.

26. Stoga su samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti i svrhe i neovisno o njoj s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđeni u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.

27. Pri tome je i navedeno da posebna zaštita nije opravdana ni u slučaju ugovora kojim je, pa bio to i u budućnosti, cilj profesionalna djelatnost, s obzirom na to da određena djelatnost ne gubi svoju profesionalnu prirodu samo zato što je riječ o budućoj djelatnosti.

28. Također je istaknuto da dužnik koji sklopi ugovor o kreditu radi izvođenja obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da o njoj pruža uslugu turističkog smještaja, ne može se smatrati potrošačem u smislu te odredbe, osim ako je obzirom na kontekst transakcije za koju je taj ugovor sklopljen promatrane u cjelini, veza između tog ugovora i te profesionalne djelatnosti tako slaba da je očito da se navedenim ugovorom u biti ostvaruje privatne svrhe, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da to provjeri.

29. Potrebno je odmah istaknuti, u vezi žalbenih navoda, da je u vrijeme sklapanja ugovora bio na snazi ZZP/03, a ne i druge izmjene i dopune tog Zakona kako je navedeno u pobijanoj prvostupanjskoj presudi, kao što, a obzirom da je ugovor o kreditu zaključen 2005. godine, da su tada bile u primjeni odredbe ZOO/91, no pogrešno pozivanje ili ne pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava nije bio od utjecaja na zakonitost i pravilnost odluke glede tereta dokaza statusa potrošača. Ovaj sud upućuje na zaključak usvojen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. kada je zauzeto stajalište da u situaciji kao što je ova tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

30. Prije svega valja ukazati na to da je tužitelj sklopio ugovor o namjenskom kreditu kao fizička osoba a ne kao ovlašteni predstavnik tvrtki koje su bile registrirane na njegovo ime s time da je u čl. 6. kao namjena kredita navedena adaptacija kuće.

31. Odgovaraju navodi tuženika da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pa sve do 2012. godine na adresi tužitelja bio registrirano sjedište društva Frljak promet d.o.o. čiji je tužitelj bio osnivač i direktor, da je od 1993. godine registrirano sjedište društva FD Trans d.o.o. čiji je tužitelj također osnivač i direktor, i koji danas posluje, te da je od 2009. godine registrirano sjedište OPG-a AR koje posluje i danas.

32. Iz iskaza tužitelja koji je dva puta saslušan proizlazi da se radi o obiteljskoj kući veličine 500 m2, te da je namjena kredita bila zbog kompletne adaptacije rekonstrukcije kuće uključujući i dizanje potkrovlja, da 50% iznosa kredita je banka direktno plaćala izvođačima radova dok preostali dio kredita je plaćen na njegov račun, ali da su i ta sredstva utrošena na namjenu radi kojih je podignut kredit a to je adaptacija kuće uključujući i dizanje potkrovlja.

33. Pri tome je tužitelj naveo glede poslovanja tvrtke Frljak promet da to poslovanje ustvari nikad nije pokrenuto a glede poslovanja tvrtke FD Trans d.o.o. da se radi o prijevozničkoj tvrtki međutim da vozila te tvrtke se ne nalaze parkirana u dvorištu nego na posebnom parkirnom mjestu. Tužitelj je iskazao, a vezano uz pitanje da li je za obavljanje djelatnosti tih tvrtki koristio prostor za te namjene unutar kuće, naveo je da u vrijeme kada je podigao predmetni kredit imao je prostor u obiteljskoj kući u dnevnom boravku gdje je samo obavljao administrativne poslove vezane uz tu tvrtku, da je na tom dnevnom boravku, kao uostalom i na cijeloj kući, samo promijenio prozore i vrata, s tim da tek 10 godina nakon uzimanja kredita je taj svoj prostor u dnevnom boravku gdje je obavljao administrativne poslove napustio te ga je počeo obavljati u potkrovlju veličine 2,5 x 3 m.

34. Također je naveo da u vrijeme dizanja kredita u kući su živjeli on, supruga, njegovi roditelji te dvoje djece, pa ukoliko sagleda ovakav iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je kredit podigao kao fizička osoba sa svrhom adaptacije kuće, nije osnovano zaključiti da time što je tužitelj samo promijenio prozore i vrata na dnevnom boravku gdje je obavljao administrativne poslove za svoje tvrtke, a što je inače učinio i na cijeloj kući (bilo bi nerazumno da je to samo učinio na dijelu kuće gdje nije obavljao administrativne poslove za svoje tvrtke) da je tužitelj time izgubio status potrošača, kao niti zbog činjenica da je 10 godina nakon uzimanja kredit svoje administrativne poslove iz dnevnog boravka preselio u potkrovlje u prostor veličine 2,5x3 m.

35. Stoga, obzirom na iznos podignutoga kredita pri čemu je, a kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja, dodatno još uloženo 100.000,00 kuna, razumno zaključiti da je tim kreditom tužitelj u biti ostvario privatne svrhe a ne svrhe vezane uz poslovnu djelatnost za profesionalne djelatnosti jer ta veza, iako očito postoji je slaba u odnosu na privatne svrhe koje su ostvarene sredstvima kredita.

36. U vezi informiranosti tužitelja o odredbama ugovora koji su predmet razmatranja ovog suda navodi da i Ustavni sud u svojoj odluci U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. godine a kada je razmatrao prigovore banaka o saslušanju zaposlenika banaka u kolektivnom sporu na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama u postupku sklapanja ugovora, prihvatio, imajući u vidu narav i predmet kolektivnog spora, da ti dokazi nisu morali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bili predmetom kolektivnog ugovora, odnosno nisu predstavljali odlučne dokaze koji bi utjecali na njihov ishod ili pravičnost. Stoga je utvrđeno da načelo procesne ravnopravnosti nije dovedeno u pitanje jer iskazi potrošača na kojima su se temeljile presude u kolektivnom sporu, izvedeni radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka) nisu upotrijebljeni radi utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koje okolnosti su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika.

37. Također, Ustavni sud je u svojoj odluci poslovni broj U-III-482/2010 od 1. listopada 2015. godine naglasio da ako se odluka o nepoštenosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorima) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informativnog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti odredaba konkretnog ugovora.

38. Ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuću obavijest o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presude iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u ni jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

39. Stoga, banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu je Ustavni sud primijetio da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao, ali u takvim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaje te i takve informacije koje su potrošaču trebale biti dane, ocijeniti od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predložila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

40. Dakle, ukoliko postoje proturječni iskazi na sudu je da primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdi da li su takve obavijesti dane, te ako jesu da li su bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", a sve imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama.

41. Odgovara da je dostavio u spis (list 97) uputstvo koje je očito upućeno zaposlenicima tuženika iz kojeg, između ostalog, proizlazi da su zaposlenici dužni upoznati klijente sa valutnim rizikom – potrebno je upozoriti na dugi rok otplate kredita i s tim u vezi na kretanje tečajeva (ne samo iz godine u godinu već i volatilnost kroz mjesece jer ona utječe na visinu anuiteta u kunama i ukupni iznos koji će klijent platiti tijekom otplate kredita) te izvore prihoda klijenata, kao da razlika u tečaju može kroz godine otplate kredita "pojesti" razliku u kamatama s tim da u konačnici klijent sam odlučuje o valutnom riziku koji preuzima, ali valja reći da iz tog upustva nije razvidna godina kada je isto dato, dakle, da li je ono dato i 2005. godine kada je sklopljen ugovor o kreditu. Saslušan je djelatnik tuženika svjedok VR koja je navela da ona nije konkretno razgovarala sa tužiteljem jer je on bio klijent druge zaposlenice banke, da su u banci postojale smjernice na koji način se krediti moraju nuditi na način da su stranke upozoravane na valutni rizik koji može donijeti valuta CHF (prethodno je navedeno da smjernice koje je tuženik priložio u spis nisu datirane), da su se stranke štoviše i odgovarale od kredita u CHF, kao što je na posebni upit navela da je u momentu zaključenja ugovora rizika nije bio budući da je tečaj bio prihvatljiv ali da su oni ipak skretali pozornost klijentu pretpostavljajući da bi u budućnosti vrijednost valute CHF mogla rasti.

42. S druge strane, saslušani tužitelj je naveo da je ugovor o kreditu pročitao, da je to bio najpovoljniji namjenski kredit i da mu je isti sugeriran upravo kao najpovoljniji od strane banke.

43. Dakle, u konkretnoj situaciji, kada smjernice za obavijesti klijentima u vezi valutne klauzule nisu datirane da bi se moglo provjeriti iskaz saslušanoga svjedoka o davanju obavijesti strankama o riziku mijenjanja tečaja na više, dakle, da u vrijeme sklapanja ugovora 2005. godine je postojala takva obveza djelatnika banke, zatim, kad se sagleda da saslušanom svjedoku tužitelj nije bio klijent pa ona nije niti razgovarala s njim, te kad se sagleda iskaz tužitelja da nikakve obavijesti nije dobio nego, naprotiv, da mu je i sugerirano i uzimanje takvoga kredita (koji je prema iskazu svjedoka i tužitelja u to vrijeme bio povoljan) onda je zaključak da tuženik nije dokazao da je tužitelj bio obaviješten o svim rizicima promjene tečaja.

44. Na daljnje žalbene navode valja reći da odgovara da je tužitelj u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu potraživao iznos od 87.921,96 kuna, da bi nakon provedenog vještačenja potraživao iznos od 79.720,20 kuna, dakle, manje nego što je prvotno potraživao pa se ne radi o preinaci tužbe nego se radi o povlačenju jednog dijela tužbe.

45. Vezano uz navode žalbe koji ukazuju na to da bi se ipak radilo o preinaci tužbe iz razloga što je izmijenio svoje potraživanje tako da je pojedino izvorno utužene iznose povisio (npr. preinačenjem zahtjeva traži isplatu od 29,65 sa kamatama od 1.2.2006. umjesto iznosa od 23,62 kune koje potražuje u tužbi) a neke je i dodao, valja reći, kao što je i prethodno navedeno, u konačnici je tužitelj povukao svoju tužbu za jedan dio, a ako bi se i prihvatilo takvo stajalište valja uputiti na pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. kada je zaključeno da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, a što je ovdje slučaj (neprava preinaka, moguća i dopuštena – čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

46. Vezano za daljnje navode žalbe kojima se ističe da se pobijana presuda poziva na čl. 502.c ZPP, međutim da je ta odredba ZPP usvojena 13. svibnja 2011. a stupila je na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU – 1. srpnja 2013., te da se radi o odredbi čl. 49. ZIDZPP ("Narodne novine" br. 57/11), kojim su uvedeni, između ostalog i članci 502.a i 502.c ZPP te da je taj Zakon stupio na snagu osmog dana od objave u Narodnim novinama, te se stoga nema povratno djelovanje u odnosu na ugovore sklopljene 2005. godine, samo valja reći da primjena te odredbe nije odlučna sa stajališta kada je potrošački ugovor sklopljen nego je bitna sa stajališta kada je tužba podnesena, a podnesena je 2020. godine, dakle nakon stupanja na snagu tih odredbi ZIDZPP.

47. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na odluku o parničnom trošku valja reći da odgovara da sukladno odredbi čl. 106.a st. 4. ZPP odvjetnici su dužni podnositi podneske u elektroničkom obliku a po stavku 5. toga članka, ukoliko se to ne učini, sud će mu naložiti u roku od 8 dana da podnesak dostavi u elektroničkom obliku pa tek ako podnositelj ne dostavi podnesak u tom obliku i tom roku, smatrat će se da je podnesak povučen.

48. Sukladno čl. 164. st. 3. ZPP zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, stranke ne mora znati da će se na zakazanom ročištu i završiti raspravljanje koje prethodi odlučivanju o troškovima, pa utoliko nije niti u mogućnosti podnijeti troškovnik u elektroničkom obliku, a osim toga, niti ga je prvostupanjski sud pozvao da u roku od 8 dana podnesak dostavi u elektroničkom obliku pa takva greška suda ne bi mogla ići na teret tužitelja.

49. Nadalje, suprotno navodima žalbe pravilno je prvostupanjski sud za sastav dva podneska i pristup na dva ročišta dosudio zatražene iznose primjenom Tbr. 7.1. i Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14. i 142/12., 107/15. i 37/22.) priznajući pravilno tužitelju trošak za samo one radnje koje su bile potrebne u postupku.

50. Nadalje, odgovara da je ovaj sud u svom rješenju poslovni broj Gž-2503/2021-2 naložio da se o troškovima pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci, a to je upravo i učinio prvostupanjski sud dosudom tužitelju parničnog troška po odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

51. Nadalje, odgovaraju navodi žalbe da je tužiteljica povukla tužbu za jedan dio tužbenog zahtjeva obzirom da nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja u ovoj pravnoj stvari iznos tražbine tužiteljice je bio manji od onog koji je postavljen u tužbi ali se ukazuje na pravno shvaćanje koje je Sud Europske unije izrazio u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

52. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene i bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je temeljem čl. 368. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I.).

53. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II.).

U Zagrebu 14. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Jasenka Grgić