Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-544/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg po punomoći zastupa Marijan Belčić odvjetnik u Osijeku, Martina Divalta 92, protiv tuženice Addiko banka d. d. Zagreb, OIB 14036338777, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju po punomoći zastupa Marija Vujasin odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-474/2024-6 od 7. listopada 2024., u sjednici održanoj dana 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-474/2024-6 od 7. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 4. st. 1 Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005, sklopljen 8. lipnja 2005. između tužitelja i tuženice, potvrđen 13. lipnja 2005. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa u Osijeku broj Ou-751/05 u dijelu odredbe koja glasi: "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorne i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelovima Ugovora, bez zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom" (točka I. izreke), te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju po osnovi promjene kamatne stope iznos od 45,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta pobliže označenih u izreci (točka II. izreke). Pored toga, utvrđena je ništetnom i odredba čl. 4. st. 1 Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005, sklopljen 8. lipnja 2005. između tužitelja i tuženice, potvrđen 13. lipnja 2005. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa u Osijeku broj Ou-751/05 u dijelu odredbe koja glasi…. Obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d. d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća", te naloženo tuženici isplatiti tužitelju po osnovi razlike u tečaju iznos od 822,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta pobliže označenih u izreci (točka III. izreke), kao i parnični trošak od 3.301,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 7. listopada 2024. do isplate (točka IV. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu odbijanjem zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška, podredno, predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 365,59 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tuženica pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, neovisno od toga što zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa ne daje ukupne iznose dosuđene glavnice od 45,71 eura (već 45,74 eura) i 922,95 eura (već 822,93 eura), jer se radi o neznatnoj razlici očito nastaloj zaokruživanjem iznosa pojedinih mjesečnih anuiteta, kao i time što navedena okolnost može imati značenje očite pogreške u pisanju koja se može ispraviti u svako doba u smislu odredbe čl. 342. st.

1. ZPP.

6. Neosnovano tuženica ističe i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1 u vezi čl. 186.b i čl. 325. st. 1. ZPP, ističući da je navedena bitna postupovna povreda počinjena time što je prvostupanjski sud propustio posebnim rješenjem odlučiti o manifestacijskom zahtjevu kojeg je tužitelj istaknuo u tužbi protiv kojeg bi tuženica imala pravo samostalne žalbe, čime da je onemogućio tuženici koristiti se svojim procesnim ovlaštenjima.

7. Naime, neovisno od toga što je tužba od 6. lipnja 2019. postavljena kao stupnjevita u smislu odredbe čl. 186. b. ZPP, jer je tužitelj predložio sudu naložiti tuženici dostaviti dokumentaciju naznačenu u manifestacijskom zahtjevu, te isplatu novčanog iznosa kojeg će odrediti nakon provedenog financijskog vještačenja, propust prvostupanjskog suda da do zaključenja prethodnog postupka donese formalno rješenje o tom dijelu zahtjeva u smislu čl. 325. a st. 1. i 2. ZPP nije utjecao na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer iz podataka predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud faktično prihvatio kao osnovan predmetni zahtjev jer je rješenjem s pripremnog ročišta od 18. srpnja 2022. naložio tuženici dostaviti zatraženu dokumentaciju, kao i da je tuženica dobrovoljno udovoljila zahtjevu tako što je istu dostavila 1. kolovoza 2022., nakon čega je tužitelj je podneskom od 31. kolovoza 2022. odredio visinu zahtjeva.

8. Jednako tako, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, okolnost da je tužitelj, nakon zaključenja prethodnog postupka, podneskom od 30. svibnja 2023. postavio tužbeni zahtjev o kojem je odlučeno pobijanom presudom, nema značenje preinake tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP, jer je tim podneskom po istoj osnovi kao i iz tužbe zahtijevan manji iznos od onog kojeg je tužitelj, do zaključenja prethodnog postupka, zahtijevao podneskom od 31. kolovoza 2022.

9. Nije u pravu tuženica ni kada ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 219. st. 1. ZPP, kojeg nalazi ostvarenim time što prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem tužitelja kojeg je tuženica predložila u odgovoru na tužbu na okolnost da je tužitelj prije sklapanja ugovora bio upozoren na ugovorna prava i obveze pa i glede rizika promjene tečaja CHF tijekom razdoblja otplate kredita u odnosu na prvotno određeni.

10. Naime, iz sadržaja tužbe proizlazi da je tužitelj isto tako predložio izvođenje dokaza svojim saslušanjem ali na suprotstavljene okolnosti u odnosu na okolnosti predložene po tuženici, odnosno da predmetni ugovor ima značaj adhezijskog ugovora unaprijed sastavljenog od strane tuženice, kojemu je pristupio zbog čega se o istom nije pregovaralo pa niti glede spornih dijelova koje su predmet ovog postupka, kao i da tuženica prije i u trenutku sklapanja ugovora tužitelju nije pružila potpunu informiranost o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

11. Pravilno prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem tužitelja, očito time što je iz samog ugovora o kreditu vidljivo da se radi o potrošačkom ugovoru, te da je predmetni ugovor, pa i sporne dijelove, unaprijed formulirala tuženica kao svoj standardni ugovor, pa se o toj odredbi po samoj prirodi stvari nije pojedinačno pregovaralo čime tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj.

12. Stoga se iz iskaza tužitelja ne bi utvrdilo ništa drugo ni novoga osim naprijed navedene činjenice koja proizlazi iz naravi samog ugovora, zbog čega nije došlo do povrede načela jednakosti oružja. Ovo stoga što je tuženica na okolnosti da se ipak o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo mogla predložiti kao adekvatan dokaz samo saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora, od kojeg dokaza je tuženica odustala podneskom od 19. rujna 2024., pa adekvatan dokaz, na okolnosti koje su suprotstavljene tvrdnjama tužitelja, po prirodi stvari ne može biti iskaz samog tužitelja.

13. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

14. Pored toga, suprotno navodima žalbe tuženice, prvostupanjski sud ispitao je sve činjenice od kojih ovisi odluka o zahtjevu koji se ostvaruje u ovom postupku, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, iz kojeg proizlazi:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženice kao kreditor 8. lipnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 5140260452-20110366900/2005, sklopljen 8. lipnja 2005. između tužitelja i tuženice, potvrđen 13. lipnja 2005. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa u Osijeku broj Ou-751/05 kojim je tužitelju odobren i isplaćen namjenski kredit za kupnju osobnog vozila od 14.600 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, uz ugovoreni rok otplate od 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uz valutu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju i uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnoj stopi banke koje se smatraju sastavnim dijelovima ugovora o kreditu, bez posebnog zaključivanja aneksa (čl. 3. i 4. Ugovora),

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

- da je prednica tuženice nakon sklapanja ugovora o kreditu višekratno i jednostrano mijenjala visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da razlika u mjesečnim anuitetima koje su plaćene u odnosu na mjesečne anuitete da kamatna stopa nije bila promjenjiva na naprijed navedeni način u razdoblju otplate kredita, iznosi 45,71 eura, a razlika nastala u isplatama mjesečnih anuiteta primjenom valutne klauzule prema ugovorenom tečaju za CHF i plaćenom iznosi 822,95 eura, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke,

- da su vođeni postupci za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravomoćno okončani presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 13. lipnja 2014. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u kojem je tvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke, i valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- zbog čega utvrđujući da tuženica, glede sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postupila drugačije nego što je to bilo predmet raspravljanja i dokazivanja u navedenom kolektivnom postupku, ocjenjuje da je u ovom postupku vezan naprijed navedenim utvrđenjima iz pravomoćnih presuda proizišlih iz navedenog kolektivnog postupka prema odredbi čl. 502. a st.,1., čl. 502. c ZPP.

- da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je prethodno pripremila prednica tuženica, te se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, čime da je tuženica prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, zaključujući da su time dijelovi predmetnog ugovora nepošteni i ništetni.

15. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u smislu odredbi čl. čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr. – dalje ZZP) te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

15. Kako su navedene odredbe ništetne, a čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja CHF, te kada je prihvatio zahtjev za isplatu iznosa od 45,71 eura i 822,95 eura iz osnove povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom trajanja razdoblja otplate kredita po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (čl. 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

16. Neosnovano tuženica u žalbi ističe prigovor da tužitelj nije dokazao da se utvrđenja iz kolektivnog spora mogu primijeniti u ovom postupku jer u kolektivnom postupku nije sudjelovala prednica tuženice Slavonska banka d. d. koja je u to vrijeme bila samostalni pravni subjekt.

17. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je ugovor sklopljen između tužitelja i prednice tuženice potrošački, te da se pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu. Tome treba dodati u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluke sudova donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pri tome imajući u vidu i odredbu čl. 502.c. ZPP, neovisno od toga što prednica tuženice, na pasivnoj strani nije bila obuhvaćena tužbom u navedenom kolektivnom postupku.

18. Jednako tako, neutemeljen je i žalbeni prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO, kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, jer da je tuženica pošteni stjecatelj, pa da tužitelju slijedom toga pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos tek od podnošenja tužbe.

19. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare na ime povrata preplaćenih anuiteta kredita, ističući da je pogrešan zaključak da bi zastara bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, pogrešno smatrajući da je protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO, računajući od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, jer suprotno žalbenim navodima, ističe se da je u ovom postupku primjenjivo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

20. Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena danom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 13. lipnja 2014., a u ugovorenoj valutnoj klauzuli s danom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 13. lipnja 2018., te kako je tužba kojom je pokrenut ovaj postupak podnesena 6. lipnja 2019., time nije protekao petogodišnji zastarni rok određen čl. 225. ZOO, nastavno čemu je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženice, ocijenivši ga neosnovanim.

21. Nadalje, tuženica osporavajući odluku o obvezi naknade parničnog troška ističe da tužitelju za sastav petog podneska iz točke 26. razloga pobijane presude ne pripada nagrada u punom dosuđenom iznosu, već u skladu s Tbr. 8. toč. 3. Tarife o nagrada i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje Tarifa) prema kojoj za sastavljanje neobrazloženih podnesaka odvjetniku pripada 50% nagrade. Peti podnesak u smislu žalbenih navoda predstavlja podnesak tužitelja od 30. svibnja 2023., iz kojeg proizlazi da se istim tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, te odredio visinu zahtjeva sukladno tom nalazu, izražavajući zahtijevani iznos u obje potrebne valute. Stoga je vidljivo kako navedeni podnesak, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, predstavlja obrazloženi podnesak kojeg ima u vidu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, a ne Tbr. 8. toč. 3. Tarife, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud. Jednako tako, u preostalom dijelu, kojeg tuženica niti ne osporava, pravilna je odluka o parničnom trošku, kako u odnosu na osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i u odnosu na visinu (čl. 155. ZPP).

22. Sukladno naprijed navedenom, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tuženice, neosnovanu žalbe trebalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

23. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke, utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe trebalo je odbiti, jer nisu uspjele sa podnesenom žalbom, imajući u vidu da se troškovi na teret protivne stranke naknađuju prema pravilima o uspjehu u postupku (čl. 154. st. 1. ZPP), koji u ovom žalbenom postupku nije ostvaren.

U Šibenik 14. siječnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić