Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Poslovni broj: Gž-734/2024-3

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Irene Lenić, kao predsjednice vijeća, te Krešimira Biljana kao suca izvjestitelja i Ivice Raguž kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Aleksandru Vlaisavljević, odvjetniku iz Zagreba, Kranjčevićeva 29 protiv prvotužene VB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Kristini Abramović, odvjetnici iz Zagreba Strojarska 10 i drugotuženika UB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po Krešimiru Pejiću, odvjetniku iz Zagreba, Varšavska 16, radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbama tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3892/2022-92 od 24. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe prvo i drugotuženika kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3892/2022-92 od 24. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev prvotužene za naknadom troškova sastava žalbe protiv presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom raskinut je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između parničnih stranaka 17. listopada 2014. (točka I. izreke); određeno je brisanje zabilježbe postojanja ugovora na nekretninama u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u stambenoj zgradi broj 52 u [adresa] odnosno na posebnim dijelovima nekretnine (točka II. izreke); tuženicima je naloženo da tužitelju naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 35.229,22 eura u roku 15 dana (točka III. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka (točka IV. izreke).

2. Pravodobno podnesenom žalbom prvotužena VB (dalje u tekstu prvotužena) pobija prvostupanjsku presudu iz svih razloga sadržanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – dalje u tekstu ZPP) te predlaže drugostupanjskom sudu uvažavanje žalbe i preinaku pobijane presude na način da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka uvećanih za troškove sastava žalbe.

2.1. Napominje da je nakon donošenja prve presude i uvažavanja žalbe tuženika predmet vraćen na ponovni postupak radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja no u ponovljenom postupku nisu utvrđene nove činjenice.

2.2. Pri tome naglašava da iako je na tužitelju teret dokaza upravo su tuženici predlagali saslušanje svjedoka koji imaju saznanja o odlučnim činjenicama međutim prvostupanjski sud ih nije saslušao a za to ne daje valjano obrazloženje. Naime pobijana presuda temelji se isključivo na personalnim dokazima odnosno iskazima svjedoka i stranaka koji su u bitnom kontradiktorni i u takvoj situaciji je neprihvatljivo da prvostupanjski sud odbija saslušati svjedoke BB i ŠB.

2.3. Kao razlog odbijanja ovog dokaznog prijedloga prvostupanjski sud navodi da su stranke dužne pribaviti točne adrese svjedoka no pri tome se ne poziva niti na jednu zakonsku odredbu.

U konkretnom slučaju je postojalo dovoljno podataka da sud na brz i jednostavan način provjeri i utvrdi adrese predloženih svjedoka pri čemu napominje da je tužitelj za svjedoka ŠB rekao da je isti teško bolestan i da se nalazi u Zadru što ukazuje na to da tužitelj ima saznanja o adresi ovoga svjedoka ali nije mu u interesu da isti bude saslušan.

2.4. U pogledu dopunskog saslušanja svjedoka KB na ročištu na kojem punomoćnici tuženika nisu mogli nazočiti napominje da u predmetu koji traje više godina još jedno ročište ne bi bitno utjecalo na ukupno trajanje postupka. Osim toga prvotužena ukazuje na podnesak koji je upućen nakon zaključenja glavne rasprave a iz kojeg nedvojbeno proizlazi nužnost preotvaranja glavne rasprave jer isti dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza tužitelja i svjedoka a prvenstveno svjedokinje RB.

2.5. Prvotužena navodi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju strogo formalan pravni posao koji obvezuje ne samo davatelja već i primatelja uzdržavanja tako da su i razlozi za raskid ugovora strogo propisani i nije prihvatljivo u konkretnom slučaju da se ugovor raskida iz razloga što se primatelj uzdržavanja u jednom trenutku predomislio i opstruirao davatelje uzdržavanja u ispunjavanju obveza želeći isprovocirati raskid ugovora.

Razloge za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju treba tumačiti restriktivno tj. ova vrsta ugovora se može raskinuti samo kada je doista nedvojbeno i izvan svake sumnje utvrđeno da su za to ispunjeni zakonski razlozi.

Pri tome pogoršanje i poremećaj odnosa nije dovoljan razlog za raskid ugovora jer je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom provedenih dokaza trebao utvrditi da je do prestanka davanja uzdržavanja od strane tuženika došlo isključivom krivnjom tužitelja kao primatelja uzdržavanja.

2.6. Prvotužena nadalje navodi da prvostupanjski sud nekritički i bez uporišta u materijalnim dokazima prihvaća navode tužitelja kao logične, životne i uvjerljive a s druge pak strane ne prihvaća navode i tvrdnje tuženika pri čemu za ovakav svoj stav ne daje valjano obrazloženje.

Stav suda da je tužitelj pokušavao privoliti tuženike da nastave s ispunjavanjem obveza iz ugovora također nema uporišta u dokazima koji su priloženi u spisu pri čemu ignorira činjenicu da je tužitelj više puta odbio pismene i usmene pokušaje tuženika u pružanju skrbi.

3. Drugotuženik EB (dalje u tekstu drugotuženik) je također uložio pravodobne žalbe protiv prvostupanjske presude (11. i 12. lipnja 2024.) koje su sadržajno iste pobijajući prvostupanjsku presudu iz svih razloga sadržanih u članku 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže drugostupanjskom sudu uvažavanje žalbe i preinaku pobijane presude na način da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev a podredno ukidanje iste i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

3.1. Napominje kako je u ovosudnom ukidbenom rješenju jasno navedeno da sama činjenica poremećenosti odnosa u situaciji kada stranke nisu ugovorile zajednicu života ne može biti razlog za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanja kao niti u slučaju kada su davatelji uzdržavanja onemogućeni u ispunjavanju svojih obveza od strane primatelja uzdržavanja.

3.2. Kao i prvotužena i drugotuženik navodi da se radi o strogo formalnom pravnom poslu te da je tužitelj kao primatelj uzdržavanja jasno i izričito upozoren na svoja prava i obveze.

Stroga zakonska forma nije propisana samo radi zaštite primatelja uzdržavanja već i radi zaštite davatelja uzdržavanja tako da je raskid ovakve vrste ugovora moguć samo iznimno odnosno primatelj uzdržavanja nema pravo da se jednostavno predomisli i odustane od ugovora a što proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja pod pretpostavkom da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio provedene dokaze.

3.3. Ponavlja da prvostupanjski sud nekritički prihvaća iskaz tužitelja pri čemu napominje da su tuženi solidarno preuzeli obveze iz ugovora odnosno kao davatelji uzdržavanja su bili dužni ispunjavati svoje obveze sukladno potrebama i zahtjevima primatelja uzdržavanja te su u praksi brojni slučajevi da davatelji uzdržavanja nikada niti ne dođu u situaciju da ispune svoje preuzete obveze jer primatelju uzdržavanja to nije potrebno.

4. U odgovoru na žalbe prvo i drugotuženika tužitelj u cijelosti osporava žalbene navode te predlaže drugostupanjskom sudu odbijanje istih kao neosnovanih.

5. Žalbe prvo i drugotuženika nisu osnovane.

6. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. ZPP-a te utvrđuje da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti a niti povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. navedenog zakona kako to proizlazi iz sadržaja žalbi jer daje jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih tužbeni zahtjev smatra osnovanim a te činjenice nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima u postupku.

7. Predmet spora je zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između parničnih stranaka zbog neispunjavanja ugovornih obveza od strane tuženika kao davatelja uzdržavanja.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da su parnične stranke sklopile ugovor o doživotnom uzdržavanju 17. listopada 2014. koji je ovjeren od strane suca Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem: R2-486/2014. dana 09. travnja 2015.

Predmetnim ugovorom tužitelj kao primatelj uzdržavanja nakon svoje smrti ostavlja u vlasništvo tuženima kao davateljima uzdržavanja svoje nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] z.k. č. br. [katastarska čestica] stambena zgrada broj 52 tlocrtne površine 127 čm i dvorište u [adresa] površine 253 m2 sada z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iz z. k. ul. [broj ZK uloška] na kojoj je uspostavljeno vlasništvo posebnih dijelova – devet etaža u naravi stanova.

Prema navedenom ugovoru tuženi kao davatelji uzdržavanja se obvezuju solidarno skrbiti o tužitelju kako je to pobliže navedeno u članku 3. ugovora odnosno voditi brigu o kućanstvu (pospremanje, pranje rublja, nabavka kućnih potrepština), voditi brigu o redovitoj i urednoj prehrani tužitelja, organizirati mu medicinsku pomoć te snositi troškove lijekova i liječenja, osigurati mu redovnu higijenu, u slučaju boravka u bolnici redovito ga posjećivati te po potrebi osigurati dodatnu njegu i prehranu a nakon smrti sahraniti ga po mjesnim običajima i snositi troškove sahrane. Prema odredbi članka 4. ugovora stranke su suglasne da će se obveza uzdržavanja ispunjavati u stanu tužitelja ([adresa]) odnosno na drugom mjestu koje odgovara potrebama primatelja uzdržavanja.

8.1. Među strankama je sporno da li su ispunjeni zakonski razlozi iz članka 583. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 114/22. i 156/22. - dalje u tekstu ZOO) pri čemu je tvrdnja tužitelja da tuženici kao davatelji uzdržavanja nakon sklapanja ugovora nisu u potpunosti ispunjavali svoje obveze odnosno da su ih prestali ispunjavati krajem studenog 2016. nakon incidenta od kada više ne kontaktiraju zbog narušenih odnosa i od kada tužitelj ne prima uzdržavanje od strane tuženika.

8.2. Napominje se da je ovosudnim rješenjem poslovni broj: Gž-371/2022-4 od 09. lipnja 2022. prvostupanjskom sudu dana uputa da u ponovljenom postupku upotpuni činjenično sranje na okolnosti da li su tuženici do studenog 2016. ispunjavali ugovorom preuzete obveze sukladno sklopljenom ugovoru odnosno da li su ih samo dijelom ispunjavali svoje obveze i iz kojih razloga ih nisu ispunjavali nakon studenog 2016. tj. da li su u tome bili spriječeni od strane tužitelja kao primatelja uzdržavanja.

8.3. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku upotpunio činjenično stanje saslušanjem svjedoka RB, OB, FB i KB.

Nesporno je da je prvostupanjski sud na ročištu za glavnu raspravu od 12. travnja 2024. odustao od provedbe dokaza saslušanjem svjedoka BB i ŠB te odbio prijedlog za ponovnim saslušanjem svjedoka KB za što daje valjano obrazloženje pozivom na odredbu članka 10. ZPP-a.

8.4. Iz stanja spisa proizlazi (list 336. spisa) da je prvotužena predložila saslušanje svjedoka BB te se obvezala naknadno dostaviti njezinu točnu adresu kao i ŠB sa adresom u [adresa].

Raspravnim rješenjem s ročišta od 15. rujna 2023. (list 339. spisa) prvotužena je pozvana da u roku od 15 dana dostavi točnu adresu svjedoka BB. Iz dostavnica u spisu (list 341. spisa) proizlazi da se dostava poziva za svjedoka ŠB na adresu koju je dala prvotužena nije mogla izvršiti a niti je izvršena uredna dostava poziva za svjedoka BB na adresu koja je naknadno dostavljena (Zagreb, Kranjčevićeva 32).

Slijedom navedenog prvostupanjski sud je raspravnim rješenjem od 14. prosinca 2023. ponovno pozvao prvotuženu da u roku 15 dana dostavi točne adrese za navedene svjedoke.

Prvotužena nije postupila po nalogu suda slijedom čega je ponovno raspravnim rješenjem s ročišta od 09. veljače 2024. pozvana da u roku od 15 dana dostavi adrese što prvotužena nije učinila slijedom čega je po ocijeni i ovoga suda prvostupanjski sud pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanjem predloženih svjedoka pozivom na odredbu članka 10. stavak 1. ZPP-a kojim je propisana dužnost suda i stranaka da se postupak provede bez odugovlačenja u razumnom roku i sa što manje troškova.

8.5. U pogledu žalbenih navoda da je sud mogao na brz i prikladan način utvrditi točne adrese svjedoka odnosno da se u obrazloženju svoje odluke kojom odbija prijedlog za saslušanjem navedenih svjedoka ne poziva niti na jednu zakonsku odredbu ovaj sud napominje kako prema odredbi članka 148. ZPP-a postoji obveza suda da nastoji od nadležnog tijela uprave ili na drugi način dobiti podatke o adresi osobe kojoj se pismeno treba dostaviti ukoliko stranka ne može sama saznati adresu te osobe.

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pokušao izvršiti dostavu za navedene svjedoke na adresama kojima je raspolagao imajući u vidu navode prvotužene i priloženu dokumentaciju u spisu no niti pored toga dostava poziva za ove svjedoke nije uspjela jer su prema napomeni na dostavnicama nepoznati na navedenim adresama pri čemu je drugotuženik u pogledu svjedokinje BB izjavio da je prije nekoliko godina otišla raditi u Njemačku a u pogledu svjedoka ŠB je sud od tužitelja dobio saznanja da je isti u Zadru na nepoznatoj adresi. Slijedom gore izloženog prvostupanjski sud je pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanjem navedenih svjedoka radi sprječavanja odugovlačenja postupka jer je prvenstveno dužnost stranke koja predlaže saslušanje svjedoka dostava točne adrese.

8.6. Prvostupanjski sud je također pravilno odbio dokazni prijedlog za ponovnim saslušanjem svjedoka KB pri čemu su razlozi tuženika kojima argumentira svoju tvrdnju za ponovnim saslušanjem neosnovani.

Naime navedeni svjedok je saslušan na ročištu od 09. veljače 2024. na kojem su punomoćnici prvo i drugotuženika uredno pozvani a na koje nisu pristupili mada su od strane suda u telefonskom razgovoru (uredovna bilješka u spisu na listu 378.) upozoreni da ročište neće biti odgođeno (uopće se ne navode razlozi za odgodu ročišta) ukoliko na to ne pristane i druga strana.

Iz sadržaja zapisnika s ročišta od 09. veljače 2024. (list 380. spisa) proizlazi da je punomoćnik tužitelja predložio održavanje ročišta u odsutnosti uredno pozvanih prvo i drugotuženika slijedom čega je ročište i održano.

Dakle tuženi su upozoreni još na ranijem ročištu da će biti proveden dokaz saslušanjem navedenog svjedoka, na isto nisu pristupili pored uredne dostave poziva iz neopravdanih razloga te se ne mogu pozivati na to da im je onemogućeno osobno ispitivanje svjedoka odnosno da je narušeno načelo kontradiktornosti postupka.

8.7. U pogledu žalbenog navoda prvotužene da je prvostupanjski sud nakon zaključenja glavne rasprave trebao ponovno otvoriti glavnu raspravu ovaj sud napominje da ista uopće ne navodi o kojem podnesku se radi a uvidom u spis (list 420. spisa) proizlazi da se radi o podnesku drugotuženika datiranom na 02. svibnja 2024. Iz sadržaja navedenog podneska proizlazi kako drugotuženik smatra da je opravdano izostao s ročišta na kojem je saslušavan svjedok MB obzirom da se među strankama vodi više postupaka odnosno da je onemogućen neposredno postavljati pitanja svjedoku jer je sud odbio prijedlog za određivanje novog ročišta radi ponovnog saslušanja svjedoka.

Navedeni podnesak po ocijeni ovoga suda uopće nje razlog za ponovno otvaranje glavne rasprave.

Naime prema odredbi članka 305. ZPP-a sudac pojedinac, odnosno vijeće tijekom vijećanja i glasanja može odlučiti da se glavna rasprava ponovno otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih važnijih pitanja. Navedeni svjedok je saslušan na ročištu za glavnu raspravu od 09. veljače 2024. te je prvostupanjski sud imajući u vidu njegov iskaz kao i druge provedene dokaze u potpunosti utvrdio činjenično stanje a činjenica da punomoćnik prvotužene nije pristupio na to ročište iako je uredno pozvan ne predstavlja opravdani razlog za ponovno otvaranje glavne rasprave.

9. Suprotno žalbenim navodima i bez saslušanja navedenih svjedoka predloženih od strane tuženika prvostupanjski sud je pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje vezano za ispunjavanje obveza od strane tuženika kao davatelja uzdržavanja.

9.1. Imajući u vidu iskaze parničnih stranaka i svjedoka kao i druge provedene dokaze uz pravilnu primjenu odredbe članka 8. ZPP-a prvostupanjski sud utvrđuje da tuženi kao davatelji uzdržavanja nisu ispunjavali svoje ugovorne obveze niti do studenog 2016. pri čemu nije utvrđeno da bi ih tužitelj kao primatelj uzdržavanja u tome na bilo koji način sprječavao.

Naime iz iskaza svjedoka i tužitelja koje prvostupanjski sud s pravom prihvaća kao uvjerljive proizlazi da tuženici kao solidarni obveznici pružanja usluge uzdržavanja to nisu činili sukladno odredbi članka 3. ugovora odnosno nisu uredno vodili brigu o kućanstvu u pogledu redovitog kuhanja sukladno potrebama i zdravstvenom stanju tužitelja kao primatelja uzdržavanja, održavanjem osobne higijene i drugih preuzetih obveza.

Iz provedenih dokaza proizlazi da tuženi nisu ispunjavali svoje obveze tako da je tužitelj u većini slučajeva sam odnosno o svome trošku kupovao hranu te plaćao osobe za čišćenje stana da bi naposljetku za to angažirao druge osobe.

9.2. Neispunjavanje preuzetih obveza na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nije rezultat opstruiranja odnosno sprječavanja pružanja usluge od strane tužitelja već, upravo suprotno, proizlazi da je tužitelj tuženike u više navrata pozivao na ispunjenje njihovih obveza a kada mu to nije uspjelo tada je predložio raskid ugovora.

9.3. Stoga je po ocijeni ovoga suda pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu za raskidom predmetnog ugovora.

9.4. Prema odredbi članka 583. stavak 2. i 3. ZOO-a ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju strane žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda raskidanje ugovora a to može zahtijevati i ako druga strana ne ispunjava svoje obveze. Kao što je navedeno i u ranijem ukidbenom rješenju, posebni imajući u vidu narav i svrhu ugovora o doživotnom uzdržavanju, obje strane se moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno međusobno surađivati u ispunjavanju preuzetih obveza.

9.5. Slijedom gore navedenog, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, sklapanjem navedenog ugovora obje strane su preuzele određene obveze a naročito tuženici kao davatelji uzdržavanja koji su sukladno preuzetim obvezama morali uskladiti svoje ponašanje i ispunjavati svoje obveze točno onako kako su navedene u samom ugovoru a ne ih ispunjavati samo kada bi to tužitelj kao primatelj uzdržavanja zatražio.

Dakle neosnovani su žalbeni navodi drugotuženika o tome da razloge za raskid ove vrste ugovora treba tumačiti restriktivno jer su brojni slučajevi da davatelj uzdržavanja uopće niti ne dođe u situaciju da faktično ispuni neku svoju obvezu (jer to od njega ne traži primatelj uzdržavanja) dovodi u pitanje samu svrhu sklopljenog ugovora.

Pri tome ovaj sud napominje da je tužitelj u više navrata pozivao tužene na uredni ispunjavanje ugovorom preuzetih obveza.

9.6. Žalbeni navodi prvo i drugotuženika o pogrešnoj ocijeni dokaza odnosno nekritičnom prihvaćanju iskaza tužitelja su također neosnovani.

Prema odredbi članka 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Prilikom ocjene dokaza prvostupanjski sud je prihvatio iskaz tužitelja smatrajući ga logičnim i neposredno uvjerljivim u dijelu u kojem navodi da prvotužena uopće nije dolazila u njegov stan osim kad je jednom dovela treću osobu da ga pospremi (o trošku tužitelja) kao i u dijelu da drugotuženik ni na koji način nije ispunjavao svoje obveze obzirom da se ovaj njegov iskaz potvrđuje i iskazima saslušanih svjedoka u postupku što sve nedvojbeno ukazuje na nepotpuno ili neuredno ispunjavanje obveza do studenog 2016. od strane tuženika kao davatelja uzdržavanja što je dovoljan razlog za raskid ugovora.

Imajući gore navedeno u vidu kao i činjenicu da zbog poremećenih odnosa stranke od studenog 2016. više niti ne kontaktiraju kao i da tuženici više uopće pružaju bilo kakvu uslugu uzdržavanja a budući da nije dokazano u postupku da bih ih tužitelj u tome sprječavao nesporno su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora u smislu već navedene odredbe članak 583. stavak 3. ZOO-a.

9.7.Prvostupansjki sud je donio zakonitu odluku i o troškovima parničnog postupka imajući u vidu vrijednost predmeta spora, uspjeh stranaka u postupku kao i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.) a žalbeni navodi ne dovode u sumnju njezinu pravilnost.

10. Slijedom navedenog ovaj sud je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbio žalbe prvo i drugotuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu a ujedno je sukladno odredbi članka 166. stavak 1. navedenog zakona odbijen zahtjev prvotužene za naknadom troškova sastava žalbe protiv presude jer je ista odbijena kao neosnovana..

Vukovar, 14. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Irena Lenić