REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska br. 31

Poslovni broj: P-86/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu pojedincu Đuri Drušku, u građanskopravnoj stvari tužitelja IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Branko Kobaš, odvjetnik u Osijeku, Dragutina Neumana 8/1, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskoga rata 61, Split, kojega zastupa punomoćnik Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku, Kralja Zvonimira 11/1, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 10. prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnika stranaka, na temelju odredbe članka 335. stavka 4. ZPP-a, 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10. stavku d) točki 1. ugovora o kreditu broj: 15669/06 od 2. ožujka 2006., sklopljenoga između tužitelja IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika HVB Splitska banka d.d., R. Boškovića 16, Split, MBS: 060000488, u dijelu odredbe koji glasi: "… po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.".

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskoga rata 61, Split, da tužitelju IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], po osnovi razlike u tečaju, isplati novčani iznos od 2.195,66 € (slovima: dvije tisuće sto devedeset šest eura i šezdeset šest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

3,77 EUR tekućom od 16.02.2009.

16,06 EUR tekućom od 16.03.2009.

16,28 EUR tekućom od 16.04.2009.

16,20 EUR tekućom od 16.05.2009.

16,19 EUR tekućom od 16.06.2009.

16,34 EUR tekućom od 16.07.2009.

16,28 EUR tekućom od 16.08.2009.

16,41 EUR tekućom od 16.09.2009.

16,32 EUR tekućom od 16.10.2009.

16,38 EUR tekućom od 16.11.2009.

16,26 EUR tekućom od 16.12.2009.

16,32 EUR tekućom od 16.01.2010.

16,46 EUR tekućom od 16.02.2010.

16,37 EUR tekućom od 16.03.2010.

16,14 EUR tekućom od 16.04.2010.

15,77 EUR tekućom od 16.05.2010.

15,75 EUR tekućom od 16.06.2010.

15,28 EUR tekućom od 16.07.2010.

15,14 EUR tekućom od 16.08.2010.

14,60 EUR tekućom od 16.09.2010.

15,06 EUR tekućom od 16.10.2010.

14,90 EUR tekućom od 16.11.2010.

39,63 EUR tekućom od 16.12.2010.

38,35 EUR tekućom od 16.01.2011.

38,91 EUR tekućom od 16.02.2011.

39,02 EUR tekućom od 16.03.2011.

38,52 EUR tekućom od 16.04.2011.

39,03 EUR tekućom od 16.05.2011.

38,21 EUR tekućom od 16.06.2011.

37,87 EUR tekućom od 16.07.2011.

61,73 EUR tekućom od 16.08.2011.

74,37 EUR tekućom od 16.09.2011.

68,19 EUR tekućom od 16.10.2011.

60,73 EUR tekućom od 16.11.2011.

60,50 EUR tekućom od 16.12.2011.

60,52 EUR tekućom od 16.01.2012.

60,03 EUR tekućom od 16.02.2012.

59,93 EUR tekućom od 16.03.2012.

60,09 EUR tekućom od 16.04.2012.

60,08 EUR tekućom od 16.05.2012.

59,91 EUR tekućom od 16.06.2012.

59,94 EUR tekućom od 16.07.2012.

60,06 EUR tekućom od 16.08.2012.

741,76 EUR tekućom od 16.09.2012., koje teku od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena; zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; zatim od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskoga rata 61, Split, da tužitelju IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.053,18 € (slovima: dvije tisuće pedeset tri eura i osamnaest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj IC je 8. ožujka 2023. podnio tužbu protiv tuženika OTP banka d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako slijedi: "Dana 02.03.2006. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br.15669/06, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.000,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 287,90 CHF. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnicaveže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od dana 01.05.2007.godine pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 1.860,00 EUR / 14.014,17 kn. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora. Prema čl 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu: I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl.10.st.d)toč.1 Ugovora o kreditu br.15669/06, sklopljenog dana 02.03.2006. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: ”…po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.“ II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 1.860,00 EUR / 14.014,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 10.04.2007. godine do isplate.". Tužitelj potražuje i trošak parničnoga postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, ističe prigovor zastare potraživanja, smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 i Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17, da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, da je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost primjene utvrđenja iz presude Visokoga trgovačkog suda, da presuda Visokoga trgovačkog suda ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu "prosječnog potrošača" kao pravnoga standarda, da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača), ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora u svakom trenutku od strane raspoloživih službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njezin učinak na odnos ugovornih strana, da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva i sukladno odredbama članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača nije dopuštena, upućuje na stajalište koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u rješenju poslovni broj: Revt-575/2016 i uputu ovoga suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim, da je prema stavu revizijskoga suda od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem utvrđenje činjenice jesu li banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskoga franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti i uz primjenu valutne klauzule. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu ukazuje na okolnost da tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, da je u razdoblju od 1999. do 2010. godine tečaj CHF u odnosu na EUR rastao i padao i to bez značajnijih oscilacija, da su značajnije promjene počele 2010. godine, da daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010. godine i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženik, da bi se bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim, da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredbi nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, da tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, da je za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF, da činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantna za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije, da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF i da pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja u ovom slučaju nije ispunjena.

4. Podneskom od 2. svibnja 2023. tužitelj navodi kako tuženikovi navodi iz odgovora na tužbu nisu osnovani te ukazuje na praksu sudova u ovakvim predmetima.

5. Podneskom od 26. lipnja 2023. tuženik je naveo kako je nastupila zastara u konkretnom slučaju, kako se utvrđenja iz kolektivnoga spora ne mogu automatski primijeniti u ovoj parnici te kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna i lako uočljiva.

6. Podneskom od 26. lipnja 2023. tužitelj navodi kako tuženikovi navodi iz podneska od 26. lipnja 2023. nisu osnovani te ukazuje na praksu sudova u ovakvim predmetima.

7. Dana 7. studenoga 2023. održano je pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari, na koje su pristupile uredno pozvane stranke te na kojemu je donesen plan upravljanja postupkom, kako slijedi: -sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva -dokazi za utvrđivanje spornih činjenica: vještačenje po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke, saslušanje tužitelja -rok za pribavljanje dokaza: 15 dana za provođenje vještačenja -rok za podnošenje pisanih očitovanja: 15 dana nakon provedenog vještačenja. Stranke su se suglasile s planom upravljanja postupkom. Zaključen je prethodni postupak.

8. Dana 13. veljače 2024. u ovoj pravnoj stvari održano je ročište glavne rasprave, na kojemu je saslušan tužitelj, koji je izjavio kako slijedi: "Tražio sam od banke nenamjenski kredit, a banka mi je nudila kredit isključivo u valuti CHF. Kredit je bio nenamjenski, ali je bio za kupnju osobnog automobila. Kada sam došao podići kredit uručen mi je unaprijed formulirani ugovor, na čiji sadržaj nisam mogao utjecati, samo na iznos i rok otplate. Nisam bio upoznat od osobnog bankara vezano za rizike koje nosi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF. Banka me uvjeravala da je najpovoljniji kredit u valuti CHF. Nisu me obavijestili da bi kamata mogla skočiti preko 50%. Također me nisu obavijestili da bi tečaj valute CHF u odnosu na kunu mogao toliko visoko narasti. Nakon što je rata kredita enormno narasla, otišao sam u banku vidjeti što se može učiniti, no u banci su rekli da se tu ne može ništa učiniti. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio sam policajac te nisam bio član trgovačkog društva ili vlasnik obrta. Par dana sam razmatrao hoću li sklopiti predmetni ugovor o kreditu. Pročitao sam ugovor o kreditu prije nego što sam ga potpisao. Razumio sam odredbe toga ugovora. Nisam se prije potpisivanja ugovora posavjetovao s osobom ekonomske struke. Nisam se informirao o kreditima kod drugih banaka, jer su me u Auto kući uputili na ovdje tuženika. Znam što znači valutna klauzula, ali nisam očekivao da bi ista mogla toliko visoko narasti. Nisam primao obavijesti banke o promjeni valutne klauzule na kućnu adresu. Nakon što je rata kredita narasla sa 1.100,00 kuna mjesečno na 1.500,00 kuna mjesečno otišao sam u banku vidjeti što se može učiniti. Kredit sam plaćao na način da mi se vršila obustava na plaći.".

9. Stalni sudski vještak Dajana Vuković je podneskom od 27. veljače 2024. u spis dostavila nalaz i mišljenje vještaka, u kojem je navela kako je prema podacima iz otplatnoga plana s lista 8 spisa vidljivo da je datum korištenja kredita 6. ožujka 2006., kada je kupovni tečaj Splitske banke d.d. iznos 4,5836 kn za 1 CHF. Nastavno, visina mjesečne obveze iznosi 287,90 CHF x 4,5836 kn = 1.319,62 kn mjesečno. Kroz razdoblje otplate kredita se mijenjala kamatna stopa i to kako slijedi: 02/2007. godine 7,90% godišnje 09/2008. godine 8,90 godišnje 12/2009. godine 10,40% godišnje. Izvršena je prijevremena otplata kredita, a prema podacima iz prvoga otplatnog plana je stanje nedospjele glavnice na dan prijevremene otplate kredita iznosilo 1.967, 74 CHF X 4,5836 kn = 9.013,33 kn obveze. Međutim, obveza je plaćena prema tečaju koji je bio važeći na dan prijevremene otplate kredita, pa je nastala tečajna razlika kao u tablicama. Ukupan iznos tečajne razlike od 1. siječnja 2009. (prema nalogu suda) do konačne otplate kredita iznosi 16.543,26 kn / 2.195,66 eura. U navedenome razdoblju nema negativne tečajne razlike.

10. Podneskom od 28. veljače 2024. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da ga usuglašava s nalazom i mišljenjem vještaka.

11. Podneskom od 27. ožujka 2024. tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao na način da je naveo kako nije suglasan s nalazom i mišljenjem te se protivi metodologiji izračuna vještaka, no nema primjedbi na matematički izračun vještaka.

12. Tuženik se podneskom od 2. prosinca 2024. usprotivio preinaci tužbenoga zahtjeva od strane tužitelja, jer je tužitelj uvećao prvotno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev.

13. Podneskom od 3. prosinca 2024. tužitelj je naveo kako nisu osnovani tuženikovi navodi iz podnesaka od 27. ožujka 2024. i 2. prosinca 2024. te je ukazao kako je tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, pri čemu ostaje.

14. Dana 10. prosinca 2024. održano je ročište za glavnu raspravu, na kojemu je punomoćnik tužitelja izjavio kako ostaje pri tužbi, tužbenom zahtjevu te svim navodima iznesenim tijekom parnice. Predlaže da se sasluša za danas pozvani vještak. Predlaže da sud dopusti preinaku tužbenog zahtjeva kao svrsishodnu. Punomoćnik tuženika je izjavio kako ostaje pri navodima odgovora na tužbu, kao i pri svim navodima iznesenim tijekom parnice te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Protivi se preinaci tužbenoga zahtjeva. Traži da sud ne uvaži podnesak tužitelja od 3. prosinca 2024., jer isti u spis nije dostavljen sukladno čl. 299.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP), odnosno u roku od 8 dana prije održavanja današnjeg ročišta, a posebice u vidu trošak sastava toga podneska. Punomoćnik tužitelja istaknuo je kako je podnesak tuženika od 2. prosinca 2024. zaprimio putem sustava e-komunikacije 3. prosinca 2024. te se na isti niti nije mogao očitovati prije 3. prosinca 2024. te moli da sud isti uzme u obzir sukladno čl. 299.a ZPP-a.

15. Sud je na navedenoj raspravi rješenjem dopustio preinaku tužbenoga zahtjeva, na način kako je to tužitelj učinio podneskom od 28. veljače 2024., na način da je povećao tužbeni zahtjev nakon provedenoga financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, jer sud smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 3. ZPP-a). Sud je raspravnim rješenjem također odredio da će se uzeti u obzir pisano očitovanje tužitelja iz podneska od 3. prosinca 2024. u smislu odredbe čl. 299.a st. 5. ZPP-a, jer to sud smatra svrsishodnim, naročito iz razloga jer se u istome tužitelj očituje na navode iz podneska tuženika od 2. prosinca 2024., a isti je podnio 3. prosinca 2024., odnosno istoga dana kada je zaprimio podnesak tuženika od 2. prosinca 2024. tako da tužitelj navedenim podneskom nije doprinio odugovlačenju postupka.

16. Na istoj glavnoj raspravi izveden je dokaz saslušanjem knjigovodstveno- financijskoga vještaka Dajane Vuković, koja je izjavila: "U cijelosti ostajem pri svom nalazu i mišljenju kojega sam dostavila ovome sudu 27. veljače 2024., kao i pri navodima podneska od 5. travnja 2024. Navedenim podnescima nemam ništa drugoga za dodati. To je sve što imam za izjaviti.". Punomoćnici stranaka nisu imali pitanja za vještaka. Punomoćnik tuženika izjavio je kako nema primjedbi na matematički izračun vještaka, ali se protivi metodologiji vještačenja kako je to ranije već istaknuo.

17. Na glavnoj raspravi su se također izveli dokazi čitanjem svih isprava priloženih u sudski spis, nakon čega je glavna rasprava zaključena.

18. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u ugovor o kreditu sklopljen između pravnoga prednika tuženika trgovačkoga društva HVB Splitska banka d.d., R. Boškovića 16, Split, MBS: 060000488 kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 2. ožujka 2006., izračun EKS-a i otplatni plan predmetnoga kredita, obavijesti o promjeni kamatnih stopa, pregled transakcija po kreditu, nalaz i mišljenje vještaka Dajane Vuković zaprimljenoga 27. veljače 2024. i očitovanje vještaka od 5. travnja 2024., kao i saslušanje tužitelja na ročištu glavne rasprave koje je održano 13. veljače 2024. i saslušanje vještaka Dajane Vuković na ročištu glavne rasprave koje je održano 10. prosinca 2024.

19. Na temelju brižljive i savjesne ocjene svakoga dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnoga postupka (članak 8. ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

20. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 2. ožujka 2006. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 19.000,00 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

21. Naprotiv, između stranaka je sporno je li u ugovoru o kreditu ugovorena nepoštena odredba o valutnoj klauzuli i s tim u vezi je li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkoga suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskoga saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" kao tužitelja protiv više banaka između ostalih i društva OTP banka d.d. kao tuženika poslovni broj: P- 1401/2012 od 13. lipnja 2014., presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presude Vrhovnoga suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., kao i presude i rješenja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je li osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istaknuo tuženik.

22. Naime, Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj: Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženika i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđuje se u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, u točki 1. izreke preinačuje navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

23. Međutim, Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbija revizije tuženika od 1-7, među kojima i ovdje tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokoga trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

24. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama poslovni broj: U-III- 2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13– 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

25. U ponovljenom odlučivanju o reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

26. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom odlučivanju o žalbi tuženika donio novu presudu poslovni broj: Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom se odbija žalba tuženih banaka i potvrđuje presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

27. Prema tome, pravomoćnom presudom je utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkoga suda u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu a što nije slučaj u ovom predmetu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, a što je slučaj u ovom predmetu.

28. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom revizija koje su podnijele tužene banke donio odluku poslovni broj: Rev-2221/2018-11 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

29. U obrazloženju presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i slično mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

30. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok prema odredbi čl. 87. toga Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava (stavak 1.). Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (stavak 2.).

31. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis, kao i saslušanjem tužitelja, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

32. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

33. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno

načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskoga franka.

34. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem niže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

35. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO/05) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

36. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud utvrđuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

37. Tome u prilog idu i izjave saslušanoga tužitelja, koji je izjavio na ročištu glavne rasprave od 13. veljače 2024. kako je tražio od banke nenamjenski kredit, a banka mu je nudila kredit isključivo u valuti CHF. Kredit je bio nenamjenski, ali je bio za kupnju osobnog automobila. Kada je došao podići kredit uručen mu je unaprijed formulirani ugovor, na čiji sadržaj nije mogao utjecati, samo na iznos i rok otplate. Nije bio upoznat od osobnoga bankara vezano za rizike koje nosi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF. Banka ga je uvjeravala da je najpovoljniji kredit u valuti CHF. Nisu ga obavijestili da bi kamata mogla skočiti preko 50%. Također me nisu obavijestili da bi tečaj valute CHF u odnosu na kunu mogao toliko visoko narasti. Nakon što je rata kredita enormno narasla, otišao je u banku vidjeti što se može učiniti, no u banci su rekli da se tu ne može ništa učiniti. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je policajac te nije bio član trgovačkog društva ili vlasnik obrta. Par dana je razmatrao hoće li sklopiti predmetni ugovor o kreditu. Pročitao je ugovor o kreditu prije nego što sam ga potpisao. Razumio je odredbe toga ugovora. Nije se prije potpisivanja ugovora posavjetovao s osobom ekonomske struke. Nije se informirao o kreditima kod drugih banaka, jer su ga u auto-kući uputili na ovdje tuženika. Zna što znači valutna klauzula, ali nije očekivao da bi ista mogla toliko visoko narasti. Nije primao obavijesti banke o promjeni valutne klauzule na kućnu adresu. Nakon što je rata kredita narasla sa 1.100,00 kuna mjesečno na 1.500,00 kuna mjesečno, otišao je u banku vidjeti što se može učiniti. Kredit je plaćao na način da mu se vršila obustava na plaći.

38. Sukladno navedenim utvrđenjima navedena ugovorna odredba predmetnoga ugovora o kreditu je ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

39. U odnosu na prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na gore navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, za navesti je da je predmetni ugovor sklopljen bez određene namjene, a kako to proizlazi iz članka 2. ugovora o kreditu, odnosno način korištenja ugovoren je u članku 7. ugovora o kreditu, kojim je određeno da će se kredit isplatiti za zatvaranje kredita kod PBZ d.d. u iznosu od 1.698,04 €, a razlika će se isplatiti na račun tužitelja.

40. Ocjena je suda da tuženik pokušava tužitelju osporiti status potrošača iz članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, koji navodi tuženika su neosnovani.

41. Naime, tužitelj je kao fizička osoba sklopio s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio nenamjenski kredit tužitelju, odnosno kredit će se isplatiti za zatvaranje kredita kod PBZ d.d. u iznosu od 1.698,04 €, dok će se razlika isplatiti na račun tužitelja, a ugovorom o kreditu određena je i fizička osoba JC kao solidarni dužnik, zbog čega tužitelj svakako ima status potrošača u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača.

42. K tome, iz izjave tužitelja na ročištu glave rasprave od 13. veljače 2024. proizlazi kako je tužitelj digao nenamjenski kredit, ali koji je bio za kupnju osobnoga automobila, dok je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio policajac te nije bio član trgovačkoga društva ili vlasnik obrta.

43. U konkretnome slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope te odluke Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojega razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

44. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnoga postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje Vrhovnoga suda Republike Hrvatske je izrazio u presudi i rješenju broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

45. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje te su potraživanja tužitelja zastarjela ona koja su dospjela do 4. travnja 2007., a kako tužitelj tužbom u ovome predmetu potražuje isplatu od 16. veljače 2009., očigledno je da je prigovor zastare neosnovan. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. donošenjem presude VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 8. ožujka 2023., razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da se prigovor zastare glede valutne klauzule u CHF u cijelosti odbija kao neosnovan.

46. Odlučujući o prigovoru zastare, ovaj sud je imao u vidu i objedinjeno pravno shvaćanje objavljeno 1. ožujka 2022. na internetskim stranicama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

47. Visinu novčanog potraživanja tužitelja sud je utvrdio provođenjem knjigovodstveno - financijskoga vještačenja.

48. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke Darija Dumančića zaprimljenoga 27. veljače 2024. i očitovanja vještaka od 5. travnja 2024., kao i saslušanjem vještaka Dajane Vuković na ročištu glavne rasprave koje je održano 10. prosinca 2024., na koje nalaze, mišljenja i iskaze tužitelj nije imao primjedbi, dok primjedbe tuženika sud smatra neosnovanim, zbog kasnije iznesenih razloga, tako da sud taj nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan, utvrđeno je kako je prema podacima iz otplatnoga plana s lista 8 spisa vidljivo da je datum korištenja kredita 6. ožujka 2006., kada je kupovni tečaj Splitske banke d.d. iznos 4,5836 kn za 1 CHF. Nastavno, visina mjesečne obveze iznosi 287,90 CHF x 4,5836 kn = 1.319,62 kn mjesečno. Kroz razdoblje otplate kredita se mijenjala kamatna stopa i to kako slijedi: 02/2007. godine 7,90% godišnje 09/2008. godine 8,90 godišnje 12/2009. godine 10,40% godišnje. Izvršena je prijevremena otplata kredita, a prema podacima iz prvoga otplatnog plana je stanje nedospjele glavnice na dan prijevremene otplate kredita iznosilo 1.967, 74 CHF X 4,5836 kn = 9.013,33 kn obveze. Međutim, obveza je plaćena prema tečaju koji je bio važeći na dan prijevremene otplate kredita, pa je nastala tečajna razlika kao u tablicama. Ukupan iznos tečajne razlike od 1. siječnja 2009. (prema nalogu suda) do konačne otplate kredita iznosi 16.543,26 kn / 2.195,66 eura. U navedenome razdoblju nema negativne tečajne razlike.

49. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka svode se na navode kako je sud vještaku dao pogrešnu uputu za vještačenje pa stoga niti rezultat vještačenja nije mogao biti pravilan kao i da vještak nije primijenio pravilnu metodologiju izračuna. Pri tome, tuženik je na glavnoj raspravi održanoj 10. prosinca 2024., koja je toga dana i zaključena, izjavio kako nema pitanja za vještaka.

50. Sud je tijekom parnice zaključio kako tuženik ničim nije doveo u sumnju izračun vještaka, štoviše sam matematički izračun nije sporio, dok je pravna priroda tuženikovih prigovora ranije otklonjena u obrazloženju ove presude te sud upućuje na ranije iznesene razloge u kojima je izneseno zašto su ništetne predmetne ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, slijedom čega sud ne prihvaća prigovore tuženika, u kojima navodi da sud nije vještaku dao pravilnu uputu za vještačenje pa stoga niti rezultat vještačenja nije mogao biti pravilan, kada je sud vještaku zadao zadatak provesti vještačenje na okolnost utvrđenja svakomjesečne preplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i to u razdoblju od 1. siječnja 2009. pa do kraja otplate kredita pri čemu će vještak za to razdoblje uzeti u obzir i tzv. negativne iznose.

51. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, zbog čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio u pogledu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u utvrđenom iznosu od 2.195,66 €, a prema razlici više uplaćenih mjesečnih anuiteta.

52. O tužbenom zahtjevu sud je također odlučio primjenom odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO/05, zatim čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

53. O zateznoj kamati odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO/05 tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu počevši od dana plaćanja svakoga pojedinog anuiteta kredita. Naime, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate te dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje u smislu čl. 183. st. 1. ZOO/05.

54. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO/05, tako da je naloženo tuženiku da isplati tužiteljicama zateznu kamatu po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

55. O stopi zatezne kamate od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. odlučeno je na temelju čl. 3. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15.), kojom je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata (u ostalim odnosima) određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

56. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. odlučeno je na temelju čl. 2. st. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22.) i na temelju čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/22.), kojima je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

57. O stopi zatezne kamate od 30. prosinca 2023. pa do isplate odlučeno je na temelju čl. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 155/23.), kojim je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

58. O parničnim troškovima odlučeno je na temelju čl. 151., 154., 155. i 164. ZPP-a polazeći od vrijednosti predmeta spora od 1.860,00 € (do preinake 28. veljače 2024.) te od 2.195,66 € (nakon preinake tužbenoga zahtjeva), kao i na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: OTRH).

59. Tužitelju, koji je zastupan po punomoćniku odvjetniku sukladno OTRH i navedenoj vrijednosti predmeta spora, priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška na glavnoj raspravi održanoj 10. prosinca 2024., trošak sastava tužbe u smislu Tbr. 7.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak obrazloženoga podneska od 2. svibnja 2023. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak obrazloženoga podneska od 26. lipnja 2023. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa ročište održano 7. studenoga 2023. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa ročište održano 13. veljače 2024. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak podneska od 15. veljače 2024. (ostali podnesci) u smislu Tbr. 8.4. OTRH u iznosu od 50,00 €, trošak obrazloženoga podneska od 28. veljače 2024. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak obrazloženoga podneska od 3. prosinca 2024. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa ročište održano 10. prosinca 2024. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa na ročište za objavu presude u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 €, trošak vještačenja u iznosu od 270,00 € te trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženome iznosu od 33,18 € u smislu Tbr. 1.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/23.), što ukupno čini zatraženi iznos od 2.053,18 € pa je stoga, imajući u vidu i odredbu članka 151. stavka 3. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

60. Kako je, slijedom iznesenoga, tuženik izgubio parnicu, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka i odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

61. Iz iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 14. siječnja 2025.

Sudac

Đuro Druško

Uputa o pravnome lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju, putem punomoćnika

2. Tuženiku, putem punomoćnika

3. Kalendar 30 dana