Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-302/2021-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Pintarić Josipu, odvjetniku u Čakovcu, Ljudevita Gaja 6, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, Domagojeva 18, radi isplate, nakon 10. prosinca 2024., održane glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te z. punomoćnice tuženika Ane Matijašec, odvjetnice u Varaždinu, 14. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 9012009636 od 06.10.2006. godine solemniziranog po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek dana 09.10.2006 godine, poslovni broj OU-1259/2006-1 u dijelu odredbe čl. 4. koji glasi: „...Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila…
…Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima….”
II. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 9012009636 od 06.10.2006. godine solemniziranog po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek dana 09.10.2006 godine, poslovni broj OU-1259/2006-1 u dijelu odredbe čl. 5. koji glasi: „…Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate...„"
III. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 9012009636 od 06.10.2006. godine solemniziranog po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek dana 09.10.2006 godine, poslovni broj OU-1259/2006-1 u dijelu odredbe čl. 6. koji glasi: „…6.2. Kredit u iznosu od 22.796,32 CHF (slovima: dvadesetdvijetisućesedamstodevedesetšest CHF i tridesetdva C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora…“
IV. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 9012009636 od 06.10.2006. godine solemniziranog po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek dana 09.10.2006 godine, poslovni broj OU-1259/2006-1 u dijelu odredbe čl. 11.9. koji glasi: „…Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF…“
V. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju GČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.583,12 EUR (slovima: dvijetisućepetstoosamdesettrieura i dvanaestcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2010. do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1.8.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1.1.2016. do 30.6.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1.7.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1.1.2017. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamate stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glave operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena prije čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 8. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na:
iznos 14,51 EUR od 30. lipanj 2010. do isplate,
iznos 32,18 EUR od 31. srpanj 2010. do isplate,
iznos 36,16 EUR od 31. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 38,82 EUR od 30. rujan 2010. do isplate,
iznos 36,16 EUR od 31. listopad 2010. do isplate,
iznos 38,82 EUR od 30. studeni 2010. do isplate,
iznos 38,82 EUR od 31. prosinac 2010. do isplate,
iznos 65,36 EUR od 31. siječanj 2011. do isplate,
iznos 65,36 EUR od 28. veljača 2011. do isplate,
iznos 65,36 EUR od 31. ožujak 2011. do isplate,
iznos 52,09 EUR od 30. travanj 2011. do isplate,
iznos 65,36 EUR od 31. svibanj 2011. do isplate,
iznos 65,36 EUR od 30. lipanj 2011. do isplate,
iznos 78,63 EUR od 31. srpanj 2011. do isplate,
iznos 105,18 EUR od 31. kolovoz 2011. do isplate,
iznos 67,46 EUR od 30. rujan 2011. do isplate,
iznos 63,97 EUR od 31. listopad 2011. do isplate,
iznos 63,97 EUR od 30. studeni 2011. do isplate,
iznos 68,92 EUR od 31. prosinac 2011. do isplate,
iznos 72,37 EUR od 31. siječanj 2012. do isplate,
iznos 74,36 EUR od 29. veljača 2012. do isplate,
iznos 72,72 EUR od 31. ožujak 2012. do isplate,
iznos 73,32 EUR od 30. travanj 2012. do isplate,
iznos 74,58 EUR od 31. svibanj 2012. do isplate,
iznos 74,33 EUR od 30. lipanj 2012. do isplate,
iznos 72,47 EUR od 31. srpanj 2012. do isplate,
iznos 72,72 EUR od 31. kolovoz 2012. do isplate,
iznos 65,87 EUR od 30. rujan 2012. do isplate,
iznos 71,27 EUR od 31. listopad 2012. do isplate,
iznos 74,14 EUR od 30. studeni 2012. do isplate,
iznos 72,51 EUR od 31. prosinac 2012. do isplate,
iznos 69,62 EUR od 31. siječanj 2013. do isplate,
iznos 69,11 EUR od 28. veljača 2013. do isplate,
iznos 68,21 EUR od 31. ožujak 2013. do isplate,
iznos 73,09 EUR od 30. travanj 2013. do isplate,
iznos 63,23 EUR od 31. svibanj 2013. do isplate,
iznos 64,38 EUR od 30. lipanj 2013. do isplate,
iznos 17,34 EUR od 31. srpanj 2013. do isplate,
iznos 64,62 EUR od 31. kolovoz 2013. do isplate,
iznos 67,37 EUR od 30. rujan 2013. do isplate,
iznos 93,00 EUR od 21. listopad 2013. do isplate, u roku od 15 dana.
VI. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom preko iznosa od 2.583,12 EUR do iznosa od 3.998,47 EUR sa zateznim kamatama.
VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.447,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamate stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glave operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena prije čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Odbija se prijedlog tuženika za prekid ovog parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj navodi u tužbi u bitnome da su stranke 6. listopada 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012009636 i to namjenski kredit za kupnju vozila gdje je glavnica iznosila 22.796,32 CHF, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,99% godišnje, da su odredbe Ugovora o načinu promjene kamatne stope i odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu ništetne pozivajući se na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te na odluku Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.. Stoga da je svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzročilo stjecanje bez osnove na strani tuženika i stoga, računajući preplaćenu razliku po kamatnoj stopi od 4,99% i uzimajući u obzir tečaj koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, utužuje ukupni iznos od 30.126,45 HRK (3.998,47 EUR). Na pripremnom ročištu 2. ožujka 2022. tužitelj ističe da u nastavku postupka potražuje novčani iznos preplate samo uslijed rasta tečaja, a imajući u vidu izraženo stajalište Vrhovnog suda RH da je dio koji se odnosi na preplatu po promjeni kamatne stope u zastari pa predlaže i financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja razlike između kunske protuvrijednosti anuiteta prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita prema iznosu anuiteta koji je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno platio tuženiku.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je Ugovor o kreditu i dalje na snazi iako je prestao isplatom kredita, smatrajući da tužitelj nema interes za podnošenje tužbe jer takav interes postoji, ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, u ovom slučaju povreda kolektivnih interesa potrošača, a takve povrede u trenutku podnošenja tužbe više nema. Kako se u ovom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, da pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 je pravno irelevantno, a osim toga da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, da je primjena valutne klauzule bila na zakonu osnovana imajući u vidu regulatorne propise HNB-a. U pogledu ugovorene kamate, da je tuženik doista mijenjao kamatnu stopu, ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta pa da se stoga ne radi o jednostranoj odluci bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koji uređuju bankarsko poslovanje. Upućuje i na to da ni jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom zbog čega je neosnovano tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Tvrdi da je sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istog odraz stvarne volje ugovornih strana, da se radi o javnobilježničkom aktu i da je stoga zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje ugovorne odredbe neosnovan. Konačno, tuženik ističe prigovor zastare tražbine. Također tuženik predlaže u podnesku od 14.12.2021. da sud prekine ovaj parnični postupak i sukladno čl. 267. Ugovora o funkcioniranju EU, Sudu Europske unije uputi prethodno pitanje o prekidu zastare u kontekstu kolektivne tužbe jer je sud u kolektivnoj tužbi priznao potpuni novi razlog za prekid zastare koji nije predviđen nacionalnim propisom, a takvo je postupanje suda potpuno drukčije nego kada odlučuje u drugim sporovima, a takvo postupanje je suprotno i pravu Europske unije na koje se pozivaju u svojim odlukama.
3. Sud je u dokaznom postupku pročitao plan otplate, Ugovor o kreditu od 6.10.2006., ponudu za kupnju vozila, knjigovodstvenu karticu tuženika, provedeno je financijsko vještačenje po Centru poslovnih analiza d.o.o., pročitan je nalaz od 20.2.2023., saslušana je vještakinja Natalija Jambrečić kao i tužitelj u svrhu dokazivanja.
4. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, između stranaka činjenično nije sporno da su 6. listopada 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012009636 i to namjenski kredit za kupnju vozila, da je glavnica iznosila 22.796,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF, tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, da je rok vraćanja kredita bio 84 mjeseca, da je kredit otplaćen, da je ugovorena kamatna stopa 4,99% godišnje promjenjiva, sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Nije sporno da je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu, kao ni to da je tijekom otplatnog razdoblja došlo do promjene tečaja CHF u smislu povećanja, a što je posljedično dovelo i do porasta anuiteta kredita.
5. Između stranaka je sporna i osnova i visina tužbenog zahtjeva.
6. Tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je osobno vozilo koristio za vlastite potrebe, da nije mogao birati valutu kredita jer mu je tuženik ponudio isključivo predmetni ugovor o kreditu u valuti CHF uz obrazloženje da je to najpovoljniji kredit, da je unaprijed bio pripremljen pa je mogao samo odabrati da li će ga potpisati ili neće. Navodi i to da od djelatnika tuženika nije dobio nikakve informacije o rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF u smislu da li za njega postoji rizik u slučaju promjene tečaja spomenute valute, a nije dobio niti informaciju da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na druge valute. Navodi da od djelatnika banke niti od bilježnika nije tražio pojašnjenja uz pojedine ugovorne odredbe, a jedina informacija koju je dobio od djelatnika banke je visina anuiteta prema otplatnom planu. Tvrdi da razumije sam pojam valutne klauzule. Konačno da ne bi sklopio predmetni ugovor da je znao rizike koji za njega proizlaze iz takvog ugovora.
7. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 81. st. 2. ZZP/03 i odredbom čl. 96. st. 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tuženik unaprijed pripremio cijeli tekst Ugovora o kreditu i da tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o predmetnima, već mu je ostalo za odlučiti da li će pristati na sklapanje takvog tipskog ugovora ili odustati od njegovog sklapanja. Osim toga, čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 EEZ propisuje da će se uvijek smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora. Prema tome, tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj niti na sadržaj pobijanih ugovornih odredaba.
9. Iz iskaza tužitelja vidljivo je da mu je tuženik ponudio sklapanje Ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, a koja je ovisila o visini anuiteta, dok je anuitet ovisio o ugovornoj kamati koja je bila najniža za švicarske franke, a što je tužitelju bio i najpovoljniji kredit upravo zbog mjesečnih anuiteta koji su bili najmanji u odnosu na ostale valute. Iz toga je vidljivo da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti se ponuda Ugovora o kreditu može smatrati pojedinačnim pregovaranjem, time da tuženik nije dokazao da bi tužitelj uopšte mogao promijeniti ugovornu odredbu bilo o promjenjivoj kamatnoj stopi bilo onoj kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Tuženik smatra da su ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope i vezanost glavnice za švicarski franak jasne, lako razumljive i uočljive, a to u kontekstu odredbe čl. 84. ZZP/03.
10. Ocjena da li je neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženosti, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, može procijeniti konkretni rizik koji preuzima sklapanjem ovakvog ugovora, te mora znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega proizaći, i to ne samo u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, već za čitavo vrijeme trajanja tog ugovora.
11. Iz sadržaja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasno je da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.796,32 CHF prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i de otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i time je ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu da je tužitelju, kako i sam navodi u stranačkom iskazu, bio poznat pojam valutne klauzule. Međutim, tuženik je propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, a to iz razloga što Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini prema EUR, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, a time i ništetnim. Tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi, a koje bi sadržale točne, jasne i razumljive kriterije na temelju koji bi tužitelj kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Prije svega, tuženik nije dokazao da bi tužitelj od strane djelatnika banke bio upozoren na mogućnosti promjene tečaja CHF, naprotiv, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio upozoren ni na kakve rizike, a niti se o tim odredbama između tužitelja i djelatnika tuženika pregovaralo pa su navedene odredbe nepoštene i ništetne temeljem čl. 81. u svezi s čl. 87. ZZP-a.
12. Spornim proizlazi da li se presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. mogu primijeniti na konkretni ugovorni odnos parničnih stranaka.
13. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena je u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je kao takva ništetna.
14. Presudom istog suda Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.
15. U odnosu na tvrdnju tuženika da se spomenute presude ne mogu primijeniti na konkretni slučaj jer da je tužitelj bio upoznat sa svim bitnim parametrima koji utječu i na promjenu kamatne stope i na promjenu valute švicarski franak, dakle upoznat sa svim mogućim rizicima, te da tužitelj nije bio stranka tužbe u rečenoj kolektivnoj tužbi, na ovom mjestu tuženika treba uputiti na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), prema kojoj odredbi fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Štoviše, u tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev.
16. Polazeći od čl. 502.c ZPP-a sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj isti sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe. Tuženik je s druge strane predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu trgovca u okviru svoje poslovne djelatnosti, a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 31.1.2007., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.. Valja napomenuti da u ovome postupku tužitelj ne traži naknadu štete, već zahtijeva povrat stečenog bez osnove zbog utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.
17. U odnosu na prigovor zastare:
Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim je presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina (čl. 225. ZOO-a). Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude tog suda broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., dakle nakon 13. lipnja 2014. kada je postala pravomoćna, tužitelj saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 4.5.2021., to je nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope.
U odnosu na tužbeni zahtjev glede preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe.
18. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
19. U ranije spomenutom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača već je pravomoćno presuđeno da je tužena u ugovorima o kreditu koristila nepoštene i stoga ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora s korisnicima kredita o tome nije pojedinačno pregovarala i utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a čime je tužena upravo i postupila suprotno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Stoga, citirana odluka Trgovačkog suda u Zagrebu obvezuje sudove u ovom parničnom postupku. Iz tog razloga je neosnovano pozivanje tužene da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa ugovorene kamate i valutne klauzule s pozivom na ništetnost tih ugovornih odredaba i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, da bi tužitelj prethodno trebao tražiti sudsku zaštitu podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti, odnosno postaviti i deklaratorni tužbeni zahtjev. Ovakva tvrdnja tuženika je neosnovana, imajući u vidu prije navedeno, dakle, da su i ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak utvrđene ništetnima, a za koju odluku je ovaj sud vezan. Osim toga, tužitelj je i postavio deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim spornih odredaba o kamatnoj stopi i valuti CHF te ugovorne odredbe o obaviještenosti tužitelja s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđivanja da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.
20. I Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zaključuje da su banke, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristile činjenicu da nema propisa koji im to nalaže i potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, a isti sud ističe da ako su ugovorne odredbe nepoštene i zato ništetne od samog početka, bez obzira kako ih banke koriste. Nije stoga točna tvrdnja tužene da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete. Naime, osnovna posljedica ništetnosti ugovora prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, to što je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO-a), ali to ne znači da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje ostale sudove u ovom parničnom postupku.
21. Odredbe čl. 118. ZZP/14 odnosno 138.a ZZP/07 ne treba tumačiti samo gramatički, nego teleološki, smisleno, vodeći računa o svrsi koju je zakonodavac imao na umu pri donošenju tih odredbi. Njihova je svrha da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Naime, samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači svoja subjektivna prava ne bi mogli konkretno ostvariti u pojedinačnim postupcima, a kada bi svaki pojedini potrošač u takvim postupcima morao iznova dokazivati iste činjenice koje govore o ništetnosti, a u konkretnom slučaju ugovorne odredbe su bitno istovjetne onima na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, bez prave svrhe bila bi presuda kojom je rezultirao postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Jednako tako, obrazlaže i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.
22. Tvrdnja tužene da interes za podizanje tužbe iz čl. 131. ZZP/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, u ovom je parničnom predmetu promašena jer se u ovom postupku radi o ostvarenju subjektivnog prava tužitelja na restituciju i upravo je cilj tužbe povrat njegovog imovinskog stanja u ono koje je postojalo prije zaključenja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Treba navesti i to da nema zapreke za prihvaćanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu obzirom da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba i na nju sud pazi po službenoj dužnosti pa parnični sud na vlastitu inicijativu, kao prethodno pitanje, utvrđuje da li je Ugovor ništetan, bez obzira na nepostojanje deklaratornog zahtjeva, a u konkretnom slučaju, takav zahtjev je u ovom slučaju i postavljen. Ugovor je ništetan ako su za to ispunjene pretpostavke, a nije nužno da ga sud deklarira ništetnim. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da se radi o kreditu za kupnju vozila pri čemu je tužitelj kao potrošač bio ograničen uvjetima iz tuženikove ponude, ali i sagledavajući ostale ugovorne odredbe, za zaključiti je da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj nije imao objektivnu mogućnost za pregovaranje oko spornih odredaba ugovora, što je skupno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega tužitelj ima pravo tražiti da mu tužena vrati što je temeljem takvih ništetnih odredaba naplatio. Tužena nije dokazala, niti je na tu okolnost predložila dokaze, da je tužitelj bio u mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama, da je ugovor o kreditu rezultat prethodnog pregovaranja stranaka gdje je tužitelj mogao utjecati na sporne ugovorne odredbe, a teret tog dokaza upravo je na tuženiku, a ne na tužitelju.
23. Iz nalaza Centra poslovnih analiza d.o.o. proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do razlike kod isplata plaćenih rata kredita osnovnom predmetnog ugovora i to razlike između utvrđenog tečaja za CHF na dan isplate kredita i tečaja u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na temelju anuiteta koje je tužitelj isplatio tuženiku, te obračunom dolazi do razlike od više plaćenih 2.583,12 EUR iskazana po mjesečnom preplaćenim iznosima i to u razdoblju od 30. lipnja 2010. do 21. listopada 2013.
24. Tuženik stavlja primjedbe na nalaz jer da je nalaz baziran na pogrešnoj premisi, da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, što nije bila ugovorna volja stranaka, a niti to proizlazi iz sadržaja Ugovora o kreditu.
25. Vještak se očitovao na upućene primjedbe na nalaz i ističe da je nalaz izrađen u skladu sa zadatkom postavljenim od strane suda, da se primjedbe ne odnose na konkretni matematički izračun nego su prigovori pravne naravi, a na koje se kao financijski vještak ne može očitovati te da je prilikom izračuna uzela u obzir i negativne tečajne razlike, dakle tečaj CHF-a na dan uplate anuiteta kada je on bio manji u odnosu na razdoblje sklapanja Ugovora o kreditu.
26. Odgovarajući na primjedbe tuženika, sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je ništetna, što znači da tuženik nije mogao jednostrano mijenjati visinu kamatne stope, a isto tako vještak je pravilno izračunao nastalu razliku promjenom tečaja glavnice u CHF. Naime, nedvojbeno je da su se tijekom otplate kredita povećale i kamatna stopa i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što tuženik niti ne osporava, a može se reći da je to i općepoznata činjenica koju uostalom utvrđuju i sudovi kod kolektivne tužbe. Stoga je upravo vještak i trebao napraviti izračun kako mu je i naloženo rješenjem ovog suda, kao razliku između iznosa tečaja CHF na dan sklapanja Ugovora o kreditu i plaćanja svakog pojedinog anuiteta u narednom razdoblju. Stoga sud nalaz prihvaća stručnim i objektivnim, imajući u vidu da tuženik nema primjedbi na sam matematički izračun preplaćenih iznosa odnosno više plaćenih, a doista, primjedbe upućene na nalaz su pravne prirode na koje primjedbe vještak financijske struke ne može kvalificirano odgovoriti. Stoga je i visina tužbenog zahtjeva pravilno vezana uz poznati tečaj CHF na dan isplate kredita, zbog čega primjenom odredbe čl. 1111. ZOO- a ovaj sud i prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu.
27. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom vještaka podneskom od 25.5.2023. te sada traži isplatu iznosa od 2.583,12 EUR i takav je tužbeni zahtjev sud i usvojio.
28. Na pripremnom ročištu 2. ožujka 2022. tužitelj je naveo da "u nastavku postupka potražuje novčani iznos koji se odnosi na preplatu uslijed rasta tečaja", time da nije decidirano naveo, niti je iz tužbe moguće razabrati koji se iznos odnosi na preplatu s osnova povećane kamatne stope. S tim u svezi, iako je tuženik izjavio u podnesku od 8.3.2022. da pristaje na djelomično povlačenje tužbe (i traži trošak), a nakon što je tužitelj postavio tužbeni zahtjev prema nalazu vještaka i to sada samo s osnova promjene tečaja CHF, tuženik se protivi povlačenju dijela tužbenog zahtjeva. Kako nije bilo moguće razabrati koji dio tužbenog zahtjeva je povučen, odnosno za koliki iznos, a na koje neodređeno povlačenje je tuženik pristao, to se smatra da tuženik ne daje pristanak na povlačenje tužbenog zahtjeva preko iznosa od dosuđenog, a do onog naznačenog u tužbi od 3.998,47 EUR, to je o postavljenom tužbenom zahtjevu u odnosu na preplaćeni iznos s osnova kamate trebalo donijeti meritornu odluku. Već je naprijed u obrazloženju navedeno da je nastupila zastara tražbine s osnova preplaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja pa je taj dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog trebalo odbiti.
29. Sud je odbio prijedlog tuženika za prekidom ovog parničnog postupka i Sudu Europske unije uputiti prethodno pitanje u pogledu pitanja protivi li se Direktivi broj 93/13 odredba nacionalnog zakonodavstva koja prekid tijeka zastarnog roka za ostvarenje restitucijskog zahtjeva iz potrošačkog ugovora veže uz pokretanje pojedinačnog sudskog postupka od strane samog potrošača, kada je takav postupak pokrenut nakon odluke donesene povodom kolektivne tužbe na kojoj potrošač temelji svoj tužbeni zahtjev te može li nacionalni sud protivno pravu Europske unije, odredbu nacionalnog propisa o zastari i prekidu tijeka zastare interpretirati na način koji je protivan izričitoj zakonskoj normi koja regulira zastaru, a imajući u vidu stajalište suda EU izraženom u odluci broj C-637/17. To iz razloga što sud Europske unije nije nadležan za tumačenje koje predlaže tužitelj jer je u ovoj pravnoj stvari predmet spora valjanost odredbi Ugovora o kreditu koji je sklopljen 6. listopada 2006., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (1. srpnja 2013.) te je predmet tužbenog zahtjeva i isplata zbog stjecanja bez osnove proizašla iz nepoštenih ugovornih odredaba navedenog ugovora, kao i pravno pitanje tijeka zastare takve tražbine. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela 31. siječnja 2022. zauzeo pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO- a/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teči ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
30. Sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok visina zateznih kamata proizlazi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to mu je naloženo isplatiti zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate, a kako su isti utvrđeni nalazom vještaka Centar poslovni analiza d.o.o.
31. Kako je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva nakon što se tuženik odgovarajući na tužbu upustio u raspravljanje, a za iznos preko 2.583,12 EUR, a na koje povlačenje tuženik ne pristaje, to je taj dio tužbenog zahtjeva trebalo odbiti.
32. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 2. u svezi sa čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a imajući u vidu da je tužitelj koji je zastupan po kvalificiranoj osobi odvjetnika, trebao u trenutku podnošenja tužbe znati za nastup zastare tražbine preplaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope, međutim je ustrajao na takvom tužbenom zahtjevu sve do nakon nalaza vještaka, a na održanom pripremnom ročištu nije jasno naznačio u kojem dijelu odnosno za koji iznos povlači tužbeni zahtjev. Prema tome, tužitelj je u ovome sporu u pogledu osnove i u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od cca. 80% (imajući u vidu i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev), dok je tuženik uspio u omjeru od 20%, imajući u vidu da djelomični neuspjeh tužitelja u sporu predstavlja uspjeh tuženika. Stoga je od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u sporu trebalo oduzeti postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio u sporu slijedom čega se dolazi do uspjeha tužitelja u sporu od 60%. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 20.9.2021.,15.2., 24.2.2022. i 25.5.2023. u iznosima od po 200,00 EUR, zastupanja na raspravama 2.3.2022., 22.10.2024., 10.12.2024. u iznosima od po 200,00 EUR, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 EUR, trošak vještačenja 199,08 EUR, pristojba na tužbu 87,60 EUR, PDV 425,00 EUR ili ukupno 2.411,68 EUR. Naprotiv, tužitelju nisu priznati troškovi sastava ostalih podnesaka od 6.5.2021., 3.3.2022., 24.3.2022. i 7.11.2022. jer isti nisu bili potrebni za donošenje odluke, a posebno oni od 6.5.2021. i 3.3.2022., dok se u ostalim podnescima većim dijelom ponavljaju navodi iz tužbe i prethodnim podnescima. Stavljajući u srazmjer priznati trošak prema uspjehu u parnici od 60%, tužitelju je priznat trošak postupka u iznosu od 1.447,01 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi mu taj osnovani trošak.
Varaždin, 14. siječnja 2025.
Sutkinja
Karmen Ošpuh
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu ovom sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.
Dostaviti:
1) Punomoćnik tužitelja – Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, Ljudevita Gaja 6 2) Punomoćnici tuženika – OD Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18
