Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

P-2854/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Damiru Tomiću, odvjetniku iz OD Budimir & Partneri d.o.o., iz Splita, protiv tuženika OTP banka d.d. OIB 52508873833, Domovinskog rata 61 Split, zastupana po punomoćniku Boris Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić & Anić u Splitu, radi isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 21.studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od ukupno 3.305,13 Eur-a (24.902,63 kn) zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to za razdoblje od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koja - na iznos od 2,95 Eura ( 22,24 kn ) teče od 10-stu-08 pa do isplate

- na iznos od 0,31 Eura ( 2,37 kn ) teče od 10-pro-08 pa do isplate

- na iznos od 15,37 Eura ( 115,82 kn ) teče od 12-sij-09 pa do isplate

- na iznos od 21,11 Eura ( 159,08 kn ) teče od 10-vlj-09 pa do isplate

- na iznos od 28,15 Eura ( 212,11 kn ) teče od 10-ožu-09 pa do isplate

- na iznos od 15,80 Eura ( 119,01 kn ) teče od 10-tra-09 pa do isplate

- na iznos od 13,59 Eura ( 102,43 kn ) teče od 11-svi-09 pa do isplate

- na iznos od 12,36 Eura ( 93,10 kn ) teče od 10-lip-09 pa do isplate

- na iznos od 14,85 Eura ( 111,86 kn ) teče od 10-srp-09 pa do isplate

- na iznos od 9,87 Eura ( 74,39 kn ) teče od 10-kol-09 pa do isplate

- na iznos od 12,13 Eura ( 91,41 kn ) teče od 10-ruj-09 pa do isplate

- na iznos od 8,26 Eura ( 62,21 kn ) teče od 12-lis-09 pa do isplate

- na iznos od 11,32 Eura ( 85,32 kn ) teče od 10-stu-09 pa do isplate

- na iznos od 9,73 Eura ( 73,28 kn ) teče od 10-pro-09 pa do isplate - na iznos od 22,71 Eura ( 171,12 kn ) teče od 11-sij-10 pa do isplate

- na iznos od 24,10 Eura ( 181,60 kn ) teče od 10-vlj-10 pa do isplate

- na iznos od 22,93 Eura ( 172,79 kn ) teče od 10-ožu-10 pa do isplate

- na iznos od 27,62 Eura ( 208,12 kn ) teče od 12-tra-10 pa do isplate

- na iznos od 34,37 Eura ( 258,95 kn ) teče od 10-svi-10 pa do isplate

- na iznos od 40,38 Eura ( 304,26 kn ) teče od 10-lip-10 pa do isplate

- na iznos od 51,91 Eura ( 391,14 kn ) teče od 12-srp-10 pa do isplate

- na iznos od 40,64 Eura ( 306,19 kn ) teče od 10-kol-10 pa do isplate

- na iznos od 70,46 Eura ( 530,86 kn ) teče od 10-ruj-10 pa do isplate

- na iznos od 54,25 Eura ( 408,75 kn ) teče od 11-lis-10 pa do isplate

- na iznos od 57,16 Eura ( 430,68 kn ) teče od 10-stu-10 pa do isplate

- na iznos od 69,62 Eura ( 524,59 kn ) teče od 10-pro-10 pa do isplate

- na iznos od 86,10 Eura ( 648,72 kn ) teče od 10-sij-11 pa do isplate

- na iznos od 67,58 Eura ( 509,15 kn ) teče od 10-vlj-11 pa do isplate

- na iznos od 73,33 Eura ( 552,48 kn ) teče od 10-ožu-11 pa do isplate

- na iznos od 65,51 Eura ( 493,60 kn ) teče od 11-tra-11 pa do isplate

- na iznos od 83,60 Eura ( 629,89 kn ) teče od 10-svi-11 pa do isplate

- na iznos od 96,22 Eura ( 724,96 kn ) teče od 10-lip-11 pa do isplate

- na iznos od 101,94 Eura ( 768,10 kn ) teče od 11-srp-11 pa do isplate

- na iznos od 165,58 Eura ( 1.247,53 kn ) teče od 10-kol-11 pa do isplate - na iznos od 105,04 Eura ( 791,44 kn ) teče od 12-ruj-11 pa do isplate

- na iznos od 96,22 Eura ( 724,96 kn ) teče od 10-lis-11 pa do isplate

- na iznos od 98,44 Eura ( 741,67 kn ) teče od 10-stu-11 pa do isplate

- na iznos od 97,62 Eura ( 735,49 kn ) teče od 12-pro-11 pa do isplate

- na iznos od 105,47 Eura ( 794,68 kn ) teče od 10-sij-12 pa do isplate

- na iznos od 110,96 Eura ( 836,04 kn ) teče od 10-vlj-12 pa do isplate

- na iznos od 112,65 Eura ( 848,80 kn ) teče od 12-ožu-12 pa do isplate

- na iznos od 1.146,92 Eura ( 8.641,45 kn ) teče od 5-tra-12 pa do potpune isplate.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.125,00 eura uvećan za zatezne kamate koji teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12.lipnja 2023. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 15888/06 temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate je 84 mjeseca uz ugovoreni mjesečni iznos anuiteta prema otplatnom planu.

3. Nadalje, kako tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o značenju i rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, koje odredbe Ugovora su također ništetne (čl. 1. Ugovora u kojem se daje rečeni iznos CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika kao Kreditora na dan korištenja kredita, te ugovorno (vezuje) povrat tj. otplata kredita (čl. 10 Ugovora) primjenom valutne klauzule gdje se svaki mjesečni anuitet vraća u kunama ima obračunavati u CHF po prodajnom tečaju tuženika kao Kreditora na dan dospjeća anuiteta).

4. Nadalje, zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se konkretno odnose na način ugovaranja valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF tj. ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, a kako je to u historijatu tužbe pod I. i II. elaborirano, tuženik je tužitelju od dana sklapanja Ugovora do zaključenja kredita, s tog osnova neosnovano naplatio iznos od ukupno 3.305,13 Eur-a (24.902,63 kn) s zakonskim zateznim kamatama od dospjeća svakog mjesečnog anuiteta do danas.

4.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-6632/2017- 10 od 14.06.2018. god., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4.,5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Napokon, odlukom VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, dok je pitanje zastare riješio Vrhovni sud RH u presudi i rješenju br. Rev-2245/2017 od dana 20. ožujka 2018. godine. Konačno, ali ne i posljednje, Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet AA protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude).

4.2. Nadalje kako je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.- 31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora te se poziva na odredbu čl. 1111 ZOO te čl. 1115 ZOO te čl. 502 c ZPP-a.

5. Slijedom navedenog, u postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže donijeti presudu kojom se nalaže isplata zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti navodeći da je tužitelj dobrovoljno i svjesno odabrao valutu ugovora te da je među strankama postignuta potpuna suglasnost, a da je predmetnim presudama postignuta apstraktna zaštita te da se predmetne presude ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, da je obvezni odnos prestao ispunjenjem te ističe prigovor zastare, dok ne osporava visinu.

7. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu, saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 15888/06 od 6.ožujka 2006. u razdoblju od studenog 2008. do zatvaranja kredita, odnosno do travnja 2012.

9. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 6.ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.000,00 CHF uz rok otplate od 84 rate. Međutim, među strankama je sporno je li ništetna odredba o valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu tražbinu.

10. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

11. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Nadalje, istaknut je i prigovor zastare.

12. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.- listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1. -7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

14. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.

15. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.

16. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora.

17. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

18. Nadalje, Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž-6632/17) odbio je žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu (P- 1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g. Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

19. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

20. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

21. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati (što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

22. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

23. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.

24. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

25. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

26. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

27. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

28. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

29. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule.

30. Dakle, sud je utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, kao i dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, pa proizlazi iz toga da je osnovano potraživanje tužitelja iz tužbe u visini koja u ovom postupku nije osporena.

31. Nadalje, tuženik se neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

32. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008. , ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7./2013-4 od 13. lipnja 2014. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6332/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke.

33. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 12.lipnja 2023., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 14.lipnja 2018. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

34. Konačno, suprotno tvrdnji tuženice da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, da je i VTSRH u odluci poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. jasno naveo da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali da to nije predmet ispitivanja u postupku kolektivne tužbe, i da je pogrešno primijeniti u ovom postupku odluke donesene u postupku kolektivne zaštite automatizmom na konkretan potrošački spor bez ispitivanja nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe, navodi se da je u ovom postupku iz iskaza tužitelja utvrđeno da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti je banka u tom pravcu dostavila ikakve obavijesti potrošaču upućene prije sklapanja ugovora, da je odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 3142/2018 zauzeto stajalište da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

35. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

36. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

37.Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a koja je ništetna valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.305,13 eura na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO- a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci presude.

38. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 13/23 dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva (3.305,15 eura).

39. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, sastav podneska od 11.siječnja 2024, zastupanje na ročištu od 24.rujna 2024.., ročištu od 21.studenog 2024. 100 bodova te ročištu za objavu odluke 50 bodova odnosno ukupno 450 bodova, pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 2,00 eura ( Tbr. 54 OT) iznosi 900,00 eura te uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 225,00 eura sveukupno iznosi 1.125,00 eura, dok nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu jer spisu ne prileži dokaz da je ista podmirena, a tužitelj je, pored toga, sukladno čl. 11.stavak 1) točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) oslobođen plaćanja iste, slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

Split, 14.siječnja 2025.

Sutkinja

Maja Anušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika

- u spis