REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2736/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice DAH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici Marko Križanec, Lucija Car-Pavlic i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu KRIŽANEC, CAR-PAVLIC & POPARIĆ j.t.d., Zagreb protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici DA, JA, Mateja Vidaković i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba,, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 06. prosinca 2024., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Marka Križaneca, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika VA, odvjetničke vježbenice, dana 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9 st. 2. Ugovora o kreditu broj: 041-50- 3632725, potpisanog/sklopljenog dana 31. kolovoza 2006. godine od strane tuženika, kao kreditora, tužiteljice, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, te ŽA (ranije IA), kao sudužnika, a koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor".

II/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9 st. 3 Ugovora o kreditu broj: 041-50- 3632725, potpisanog/sklopljenog dana 31. kolovoza 2006. godine od strane tuženika, kao kreditora, tužiteljice, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja te ŽA (ranije IA), kao sudužnika, a koja glasi: "Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom, primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora".

III/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 95,48 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. kolovoza 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 269,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 269,91 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 18. travnja 2023. navodi da je dana 31. kolovoza 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 041-50-3632725, između tuženika, kao kreditora, tužiteljice, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja te ŽA (ranije IA), kao sudužnika. Sukladno odredbi čl. 9. st. 2 Ugovora o kreditu određeno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, dok je odredbom čl. 9. st. 3 Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Tužiteljica je dana 10. kolovoza 2011. prijevremeno jednokratno otplatila predmetni kredit te je istog dana tuženiku platila jednokratnu naknadu za konačnu otplatu kredita u iznosu od 719,36 kuna. U bitnom ističe da se radi o standardnim odredbama ugovora o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i jača/dominantna ugovorna strana, na sadržaj kojih tužiteljica kao potrošač ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati, niti su stranke o istim odredbama pojedinačno pregovarale, pri čemu tuženik prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je tužiteljica na bilo koji način bila upoznata s općim aktima Kreditora, koje joj tuženik nikada nije prezentirao niti predao. Navedeno postupanje tuženika, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo je za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Također, ističe da obveza plaćanja predmetne naknade nije uopće bila određena niti odrediva, a što je protivno odredbi čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje ZOO). Stoga ističe da se radi o nepoštenim odnosno ništetnim ugovornim odredbama te smatra da joj pripada pravo na povrat novčanog iznosa navedene naknade koji joj je od strane tuženika, kao nepoštenog stjecatelja, naplaćen po osnovi predmetnih ništetnih odredbi od dana plaćanja pa do isplate. Slijedom navedenih razloga, pozivom na odredbe čl.81. st.1. čl. i 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03) te odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st.1. i čl. 1115. ZOO-a predlaže utvrditi ništetnom odredbe čl.9.st.2. i čl.9.st.3.predmetnog Ugovora o kreditu sadržaja kako je to pobliže navedeno pod točkama I/ i II/ izreke te predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 95,48 EUR (719,36 kuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. kolovoza 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbenih zahtjeva te ističe prigovor zastare u odnosu na novčani tužbeni zahtjev. U bitnom navodi da je tužiteljica potpisom predmetnog Ugovora pristala na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl.9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i da je izjavila da je upoznata sa sadržajem općih akata. Navodi da je naknada koju je tužiteljica platila propisana općim aktom tuženika (Naknade u poslovima kreditiranja građana u primjeni od 01. siječnja 2011.), a koji akt podliježe kontroli HNB-a, pri čemu ističe da zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje, slijedom čega smatra da je tužiteljici zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Također, ukazuje da je smjernicama HNB-a propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju Ugovor je zaključen 31. kolovoza 2006. , naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Opreza radi, dodatno ističe da bi eventualno pozivanje tužiteljice na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje: ZPK) bilo bi neosnovano, s obzirom da je navedeni Zakon stupio na snagu 01. siječnja 2010., te se ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije navedenog datuma. Nadalje ističe da sve i u slučaju kada bi sporne odredbe bile ništetne, što osporava, uzrok ništetnosti bi u konkretnom slučaju bila zabrana manjeg značaja, a tužiteljica je predmetnu naknadu platila te na istu nije imala prigovora te je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen devet godina prije podnošenja tužbe, pa stoga smatra da nije dopušteno isticati ništetnost predmetnih ugovornih odredbi u smislu čl. 326. ZOO-a. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 041-50-3632725 od 31. kolovoza 2006. (listovi 7-10 spisa), otplatni plan ( listovi 11-13 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 10.09.2006. do 15.02.2021. (listovi 15-18 spisa), Naknade u poslovima kreditiranja građana s primjenom od 01.01.2011. (listovi 25-26 spisa), te su saslušane svjedokinja ŽA (list 120- 121 spisa) i tužiteljica (list 121 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje:ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid te kao među strankama nesporno u bitnom je utvrđeno sljedeće:

-da je između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja te IA, kao sudužnika dana 31. kolovoza 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 041-50-3632725 za iznos kunske protuvrijednosti iznosa 14.935,89 CHF po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja (čl.1.), za namjenu kupnje novog vozila PEUGEOT kod PEUGEOT HRVATSKA d.o.o. (čl.6.); da je ugovorena redovna kamata po stopi od 5,20% godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl.2.1. ) i rok otplate kredita 72 mjeseca (čl. 4.); da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu…, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu… (čl.7.1.);

- da je člankom 9. stavak 2. navedenog Ugovora o kreditu, određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, dok je stavkom 3. istog članka određeno da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora ;

-da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. ZZP/03,

-da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. ZZP/03;

-da je tuženikovim općim aktom –"Naknade u poslovima kreditiranja građana" (u primjeni od 01. siječnja 2011.), između ostalog, propisana visina nakade kod prijevremene konačne otplate kredita kod kredita isplaćenih do 31.12.2009. -3,00% iznosa nedospjele glavnice, min. 300,00 kn (toč.11.2.);

-da je tužiteljica predmetni kredit u cijelosti otplatila dana 10. kolovoza 2011., kao i da je joj je istog dana tuženik naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu predmetnog kredita u iznosu od 719,36 kuna.

7. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao neposredno uvjerljiv, iskren i životan, kao bitno proizlazi da je ona bila zainteresirana za kupnju osobnog vozila marke Peugeot kod Peugeot Hrvatska d.o.o. putem kredita te da su je iz navedene auto kuće uputili obratiti se radi ishođenja kredita u banku tuženika, s kojim je ta auto kuća imala poslovnu suradnju. Koliko se sjeća, u poslovnici tuženika u Dubravi bila je dva puta, a jedanput zajedno sa svojom sestrom, koja joj je bila sudužnik za predmetni kredit. Od strane zaposlenika tuženika prethodno niti u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije bila informirana o tome da bi u slučaju prijevremene otplate predmetnog kredita bila u obvezi tuženiku platiti neku naknadu niti o iznosu takve naknade niti o bilo kakvim troškovima ili uslugama na koje bi se plaćanje navedene naknade odnosilo. O pojedinim odredbama, pa tako niti o spornim odredbi čl. 9. st. 2. i čl. 9. st. 3. predmetnog Ugovora nije imala mogućnost s tuženikom pregovarati. Od strane zaposlenika tuženika nisu joj bili uručeni niti prezentirani bilo kakvi opći akti, niti je upućena na odredbe tih akata u svezi postojanja obveze plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Također, nije bila upozorena niti na postojanje bilo kakvih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno većih rizika rasta tečaja navedene valute niti joj je bilo pojašnjeno u kojim okolnostima može doći do promjene početno ugovorene kamatne stope niti o kriterijima i parametrima navedene promjene, a niti o odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika nije imala mogućnost pregovarati. Zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF početni iznos anuiteta tijekom otplate kredita porastao je za više stotina kuna, zbog čega joj je bilo teško otplaćivati predmetni kredit odnosno bojala se da može doći i do većeg porasta mjesečnog anuiteta u budućem razdoblju, zbog čega se odlučila za prijevremenu otplatu predmetnog kredita. Nije imala mogućnost pregovarati niti o ugovornoj odredbi kojom je određena obveza plaćanja jednokratne nakade za obradu kredita od 3,30% od iznosa kredita, a pri čemu joj od zaposlenika tuženika nije bilo pojašnjeno na koje se točno troškove i usluge plaćanje navedene naknade odnosi. Predmetno vozilo kupila je i koristila isključivo za vlastite privatne potrebe, a u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora pa sve do prije nekoliko mjeseca bila je zaposlena kao profesor njemačkog jezika u XIII. gimnaziji u Zagrebu.

8. Sud je prihvatio kao neposredno uvjerljiv i iskaz svjedokinje ŽA (ranije IA), sudužnika iz predmetnog Ugovora o kreditu, koja je u bitnom iskazala da je prethodno zaključenju predmetnog Ugovora zajedno s tužiteljicom bila u poslovnici tuženika u Dubravi, gdje ih je dočekao unaprijed pripremljen Ugovor, o pojedinim odredbama kojeg nisu imale mogućnost pregovarati, kao i da od strane zaposlenika nisu bile pobliže informirane o spornim ugovornim odredbama niti su im predočeni bilo kakvi opći akti tuženika, iz kojih bi proizlazila obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita plaća .

9. Odredbom čl. 59. ZZP/03 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, prema odredbama čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

11. Iz stipulacije spornih odredbi čl.9.st.2. i st.3. Ugovora o kreditu, temeljem kojih je tužiteljici naplaćena predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita, proizlazi da se radi unaprijed formuliranim ugovornim odredbama standardnog ugovora kojima je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor te da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti Kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Iako naizgled razumljive, navedene odredbe prema ocjeni ovog suda ne zadovoljavaju zahtjev transparentnosti budući su iste u potpunosti neodređene, kako u pogledu uvjeta pod kojima se može izvršiti prijevremena otplata jer se niti ne navodi obveza korisnika kredita za plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplati kredita, tako i u pogledu visine navedene obveze niti u pogledu vrste usluga i troškova na koje se ista obveza odnosi. Pri tome valja istaknuti da iz sadržaja ostalih odredbi Ugovora ne proizlazi da bi tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora bila upoznata s odredbama općeg akta Kreditora (tuženika) kojima je regulirano plaćanje navedene naknade, niti da joj je uručen primjerak istog općeg akta. Navedeno ne proizlazi niti iz iskaza tužiteljice i svjedokinje. Suprotno tuženik tijekom postupka nije dokazao, pri čemu valja dodati da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

12. Ovdje posebno valja napomenuti da prema stajalištu ovog suda nije postojala zapreka da se u čl.9. Ugovora konkretno navede obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita te navede nominalni iznos iste naknade ili u postotku, kao što je to, primjerice, navedeno u čl.3. Ugovora u odnosu na izračun jednokratne naknade troška obrade kredita, slijedom čega se u odnosu na spornu odredbu radi o odredbi koja nije bila određena odnosno odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužiteljice, odluči o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

13. Također, valja ukazati da tuženik tijekom postupka nije dostavio opći akt odnosno Odluku o naknadama koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, pa se nije se moglo utvrditi da li je tuženik u istom općem aktu koji se spominje u čl. 9.st.3. Ugovora odredio parametre za utvrđenje visine naknade zbog prijevremene otplate kredita niti troškove i usluge na koju se ista naknada odnosi, pri čemu se niti u općem aktu tuženika "Naknade u poslovima kreditiranja građana" (u primjeni od 01. siječnja 2011.), koji se primjenjivao u vrijeme naplate predmetne naknade, također nije navedeno na koje se troškove i usluge odnosi plaćanje predmetne naknade.

14. Pri tome valja dodati da je prema odredbi čl. 1024. ZOO-a dopušteno ugovaranje naknade zbog prijevremene otplate kredita koja predstavlja naknadu štete, no za primjenu navedene odredbe moraju biti jasno ugovoreni parametri, a što tuženik nije dokazao, niti je tvrdio niti dokazivao da mu je zbog prijevremene otplate kredita nastala šteta.

15. Prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takve ugovorne odredbe da se o istima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe članka 9. st.2 i 3. ne sadrže jasno navedenu obvezu plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita te nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na iste odredbe u pojedinačnim pregovorima.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,00% iznosa nedospjele glavnice kredita odnosno u konkretnom slučaju iznos naplaćene naknade od 719,36 kuna). Naime, valja ukazati da je sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13. a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja)

18. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu uz ugovoreni rok otplate od 72 mjeseca, s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

19. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju proizlazi da se radi o netransparentnim odredbama koje su od strane tuženika unesene u predmetni Ugovor bez pojedinačnog pregovaranja, pri čemu nije bilo niti moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika, a tuženik nije dostavio opći akt-Odluku o naknadama koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (iz koje bi bilo vidljivo je li tuženik jasno odredio parametre za utvrđenje visine naknade zbog prijevremene otplate kredita), niti je tuženik tijekom postupka dokazao da bi tužiteljicu prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora obavijestio o razlozima plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita niti je dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove pretrpio prijevremenom otplatom predmetnog kredita, to iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja Ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, a imajući u vidu i utvrđenje o nepoštenosti drugih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora (o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom u smislu čl. 81. st.1 ZZP/03

20. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi čl. 9. st. 2. i st.3. predmetnog Ugovora te odlučeno kao pod točkama I/ i II/ izreke ove presude.

21. Također valja napomenuti da okolnost što je ugovor ispunjen sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužiteljice zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. ZOO-a u vezi s čl.323.st.1.ZOO-a, jer s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja nema mjesta zaključku da bi se radilo o povredi manjeg značaja.

22. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti ono što stekao temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je tužiteljica na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženika dana 10. kolovoza 2011. isplatila iznos od 719,36 kuna, što uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 95,48 EUR to je odlučeno pod toč. III/ izreke ove presude, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO.

23. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

24. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka iz točke I/ izreke ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da su zahtjevi za isplatu utuženih novčanih iznosa zastarjeli.

25. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 1. i čl. 155 st. 1. ZPP-a.

25.2. Tužiteljici su u svezi zastupanja po ovlaštenim punomoćnicima odvjetnicima, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-25 bodova, za sastav podneska od 06. rujna 2023., prema Tbr. 8/1 –25 bodova te za zastupanje na 2 ročišta (od 09. srpnja 2024. i 06. prosinca 2024.), prema Tbr 9/1-po 25 bodova. Ukupno je tužiteljici priznato 100 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 250,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 EUR te zatraženi trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužiteljici iznosi 269,91 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

25.3. Odluka o zateznim kamatama, koje su tužiteljici na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

25.4. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude. Naime, prema stajalištu ovog suda navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke, budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a), pri čemu se posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 Tarife propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a. Također, nije joj priznat trošak sudske pristojbe zatraženom nominalnom iznosu od 13,27 EUR, imajući u vidu da je iz sustava eSpis vidljivo da je navedenu pristojbenu obvezu tužiteljica podmirila u iznosu od 6,64 EUR. Slijedom navedenog, zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 269,91 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. V/ izreke)

U Zagrebu, 14. siječnja 2025.

Sudac:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu

DNA:

1. pun. tužiteljice uz rješenje o pristojbi za presudu (13,27 EUR)

2. pun. tuženika