Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Pn-206/2020-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupani po generalnoj punomoćnici DĐ, dipl.iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupani po generalnoj punomoćnici RĐ, dipl.iur., radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 2. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, javno objavljene 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, OIB: 26187994862, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, OIB: 84397956623, iznos od 3.395,53 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi od 5,89% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate.“.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je osiguranik tužitelja LĐ smrtno stradao u prometnoj nesreći 5.11.1994. Po tom osnovu tužitelj je priznao pravo na obiteljsku mirovinu ZĐ, udovici, i D, R, L i GĐ, djeci umrlog osiguranika LĐ, rješenjem HZMO, Područna služba u Osijeku broj spisa HVMO 337147 od 12.6.1995. Rješenjem broj 41030 od 21.8.2001. udovici ZĐ prestalo je pravo na obiteljsku mirovinu, a rješenjem broj 41030 od 17.10.2012. ponovno je priznato pravo na obiteljsku mirovinu udovici ZĐ. Prometnu nesreću je prouzročio IĐ tako što je 5.11.1994. upravljao osobnim automobilom marke „Zastava Yugo Koral 45“ reg. oznake [registarska oznaka], te je uslijed neprilagođene brzine kretanja vozila noćnim uvjetima vožnje, nije uočio LĐ koji je ležao na cesti, te je prešao preko tijela istog, uslijed čega je LĐ zadobio teške tjelesne povrede od kojih je preminuo na licu mjesta. Po ovom pravnom osnovu tužitelj je od tuženika već potraživao naknadu štete te je tuženik podmirio tužitelju naknadu štete s osnova isplaćene obiteljske mirovine ZĐ za razdoblje od 1.10.2014. do 30.9.2017. temeljem presude Trgovačkog suda u Osijeku broj P- 411/2017. Ovom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom obiteljske mirovine korisnici ZĐ za razdoblje od 1.10.2017. do 30.9.2020. u iznosu od 142.131,21 kn. Zahtjev za puni iznos mirovine počevši od 1.10.2017. do 30.9.2020. tužitelj postavlja sukladno sudskoj praksi VSRH Rev-1061/03 od 23.9.2004., kojom odlukom je isti sud zauzeto stajalište da tužitelju ne pripada jednaka visina odštete za cijelo razdoblje, već različito obzirom na važenje Zakona o mirovinskom osiguranju u periodu za koje je izvršena isplata. Sukladno članku 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) koji je vrijedio u momentu isplate invalidske mirovine za razdoblje od 1.10.2017. do 30.9.2020., tužitelj ima pravo na naknadu štete isplaćene obiteljske mirovine u punom iznosu. Tuženik je temeljem članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) odgovaran tužitelju za nastalu štetu u iznosu od 142.131,21 kn.

1.1. Tužitelj je podneskom od 21. travnja 2022. povukao tužbeni zahtjev za iznos od 28.426,25 kuna, te tako umanjen tužbeni zahtjev iznosi 113.704.96 kuna. Također, tužitelj je povukao i tužbeni zahtjev za glavnicu u iznosu od 88.121,34 kuna, te je na raspravi održanoj kod ovog suda 2. prosinca 2024. uredio tužbeni zahtjev zbog usklađivanja istog sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj i to na način da iznos glavne tražbine sada iznosi 3.395,53 eura, dok je u odnosu na zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos glavnice od 88.121,34 kune za razdoblje od 23.10.2020. do isplate, odnosno 1.3.2022. povukao tužbu u navedenom dijelu, na koji uređeni tužbeni zahtjev se tuženik nije protivio, kao niti djelomičnom povlačenju tužbe istaknute na ročištu.

1.2. Ovaj sud je na ročištu održanom 2. prosinca 2024. donio rješenje kojim je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja povučen u iznosu od 116.547,59 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tuženik u ovom predmetu čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka], nastanak prometne nezgode 7.10.1994., kao i činjenicu da je prednik osiguranice tužitelja, pok. LĐ, u navedenoj prometnoj nezgodi, u svojstvu pješaka, zadobio tjelesne ozljede, uslijed kojih je preminuo, te da je uslijed toga osiguranici tužitelja, ZĐ, priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Također bi trebala biti nesporna i činjenica postojanja pretežite odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja i prouzrokovanje prometne nezgode, i to u omjeru od 80%, dok je suodgovornost prednika osiguranice tužitelja utvrđena u omjeru od 20% cjelokupne štete (navedeni omjer suodgovornosti parnične stranke su učinile nespornim u ranijim postupcima pa stoga tuženik pretpostavlja da tužitelj očitom omaškom nije uzeo u obzir navedeni omjer suodgovornosti prednika osiguranice tužitelja).Ukoliko bi tužitelj sada u ovom postupku ustrajao na isključivoj odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja, tužitelj će na pripremnom ročištu predložiti dokaze radi utvrđivanja odgovornosti za nastanak ovog štetnog događaja. Nije sporna niti činjenica da je tužitelj potraživao naknadu štete od tuženika za ranije izvršena plaćanja te da je zadnja isplata tužitelju izvršena temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Osijeku broj P-411/2017., a ista se odnosila na isplaćene obiteljske mirovine u razdoblju od 1.10.2014. do 3.09.2017, umanjeno za 20% doprinosa. Tuženik se ovako postavljenoj tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti, ističući da bi tužitelj, sukladno zakonskim odredbama koje treba primijeniti na ovaj slučaj, imao pravo na naknadu stvarne štete, zašto bi u konkretnom slučaju predstavljao iznos razmjernog dijela isplaćene mirovine u utuženom razdoblju umanjeno za doprinos prednika osiguranice tužitelja u omjeru od 20%. Kako tuženiku uz tužbu nije dostavljen izračun razmjernog dijela isplaćene obiteljske mirovine na koji se tužitelj pozvao u tužbi, tuženik nije bio u mogućnosti izvršiti plaćanje nespornog dijela štete, te predlaže sudu obvezati tužitelja na dostavu izračuna razmjernog dijela isplaćenih mirovina umanjeno za 20%, a po primitku kojeg izračuna se tuženik obvezuje izvršiti plaćanje nespornog dijela štete, te po izvršenom plaćanju dostaviti dokaz u sudski spis. U ovoj pravnoj stvari sporno je pravno pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu punog ili razmjernog dijela isplaćenih iznosa obiteljske mirovine za razdoblje od 1.10.2017. do zaključno 30.09.2020. Tuženik ističe da se u odnosu na utuženu tražbinu tužitelja prema tuženiku, točnije na sadržaj obveze koju tuženik u odnosu na istu tražbinu može imati prema tužitelju, kao posebni propis (lex specialis) može primijeniti samo Zakon o obveznim osiguranjima u prometu a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest upravo u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Istodobno, na strani tuženika temeljem odredaba zakona iz područja osiguranja, bilo Zakona o osiguranju imovine i osoba, bilo Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, postoji obveza naspram prethodno označenog prava tužitelja, ali su granice te obveze tuženika prema tužitelju naknaditi mu nastalu, ovdje utuženu štetu izrijekom ograničene i to; granicama odgovornosti tuženikova osiguranika, granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, te obvezi isplate samo razmjernog dijela mirovine koju je tužitelj isplatio svome osiguraniku. To je dakle propisani sadržaj - okvir pasivne legitimacije tuženika u odnosu na utuženu tražbinu tužitelja. Prema tome, tuženik tužitelju ne osporava pravo da od tuženika potražuje naknadu štete u vidu isplaćene mirovine tužiteljevu osiguraniku koje je pravo tužitelja sadržano u odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. Tuženik smatra da u ostvarenju tog svog prava tužitelj mora uvažiti okvir, odnosno granice u kojima je tuženik obvezan naknaditi tu tužiteljevu štetu a to tužitelj tužbenim zahtjevom nije uvažio. Prema navedenome, ovdje se ne radi o koliziji dva posebna zakona: Zakona o mirovinskom osiguranju s jedne i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, s druge strane. I jedan i drugi zakon imaju svoju primjenu u odnosu na predmet ovog parničnog postupka. Tužitelj je tako na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju aktivno legitimiran od tuženika potraživati naknadu štete u vidu isplaćenih mirovina svome osiguraniku. S druge strane, tuženik je pasivno legitimiran takvu tražbinu tužitelja ispuniti na temelju Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ali je na temelju toga propisa tuženikova obveza prema tužitelju u odnosu na predmetnu tražbinu ograničena, te se odnosi na isplatu samo razmjernog dijela te mirovine. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu dakle nije ograničio ili isključio pravo tužitelja ostvariti potpunu naknadu pretrpljene štete na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju, već je samo odredio granice pasivne legitimacije tuženika u odnosu na takvu tužiteljevu tražbinu – do granica razmjernog iznosa mirovine. U odnosu na sudsku praksu na koju se tužitelj poziva u tužbi, tuženik ističe da je došlo do promjene pravnog shvaćanja VSRH po pitanju primjene zakona vezano uz regresno potraživanje HZMO, te u tom smislu tuženik u sudski spis dostavlja odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 388/2018. od 25.8.2020., kao i odluku VSRH broj Rev-1067/12 od 5.12.2017., a iz kojih je evidentno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište, koje je u konačnici i jedino ispravno, logično i zakonito, a to je da se u ovakvim slučajevima. kao mjerodavan Zakon primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata od strane tužitelja. Nastavno na naprijed navedeno, tuženik se ovako postavljenoj tužbi i tužbenom zahtjevu, protivi u cijelosti te predlaže tužitelja odbiti sa istim ukoliko tužitelj ne dostavi izračun razmjernog dijela isplaćenih mirovina u utuženom razdoblju i to u omjeru od 80% (u granicama odgovornosti osiguranika tuženika), a koji iznos bi eventualno mogao predstavljati stvarnu štetu na koju bi tužitelj imao pravo u ovom postupku.

3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prilježe spisu i to rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) od 17. listopada 2012. (stranice 3-4 spisa), rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Osijeku (stranice 5-6 spisa), krivičnu prijavu od 7. studenog 1994. (stranice 7-9 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9. rujna 2019., broj Pž-5219/2018-2 (stranice 10-12 spisa), presudu i rješenje Trgovačkog suda u Osijeku od 29. siječnja 2018., broj P-411/17-9 (stranice 13-16 spisa), isprava HZMO od 15. listopada 2020. (stranica 17 spisa), bankovni podaci doznačenih mirovinskih primanja (stranice 18-37 spisa), presudu VSRH od 29. siječnja 2020., broj Rev-x-386/2018-2 (stranice 38-42 spisa), presudu VSRH od 23. rujna 2004., broj Rev-1061/03-2 (stranice 48-50 spisa), izračun od 21. listopada 2020. (stranica 61 spisa), analitička kartica (stranica 63 spisa),

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji se odnosi na naknadu štete, sukladno 161. i 164. Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. –dalje u tekstu: ZMO).

5. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, odnosno da je osiguranik tužitelja LĐ smrtno stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila 5.11.1994., u kojem je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka] koje je bilo osigurano kod tuženika.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan.

7. Spornom se ukazuje prije svega osnova potraživanja, odnosno primjenjuje li se na konkretan slučaj ZMO ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. – dalje u tekstu: ZOOP). Sporna je i visina štete.

7.1. Prema ocjeni ovog suda na konkretni slučaj primjenjuje se ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U konkretnom slučaju radi se o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu članka 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz članka 27. ZOOP-a. S tim u svezi, iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) poslovni broj Rev 328/2023, Rev 12/2022, Rev 159/2022, Rev 184/2022, Rev 1437/2021, Rev 635/2023 proizlazi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a koje pravno shvaćanje nije napušteno, pa su neosnovani navodi tužitelja da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe ZMO, te s time u vezi i pozivanje na odluke koje odstupaju od tog shvaćanja.

8. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da se razmjeni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. propisano je da se odredbe stavka 1., 2., 3. odgovarajuće primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

8.1. Iz citirane zakonske odredbe proizlazilo bi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova obiteljske mirovine, kao što je to propisano u članku 27. stavku 2. i 3. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između mirovine koja se isplaćuje obitelji osiguranika tužitelja na temelju rješenja HZMO-a i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 5.11.1994. za koji je odgovoran osiguranik tuženika (kao o odluci VSRH Rev 469/2022 od 16. svibnja 2023.).

9. Tijekom postupka, tužitelj je da bi dokazao visinu tužbenog zahtjeva, sudu dostavio Izračun isplaćenog dijela obiteljske mirovine za razdoblje od 1. listopada 2017. do 30. rujna 2020. (list 17 spisa) iz kojeg proizlazi da iznos isplaćene obiteljske mirovine 142.131,21 kuna.

10. Dakle, iz navedenog izračuna proizlazi da tužitelj nije izračunao razmjerni iznos isplaćene obiteljske mirovine iz odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a, već navedeni obračun čini ukupan iznos isplaćene mirovine. Također tužitelj je priložio ovome sudu izračun razmjernog dijela isplaćene mirovine (list 61 spisa), sukladno članku 160. stavku 5. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 102/98. -dalje u tekstu: ZMO/98), a koja se odnose na razmjerno isplaćenu svotu po osnovi priznatoga prava na mirovinu (članak 160. stavak 2. točka 1. ZMO/98), a ne na razliku između invalidske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (članak 27. stavak 3. ZOOP).

11. Slijedom navedenoga, tužitelj, na kojemu je teret dokaza sudu je dostavio obračun isplaćene obiteljske mirovine za razdoblje od 1. listopada 2017. do 30. rujna 2020. Navedeni obračun nije izračunat na temelju odredbe članka 27. ZOOP-a. Isto tako, tužitelj nije predlagao niti dokaze kojima bi dokazao da je iznos obiteljske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom razdoblju, i to samo za razliku ta dva iznosa. Nadalje, potrebno je reći da tužitelj tijekom postupka nije predložio dokaz financijskim vještačenjem. Slijedom svega navedenoga, tužitelj, na kome je teret dokaza sukladno članku 219. stavka 1. ZPP nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

12. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Osijek, 14. siječnja 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju

2. Tuženiku