REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4777/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Pavlu Krmpotiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika EU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Mračiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Macan i Mračić d.o.o. u Velikoj Gorici, radi utvrđenja postojanja izvanbračne zajednice, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž Ob-58/2024-2 od 16. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-881/2019-72 od 18. ožujka 2024., u sjednici održanoj 14. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž Ob-58/2024-2 od 16. srpnja 2024., u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja se odbija, a u dijelu u kojem se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž Ob-58/2024-2 od 16. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-881/2019-72 od 18. ožujka 2024., uz tvrdnju da je pobijana odluka nezakonita.

2. 1. U prijedlogu je postavio slijedeća pravna pitanja:

"1. Jesu li sudovi u postupku radi utvrđenja postojanja izvanbračne zajednice dužni utvrditi namjeru odnosno pravu volju (animus) oba partnera da žive u izvanbračnoj zajednici koja je izjednačena sa brakom?

2. Je li postojanje ekonomske zajednice uvjet (conditio sine qua non) za postojanje izvanbračne zajednice i kakva mora biti njezina kvaliteta?

3. Je li za utvrđenje ekonomske zajednice dovoljno utvrditi da su partneri odlazili zajednički u dućan ili je za ekonomsku zajednicu koja se ovdje traži potrebna veća razina financijske, ekonomske i egzistencijalne povezanosti partnera u smislu zajedničkog podmirenja izvanrednih troškova, značajnijih materijalnih ulaganja te planiranja ekonomske budućnosti.

4. Jesu li naprijed taksativno navedene okolnosti odlučne činjenice za utvrđivanje kvalitete i postojanja ekonomske zajednice koje je sud bio dužan cijeniti?"

2. 2. Smatra da su navedena pitanja važna za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a kao razlog važnosti tim pitanjima naveo je odluku Vrhovnog sud Republike Hrvatske broj: Rev- 1776/2012-2 od 7. 3. 2017., u kojoj je navedeno: „Ovo stoga što stranke nisu živjele zajedno, već su tek povremeno boravile u istom prostoru, što nije postojala ekonomska zajednica, a posebno što nije postojala namjera zajedničkog života koji bi mogao biti izjednačen s izvanbračnom zajednicom (…) pravilno su niže stupanjski sudovi na utvrđeno činjenično stanje o odnosima stranaka, načinu održavanja veze, nepostojanju namjere zajedničkog života koji bi imao kvalitetu izvanbračne zajednice i potpunom izostanku ekonomske zajednice, primijenili materijalno pravo“. Uz navedenu pozvao se i na odluku broj Rev-628/2015-2 od 28. 11. 2018., prema kojoj je za postojanje izvanbračne zajednice nužno utvrditi postojanje trajnije zajednice ne samo u smislu zajedničkog stanovanja nego i egzistencijalne povezanosti i ekonomske zajednice u kojoj izvanbračni drugovi zadovoljavaju različite životne potrebe te se međusobno pomažu i brinu jedno o drugome, te na odluku broj Rev- 997/2004-2 od 28. 9. 2005. u kojoj je navedeno da bez volje jednog od partnera nema izvanbračne zajednice.

3. 1. Uz navedena pitanja, tuženik također sukladno čl. 385.a st. 2. ZPP-a, predlaže da mu se dopusti podnijeti reviziju jer mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba Zakona o parničnom postupku povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a tuženik se na te povrede u konkretnom postupku već pozivao u žalbenom postupku odnosno u žalbi protiv prvostupanjske presude od 2. 4. 2024., a povrijeđeno je pravo tuženika na pravično suđenje iz članka 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno na obrazloženu sudsku odluku jer presuda ne sadržava razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoje proturječnosti između onog što se u presudi navodi o sadržaju isprava i zapisnika te u samim tim ispravama i zapisnicima. Navodi da je propustio obrazložiti na koji je način utvrdio da su ispunjene sve relevantne pretpostavke za utvrđenje izvanbračne zajednice i iz kojih činjenica i dokaze iste proizlaze, sud je propustio obrazložiti zašto je i na koji način cijenio pojedine iskaze svjedoka, a obrazloženje koje sud daje o ocjeni iskaza svjedoka u suprotnosti je s onim što iz zapisnika o njihovom iskazu proizlazi, i tvrdi da nižestupanjski sudovi nisu postupili sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev-1344/2019 od 4. 5. 2022. Naprijed opisano postupanje suda, po tvrdnji tuženika predstavlja povredu prava na pravično suđenje i to prava na obrazloženu sudsku odluku, kao i na arbitrarnost u suđenju (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-2539/2021 od 24. 4 . 2024. i U-III-4208/2022 od 9. 7. 2024., te presuda ESLJP Balliktas s. Bingollu protiv Turske, zahtjev br. 76730/12, presuda od 22. 9. 2021. § 77., Magning protiv Francuske, Zahtjev br. 26219/98, Odluka od 10 svibnja 2012 § 29., Mazahir Jafarov protiv Azerbejdžana, Zahtjev br. 39331/09 od 2. travnja 2020. §§ 33-36, Zayidov protiv Azerbejdžana, Zahtejv 5386/10 od 24. ožujka 2022., § 91).

3. 2. Glede navedene povrede temeljnog ljudskog prava poziva se i na povredu prava tuženika na jednakost oružja (Ustavni je sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-1840/2021 od 29. 2. 2024.), koju obrazlaže tvrdnjom da je sud propustio provesti savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a. što je dovelo do nezakonite i nepravilne presude te predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. U navedenom pravcu se pozvao na slučaj Kyprianou protiv Cipra (Zahtjev br. 73797/01 od 15. 12. 2005), u kojem je utvrđena povredu prava na pravično suđenje zbog pristranosti suda iz subjektivnih razloga, a u kojoj odluci je Europski sud naveo kako je „empatični jezik koji su koristili suci u cijeloj presudi odao osjećaj šoka i ogorčenosti, što je u suprotnosti s distanciranim pristupom koji se očekuje od sudskih izjava“ (par. 130. presude).

4. U odgovoru na prijedlog tužitelj osporava osnovanost prijedloga, navodi da postavljena pitanja nisu važna, da shvaćanja nižestupanjskih sudova ne odstupaju od shvaćanja revizijskog suda (Rev-1857/2015-2 od 2. srpnja 2019., Rev-775/16-2 od 6. travnja 2016., Rev-625/2017-2 od 7. svibnja 2019.), a pozivanje tuženika na povrede ustavnog prava na pravično suđenje je u cijelosti promašeno jer "ne postoji bilo kakva indicija (a kamoli dokaz) da je sud u postupku povrijedio načelo nepristranosti.", te predlaže prijedlog odbiti, odnosno odbaciti.

4. Prijedlog je dijelom neosnovan, a dijelom nedopušten.

5. 1. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da je u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno postavljeno više pravnih pitanja i da su izneseni određeni razlozi važnosti, međutim, prema ocjeni ovoga suda ne radi se o pitanima koja bi bila važna za ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer je o postavljenim pitanjima revizijski sud već dao odgovarajuća pravna shvaćanja, a iznesena pravna shvaćanja nižestupanjskih odluka ne odstupaju od tih shvaćanja revizijskog suda.

5. 2. Naime, u odluci broj Rev-1857/2015-2 od 2. srpnja 2019., izneseno je shvaćanje prema kojem; "da bi se radilo o zakonom priznatoj izvanbračnoj zajednici sa uspostavljenim režimom zajedničke imovine, potrebna je volja za uspostavljanjem takvih odnosa koji odgovaraju odnosima u braku i život stranaka u izvanbračnoj zajednici koja je trajala duže vrijeme“, dok je u odluci broj Rev-775/16-2 od 6. travnja 2016., na pitanja koji su bitni elementi potrebni da bi odnos neudane žene i neoženjenog muškarca imao karakter „životne zajednice“ u smislu čl. 3. Obiteljskog zakona odnosno što „životna zajednica“ u svom značenju podrazumijeva, te koji stupanj i koja kvaliteta „životne zajednice“ se sukladno navedenoj zakonskoj odredbi zahtijeva da bi se takva zajednica protekom zakonom propisanog vremena, počela smatrati izvanbračnom zajednicom?, odgovoreno da se "U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje ne može se dati jednoznačan odgovor jer o tome koji su bitni elementi potrebni da bi se određena zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca smatrala izvanbračnom zajednicom je činjenično pitanje koje se utvrđuje u svakom pojedinačnom slučaju i ovisi od konkretnih okolnosti slučaja te je nemoguće unaprijed odrediti formalno što sve takva zajednica podrazumijeva i koje kvalitete ista mora biti.“ Uz to je u odluci revizijskog suda broj Rev-625/2017-2 od 7. svibnja 2019., na takva pitanja ponovio ranije dani odgovor da „(…) pravnu ocjenu o postojanju životne zajednice dvaju osoba u smislu odredbe čl. 3. ObZ doista nije moguće generalizirati, već je naprotiv njezino postojanje ili ne potrebno u svakom pojedinom slučaju ocjenjivati u okolnostima tog konkretnog slučaja, rukovodeći se pretpostavkama propisanim odredbom čl. 3. ObZ.“

6. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja jer su na temelju provedenih dokaza, te primjenom odredbe čl. 11. Obiteljskog zakona (''Narodne novine'' broj 103/2015, 98/2019, 47/2020, 49/2023 i 156/2023 - dalje: ObZ) i čl. 2. (ispravno čl. 8.) Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine'' broj 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015 i 14/2019 - dalje: ZN), zaključili da su pok. ČUC i tužitelj bili u vezi koja se može izjednačiti s bračnom vezom, da je za vrijeme trajanja veze sve do smrti pokojne tužitelj bio neoženjen muškarac, a pok. ČUC neudana žena, da je tom izvanbračnom zajednicom uspostavljena emocionalna povezanost i ekonomska zajednica u kojoj su si izvanbračni drugovi međusobno pomagali i brinuli jedno o drugome, te da je njihova veza imala karakter izvanbračne zajednice u kojoj su složno živjeli i pomagali se, slijedom čega su utvrdili da je tužitelj izvanbračni drug pok. ČUC i da je njihova izvanbračna zajednica trajala dugi niz godina, sve do smrti iste, 25. siječnja 2018., te da tužitelju kao izvanbračnom drugu pripada pravo zakonskog nasljeđivanja pok. ČUC.

7. Pitanja koja je naznačio tuženik su prema ocjeni ovoga suda u većem dijelu činjenične naravi i odgovor na njih zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga odgovor na ta pitanja ne može biti primijenjen u svim drugim takvim slučajevima, zbog čega on ne bi imao karakter presedanskog-univerzalnog pravila po kojem bi se u takvim situacijama sudilo temeljem tog odgovora. Zato takva pitanja nisu, niti mogu biti, važna. Tuženik, postavljajući navedena pitanja, u nedostatku argumenata i nezadovoljan neuspjehom u parnici, sada tvrdi da je drugostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo i nedostatno obrazložio drugostupanjsku odluku, čime samo izražava neslaganje sa zaključkom suda i iznosi svoja shvaćanja o načinu rješavanja u ovom slučaju. Tuženik se u svojem prijedlogu iscrpljuje (jednako kao i u žalbi) u vlastitoj ocjeni dokaza i iskaza svjedoka iako su i prvostupanjski i drugostupanjski za sva činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava dali jasne, uvjerljive i valjane razloge. Uz to dio pitanja polazi i od pogrešne pretpostavke da sudovi nisu utvrdili namjeru odnosno pravu volju (animus) oba partnera da žive u izvanbračnoj zajednici, odnosno da nisu cijenili sve odlučne okolnosti na temelju kojih se mogao izvesti zaključak o naravi njihove dugogodišnje zajednice, u kom pravcu su provedeni brojni dokazi. Stoga pozivanje tuženika na brojnu praksu, ne samo revizijskog, nego i Ustavnog suda RH i ESLJP-a ne daju razlog važnosti postavljenim pitanjima, tim više što je revizijski sud o postavljenim pitanjima ver dao pravna shvaćanja, a iznesena pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova ne odstupaju od tih pravnih shvaćanja.

8. Prema sudskoj praksi (odluke koje je tuženik dostavio uz prijedlog za dopuštenje revizije), a na koje se poziva uz gore navedena pitanja, ne proizlazi da nema jedinstvene sudske prakse o navedenim pravnim pitanjima budući da odgovor na pitanja koje postavlja tuženik, kako je naprijed navedeno, zavisi od slučaja do slučaja, u kojem se cijene sve okolnosti svakog konkretnog slučaja, te je u takvim postupcima sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučajeva i pažljivo utvrditi cjelokupnu situaciju "izvanbračnog zajedničkog života" kako bi dao uravnoteženu i razumnu ocjenu interesa svake osobe. Stoga, činjenica sudovi u jednom slučaju utvrde postojanje izvanbračne zajednice života, a u drugom to ne utvrde, ne znači da se radi o sudskoj praksi koja nije ujednačena odnosno nije jedinstvena, niti da je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, već to samo znači da sudovi donose odluke nakon pažljive analize cjelokupne obiteljske situacije te uzimajući u obzir sve specifične okolnosti pojedinačno, od slučaja do slučaja.

9. 1. Dakle, naznačenim pravnim pitanjima tuženik ukazuje na (eventualnu) pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanjskim sudom, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu čl. 382. ZPP-a jer u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju, osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, time nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse niti za razvoj prava kroz sudsku praksu, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

9. 2. Stoga, kako su u prijedlogu za dopuštenje revizije izloženi razlozi u kojima predlagatelj iznosi samo svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, a zapravo tako samo izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, valja zaključiti da to nisu razlozi čl. 385.a ZPP-a koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.

10. Prijedlog je, kako je naprijed navedeno, podnesen i iz razloga navedenih u čl. 385.a st. 2.-a, pozivajući se na povredu temeljnog ljudskog prava, konkretno prava na pravično suđenje, na obrazloženu sudsku odluku te povredu prava tuženika na jednakost oružja u ovoj pravnoj stvari.

11. Revizijski sud ocjenjuje da tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Naime, razlozi koje tuženik veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustava RH), kao i ustavnog prava na jednakost svih pred zakonom i pred sudovima zajamčenog odredbom čl. 14. Ustava RH.

11. 2. Prema načelnom shvaćanju ovoga suda u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).

11. 3. Osim toga, odredba čl. 6. st 1. EKLJP i čl. 29. st 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno izjasniti se o navodima tužiteljice, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijanih presuda proizlazi da su sudovi u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode tuženika, pa tako i one koji se tiču razloga glede odlučnih činjenica iz odredbe čl. 11. ObZ i čl. 8. ZN, što su učinili ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, dajući za svoju ocjenu detaljno navedene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom su smislu presude sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnim, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje. Isto se donosi i na temeljno ljudsko pravo jednakosti sviju pred zakonom i pristranost suda jer tuženik nije obrazložio u čemu bi se sastojala povreda tog prava.

12. Slijedom iznesenog tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti pravo na jednakost svih pred zakonom, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a valjalo odbaciti taj dio prijedloga i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

13. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda ni u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4 ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić