Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-562/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej i člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja ŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Franić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Generali osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 284, OIB: 10840749604, kojeg zastupaju punomoćnici Vinko Ljubičić i Željko Vrdoljak, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ljubičić – Vrdoljak & partneri u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-292/2020-51 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-292/2020-51 od 29. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.020,00 eura do iznosa od 1.785,45 eura (za iznos od 765,45 eura).

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-292/2020- 51 od 29. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odbijen zahtjev za isplatu naknade štete na ime izgubljene zarade u iznosu od 2.310,58 eura te pod točkom II izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 1.020,00 eura, i sudi:

1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos naknade štete na ime izgubljene zarada u razdoblju od 12. rujna 2017. od 7. ožujka 2018. u iznosu od 2.310,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose, tekućom:

- na iznos od 272,18 eura od 5. listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 378,61 eura od 5. studenoga 2017. do isplate,

- na iznos od 378,61 eura od 5. prosinca 2017. do isplate;

- na iznos od 408,26 eura od 5. siječnja.2018. do isplate;

- na iznos od 348,95 eura od 5. veljače 2018.g. do isplate,

- na iznos od 437,92 eura od 5. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 86,05 eura od 5. travnja 2017. do isplate, sve u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.020,00 eura, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastav žalbe u iznosu od 250,00 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke odlučeno da je tuženik s osnova izgubljene zarade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad za period počev od 6. veljače 2017. do 11. rujna 2017., te od 8. ožujka 2018. do 31. kolovoza 2018. isplatiti tužitelju ukupan iznos od 4.506,97 eura sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, počevši od 5. ožujka 2017., po stopi koja je određena člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31. prosinca 2022. obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena koje zatezne kamate teku na svaki dospjeli iznos, dok se za više zatraženo, za iznos od 2.310,58 eura sa zatraženim zateznim kamatama tužitelj odbija.

U točki II izreke je odlučeno da je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dužan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.273,58 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 29. travnja 2024. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, dok se za više zatraženo, za iznos od 1.785,45 eura, tužitelj odbija.

2. Protiv navedene presude pod točkama I i II izreke, u dijelu u kojem je odbijen sa svojim zahtjevima, žali se tužitelj zbog svih zakonskih razloga iz odredbe članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odluku ili u istom dijelu odluku preinačiti te prihvatiti tužbeni zahtjev i u preostalom dijelu kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete s osnove izgubljene zarade u razdoblju od 6. veljače 2017. do 31. kolovoza 2018. kada je tužitelj bio na bolovanju zbog ozljede na radu zadobivene u štetnom događaju 2. rujna 2016. uslijed pada bubnja kotača sa stroja.

6. U tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tužitelj radnik Promet d.o.o. Split temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj [broj] od 28. veljače 2006. i to na radnom mjestu tokara,

- da je dana 2. rujna 2016. zadobio ozljedu na radu kada je obavljao poslove svog radnog mjesta, konkretno obradu bubnja kotača, za koje poslove je i osposobljen za rad na siguran način,

- da je Promet d.o.o. u vrijeme nastanka štetnog događaja imao kod tuženika zaključenu policu osiguranja br. [broj police osiguranja] od 9. travnja 2016. kojom je osigurana svota-limit pokrića 250.000,00 kn, a time je neprijeporna pasivna legitimacija tuženika,

- da je prema prijavi o ozljedi na radu 5. rujna 2016. tužitelj zadobio ozljedu za vrijeme radnog vremena u tokarskoj radionici prilikom rada s konzolnom dizalicom i prilikom spuštanja bubnja kotača sa stroja na konzolnoj dizalici izvuklo se čelično uže iz brtvi i metalni bubanj pao je s dizalice,

- da je temeljem izvješća o bolovanju tužitelj od 5. rujna 2016. do 31. kolovoza 2018 bio neprekidno na bolovanju zbog ozljede na radu,

- da je tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje [broj], [broj] od 13. ožujka 2017., dijagnoza Traumatska ruptura ligamenta ručnog zgloba i pešća (karpusa) (S63.3), priznata dopunska dijagnoza ozljede na radu od 2. rujna 2016., pod evidencijski broj [broj] i priznaju mu se u svezi navedene dijagnoze prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu,

- da iz iskaza svjedoka DP, koji je bio poslovođa tužitelju, proizlazi kako je tužitelj tog dana imao veći obim posla, da mu je dao istokariti kočioni bubanj, što je prilično težak dio i ne može ga fizički sam dignuti na stroj, već postoji dizalica; da je nakon davanja zadatka tužitelju otišao u svoju kancelariju te je čuo udarac i znao je da je nešto palo, vidio je tužitelja da se previja i drži za ruku, rekavši mu da je bubanj pao; da su tužitelja poslali na Hitnu, a oni su vidjeli da se sajla isčupala iz svog prihvata, iz tijela što je drži, a ne zna zbog čega se sajla isčupala, jer se mogla isčupati zbog starosti i dotrajalosti,

- da je svjedok ĆP, koji kod tuženika radi u službi zaštite na radu, iskazao da samu nezgodu nije vidio, a detalje o nezgodi vidio je iz izjave za prijavu ozljede na radu; da je nakon nezgode tužitelj otišao na hitni kirurški prijem, a on je došao pogledati mjesto događaja i uočio je tada da je sajla pukla, odnosno izvukla se iz brtve, a zbog čega se izvukla iz brtve ne zna,

- da iz iskaza svjedoka GP proizlazi da je tužitelja nakon ozljede na radu odvezao na Hitnu, tada je vidio da je tužitelj držao lijevu ruku u desnoj, crvenilo u predjelu zgloba i da je blago natečeno, a samu nezgodu nije vidio,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo kako kod tuženika radi posao tokara i obrade doboša (to je dio od autobusa koji služi za kočenje autobusa i težine je cirka 50 kg), te se i tog dana primio obrade doboša (to je metalni komad koji mu je pao na ruku); da je prilikom spuštanja doboša sa stroja, dizalicom podigao doboš i u tom trenutku je sajla s dizalice skliznula, odnosno izvukla se sa svoje stege i doboš mu je pao na stomak i na lijevu ruku, ozlijedivši mu zglob; da je prije posla provjerio ispravnost dizalice i sve je bilo u redu, a taj doboš je instiktivno odmakao rukom od sebe jer bi mu isti pao na noge.

7. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud prvog stupnja je zaključio kako je nesumnjivo utvrđeno da je tužitelj ozlijeđen pri obavljanju uobičajenog radnog zadatka - obrade bubnja kotača, kada mu je prilikom spuštanja bubnja dizalicom sajla s dizalice skliznula i izvukla se iz svoje stege kojom prilikom mu je bubanj pao na stomak i lijevu ruku pri tome ozlijedivši mu zglob lijeve ruke. Po ocjeni prvostupanjskog suda, u ponašanju tužitelja u vrijeme nastanka štetnog događaja nije bilo nepravilnosti koje bi dovele do pada doboša, već je tužitelj u svemu postupao s dužnom pažnjom i po nalogu poslodavca, kao i u skladu s osposobljenošću za rad na siguran način, dok poslodavac nije organizirao rad na način da radnici, u ovom slučaju tužitelj, rade s ispravnim strojevima.

8. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio da se obveza tuženika na naknadu izgubljene zarade temelji na odredbi čl. 1095. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO), budući da je tvrtka Promet d.o.o., koja s tuženikom ima sklopljenu policu osiguranja odgovornosti prema djelatnicima, kao poslodavac odgovorna za štetu nastalu tjelesnom ozljedom tužitelja.

9. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marijanu Joviću, koji u svom pisanom nalazu i mišljenju od 9. prosinca 2021. naveo da je tužitelj zbog ozljede na radu i posljedično manjih primanja u vidu bolovanja u periodu od rujna 2016. do 31. kolovoza 2018. ostvario izgubljenu zaradu u ukupnom iznosu 65.743,86 kuna (bruto), a iznosi izgubljene zarade po mjesecima su prikazani u tablici br. 1. nalaza vještaka. Iz podataka u spisu je vidljivo da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 17. svibnja 2022. (list 220-221 spisa) tražio isplatu naknade štete s osnove izgubljene zarade u razdoblju od 6. veljače 2017. do 31. kolovoza 2018. u ukupnom iznosu od 51.366,90 kn (6.817,55 eura) sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate.

10. U tijeku prvostupanjskog postupka je provedeno vještačenje i po stalnoj sudskoj vještakinji dr. Milani Varinac Barač, spec. medicine rada, jer je tuženik prigovorio opravdanosti trajanja bolovanja (od 2. rujna 2016. do 31. kolovoza 2018.).

11. Iz vještačenja stalne sudske vještakinje dr. Milane Varinac Barač, spec. medicine rada, proizlazi kako kod tužitelja postoji uzročno posljedična veza između ozljeda koju su nastale u štetnom događaju 2. rujna 2016. i bolovanja tužitelja, odnosno njegove privremene nesposobnosti za rad; da je s motrišta specijaliste medicine rada bolovanje bilo opravdano u periodu od 5. rujna 2016. do 11. rujna 2017. te od 7. ožujka 2018. do 31. kolovoza 2018.; da je iz medicinske dokumentacije u spisu te zdravstvenog kartona tužitelja razvidno da je tužitelj na radnom mjestu 2. rujna 2016. doživio kontuziju lijeve ruke u predjelu ručnog zgloba, a koja ozljeda je priznata ozljedom na radu od strane nadležnog tijela HZZO-a; da je liječen konzervativnom terapijom, ali unatoč tome postojale su tegobe u smislu bolova i otežane pokretljivosti, zbog čega je izvršena dodatna dijagnostička obrada koja je pokazala da kod tužitelja uz navedenu kontuziju postoji i oštećenje fibrokartilaginoznog ulnarnog kompleksa na hvatištu za ulnarni stiloid te intrasuspstancijsku rupturu te je i ta ozljeda priznata ozljedom na radu koja s dogodila dana 2. rujna 2016.; da je nastavljeno konzervativno liječenje te liječenje fizikalnom terapijom u ambulantnom tretmanu koja nije polučila očekivane rezultate pa je preporučen i artroskopski zahvat; da je fizikalna terapija dovela do poboljšanja u smislu toga da je u kliničkom pregledu na dan 11. rujna 2017. zabilježeno da su pokreti u ručnom zglobu dobri, da postoji blaži otok, kao i osjetljivost radiokarpalnog zgloba u supinaciji te je prema mišljenju sudskog vještaka dr. Milane Varinac Barač s takvim blagim stupnjem oštećenja funkcije tužitelj nakon 11. rujna 2017. do 8. ožujka. 2018. mogao obavljati poslove tokara s obzirom na to da se ne radi o dominantnoj ruci u radnom procesu, već lijeva ruka obavlja pomoć u postavljanju i pridržavanju predmeta za rad na tokarskom stroju. Nakon toga, tužitelj je godinu dana bio na bolovanju čekajući termin za operativni zahvat, a u navedenom periodu nije provodio nikakvo liječenje. Stoga, prema mišljenju vještaka tužitelj nije bio sposoban za poslove tokara i od momenta izvršenja artroskopije 8. ožujka 2018. pa do 31. kolovoza 2018. jer je u navedenom periodu operiran te je obavljao liječenje fizikalnom terapijom.

12. Nadalje, sud prvog stupnja navodi kako početak i dužinu trajanja privremene nesposobnosti za rad utvrđuje izabrani doktor obiteljske (opće) medicine, sve ovisno o vrsti bolesti koja utječe na privremenu nesposobnost osiguranika u skladu s medicinskom indikacijom i smjernicama koje pravilnikom propisuje ministar nadležan za zdravlje, po prethodno pribavljenom mišljenju stručnih društava Hrvatskog liječničkog zbora, odnosno ovisno o drugim razlozima privremene spriječenosti za rad. Dakle, za utvrđivanje početka ili prestanka privremene nesposobnosti za rad, prema mišljenju prvostupanjskog suda, isključivo je nadležan izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite u zdravstvenoj ustanovi, odnosno u privatnoj praksi koji izdaje obavijest o trajanju privremene nesposobnosti za rad (čl. 38. st. 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, „Narodne novine“, broj 80/13, 137/13

- dalje: ZOZO). Tako je i ovdje izabrani liječnik pravdao bolovanje tužitelja po osnovu ozljede na radu (BO), što je razvidno i iz priloženih izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad.

13. U obrazloženju pobijane presude je također navedeno da iako izvješća o bolovanjima tužitelja predstavljaju javnu ispravu u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a, prema kojima je tužitelj zbog predmetne ozljede na radu bio na bolovanju od štetnog događaja 5. rujna 2016. pa do 31. kolovoza 2018., u smislu odredbe čl. 230. st. 3. ZPP-a dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena, a upravo je temeljem nalaza i mišljenja angažirane vještakinje specijaliste medicine rada dr. Varinac Barač osporena vjerodostojnost i istinitost sadržaja priloženih izvješća o bolovanju, odnosno opravdanost bolovanja za cijelo razdoblje od 5. rujna 2016. do 31. kolovoza 2018. jer je vještakinja decidirano navela da, iako je u utuženom periodu tužitelj bio na bolovanju pod istom šifrom bolovanja, isti je u periodu od 11. rujna 2017. do 7. ožujka 2018. bio sposoban za obavljanje poslova tokara s obzirom na to da se ne radi o dominantnoj ruci u radnom procesu već lijeva ruka obavlja pomoć u postavljanju i pridržavanju predmeta za rad na tokarskom stroju, a kroz taj period nije obavljao nikakvo liječenje.

14. Sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje dr. Varinac Barač o opravdanosti trajanja bolovanja kod tužitelja zbog ozljede na radu u razdoblju od 5. rujna 2016. do 11. rujna 2017. te od 7. ožujka 2018. do 31. kolovoza 2018., jer je tužitelj nakon 11. rujna 2017., kada nije provodio nikakvu terapiju, dakle nije bilo nikakvog liječenja povreda iz štetnog događaja, već je samo čekao na operaciju koja je bila 8. ožujka 2018., bio sposoban za rad i nije bilo razloga zbog predmetne ozljede biti u tom razdoblju na bolovanju, a o bolovanju koje je vezano za radni odnos odlučuju isključivo specijalisti medicine rada, dok iz nalaza i mišljenja vještakinje Varinac Barač nedvojbeno proizlazi kako nije bilo razloga da tužitelj bude na bolovanju zbog liječenja ozljede zadobivene na radu u tom periodu.

15. Osnovano tužitelj osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da bolovanje tužitelja u razdoblju od 11. rujna 2017. do 7. ožujka 2018. nije bilo opravdano.

16. Naime, takav zaključak sud prvog stupnja utemeljuje na nekritičkom prihvaćanju mišljenja vještaka dr. Milane Varinac Barač, spec. medicine rada, da je tužitelj u razdoblju od 11. rujna 2017. do 8. ožujka. 2018. mogao obavljati poslove tokara, s obzirom na to da se ne radi o dominantnoj ruci u radnom procesu, već lijeva ruka obavlja pomoć u postavljanju i pridržavanju predmeta za rad na tokarskom stroju.

17. Međutim, sudski vještak dr. Milana Varinac Barač je potpuno ispustila iz vida činjenicu da je tužitelj kod poslodavca Promet d.o.o. zaposlen na radnom mjestu tokara, a po potrebi i poslova automehaničara I (Ugovor o radu od 28. veljače 2006., list 66-67 spisa) te je tužitelj u svom iskazu na ročištu održanom dana 4. studenoga 2021. (list 198-200 spisa) jasno naveo da kod tuženika obavlja poslove tokara i obrade doboša, a doboš je dio od autobusa koji služi za kočenje autobusa i težine je oko 50 kg. Dakle, tužitelj je prilikom obavljanja poslova svog radnog mjesta trebao manevrirati dijelom autobusa koji je težak oko 50 kg za obavljanje kojeg posla su mu, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nedvojbeno potrebne obje ruke (u punoj funkciji) te lijeva ruka sasvim sigurno ne može kod takvog posla služiti samo za obavljanje „pomoći u postavljanju i pridržavanju predmeta za rad na tokarskom stroju“, a kako je to u svom mišljenju navela sudska vještakinja.

18. Također je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da „o bolovanju koje je vezano za radni odnos odlučuju isključivo specijalisti medicine rada“ jer tada niti jednom radniku koju je pretrpio ozljedu na radu izabrani liječnik obiteljske medicine ne bi mogao izdati izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad, već bi se za to trebao obraćati spec. medicine rada, što je netočno i nije propisano mjerodavnim zakonskim odredbama. Upravo suprotno, za izdavanje izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad isključivo je nadležan izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite u zdravstvenoj ustanovi (čl. 38. st. 3. ZOZO), a kako je to pravilno naveo prvostupanjski sud pod točkom 30. obrazloženja pobijane presude.

19. Ovdje treba dodati da u skladu s odredbom čl. 39. t. 10. ZOZO pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, odnosno drugih okolnosti utvrđenih ovim Zakonom, ako je privremeno nesposoban za rad zbog priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti.

20. Prema odredbi čl. 41. st. 1. ZOZO naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz čl. 39. t. 3. do 8. i t. 10. tog Zakona isplaćuje se osiguraniku na teret sredstava Zavoda od prvog dana korištenja prava.

21. U skladu s odredbom čl. 48. st. 1. ZOZO osiguranik za vrijeme privremene nesposobnosti iz čl. 39. t. 1. do 6. te t. 9. i 10. ovoga Zakona ima pravo na naknadu plaće na teret sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna dok izabrani doktor ne utvrdi da je sposoban za rad ili dok nije nalazom i mišljenjem nadležnog tijela vještačenja mirovinskog osiguranja kod osiguranika utvrđena invalidnost zbog opće nesposobnosti za rad ili profesionalne nesposobnosti za rad.

22. Prema odredbi čl. 46. st. 6. ZOZO nadzor nad korištenjem privremene nesposobnosti osiguranika, odnosno utvrđivanja postojanja medicinskih indikacija ili drugih razloga za privremenu nesposobnost, sukladno odredbama ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju ovoga Zakona, obavlja Zavod.

23. U konkretnom slučaju je kod tužitelja u cijelom utuženom razdoblju bila utvrđena privremena nesposobnost za rad zbog ozljede na radu, od strane za to ovlaštene osobe – izabranog liječnika, opravdanost koje nesposobnosti za rad nije osporena u za to propisanom postupku te je tužitelj u cijelom utuženom razdoblju primao naknadu zbog privremene nesposobnosti za rad od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a koja nesposobnost je posljedica nedvojbeno utvrđene ozljede na radu pa stoga tužitelj ima pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade, čiju visinu tuženik u tijeku postupka nije osporavao.

24. Zbog naprijed navedenoga valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i dosuditi daljnji iznos naknade štete na ime izgubljene zarade u razdoblju od 12. rujna 2017. od 7. ožujka 2018. u iznosu od 2.310,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, i to: na iznos 272,18 eura od 5. listopada 2017.; na iznos od 378,61 eura od 5. studenoga 2017.; na iznos od 378,61 eura od 5. prosinca 2017.; na iznos od 408,26 eura od 5. siječnja 2018. do isplate; na iznos od 348,95 eura od 5. veljače 2018.; na iznos od 437,92 eura od 5. ožujka 2018., na iznos od 86,05 eura od 5. travnja 2017., sve do isplate i sve u roku 15 dana.

25. S obzirom da je tužitelj donošenjem ove drugostupanjske presude u cijelosti uspio u sporu, ima pravo na naknadu troškova u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, a koje troškove zastupanja je prvostupanjski sud utvrdio u ukupnoj visini od 3.000,00 eura, koji iznos je uvećao za trošak vještačenja u iznosu od 293,58 eura, što predstavlja trošak financijskog vještačenja, dok je iz sadržaja spisa vidljivo da je trošak medicinskog vještačenja snosio tuženik (list 233 i 245 spisa), tako da ukupno utvrđeni trošak tužitelja iznosi 3.293,58 eura. U tom dijelu tužitelj nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navodi kojim bi osporavao pravilnost primjene materijalnog prava, a kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

Budući da je tužitelju trebalo u cijelosti priznati parnični trošak koji je utvrđen u obrazloženju prvostupanjske presude (3.293,58 eura), a pod točkom II izreke pobijane presude je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.273,58 eura, to je ovom odlukom trebalo naložiti tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak od 1.020,00 eura.

26. Slijedom svega iznesenoga i na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točkama I i II izreke ove presude.

27. Budući da je tužitelj uspio u žalbenom postupku u odnosu na odluku o glavnoj stvari, ima pravo na naknadu troška sastava žalbe u zatraženom iznosu od 250,00 eura u cijelosti (čl. 35. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki III izreke.

U Zagrebu 14. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac