REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kžzd-186/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca za mladež Jasne Smiljanić, kao predsjednice vijeća te Marijana Garca i Gordane Mihela Grahovac, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog CI, zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – povredom dužnosti uzdržavanja iz članka 172. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. – dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženika, podnesene protiv presude Općinskog suda u Zadru, broj: Kzd-12/2021 od 5. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba optuženog CI odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zadru, broj: Kzd-12/2021 od 5. lipnja 2024., optuženi CI proglašen je krivim da je počinio dva kaznena djela protiv braka obitelji i mladeži, povredom dužnosti uzdržavanja, opisano u članku 172. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., pa su mu prethodno utvrđene pojedinačne kazne i to za kazneno djelo iz članka 172. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., počinjeno na štetu OI, kazna zatvora u trajanju 4 ( četiri ) mjeseca i za kazneno djelo iz članka 172. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., počinjeno na štetu DI, kazna zatvora u trajanju 4 ( četiri ) mjeseca, te je temeljem citiranih zakonskih odredbi uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 7 (sedam) mjeseci, a temeljem članka 56. KZ/11., izrečena mu je uvjetna osuda, na način izrečena jedinstvena kazna zatvora neće biti izvršena ako u vremenu provjeravanja u trajanju 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo. Ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja počini kazneno djelo, na istoga će se primijeniti odredbe o opozivu uvjetne osude iz članka 58. KZ/11.

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. – odluka Ustavnog suda i 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. , 126/19, 130/20., 80/. i čl. 36/24. – dalje u tekstu: ZKP-a) djelomično je usvojen imovinskopravni zahtjev zakonske zastupnice oštećene EI, izjavljene putem opunomoćenika Branimira Zubčića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Gluić Ninčević iz Zadra, u iznosu 19.837,18 eura, dok se u pogledu popisanih kamata zakonska zastupnica oštećenika upućuje da imovinskopravni zahtjev ostvari u parnici.

1.2. Na temelju članka 56. stavka 4. u vezi članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11., naloženo je optuženom CI uz uvjetnu osudu popraviti štetu počinjenu kaznenim djelom tako što će u roku 6 (šest) mjeseci od dana pravomoćnosti ove presude zakonskoj zastupnici oštećenika EI isplatiti iznos duga s osnova uzdržavanja u iznosu 19.837,18 eura. Ukoliko optuženi CI ne postupi po nalogu suda sukladno članku 58. stavka 5. KZ/11., uvjetna osuda se može opozvati.

1.3. Na temelju članka 62. stavka 2. točke 10. KZ/11., naloženo je optuženom CI uz uvjetnu osudu ispunjavanje obveze uzdržavanja uz stručnu pomoć nadležnog tijela za probaciju. Ukoliko optuženik ne postupi po nalogu suda sukladno odredbi članka 58. stavka 5. KZ/11 uvjetna osuda se može opozvati.

1.4. Na temeljem članka 148. u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP-a, optuženi CI je dužan platiti paušalni trošak 100,00 eura u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana. Temeljem članka 148. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP-a, optuženik je dužan platiti stvarni trošak postupka u ukupnom iznosu od 898,61 eura uplatom u Državni proračun Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana.

2. Žalbu protiv presude pravodobno je podnio optuženi CI po branitelju Slavenu Luštici, odvjetniku iz Zadra, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o posebnim obvezana i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu vratilo je predmet na daljnji postupak (članak 474. stavka 1. ZKP-a).

5. Žalba nije osnovana.

6. Optuženik ističe da je prvostupanjkski sud počinio bitnu povredu kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, koja „propisuje“ da „… se presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda nema uopće razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili su u znatnoj mjeri proturječni ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza“, na koji način samo parafrazira ovu zakonsku odredbu, jer u razlozima žalbe ne precizira koje su to odlučne činjenice u obrazloženju nejasne i proturječne i u čemu se sastoji proturječnost. Jednaka je situacija kad optuženik jedan dio žalbe veže za pitanje povrede prava na pravično suđenje iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda na pravično suđeneje ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija), navodeći da je prvostupanjski sud u „…cijelosti zanemario određene činjenice…“, koje činjenice „…nije ni utvrđivao…“. U pobijanoj presudi „…nije ponudio nikakvo odgovarajuće obrazloženje…“, da je „…iskaz okrivljenika i oštećenice isparcelirao na komadiće…“, naglašavajući da ima „…pravo na obrazloženu sudsku odluku…“, što je „…zajamčeno Ustavom i Konvencijom…“, sugerirajući na taj način da je ostvarena bitna povreda kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a. Obje ove povrede se sadržajno isprepliću i njihovom argumentacijom ukazuje se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

6.1. Nasuprot tome, pobijana presuda je razumljiva i nema proturječja između izreke presude i njenih razloga i oni su potpuno jasni, bez proturječnosti i u skladu sa sadržajem svih izvedenih dokaza u postupku. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio sve izvedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a u obrazloženju presude navedeni su svi razlozi o odlučnim činjenicama, koji čine obilježja kaznenog djela, koji utječu na primjenu kaznenog zakona. Naime, nakon iznošenja sadržaja izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je određeno naveo koje su odlučne činjenice sporne, odnosno nesporne, a zatim pomnom analizom personalnih i materijalnih dokaza, utvrdio da je optuženik kriv za terećena kaznena djela, uz jasno vrednovanje proturječnih dokaza, prihvaćajući iskaz oštećene EI, iskaz vještaka za knjigovodstvo i financije Damira Uglešića i sve pročitane isprave, koji iskazi su rezultirali otklanjanjem obrane optuženika, dajući potom razloge o postojanju krivnje optuženika, razloge o odluci o kazni i odluci o posebnoj obvezi, a sve u skladu sa člankom 459. ZKP-a. Dakle, sasvim određeno je iznio razloge na temelju kojih odlučnih činjenica i dokaza je utvrdio krivnju optuženika, a druga je stvar što te razloge ne prihvaća, već iznosi svoju subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza, izražavajući nezadovoljstvo načinom zaključivanja prvostupanjskog suda, o odlučnim činjenicama, zbog čega nisu počinjene spomenute bitne povrede kaznenog postupka ili neke druge, koje bi proizlazile iz žalbenih razloga.

7. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, optuženik ne navodi o kojoj bi se to povredi (konkretno) radilo iz članka 469. ZKP-a, niti u tom pravcu bilo što obrazlaže, a kako su sve činjenice vezane za ostvarivanje zakonskih obilježja kaznenih djela povredom dužnosti uzdržavanja, u svemu pravilno i potpuno utvrđene, nakon čega ga je prvostupanjski sud osnovano proglasio krivim zbog kaznenih djela iz članka 172. stavka 1. i 2. KZ/11., na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, a istovremeno nema ni povrede kaznenog zakona, koju označava kao žalbenu osnovu u uvodnom dijelu žalbe, a koja bi posredno proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Kada presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik samo prigovara ocijeni dokaza koje je prvostupanjski sud izveo (posebno u odnosu na iskaz oštećene EI, iskaz vještaka za knjigovodstvo i financije Damira Uglešića, pročitane isprave i njegovu obranu), te konačnim zaključcima o postojanju odlučnih činjenica, ne navodeći ništa konkretno u čemu se vidi da bi činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, niti iznosi bilo kakve činjenice ili nove dokaze koje prvostupanjski sud nije izveo ili o njima odlučivao, radi čega njegova žalba predstavlja samo žalbu zbog pogrešno, a ne i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. U okviru ove žalbene osnove, optuženik ponavlja obranu navodeći da je svoju djecu materijalno pomagao na način da im je kupovao odjeću i druge potrepštine (bicikli, bonove, mobitel, tablet), što se nedvojbeno može smatrati doprinosom u vidu njihova uzdržavanja. U slučaju da je ispunjavao obvezu uzdržavanja prema svojoj djeci, onda ne bi bio u mogućnosti plaćati kredit PBZ, podignut za izgradnju kuće, a koja kuća će jednog dana pripasti njima.

8.2. Suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je detaljno analizirao iskaz optuženika, dovodeći ga u vezu s iskazom oštećene EI, iskazom vještaka za knjigovodstvo i financije Damira Uglešića te svim pročitanim ispravama, nakon čega je na temelju pravilne i valjane ocjene svih tih dokaza, a koju ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj sud, izveo jedino mogući zaključak da optuženik u kritično vrijeme nije plaćao uzdržavanje za svoje dvoje djece na način i u rokovima određenim u samoj ovršnoj ispravi. To i stoga što je argumentacija i rezultat zaključivanja prvostupanjskog suda o svakom dokazu posebno i svim dokazima zajedno i što objektivnost istoga ne dovode u sumnju optuženikovim navodima.

8.3. Osim toga, valja naglasiti da optuženik gubi iz vida zakonsku obvezu koja je utvrđena pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Rijeci, navedene u izreci pobijane presude, da je dužan redovito plaćati uzdržavanja i to u iznosima i u rokovima koji su određeni u samim presudama. Međutim, u inkriminirano vrijeme prisilno je naplaćeno 8.281,39 kuna, tako da je na ime uzdržavanja svojoj djeci OI i DI uskratio dužno uzdržavanje za ukupan iznos 19.837,18 eura, a to što je svojoj djeci kupovao odjeću, obuću, druge potrepštine i da je plaćao kredit za kuću, koja će jednoga dana pripasti njima, ne može biti razlog, a ni opravdanje za neplaćanje njihova uzdržavanja.

8.4. Kraj ovako utvrđenih činjenica, u prilog neosnovanosti žalbenih navoda ide i činjenica da je mogao i morao poduzeti što veće aktivnosti, kako bi uredno plaćao mjesečna uzdržavanja za svoju djecu, a ovo tim više što se radi o relativno mladoj, zdravoj i radno sposobnoj osobi. Kao takav bio je dužna poduzeti dodatne napore, kako bi kao otac doprinosio za uzdržavanje svoje dvoje djece, što je temeljna, ljudska i očinska obveza da sudjeluje u njihovom uzdržavanju.

8.5. Zbog svega navedenog, nije osnovana žalba optuženika s osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uslijed čega je skrivljenom i protupravnom radnjom ostvario sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenih djela iz članka 172. stavka 1. i 2. KZ/1.

9. Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik ovu žalbenu osnovu uopće ne obrazlaže.

9.1. Razmotrivši odluku o kazni prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja (dosadašnju neosuđivanost, osobne i imovinske prilike), koje okolnosti je u dostatnoj mjeri cijenio i vrednovao, dajući im ispravan značaj, tako da ništa nije dovelo u sumnju pravilnost utvrđenih pojedinih kazni za pojedina kaznena djela, određivanje jedinstvene kazne zatvora, a u konačnici i izricanje uvjetne osude.

9.2. Naime, prvostupanjski sud je na strani optuženika uz utvrđene okolnosti, očito uzeo u obzir i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kaznena djela počinio, težinu i posljedice počinjenih djela, kao i njihovu društvenu opasnost, što sve u svojoj ukupnosti opravdava da mu se izrekne jedinstvena kazna zatvora u trajanju sedam mjeseci, nakon čega mu je na temelju članka 56. KZ/11., izrekao uvjetnu osudu na način da mu se kazna zatvora neće izvršiti ako u roku dvije godine ne počini novo kazneno djelo, koja je kao takva primjerena stupnju njegove krivnje i pogibeljnosti djela za koja je proglašen krivim. Ona je i logičan rezultat obiju utvrđenih pojedinačnih kazni, ne narušavajući uz to razmjernost između jedinstvene izrečene kazne i pojedinačnih utvrđenih kazni. Samo ovakvom izrečenom uvjetnom osudom i naloženom posebnom obvezom, koje je izrekao prvostupanjski sud (i po ocjeni ovoga suda), ostvarit će se svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. (odgojni utjecaj na optuženika i na druge da ne čine kaznena djela, tzv. specijalna i generalna prevencija).

10. Nadalje, optuženik pobija i odluku o izrečenoj posebnoj obvezi iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11., ističući da nije u mogućnosti platiti zaostale obroke uzdržavanja u sveukupnom iznosu 19.837,18 eura, u roku šest mjeseci, koji rok je „nerazuman i nemoguć“, posebno kada se ima u vidu da plaća rate kredita PBZ za izgradnju kuće i obvezu da uzdržava majku, pledirajući na produljenje roka u kojem se obveza treba izvršiti.

10.1. Međutim, prema ocjeni ovoga suda izrečena posebna obveza je u svemu zakonita i nužna, a sve kako bi se ostvarile zakonom predviđene svrhe izricanja kaznenih sankcija. U tom kontekstu zadani rok za ispunjenje obveze u svemu je primjeren. No, ako se nastavno utvrdi da optuženik iz opravdanih razloga ne bi mogao u cijelosti izvršiti obvezu u danom roku, prvostupanjski sud može taj rok produljiti, sukladno članku 58. stavka 5. KZ/11.

11. Najzad, neosnovano se optuženik žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka (koju uopće i ne obrazlaže), jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i odmjerio, kako vrijeme trajanja i složenosti kaznenog postupka, tako i njegove materijalne prilike. U slučaju da se izmijene okolnosti glede optuženikove mogućnosti da plati troškove kaznenog postupka, prvostupanjski sud može na njegov zahtjev donijeti posebnu odluku.

12. Stoga, za sve izneseno prvostupanjski sud je u obrazloženju dao uvjerljive, logične i argumentirane razloge, na kojima je utemeljena izreka presude, označavajući dokaze na temelju kojih je izveden zaključak da je optuženik počinio kaznena djela označena u izreci presude, ali i glede odluke o posebnoj obvezi i odluke o troškovima kaznenog postupka, tako da je pobijana presuda u svemu zakonita i opravdana, što u cijelosti prihvaća i ovaj sud, na koje se upućuje žalitelj. 13. Kako nije utvrđeno postojanje povreda zakona koje ovaj sud ispituje po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP-a, a žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, valjalo je na temelju članka 482. ZKP-a, žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jasna Smiljanić