Poslovni broj: Usž-3116/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja BN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Vedran Juričan, odvjetnik u Varaždinu, B. Radića 28/III, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva (ranije Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja) Republike Hrvatske, Zagreb, Radnička cesta 80, OIB 19370100881, radi naknade za uređenje voda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-637/2024-10 od 16. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-637/2024-10 od 16. srpnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-325-08/24-02/70, URBROJ: 517-09-2-2-24-2 od 11. ožujka 2024. i rješenja Hrvatskih voda, Vodnogospodarske ispostave za mali sliv ''Raša-Boljunčica", KLASA: UP/I-325-08/20-14/0392193, URBROJ: 374-3302-2-23-6 od 14. prosinca 2023. (točka I. izreke) i zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora (točka II. izreke).
2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskih voda, Vodnogospodarske ispostave za mali sliv ''Raša-Boljunčica", KLASA: UP/I-325-08/20-14/0392193, URBROJ: 374-3302-2-23-6 od 14. prosinca 2023., donesenog u ponovnom postupku, kojim je tužitelju utvrđen mjesečni iznos naknade za uređenje voda u iznosu od 4,38 eura za stambeni prostor površine 165 m2 na adresi [adresa], tarifni razred 4. (točka 1.), utvrđeno da je iznos iz točke 1. izreke tog rješenja za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2020. tužitelj platio u cijelosti (točka 2.), naloženo tužitelju da mjesečni iznos utvrđene naknade iz točke 1. izreke rješenja za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2023. plati do 15. siječnja 2024., dok je iznos od 1. siječnja 2024. pa nadalje dužan uplatiti dvomjesečnim dospijećem najkasnije do zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi nakon obračunskog razdoblja (točka 3.), određeno da se na nepravodobno plaćene iznose naknade za uređenje voda obračunavaju zakonske zatezne kamate (točka 4.) te utvrđeno da se iznos naknade za uređenje voda utvrđen ovim rješenjem plaća od 1. siječnja 2019. do izmjene novog rješenja ili do donošenja novog rješenja i s tim u vezi postupanje nadležnog tijela (točka 5.) te obveza postupanja tužitelja kod promjene činjenica bitnih za utvrđivanje obveze naknade za uređenje voda (točka 6.), uz daljnja popratna utvrđenja.
3. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe navodi da nije sporno da je tužitelj vlasnik i obveznik plaćanja naknade za uređenje voda za nekretninu na adresi [adresa], sukladno odredbama Zakona o financiranju vodnog gospodarstva („Narodne novine“, broj: 153/09., 90/11., 56/13., 154/14., 119/15., 120/16., 127/17. i 66/19., dalje ZFVG). Međutim, drži spornim vremensko razdoblje za koje je prvostupanjsko tijelo nametnulo obvezu plaćanja predmetne naknade. Prvostupanjsko rješenje je doneseno protivno odredbi članka 90. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske, a koja propisuje da zakoni i drugi propisi državnih tijela koje imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje. Stoga smatra da mu je nametnuto plaćanje obveze unatrag, za višegodišnji period počevši od siječnja 2019. pa nadalje, dakle prije datuma donošenja prvostupanjskog rješenja od 14. prosinca 2023., jer se njime obveza plaćanja može odrediti samo za budući period, a nikako ne unatrag sve od 2019. godine. To znači da je, protivno pogrešnom zaključku suda, retroaktivno nametanje plaćanja obveze, u konkretnom slučaju za čak 5 godina unatrag, protuustavno. Za valjanu obvezu plaćanja naknade nužno je postojanje odluke – rješenja koje nije protuustavno, čega u konkretnom slučaju nema. Pogrešan je i zaključak suda da prvostupanjsko rješenje nije međusobno proturječno u točki 2. i 5. izreke. Ukoliko bi takav zaključak bio točan, nije jasno iz kojeg razloga obveza plaćanja nije naložena samo za ono razdoblje od kada, prema donositelju rješenja, nije plaćena. Jer, ako je već obveza plaćena za 2019. i 2020. godinu (nije jasno temeljem koje odluke ako to nije pobijana odluka) nema nikakvog smisla u istoj odluci nalaganje plaćanja od 2019.godine pa nadalje. U odnosu na obrazloženje suda koje se odnosi na prigovor zastare, ističe da je za procjenu je li ili nije u konkretnom slučaju nastupila zastara, nužno da za obvezu koja je predmet postupka postoji odluka koja nije donesena na protuustavan način. Slijedom navedenog, predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška žalbenog postupka.
4. Tuženik, u odgovoru na žalbu, ostaje kod navoda iznesenih u osporenom rješenju i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu prvostupanjskog suda u granicama razloga iznesenih u žalbi u smislu odredbe članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da osporenom presudom, uz obrazloženje kakvo je njome dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
7. U konkretnom slučaju, tuženik je, iz razloga što prvostupanjsko tijelo nije raspolagalo podacima iz očevidnika komunalne naknade, poništio ranije doneseno prvostupanjsko rješenje, KLASA: UP/I-325-08/20-14/392193, URRBOJ: 374-3302-2- 20-1 od 2. rujna 2020. i predmet vratio na ponovni postupak. Tim poništenim prvostupanjskim rješenjem tužitelj je utvrđen obveznikom naknade za uređenje voda za predmetnu nekretninu, počevši od 1. siječnja 2019. godine u mjesečnom iznosu od 33,00 kn (4,38 EUR). U ponovnom postupku doneseno je ovdje osporavano rješenje o utvrđenju naknade za uređenje voda od 14. prosinca 2023., kojim je tužitelj utvrđen obveznikom te naknade, ponovno od 1. siječnja 2019. pa nadalje u istom mjesečnom iznosu, odnosno do izmjene tog rješenja ili donošenja novog rješenja.
8. Tužitelj ne osporava da je obveznik plaćanja naknade za uređenje voda za predmetnu nekretninu, ali drži spornim vremensko razdoblje za koje je prvostupanjsko tijelo nametnulo obvezu plaćanja predmetne naknade tj. smatra da mu je plaćanje naknade pogrešno retroaktivno utvrđeno počevši od siječnja 2019., a za što da nema zakonske osnove.
9. Taj žalbeni prigovor je neosnovan.
10. Odredbom članka 14. stavka 1. ZFVG-a propisano je da je obveznik naknade za uređenje voda vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine.
11. Odredbom članka 5. Pravilnika o obračunu i naplati naknade za uređenje voda ("Narodne novine", broj: 83/10. i 126/13.) propisano je da se očevidnik naknade za uređenje voda ustanovljava na temelju podataka iz evidencije obveznika i osnovice za obračun komunalne naknade, katastra, zemljišnih knjiga, evidencije naručitelja električne energije, evidencija Ministarstva financija – Porezne uprave, Ministarstva unutarnjih poslova, organizacije koje obavljaju platni promet, te drugih upisnika koje vode tijela državne uprave tijela jedinice područne (regionalne) i lokalne samouprave.
12. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je, u ponovnom postupku utvrđivanja predmetne naknade, tužitelj na traženje prvostupanjskog tijela dostavio podatak o pravnom korištenju predmetne nekretnine, i to vlasnički list, dakle javnu ispravu izdanu od strane nadležnog zemljišnoknjižnog suda.
13. Iz dostavljenog vlasničkog lista proizlazi da je tužitelj upisan kao vlasnik nekretnine koja je predmetom utvrđenja naknade za uređenje voda. Iz tog vlasničkog lista također proizlazi da je broj zadnjeg dnevnika u odnosu na tu nekretninu bio Z- 57/2019., zaprimljen kod zemljišnoknjižnog suda dana 2. siječnja 2019. , a kojim je izvršena zabilježba pravomoćnog rješenja o izvedenom stanju za zgradu, odnosno nekretninu u vlasništvu tužitelja.
14. Slijedom navedenog, kako iz javno dostupnih podataka proizlazi da je tužitelj najranije od siječnja 2019. bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, to je, sukladno odredbi članka 14. stavka 1. ZFVG-a, pravilno utvrđen obveznikom plaćanja komunalne naknade počevši od siječnja 2019., na način utvrđen prvostupanjskim rješenjem od 14. prosinca 2023., koje je doneseno u izvršenju rješenja tuženika, KLASA: UP/II-325-08/20-02/626, URBROJ: 517-09-2-2-23-2 od 22. rujna 2023., a kojim je poništeno prethodno prvostupanjsko rješenje od 2. rujna 2020. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
15. Sukladno odredbi članka 74. stavka 1. ZFVG-a na zastaru obračuna i izvršenja odnosno ovrhe primjenjuju se odredbe Općeg poreznog zakona. Kako temeljem odredbe članka 108. stavaka 1. i 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22.) proizlazi da je u konkretnom slučaju zastara počela teći 1. siječnja 2020., to u odnosu na tužitelja zastara prava na utvrđivanje obveze plaćanja naknade za uređenje voda nije nastupila do dana donošenja prvostupanjskog, odnosno drugostupanjskog rješenja.
16. Neosnovan je žalbeni prigovor o povredi ustavnih odredbi o zabrani povratnog djelovanja zakona. Ovo stoga jer je obveza plaćanja naknade utvrđena u postupku koji je započeo 2020. godine, nakon što je prethodno prvostupanjsko rješenje (od 2. rujna 2020.) poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak, radi čega se u takvoj pravnoj situaciji ne može s uspjehom isticati prigovor retroaktivne primjene zakona.
17. Konačno, neosnovan je i žalbeni prigovor glede proturječnosti točke 2. i 5. izreke prvostupanjskog rješenja. Ovo stoga jer se točkom 5. izreke navodi da se utvrđeni iznos naknade plaća od 1. siječnja 2019., dok je točkom 2. samo konstatirano da je naknadu za vremensko razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2020. tužitelj već uplatio u cijelosti, a što ima za posljedicu da se obveze utvrđene za 2019. i 2020. neće izvršavati jer su plaćene, dok je u odnosu na razdoblje od 1. siječnja 2021. pa nadalje tužitelj u obvezi platiti iznose utvrđene tim rješenjem.
18. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
19. Iz navedenog razloga, temeljem članka 147. stavka 1. ZUS-a, tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadom troška žalbenog postupka.
20. Stoga je, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 14. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
