REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-80/2024-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Darku Mundweilu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB:87939104217 sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Mihovilu Graniću i ostalim odvjetnicima iz OD Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, Savska cesta 32, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 3. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 14. siječnja 2025., donio je, objavio je, i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe iz Ugovora o kreditu br. 219722 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 01.10.2008., koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Dragici Dumačić iz Osijeku pod brojem OV-16004/2008 dana 17.10.2008., između tužitelja CĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], 10000 Zagreb, OIB: 87939104217, kao pravnog slijednika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, odnosno SPERBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, te iste odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke, i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, posebice u čl. 4.1. predmetnog ugovora u dijelu koji glasi: „Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF…Usklađivanje kamatne stope obavlja se sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troškova pribavljanja sredstava i kamatne marže Banke….U slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR kreditor u skladu sa stanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope….“ te u dijelu čl. 4.3. koji glasi: “…a Korisnik kredita se obvezuje platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“ te u dijelu čl. 7.1. koji glasi: „U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4.1. ovog Ugovora, sve ugovorne strane pristaju da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta.“ te u dijelu toč. 9.7. koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da Kreditor može za vrijeme trajanja ovog Ugovora uslijed promjena pravnih propisa, promjene tržišnih uvjeta, promjene boniteta Korisnika kredita i/ili bilo kojeg sudužnika i/ili bilo kojeg jamca-platca, te drugih uvjeta po ocjeni Kreditora, promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata…“ te u dijelu čl. 9.22. koji glasi: „Ako bi se za neku odredbu ovog Ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na njegove ostale odredbe. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna.“

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe iz Ugovora o kreditu br. 219722 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 01.10.2008., koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Dragici Dumačić iz Osijeku pod brojem OV-16004/2008 dana 17.10.2008., između tužitelja CĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], 10000 Zagreb, OIB: 87939104217, kao pravnog slijednika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, odnosno SPERBANK d.d. ., Zagreb, Varšavska 9, te iste odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF valuti, posebice u čl. 1. Ugovora u dijelu koji glasi: „Kreditor će isplatiti Korisniku kredita iznos od CHF 126.937,81 (stodvadesetšesttisućadevetstotridesetsedamšvicarskihfranakaiosamdesetjedancent) u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Volksbank d.d. važećem na dan korištenja kredita.“ te u dijelu čl-4.1. koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a Korisnik kredita je otplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju za devize Volksbank d.d. za CHF na dan dospijeća.“, te u dijelu čl. 7.1. koji glasi: „Prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi CHF 720,74 (sedamstodvadesetšvicarskihfranakaisedamdesetčetiricenta), plativo u kunama po prodajnom tečaju za devize Volksbank d.d. važećem na dan dospijeća.“, te u dijelu čl. 7.3. koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju za devize Volksbank d.d. važećem na dan dospijeća.“, te u dijelu čl. 9.1. koji glasi: „Svi potpisnici ovog Ugovora potvrđuju da su upoznati sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, da im je Kreditor objasnila taj rizik i da su upoznati i svjesni činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta.“, te u dijelu čl. 9.14. koji glasi: „Sve tečajne razlike, te svi troškovi vezani uz preračunavanje i konvertiranje idu isključivo na teret Korisnika kredita.“, te u dijelu čl. 9.15. koji glasi: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditora.“, te u dijelu čl. 9.16. koji glasi: „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.“

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], 10000 Zagreb, OIB: 87939104217, kao pravnom slijedniku VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, odnosno SPERBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, isplatiti tužitelju CĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 8.323,53 EUR koji predstavlja iznos isplaćen od strane tužitelja temeljem ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu o valutnom tečaju u CHF, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, računajući od uplate svakog pojedinog iznosa od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. god., u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god., po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. god., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god., pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana, i to:

-na iznos od 19,96 EUR, počev od 3.01.2009. pa do isplate,

-na iznos od 22,48 EUR, počev od 13.02.2009. pa do isplate,

-na iznos od 26,00 EUR, počev od 13.03.2009. pa do isplate,

-na iznos od 14,85 EUR, počev od 10.04.2009. pa do isplate,

-na iznos od 17,23 EUR, počev od 14.05.2009. pa do isplate,

-na iznos od 12,65 EUR, počev od 10.06.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,39 EUR, počev od 10.07.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,66 EUR, počev od 13.08.2009. pa do isplate,

-na iznos od 10,55 EUR, počev od 10.09.2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,81 EUR, počev od 9.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,69 EUR, počev od 6.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 10,76 EUR, počev od 9.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 17,90 EUR, počev od 11.01.2010. pa do isplate,

-na iznos od 21,22 EUR, počev od 05.02.2010. pa do isplate,

-na iznos od 22,55 EUR, počev od 08.03.2010. pa do isplate,

-na iznos od 31,70 EUR, počev od 09.04.2010. pa do isplate,

-na iznos od 30,07 EUR, počev od 06.05.2010. pa do isplate,

-na iznos od 38,63 EUR, počev od 08.06.2010. pa do isplate,

-na iznos od 60,85 EUR, počev od 09.07.2010. pa do isplate,

-na iznos od 54,46 EUR, počev od 06.08.2010. pa do isplate,

-na iznos od 84,15 EUR, počev od 08.09.2010. pa do isplate,

-na iznos od 66,82 EUR, počev od 07.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 58,67 EUR, počev od 08.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 85,91 EUR, počev od 08.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 112,41 EUR, počev od 10.01.2011. pa do isplate,

-na iznos od 95,34 EUR, počev od 10.02.2011. pa do isplate,

-na iznos od 99,05 EUR, počev od 11.03.2011. pa do isplate,

-na iznos od 86,28 EUR, počev od 11.04.2011. pa do isplate,

-na iznos od 94,32 EUR, počev od 10.05.2011. pa do isplate,

-na iznos od 135,16 EUR, počev od 08.06.2011. pa do isplate,

-na iznos od 123,44 EUR, počev od 07.07.2011. pa do isplate,

-na iznos od 195,44 EUR, počev od 08.08.2011. pa do isplate,

-na iznos od 190,95 EUR, počev od 09.09.2011. pa do isplate,

-na iznos od 135,22 EUR, počev od 07.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 134,90 EUR, počev od 09.11.2011. pa do isplate,

-na iznos od 126,39 EUR, počev od 08.12.2011. pa do isplate,

-na iznos od 136,68 EUR, počev od 10.01.2012. pa do isplate,

-na iznos od 145,35 EUR, počev od 07.02.2012. pa do isplate,

-na iznos od 144,70 EUR, počev od 07.03.2012. pa do isplate,

-na iznos od 144,09 EUR, počev od 05.04.2012. pa do isplate,

-na iznos od 149,07 EUR, počev od 29.05.2012. pa do isplate,

-na iznos od 153,48 EUR, počev od 15.06.2012. pa do isplate,

-na iznos od 149,16 EUR, počev od 16.07.2012. pa do isplate,

-na iznos od 148,05 EUR, počev od 16.08.2012. pa do isplate,

-na iznos od 145,32 EUR, počev od 15.09.2012. pa do isplate,

-na iznos od 137,78 EUR, počev od 05.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 147,38 EUR, počev od 07.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 149,19 EUR, počev od 07.12.2012. pa do isplate,

-na iznos od 147,72 EUR, počev od 10.01.2013. pa do isplate,

-na iznos od 137,73 EUR, počev od 11.02.2013. pa do isplate,

-na iznos od 142,69 EUR, počev od 11.03.2013. pa do isplate,

-na iznos od 147,71 EUR, počev od 09.04.2013. pa do isplate,

-na iznos od 144,28 EUR, počev od 08.05.2013. pa do isplate,

-na iznos od 133,79 EUR, počev od 07.06.2013. pa do isplate,

-na iznos od 127,39 EUR, počev od 10.07.2013. pa do isplate,

-na iznos od 130,35 EUR, počev od 07.08.2013. pa do isplate,

-na iznos od 137,76 EUR, počev od 11.09.2013. pa do isplate,

-na iznos od 145,06 EUR, počev od 15.10.2013. pa do isplate,

-na iznos od 140,93 EUR, počev od 25.11.2013. pa do isplate,

-na iznos od 143,19 EUR, počev od 20.12.2013. pa do isplate,

-na iznos od 177,06 EUR, počev od 17.02.2014. pa do isplate,

-na iznos od 124,86 EUR, počev od 15.03.2014. pa do isplate,

-na iznos od 126,02 EUR, počev od 20.03.2014. pa do isplate,

-na iznos od 123,02 EUR, počev od 22.04.2014. pa do isplate,

-na iznos od 120,06 EUR, počev od 20.05.2014. pa do isplate,

-na iznos od 120,44 EUR, počev od 20.06.2014. pa do isplate,

-na iznos od 124,91 EUR, počev od 21.07.2014. pa do isplate,

-na iznos od 126,22 EUR, počev od 20.08.2014. pa do isplate,

-na iznos od 128,49 EUR, počev od 20.09.2014. pa do isplate,

-na iznos od 130,77 EUR, počev od 20.10.2014. pa do isplate,

-na iznos od 133,91 EUR, počev od 20.11.2014. pa do isplate,

-na iznos od 132,60 EUR, počev od 20.12.2014. pa do isplate,

-na iznos od 118,61 EUR, počev od 20.01.2015. pa do isplate,

-na iznos od 118,61 EUR, počev od 20.02.2015. pa do isplate,

-na iznos od 118,61 EUR, počev od 20.03.2015. pa do isplate,

-na iznos od 118,61 EUR, počev od 20.04.2015. pa do isplate,

-na iznos od 118,61 EUR, počev od 20.05.2015. pa do isplate,

-na iznos od 118,61 EUR, počev od 20.06.2015. pa do isplate,

-na iznos od 118,61 EUR, počev od 20.07.2015. pa do isplate,

-na iznos od 118,61 EUR, počev od 20.08.2015. pa do isplate,

-na iznos od 118,61 EUR, počev od 21.09.2015. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], 10000 Zagreb, OIB: 87939104217, kao pravnom slijedniku VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, odnosno SPERBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, tužitelju CĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 1.950,73 EUR-a zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom koji je pravni slijednik VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, odnosno SPERBANK d.d. ., Zagreb, Varšavska 9, s kojom je tužitelj dana 01.10.2008. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 219722, koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Dragici Dumačić iz Osijeka pod brojem OV- 16004/2008 dana 17.10.2008. godine. Opisani ugovor aneksiran je dana 11.02.2016. godine kojim je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija predmetnog kredita iz CHF u valutu EUR. Predmetnim ugovorom od 01.10.2008. godine od strane tuženika kao Banke tužitelju kao Korisniku kredita odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti od 126.937,81 CHF (čl. 1) obračunato u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize (tada) Volksbanka d.d. važećem na dan korištenja kredita, te je člankom 4 istog utvrđena redovna kamatna stopa od 5,50% (čl. 4.1.) koja je promjenjiva, vezano uz LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu tuženika kao kreditora. Dakle, tužitelj je s prednikom tuženika sklopio opisani ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF valuti i promjenjivom kamatnom stopom. Svaka promjena kamatne stope u navedenom kreditno-dužničkom odnosu koje se odvijala od zaključenja kredita pa do mjeseca prosinca 2013. god., mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, slijedom čega je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač, i to prvenstveno iz razloga jer istom nije na jasna i razumljiv način objašnjen kreditno-dužnički odnos u koji stupa, kao niti kriteriji, uvjeti, formule i razlozi zbog kojih bi eventualno došlo do povećanja kamatne stope. Također, tuženik je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu tužitelju propustio na jasan i nedvosmislen način informirati o svim potencijalnim opasnostima koje se odnose na vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak, i to posebice u odnosu na četiri važne činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik je sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu povrijedio kako kolektivne interese i prava potrošača u cjelini tako i tužitelja osobno, konkretno kao korisnika kredita, zaključujući ugovor o kreditu koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača – ovdje tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, zbog višekratne i jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika te učestale promjene tečaja švicarskog franka, tužitelju se kontinuirano povećavala mjesečna otplatna rata. Nadalje, u okviru postupka pokrenutog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog sud RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7., 8., 9. i 10. izreke iste koja u odnosu na pravnog prednika ovdje tužene glasi: „Utvrđuje se da je osmotužena Sberbank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotužena Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time osmotužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima U obrazloženju pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. koja se odnosi na utvrđenja vezano uz ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, sud drugog stupnja između ostalog zaključuje slijedeće: „Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti.“ (str.62 presude VTSRH) slijedom čega sud drugo stupnja zaključuje: „Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je korištenjem predmetnih odredaba svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, pa je žalbe tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće, potvrditi, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, kako je odlučeno u I. izreke ove presude.“ (str. 65 presude VTSRH) Sukladno ranije navedenoj i citiranoj sudskoj praksi iz kolektivnog spora pokrenutog radi zaštite prava potrošača možemo zaključiti kako tužitelju u konkretnom slučaju ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi kao i o valutnoj klauzuli nisu bile razumljive u cijelosti, dok je terminologija koja je korištena u samom ugovoru o kreditu, uključujući i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna kao i valutnu klauzulu, visoko stručna i kao takva ona je razumljiva isključivo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, a što tužitelj nije, dok je tuženik pravna osoba koja posjeduje stručna znanja. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. To pak znači da unatoč tome što odluke tuženika koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošaču bile vjerojatno dostupne u poslovnicama banke, ovdje tuženika ), mu nisu mogle biti razumljive. Dok razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u eventualnim odlukama tuženika, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču, ovdje tužitelju, da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, kao i valutne klauzule, a kako je to činio tuženik, bilo je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač, ovdje tužitelj, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku ovdje tuženika kao trgovca. Formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovoru o namjenskom kreditu koji je tuženik sklopio sa potrošačem, ovdje tužiteljem u spornom razdoblju, bila je takva da je na temelju nje potrošač, ovdje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok on ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, kao što nije mogao ocijeniti kako, kamo, te u kojem smjeru će se kretati sam tečaj CHF-a. Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o namjenskom kreditu, bile nepoštene, kao i sama valutna klauzula, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP, te ugovorne odredbe ništetne. Sukladno odredbama čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz navedenog čl. 106. ZZP (kakva je nedvojbeno presuda VTSRH opisana i citirana pod toč. III.-VIII. ove tužbe), obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, sukladno odredbama čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slijedom izloženog, imajući u vidu činjenična utvrđenja i pravomoćni pravorijek donesen u postupku povodom zaštite kolektivnih prava potrošača, tužitelj smatra kako je ništetan dio predmetnog Ugovora o kreditu kojim je određena promjenjivost kamatne stope, te da kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu. Također, nastavno na pravomoćni pravorijek donesen u postupku povodom zaštite kolektivnih prava potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kredita u valuti CHF-a, tužitelj smatra kako je ništetan i dio predmetnog Ugovora o kreditu kojim je određena valutna klauzula vezana za tečaj švicarskog franka, odnosno kako je ugovoreni tečaj važeći na dan realizacije kredita. Imajući u vidu pravna utvrđenja iz sudskog postupka pokrenutog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja su citirana i obrazložena u sklopu predmetne tužbe, tužitelj smatra kako je tuženik prilikom izračuna i obračuna konverzije u okviru uz Aneksa uz Ugovor o kreditu koji je sklopljen 11.02.2016. i potvrđen istog nadnevka od strane javnog bilježnika Dragice Dumačić iz Osijeka pod brojem OV- 1169/16 (vidi toč. I), koristeći ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pogrešno i neosnovano izvršio konverziju CHF u EUR valutu. Na opisani način, primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju nije obračunat pravovaljan iznos preplate nakon konverzije, slijedom čega isti nije u cijelosti obeštećen od strane tuženika zbog višegodišnjeg obračuna iznosa preplate sukladno ništetnim odredbama. Vezano uz opisani postupak konverzije predmetnog kredita iz CHF u valutu EUR, koji je zaključen spomenutim Aneksom od 11.02.2016. godine, valja za napomenuti pravne zaključke i mišljenja koja se iznose u presudi Suda Europske unije u predmetu broj C-118/17 (JĆ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt ), a koja presuda postaje dio pravne stečevine članica zemalja EU. Predmetnom presudom Sud Europske unije između ostalog zaključuje slijedeće: odredba koja se odnosi na tečajni rizik određuje glavni predmet ugovora te se održavanje ugovora o kreditu u tom slučaju na snazi ne čini pravno mogućim. činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU. unatoč zakonskoj intervenciji, potrošač ne smije biti obvezan predmetnom nepoštenom odredbom, a prema potrebi i putem utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora u cijelosti, ako se taj ugovor ne može održati bez navedene odredbe. u tumačenju prava Unije i utvrđenju ništetnosti ugovora ključan je interes i zaštita potrošača. U skladu s tim, zakonska intervencija kojom se održava ugovor na snazi ograničena je samo na slučajeve u kojima bi utvrđenje ništetnosti ugovora u cijelosti, potrošača izložilo osobito štetnim posljedicama na način da bi on zbog poništenja ugovora bio u još lošijoj poziciji. Polazeći od osnovnog pravila instituta ništetnosti, a to je da djeluje ex tunc, te od pravila o vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe ugovora, nedvojbeno je da iznos koji je plaćen temeljem ništetne odredbe banka mora vratiti tužitelju. U ovom slučaju preplaćeni iznos obuhvaćen je izračunom konverzije i unesen u konverziju, stoga sam izračun konverzije nije valjan. Također između stranaka nije bilo pregovaranja o bitnim odredbama aneksa ugovora o kreditu. Tužitelju je samo predočen obračun konverzije kojeg je isti mogao prihvatiti ili ne prihvatiti, ali izostalo je objašnjenje o visini kamate kao i mogućnost uvida u povijesni pregled odluka o kamatnim stopama, povijesni pregled dnevnih tečajeva eura primjenjiv na konkretni ugovor o kreditu koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste (približno jednak iznos kredita i ista sredstva osiguranja) i trajanja, čime je tuženik povrijedio zakonsku odredbu iz čl. 357.d st.2 Zakona o kreditnim institucijama. U konačnici, postavlja se i pitanje koji bi to pravni interes tužitelj imao za zaključenje aneksa o konverziji pored postojanja pravomoćnih presuda o ništetnosti odredaba o nezakonitom povećanju kamatne stope i valutne klauzule? Da je prva presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g. odmah u cijelosti potvrđena, a ne tek u lipnju 2018.g., do konverzije kredita ne bi niti došlo, jer bi tužitelj nakon ovakve presude imao kredit upravo onakav kakav je i ugovorio. Konačno, tužitelj predlaže sudu po provedenom postupku da donese presudu sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 1. listopada 2024., uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba je u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga. Potraživanje tužitelja je u zastari, provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana. Prigovor radi prijeboja. Uvodno i prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSHR“) donio rješenju broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji. Dakle, na sjednici vijeća VSRH održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U prvom redu treba naglasiti kako Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91,91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti. VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK“), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan. Dodatno, VSRH daje posebno obrazloženje glede postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji. Naime, VSRH ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti. Tako VSRH ističe da: „se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Argumentum a contrario, u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošač nema pravni interes. Potrošači su izgubili pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. Uredno provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za podnošenje tužbe. Budući da se obvezujućim Rješenjem VSRH nedvojbeno razriješilo ovo pravno pitanje, tuženik ukazuje na recentnu odluku Županijskog suda u Puli – Pola, donesenu u pojedinačnom parničnom postupku koji se pod posl. brojem Gž-925/2017 vodio pred spomenutim sudom po žalbi tužiteljice čiji je tužbeni zahtjev, suštinski analogan svim ostalim pojedinačnim tužbenim zahtjevima koji izviru iz utvrđenja zauzetih u Parnici Potrošač, prvostupanjskom presudom bio odbijen. Tako je Županijski sud utvrdio slijedeće (cit.): „Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu preplate (...). Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredaba ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev (...).“Stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te naknadi troškove postupka tuženiku jer je uredno provedena konverzija ugovora o kreditu, čime je tužitelj izgubio pravni interes za podnošenje tužbe. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Tužitelj je predmetni parnični postupak 12.06.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz Tužbe. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu niže stupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Povrat mjesečnih anuiteta Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Izvršena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju Općepoznata je činjenica da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Prema tome, već je u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF. Intencija zakonodavca bila je da zakonskim rješenjem iznađe jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF, čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač. Parnice poput ove bile su (vođene utvrđenjima iz Parnice Potrošač) usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onih plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle. Time se pokušavalo naći svojevrsno obeštećenje zbog rasta anuiteta. Suprotno tome, zakonodavac se odlučio za drugačiji mehanizam koji će potrošačima olakšati položaj u koji su došli uslijed promjena tečaja. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe. Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 219722 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 11.02.2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu“). Ovim zakonskim izmjenama željelo se trajno urediti ugovorne odnose između korisnika CHF kredita i banaka, a što proizlazi iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10.9.2015. - Prijedlog broj 899 (dalje: Konačni prijedlog), u kojem se, između ostalog, navodi: „S obzirom da vjerovnici i dužnici u CHF do sada nikako nisu uspjeli iznaći obostrano prihvatljivo rješenje, niti su pregovori vođeni u Ministarstvu financija urodili plodom, sve naprijed navedeno navelo je zakonodavca da ovim Zakonom postavi temelj za trajno rješenje problema u CHF…“ (stranica 4. Konačnog prijedloga) […] „…Za primjenu povratnog djelovanja pojedinih odredbi postoje posebno opravdani razlozi, odnosno procjenjivo je kako je cilj zaštite korisnika kredita u CHF i s valutnom klauzulom u CHF veći od značaja pravne nesigurnosti vjerovnika u tom ugovornom odnosu…“ (stranica 6. Konačnog prijedloga) […] „Stoga se ... predlaže trajno rješenje, na način da se trajno eliminira neravnopravni položaj dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF.“ (stranica 6 Konačnog prijedloga) […] „…postići se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova…Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima…“ (stranica 6. Konačnog prijedloga) Teleološkim tumačenjem navedenih odredaba ZPK nameće se zaključak da je cilj ove zakonodavne intervencije bio pronalaženje jednoobraznog rješenja za sve korisnike kredita u CHF. Upravo takvo zakonsko rješenje derogiralo je bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom s konverzijom, a drugi put vraćajući iznose utužene ovom tužbom. Sukladno navedenim prisilnim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Sklapanjem Dodatka br. 1 tužitelj i tuženik sklopili su svojevrsnu nagodbu, i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc. S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići. Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu. Ispravnost ovog stajališta tuženika potvrđeno je sudskom praksom u činjenično i pravno istovrsnim predmetima, pa je tako Županijski sud u Osijeku odlukom u predmetu Gž-1657/2016 zauzeo stav, cit: "Naime, tužitelj ne može tražiti da se utvrdi ništetnom odredba ugovora koja je sporazumom stranaka prestala važiti, te da se isplati razlika koja bi eventualno pripadala tužitelju da je navedena ugovorna odredba ostala na snazi, odnosno da nije sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena promjena valute kredita i kamatne stope, tako da je od sklapanja ugovora primijenjena kamatna stopa koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u EUR, a tužitelj stavljen u položaj kao da je u trenutku uzimanja kredita uzeo kredit koji se uzimao s valutnom klauzulom u EUR-ima." Tako i Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci u predmetu Gž-834/16, cit: " Nesporno je naime da su stranke (…) zaključile Dodatak Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (…) pa takvom dispozicijom (potpisom aneksa – dodatka) nema više pretpostavki za pozivanje na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (…) odnosno Zakona o obveznim odnosima (…) na kojima je temeljio tužbu. Tuženik prilaže i odluku Županijskog suda u Rijeci u predmetu Gž-1062/17, u kojoj je sud zauzeo stav, cit: "Kako se zahtjev za isplatom temelji na ništavosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog neosnovanosti tvrdnje o ništavosti te odredbe Ugovora neosnovan je zahtjev za isplatom." Županijski sud u Splitu, u presudi posl. br. Gž-385/2017 od 6.2.2019. zauzeo stav je da: „Drugim riječima sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu, ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF zamijenjen je ugovorom o kreditu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CEUR, zbog čega tužitelj više da ne može zahtijevati bilo kakvu eventualnu pretplatu po kreditu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF....“ Zaključno, sve navedeno je u skladu i sa stajalištem pravne znanosti, pa tako prof.dr.sc. ŽĆ i doc.dr.sc. BĆ u stručnom članku „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 16. i 17.) iznose sljedeće: „Takav sporazum, bez obzira na svoju formu (aneks postojećem ugovoru ili novi ugovor o kreditu u EUR kojim se novira prijašnji ugovor o kreditu u CHF), predstavlja novu pravnu osnovu koja onemogućuje potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova pravila o stjecanju bez osnove. Osim što onemogućuje ostvarivanje restitucijskog zahtjeva, konverzijom se i trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog ugovora o kreditu u CHF.“ (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 17.) te „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kreditu u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu u CHF (uplate glavnice i kamata). Nakon konverzije takvim se uplatama koristi radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji zamjenjuje prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove.“ (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 16.) bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik u prilogu ovog odgovora na tužbu dostavlja i presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom presudom, drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tamo tuženice (OTP banke d.d.) i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju sudu na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„ Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori. Nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 01.10.2008. sklopili Ugovor o kreditu. Također, nije sporno da je člankom 1. Ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenja iz Parnice Potrošač. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti odredba kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika te odredaba o naknadama uz popratni zahtjev za isplatu. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio a niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u Nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 01.10.2008. sklopili Ugovor o kreditu. Također, nije sporno da je člankom 1. Ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenja iz Parnice Potrošač. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti odredba kojim je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika te odredaba o naknadama uz popratni zahtjev za isplatu. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio a niti jednim 11 Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 od 11. studenog 2013. godine kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Jednostavnim uvidom u odredbe moguće je utvrditi da je njihov sadržaj i određen i odrediv te je vidljivo da visina kamatne stope utvrđena odredbama uopće ne ovisi o volji tuženika već o objektivnom izvanjskom parametru. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP) Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 126.937,81 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9.15. i 9.16. Ugovora, koje glase: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru." „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.“ Nadalje, odredbama 9.17. i 9.18. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR. Drugim riječima, Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih h. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Opreza radi, ako bi sud ipak odlučio raspravljati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja za dostavom podataka o visini njegova potraživanja nije osnovan. Tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Uz navedeno, tužitelj nije dokazao da je kontaktirao tuženika sa zahtjevom za dostavu odgovarajuće dokumentacije, kao i da je tuženik takav zahtjev tužitelja odbio. Do primjene odredbe članka186.b ZPP-a dolazi tek ako tuženik odbije dati tuženiku podatke bez kojih se ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. U tom smislu, a pozivom na pravno stajalište zauzeto u rješenju Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2538/19 od 9.7.2019. na temelju kojeg je odbijena žalba potrošača podnesena protiv rješenja prvostupanjskog suda o odbijanju manifestacijskog zahtjeva, zahtjev tužitelja za dostavom odgovarajuće dokumentacije od strane tuženika sud bi trebao u cijelosti odbiti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u dopis Sberbanke d.d. –provedba konverzije kredita broj 219722 (list 53; 253 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (list 54, 375 spisa), izjava o izračunu konverzije (list 55, 376 spisa), otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom, ugovor broj 219722 (list 206-216 spisa), ugovor o kreditu 219722 (list 219-227; 452-460 spisa), anex ugovora o kreditu broj 219722 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (list 445-449 spisa), otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u eur, od 30.9.2015. (list 467- 472 spisa), promet kartice po kreditu br. 219722 (list 473-483 spisa), otplatna tablica za izračun realne godišnje kamatne stope za kredit (list 485-501 spisa), Informativni otplatni plan po kreditu (list 503-505 spisa), plan otplate po promjeni kamatne stope za kredit broj 219722, od 17.12.2013. (list 507-517 spisa), otplatna tablica za izračun realne kamatne stope (list 519-539 spisa), proveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću, Stalnom sudskom vještaku za financije iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, Ilica 213 (list 782-797 spisa), kao i saslušanjem tužitelja zamolbenim putem, putem Općinskog suda u Osijeku (list 802-804 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 819-878 spisa),

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

5. Između stranaka nije bilo sporno:

- da su stranke 1.10.2008. zaključile predmetni ugovor o kreditu 219722

- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 126.937,81 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje.

- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po kupovnom tečaju za devize Volksbank d.d. na dan plaćanja,

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu i kamatnu stopu,

- da su stranke 11. veljače 2016., sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu, te su utvrdile da manjak između uplata od 30. rujna 2015. i obveza po anex-u do dana konverzije iznosi 18.229,34 kn, te da je korisnik kredita, odnosno tužitelj u cijelosti podmirio tuženiku naprijed navedeni manje uplaćeni iznos.

-da je konverzija i izračun iste proveden sukladno zakonskim propisima

6. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.

7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopila konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

8. Saslušan tužitelj iskazao je da je 1. listopada 2008. sklopio ugovor o kreditu broj 219722, potvrđen, odnosno solemniziran po javnom bilježniku Danici Dumaničić iz Osijeka, broj Ov-16004/2008, 17. listopada 2008. Opisani ugovor aneksiran je 11. veljače 2016., a kojim je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija predmetnog kredita iz CHF u valutu EUR. Nadalje predmetnim ugovorom od 1. listopada 2008. od strane tuženika njemu kao tužitelju odnosno kao korisniku kredita odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti od 126.937,81 CHF, obračunat u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize (tada) Volksbanke d.d. važećem na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 5,50 %, promjenjivu, vezanu uz LIBOR za CHF, uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnom maržom tuženika kao kreditora. Napominje da mu je prilikom dolaska u banku isti prezentiran kao da je najpovoljnija kamata za navedeni kredit "u švicarcima". Proučio je ugovor koliko ga je razumio ta je poslije taj ugovor solemniziran po javnom bilježniku. Nitko ga nije upozorio na eventualne rizike i što same ugovorne odredbe u stvarnosti znače za njega, posebice oko promjenjive kamatne stope. Nakon nekoliko mjeseci od zaključenja ugovora počinju se događati određene promijene u smislu visine anuiteta. Napominje da je u navedenom razdoblju imao još jedan kredit također u "švicarcima" tako da mu na kraju zapravo nije bila plaća dostatna za podmirenje ostalih životnih potreba. Kredit koji je predmet ovog postupka otplaćivao je 8 do 9 godina, a nakon konverzije bio je primoran prodati nekretninu da bi isti u cijelosti otplatio. Napominje da mu čak niti iznos koji je dobio prodajom nekretnine nije bio dovoljan da bi isti kredit podmirio. Na poseban upit pun. tužitelja mogu iskazati da se radilo o nenamjenskom kreditu, a novčana sredstva iz tog kredita utrošio sam za kupovinu nekretnine. Također, ističe da su se anuiteti po istome kreditu skidali administrativno s moje plaće. Navedenu nekretninu koristio je isključivo za potrebe osobnog stanovanja i življenja u istom. Na poseban upit pun. tužitelja je li bio informiran o potencijalnim opasnostima koje se odnose na vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak, iskazuje da nije bio informiran. Nadalje je li bio informiran o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eura, izjavljuje da nije bio upoznat. Nadalje je li bio informiran da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu uvođenja euro zone bio potpuno izvjestan izjavljuje da nije bio informiran. Nadalje je li bio informiran o postojanju povećanog rizika koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope također izjavljuje da nije bio informiran. Nadalje jesu mu bili poznati parametri o konkretnim stopama i tečaju te razlozima i mehanizmima promijene kamatne stope izjavljuje da mu niti to nije bilo poznato. Na upit pun. tužitelja zašto je potpisao konverziju, izjavljuje iz straha od daljnjeg rasta anuiteta. Na upit pun. tužitelja je li imao mogućnost nekakvog pregovora u tom smislu izjavljuje da nije i da je to bilo "uzmi ili ostavi". Na upit pun. tužitelja smatra li da je u potpunosti obeštećen tom konverzijom izjavljuje da nije, odnosno da ne smatra da je obeštećen. Na poseban upit zamjenika pun. tuženika je li tužitelj pročitao navedeni ugovor o kreditiranju i da li ga je tek nakon toga potpisao izjavljuje da je. Nadalje, na poseban upit zamjenika pun. tuženika je li se tužitelj konsultirao primjerice s osobama ekonomske struke budući je njegovo zanimanje inženjer radiologije, tužitelj odgovara da nije iz razloga jer nije očekivao toliki rast anuiteta. Nadalje, tužitelj je upitan je li se konsultirao i u drugim bankama u svezi podizanja ovakvog ili sličnog kredita odgovara da je, te je utvrdio da su više-manje tada u svim bankama bili slični uvjeti kreditiranja za nenamjenski kredit. Na upit pun. tuženika je li tužitelju poznato što u ugovoru znači odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, izjavljuje da sada zna, ali da mu to u trenutku sklapanja ugovora nije bilo poznato. Na poseban upit pun. tuženika da li zna što znači odredba valutna klauzula, odgovara da zna ali opet ponavlja da nije znao da će doći do tolikog rasta švicarskog franka. Na poseban upit pun. tuženika jesu li mu u domicilnoj banci ponudili nekakve druge modalitete kreditiranja i iz kog razloga se odlučio na ovu vrstu, izjavljuje da za druge vrste kredita nije dovoljno dugo bio klijent banke, a i ovaj koji je podigao su mu prezentirali da je najbolji, odnosno najpovoljniji u smislu kamatne stope. Na upit pun. tuženika je li bio svjestan posljedica sklapanja ugovora s takvom kamatnom stopom izjavljuje da nije. Na upit pun. tuženika je li dobivao obavijesti banke o promjeni kamatne stope i da li ih je čitao i razumio, izjavljuje da je razumio da raste ali da nije razumio iz kog razdoblja se događa taj proces. Izjavljuje da je bio u banci ali da nije dobivao odgovore na razumljiv način, a vezano za rast kamatne stope. Na poseban upit pun tuženika je li tužitelj razumio aneks ugovora o konverziji i jeli ga dobro pročitao izjavljuje da je razumio određeni dio ali nije mogao pregovarati o nekim uvjetima konverzije, odnosno uopće nisam bio u poziciji da bilo što promijenim u navedenom ugovoru. Na upit pun. tuženika je li to bila slobodna tužiteljeva volja da potpiše ugovor o konverziji predmetnog kredita iz CHF u EUR izjavljuje da je to učinio bez ikakve prisile odnosno svojom slobodnom voljom. Na upit pun. tuženika koliko se temeljem potpisanog ugovora o konverziji smanjio anuitet u odnosu na prijašnje stanje, tužitelj izjavljuje da ništa značajno osim što se smanjila glavnica na neku realnu i tada je mogao prodati stan i zatvoriti preostali dio kredita.

9. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

10. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

11. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, o rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tako da tužitelj, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe.

12. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

15. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

16. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I i II izreke.

17. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

18. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

19. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

20. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

21. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

22. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).

23. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije iz Darfin d.o.o. iz Zagreba

24. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 8.323,53 eura.

25. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka.

26. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, sud isti u cijelosti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke.

27. Dakle, provedenom konverzijom, u kojoj nije utvrđena pretplata od strane tužitelja, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije uopće obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi.

28. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije, primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

29. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute, te je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim.

30. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos uz zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

31. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo i prigovor radi prijeboja, međutim isti u daljnjem tijeku postupka nije precizirao svoj zahtjev i odredio visinu, stoga je sud utvrdio da nije osnovan prigovor tuženika jer ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja, za potraživanje prema tužitelju iznesena u prigovoru radi prijeboja, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

32. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe, zastupanja na ročištu od 3.7.2024., 27.8.2024. i 3.12.2024., za podneske od 22.3.2024. i 30.9.2024., za svaku radnju naknada u iznosu od 200,00 EUR-a ili 100 bodova, za podnesak od 15.1.2024. naknada u iznosu od 50,00 EUR-a ili 25 bodova, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 312,50 EUR-a. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR-a i trošak plaćena sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,23 EUR-a, ili sveukupno 1.950,73 EUR-a, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu budući je isti po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi (čl. 11. st.1. 20 Zakona o sudskim pristojbama).

34. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.

35. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do IV.

U Krapini 14. siječnja 2025.

SUTKINJA

Jasmina Božić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Odvj. Darko Mundweil

2. Odvj. Mihovil Granić