REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-198/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr.sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 36228341604, Mostar, Vukovarska 1, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5189/2022-2 od 17, siječnja 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2067/2020 od 20. listopada 2022., u sjednici održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja, podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5189/2022-2 od 17, siječnja 2023., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženik odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju isplatama invalidske mirovine prema rješenju tužitelja broj 660918 od 2. svibnja 2008. osiguraniku OE koji je doživio povredu na radu u štetnom događaju od 21. listopada 2006. te za isplatu iznosa od 398.285,87 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 47.355,00 kn sa zateznim kamatama od 20. listopada 2022. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.895,00 kn sa zateznim kamatama od 20. listopada 2022. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 1677/2023-3 od 20. rujna 2023., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5189/2022-2 od 17. siječnja 2023., u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

''Primjenjuje li se na inozemnu pravnu osobu koja je osiguravatelj u Bosni i Hercegovini odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) a koja određuje visinu naknade štete tuzemnih osiguravajućih društava prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje?''

4. Protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu iznosa koje je tužitelj isplatio svojem osiguraniku OE zbog posljedica zadobivenih u prometnoj nezgodi koja se dogodila 21. listopada 2006. i za koju je odgovoran osiguranik tuženika (invalidska mirovina).

9. 1. Prvostupanjski sud je u odnosu na tuženikovu tvrdnju da tužiteljev osiguranik nije ispunjavao uvjete iz odredbe članka 27. Zakona o mirovinskom osiguranju na temelju kojeg bi ostvario pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, na temelju iskaza osiguranika OE utvrdio da je stigao u Bosnu i Hercegovinu u posjet roditeljima te da je tuženikov osiguranik koji se s njim nalazio u vozilu njegov rođak i susjed koji s njim nije radio. Stoga je, uzimajući činjenicu da se štetni događaj dogodio u BiH oko 23,30 sati zaključio kako je dvojbeno je li mu osnovano priznato pravo ma invalidsku mirovnu zbog ozljede na radu.

9. 2. Uz to je, neovisno o tome, zaključio da ta činjenica nije odlučna, izražavajući pravno shvaćanje prema kojem se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

9. 3. Utvrđujući da je u konkretnom slučaju tužiteljevom osiguraniku priznato pravo na mirovinu zbog ozljede na radu, prvostupanjski sud je zaključio kako ne postoji tuženikova obveza na naknadu štete u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a. To iz razloga, jer nema razlike između razmjerne mirovine za slučaj ozljede izvan rada i razmjerne mirovine u slučaju povrede na radu koja bi predstavljala štetu, jer je tužiteljevom osiguraniku priznato pravo na mirovinu upravo zbog ozljede na radu, te je utvrdio da ne postoji tuženikova obveza naknaditi tužitelju isplaćeni iznos mirovine zbog čega je primjenom odredbe članka 27. ZOPP-a i odredbe članka 1045. stavka 1. ZOO-a ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

10. 1. Prema ocjeni drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je o tužbenom zahtjevu odlučio primjenom ZOOP-a, a ne Zakona o mirovinskom osiguranju, neovisno o tome što se prvostupanjski sud odlučujući o primjeni mjerodavnog prava Republike Hrvatske kao mjerodavnog materijalnog prava nije pozvao (ovisno o trenucima nastanka štete-isplate mirovine) na odredbe članka 28. ZRSZ-a, odnosno Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17) i Uredbu (EZ) broj 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) (Sl L 199. 31.7. 2007.), konkretno odredbu članka 4. stavka 1. te Uredbe, ocijenio je da to ne utječe na pravilnost i zakonitost presude u tom dijelu u smislu odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a.

10. 2. Drugostupanjski sud se pri iznošenju shvaćanja o primjeni mjerodavnog materijalnog prava pozvao na pravno shvaćanje doneseno na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 9. lipnja 2022., koje glasi: U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

10. 3. Utvrđujući da je prema rješenju tužitelja OE kod kojeg je zbog ozljede na radu nastala opća nesposobnost za rad, priznato pravo na invalidsku mirovinu, da je uzrok te invalidnosti ozljeda na radu, a tužitelj u predmetnom sporu traži naknadu štete zbog isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede na radu, drugostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti upravo odredbu članka 27. ZOOP-a. Stoga, kako tužitelj potražuje naknadu štete s osnove invalidske mirovine koju je svom osiguraniku OE isplaćivao u utuženom razdoblju na temelju ozljede na radu, u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju. pa tužitelj nije dokazao da trpi štetu, u kom pravcu se pozvao i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev1354/2016-2 od 18. svibnja 2021.

11. Tužitelj u podnesenoj reviziji navodi da se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ne odnosi se na inozemne osiguravatelje, te se pozvao na odluku revizijskog suda broj Revt-372/12 od 5. prosinca 2017., u kojoj je zauzeo shvaćanje po kojem se mjerodavno pravo određuje prema vremenu i mjestu u kojem je predmetna šteta nastala, da je tužitelju šteta nastala u Republici Hrvatskoj gdje je doneseno rješenje o priznanju prava na mirovinu osiguraniku i gdje se obavlja isplata mirovine, te smatra da tužitelj ima pravo na naknadu štete. Tužitelj navodi da se pasivna legitimacija tuženika zasniva na odredbi čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22), prema kojoj tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete od osiguravatelja kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornih vozila bili osigurani od odgovornosti za štetu.

12. Prema shvaćanju ovoga suda, pravilno tužitelj navodi da se pasivna legitimacija tuženika zasniva na odredbi čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22), prema kojoj tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete od osiguravatelja kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornih vozila bili osigurani od odgovornosti za štetu. Prema st. 4. te odredbe tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete i kada je šteta nastala u inozemstvu, u skladu s odredbama zakona, pravnih propisa Europske unije i međunarodnih ugovora, a prema st. 5. citirane odredbe, za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavaka 1. do 3. ovoga članka mjerodavne su odredbe toga Zakona. Odredbe čl. 161. do. čl. 170. Zakona o mirovinskom osiguranju cjelovito reguliraju štetu koja nastaje tužitelju (odgovornost, osnovu i visinu štete). Prema odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja isplaćene iz mirovinskog osiguranja. Taj zakon, osim toga, sadrži pojmove kao što su međunarodne isprave, inozemne registracije, države potpisnica Multilateralnog sporazuma i sl., pa je nedvojbeno, kod takvih odredbi da se taj Zakon odnosi, kako na domaće, tako i na inozemne pravne osobe (osiguratelje).

13. U naprijed citiranom Zakonu nema odredbe prema kojoj se taj zakon ne bi odnosio i na inozemne pravne osobe, odnosno da bi bio usmjeren isključivo na domaće osiguratelje (pravne osobe), te stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Na inozemnu pravnu osobu koja je osiguravatelj u Bosni i Hercegovini primjenjuje se odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ( NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) a koja određuje visinu naknade štete tuzemnih osiguravajućih društava prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje.

14. Dakle, pitanjem koje je postavljeno u reviziji i za koje je dopuštena revizija tužitelj sugerira kako se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu odnosi samo na tuzemne (domaće) osiguravatelje.

15. Tužitelj je tvrdio kako je njegov osiguranik doživio u inozemstvu (BiH) ozljedu na radu te je u spis dostavio svoja rješenja kojim se osiguraniku priznaje ozljeda na radu, dok tuženik smatra da osoba s kojom je bio u vozilu i koja je upravljala vozilom u petak u 23:30 sati nije bio nadređeni oštećeniku, podređeni, radni kolega, već prijatelj, zbog čega soba koja ide u posjet roditeljima u inozemstvu ne obavlja radne zadatke, zbog čega se ne radi o ozljedi na radu.

16. Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojim odlukama (primjerice broj Rev.1148/2022 od 25.01.2023., Rev 1052/2023-3 od 20. prosinca 2023., Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., broj Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., broj Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., broj Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., broj Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i broj Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022. i dr.), za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika iz prometne nezgode radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznom osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u vrijeme kad su izvršene ispate mirovine.

17. Međutim, kako je nesumnjivo da se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ne odnosi samo na „tuzemne osiguratelje“ i da se na konkretni slučaj treba primijeniti odredbu čl. 27. ZOOP-a, drugostupanjski sud je utvrdio (odlučnu činjenicu) da tužitelj u predmetnom sporu traži naknadu štete zbog isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede na radu svom osiguraniku OE, koju mu je isplaćivao u utuženom razdoblju, zbog čega u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju, odnosno da tužitelj nije dokazao da trpi štetu, a zbog koje činjenice odbija tužiteljev zahtjev.

18. Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:

''(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.''

19. Prema ocjeni ovog suda, prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a tuženik je u obvezi zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog i invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a to znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi (zdravstvenom, mirovinskom ili invalidskom), ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti tih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stoga svi izdaci koji su u uzročno posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu.

20. Vezano za opseg štete, ističe se da prema odredbi čl. 161. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i, iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.). Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (st. 2. t. 1.).

21. S obzirom da tužitelj na okolnost postojanja štete, odnosno, razlike ili razmjernog dijela mirovine u smislu odredbe čl. 27. ZOOP-u ne postavlja revizijska pitanja, niti mu je u odnosu na takva pitanja dopuštena revizija, ovaj sud pitanje razmjernog iznosa mirovine iz čl. 27. ZOOP-u (koje bi u ovoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bilo jedino pravno relevantno) nije mogao niti ispitivati.

22. Stoga su neosnovane tvrdnje tužitelja, da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te je na temelju svega navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a odbiti kao neosnovanu reviziju tužitelja.

Zagreb, 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić