Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5595/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Jadranke Travaš i Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mario Perica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2118/2024-43 od 22. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2118/2024-43 od 22. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio ništetnom odredbu čl. 1. "Iznos kredita" Ugovora o kreditu, broj ugovora 016- 1558/2005, sklopljenog 27. srpnja 2005. između tužiteljice ŽĐ, kao korisnika kredita i tužene Addiko Bank dioničko društvo, kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Pod točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, "Naknada", broj ugovora 016-1558/2005, sklopljenog dana 27. srpnja 2005. između tužiteljice ŽĐ, kao korisnika kredita i tužene Addiko Bank dioničko društvo kao kreditora, kojom je ugovoreno plaćanje na ime naknade iznosa od 1,50% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom korištenja kredita. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznos od 1.298,00 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to navedeno pod točkom III. izreke . Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime preplaćenog iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita iznos od 181,17 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.225,62 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) te zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja ponovan postupka uz naknadu troška žalbe u iznosu od 312,50 EUR i pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 EUR.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio ni da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj 016-1558/2005 kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje na ime naknade iznosa od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratno, te isplata iznosa plaćenih temeljem stečenog bez osnove.

6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditor sklopili 27. srpnja 2005. Ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 19.494,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je u čl. 3. ugovorena odredba kojom se korisnik kredita obvezuje kreditoru temeljem istog ugovora platiti naknadu 1,50 % od iznosa kredita, jednokratno, a naplaćuje se prilikom korištenja kredita.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana presuda sadrži razloge o osnovanosti deklaratornih tužbenih zahtjeva obzirom da je sud prvog stupnja odlučujući o pravnoj valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu od 20. svibnja 2005. cijenio sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) te Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO) te cijeneći odredbe o stjecanju bez osnova iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a, uvažavajući ujedno prema odredbi članka 502.c ZPP-a obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bio i pravni sljednik tuženika Hypo Alpe Adria banka.

9. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

- da su prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili 27. srpnja 2005. Ugovor o kreditu broj 016-1558/2005 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.494,00 CHF, za kupnju vozila,

- da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,49 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika

- da je ugovorena je otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja prema tečajnoj listi Banke (čl. 3. ),

- u odnosu na ništetnost odredbe članka 1. Ugovora o kreditu kojom je otplata kredita glavnice vezana uz CHF kao i odredbe čl. 3. o naknadi od 1,50 % od iznosa kredita utvrđeno je da stranke nisu pojedinačno pregovarale, te su navedene odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužiteljica zbog toga nije imali utjecaj na njihov sadržaj, te se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca.

10. Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući prednika tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

- u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

- ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

- odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

- potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

- nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

- odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu VTS poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to jer je:

- u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštenu ugovornu odredbu, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

11. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 20. stavak 1. Zakona o sudovima i članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stavku 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

12. Odredbom članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. U smislu gore navedenih zakonskih odredbi ali i odredbe članak 502.c ZPP koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

14. Nadalje, kako je odredbom članka 1. Ugovora o kreditu, ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je osnovano zaključiti da su ugovorne odredbe tečaja valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne (istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) s time da je i prednik tuženika bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

15. Po ocjeni ovog suda, tuženik nije dao razloge za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za valutnu klauzulu u predmetnom ugovoru o kreditu zbog čega su te ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene, kako je to u biti zaključio i sud prvog stupnja, a koja ocjena je između ostalog utemeljenje i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/10).

16. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valutna klauzula a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o vezanosti glavnice na švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari je li odredba članka 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u skladu s odlukom tuženika ništetna, pa prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku, a to ne može činiti ni ovaj sud, ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

17. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 27. srpnja 2005. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka. ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

18. Također valja reći da je sud prvog stupnja temeljem iskaza tužiteljice utvrdio da tuženik tužiteljici nije predočio rizike ugovaranja glavnice vezane za CHF a niti je sa tuženikom tužiteljica mogla pregovarati o sadržaju čl. 3. Ugovora kojim je određeno plaćanje naknade za obradu kredita u visini 1,50 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje se prilikom korištenja kredita. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je tužiteljica bila uredno obaviještena o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s takvim odredbama.

19. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja članka 1. Ugovora o kreditu ništetnim. Točno je i da naprijed citirane odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( „ Narodne novine „ 35/05; dalje. ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbi.

20. U svrhu utvrđenja spornog iznosa koji potražuje tužiteljica na ime preplaćene obveze kao posljedice utvrđenja ništetnom odredbe čl. 1. Ugovora izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković te je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF primijenjeog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta iznosi ukupno 9.779,78 kn /1.298,00 EUR/[1] .

21. Valja reći da je pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

22. Odredbom članka 55. stavka 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a i identično je bilo određeno i člankom 81. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako je svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja.

23. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe valutne klauzule preplatila tuženiku iznos od 1.298,00 EUR to primjenom članka 323. stavka 1. ZPP-a i članka 1111. stavka 1. ZOO-a tužiteljica ima pravo na isplatu tog iznosa koji je platila tuženiku temeljem te ništetne ugovorne odredbe.

24. U odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraju na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je, kao neosnovan, odbio taj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a te zastara restitucijskih zahtjeva koji se odnose na valutnu klauzulu počinje teći 14. lipnja 2018., od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 27. prosinca 2021. pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

25. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1115. ZOO pravilno odredio zakonske zatezne kamate na utuženi iznos počam od 2005. godine utvrđujući da je tuženik nesvjestan stjecatelj. Naime, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, primjenjuje se nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. U presudi F. G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

26. Valja istaći da je u konkretnoj pravnoj situaciji pravno relevantno to što nedvojbeno proizlazi da tužiteljici nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica, kao prosječna korisnica kredita, mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz valutne klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora, kao stručna osoba, znao ili morao znati. Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka proizlazi i to da tuženik u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje prednika tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a što je tuženik znao i bio svjestan postojanja takvog rizika, dok prosječni potrošač to nije znao.

27. Podredno se vezano za pojam "prosječnog potrošača" ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, s time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču. Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi ugovori, a koji svi sadrže, pored ostalog, odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, a niti je o tome bio. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača, u konkretnom slučaju za tužiteljicu bila nerazumljiva.

28. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio čl. 3. Ugovora o kreditu ništetnim pravilno zaključujući da se radi o nepoštenoj odredbi.

29. U svezi ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, - dalje: ZZP) koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pravilno utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao kreditora, da se o naknadi za obradu kredita u visini od 1,50 % iznosa kredita nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica kao potrošač nije mogla ni na koji način utjecati na sadržaj sporne odredbe, te da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 82. toč. 11. ZZP-a, koju je prednik tuženika, čiji je tuženik pravni slijednik, nepošteno i nezakonito primjenjivao i tužiteljicu kao drugu ugovornu stranu doveo u neravnopravan položaj i prouzročio znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Stoga je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita i obavezao tuženika temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115, ZOO-a na povrat iznosa od 181,17 EUR koji mu je tužiteljica isplatila temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zateznim kamatama tekućim od 31. kolovoza 2005. do isplate.

30. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

31. Tuženik u žalbi ističe da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna te da se ne radi o nerazumljivoj odredbi a da na istu naknadu ima pravo sukladno njegovim internim propisima sastavljenim u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama i ZZP, koji uređuju pitanje naknade obrade kredita. Ističe da je iznos naknade obrade kredita tužiteljici bio poznat odmah prilikom sklapanja ugovora o kreditu u fiksnom iznosu i nije bio vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, koji iznos je tužiteljica potpisom ugovora o kreditu i prihvatila.

32. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani.

33. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita u visini od 1,50 % iznosa kredita (čl. 3. Ugovora o kreditu) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, obzirom da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, a sama tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženik u postupku nije učinio. 34. Točno je da tuženik kao trgovac ima određene troškove prilikom obrade i odobravanja kredita, koji se pokrivaju predmetnom naknadom (operativni i materijalni troškovi poput troškova djelatnika banke uključenih u pojedinim fazama obrade kredita koji uključuju pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, sastavljanje ugovora o kreditu, i slično), no sama činjenica da je trošak obrade kredita i naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.

35. Imajući u vidu da je tuženik sastavio spornu odredbu o naknadi za obradu i odobrenje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da ona ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, to svakako utječe na pravni položaj tužiteljice, jer stvara značajnu neravnotežu na štetu tužiteljice, koja je u suprotnosti sa načelom dobre vjere, a tuženik pritom ni na koji način nije dokazao da predmetna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zato je predmetna odredba ništetna, a tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, kako to pravilno i zaključuje prvostupanjski sud.

36. Prigovor zastare koji je tuženik istakao u odnosu na potraživanje s osnove ništetnosti naknade kredita pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim. Ovo iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći tek pravomoćnošću ove presude kojom je pod toč. II. izreke utvrđena ništetnom odredba o čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi u visini 1,50 % od traženog iznosa kredita.

37. Posljedično tome pravilno je primjenom odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO naloženo tuženiku da tužiteljici izvrši povrat nepripadno primljenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 181,17 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 31. kolovoza 2005. do isplate.

38.Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i ovom sudu prihvatljive razloge.

39. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

40. Tuženiku koji nije uspio sa svojim pravnim lijekom ne pripada ni zatraženi trošak ovog žalbenog dijela postupka (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža