REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4827/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KOMUNALAC d.o.o., OIB: 79399174783, Biograd na Moru, Ulica kralja Petra Svačića 28, kojeg zastupa punomoćnik Luka Mrkić, odvjetnik u Zadru, Zrinsko Frankopanska 38, protiv tuženika VODOVOD I ODVODNJA d.o.o., OIB: 62529089333, Benkovac, Kralja Tomislava 11, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kotlar & Vidov d.o.o. u Zadru, Zrinsko Frankopanska 38, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-427/2019-53 od 12. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-427/2019-53 od 12. studenog 2024. u točkama I. i II. njezine izreke.

II. Djelomično se odbija tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-427/2019-53 od 12. studenog 2024. u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.500,00 EUR.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-427/2019-53 od 12. studenog 2024. u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR i sudi:

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 500,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski je sud u točki I. izreke ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Emila Brkića iz Zadra poslovni broj Ovrv-489/2019 od 10. svibnja 2019. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 38.720,57 EUR (291.740,12 kn) te troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.847,73 EUR (13.921,75 kn), sve sa zakonskim zateznim kamatama i odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan, u točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 EUR te je u točki III. izreke odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 EUR.

2. Tužitelj pobija točku I. i II. izreke navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnoga postupka, pogrešno utvrđeno činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu presudu podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U bitnome tužitelj navodi da presuda nije osnovana niti zakonita, da je obvezu koju je tužitelj izvršio prema Republici Hrvatskoj tuženik dužan na ime stjecanja bez osnove platiti tužitelju jer se radi o dijelu koncesijske naknade koja je plaćena u njegovo ime i za njegov račun prema podacima koje je sam dostavio, da ne postoji niti jedan zakonski propis niti pravno uporište zašto bi tužitelj plaćao koncesijsku naknadu za tuženika jer je to obveza svakog isporučitelja, da je došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika odnosno do umanjenja tužiteljeve imovine, da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku te da je sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze.

3. Tuženik pobija točku III. izreke navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnoga postupka, pogrešno utvrđeno činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu presudu u tom dijelu uz naknadu troškova žalbenog postupka. U žalbi navodi da je sud neosnovano odbio tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.000,00 EUR jer je pogrešno priznao naknadu za zastupanje na ročištu 03. lipnja 2020. kao ročište na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima, da je pogrešno odbio priznati naknadu za sastav podnesaka od 03. srpnja 2020., 14. listopada 2020. te 28. veljače 2020. te da sud nije odlučio o trošku za sastav podneska od 28. veljače 2023.

4. Stranke nisu podnijele odgovore na žalbe.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana, a tuženikova žalba je djelomično osnovana.

6. Ispitavši pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP ), u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana prvostupanjska odluka pravilna i osnovana na zakonu, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

7. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ocjena je ovog žalbenog suda da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite odluke u ovom predmetu. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi su jasni i neproturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tužitelj upire u žalbi.

8. Predmet ovoga postupka je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 38.720,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj tvrdi da je tuženiku dostavio račun broj 44-RJ 940-1 od 19. srpnja 2016. koji je izdan radi naplate iznosa kojega je tužitelj platio Carinskoj upravi na ime koncesije (koncesijska naknada) za zahvaćane vode za javnu vodoopskrbu za 2013., 2014 i 2015. godinu s izvorišta Kakma, a koju je naknadu prema tužitelju bio dužan platiti tuženiku. Tuženik tvrdi da nema pravne osnove na temelju koje bi tuženik bio dužan tužitelju platiti utuženi iznos.

9. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da među strankama nije sporno da je tužitelj utuženi iznos platio Ministarstvu financija na temelju rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Split, poslovni broj Klasa: UP/I-01/16-11/58, Ur.broj: 513-02-8005/46-16-1 od 8. prosinca 2016. i da taj iznos sada potražuje od tuženika te da je tuženik u označenom razdoblju zahvaćao vodu s izvorišta Kakma.

10. Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da su Ugovor o koncesiji za zahvaćanje voda za potrebe javne vodoopskrbe 23. veljače 1999., na temelju odredbe čl. 146. st. 3. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj 107/95). sklopili tadašnja Državna uprava za vode kao davatelj i tužitelj kao korisnik koncesije, da se odredba čl. XIII. tog ugovora odnosi i na tuženika budući da je tom odredbom ugovoreno da tužitelj mora osigurati i omogućiti zahvaćanje ugovorom određenih količina vode i tuženiku, da koncesijski ugovor ne sadrži pravo tužitelja (niti obvezu tuženika) da zahvaćanje naplati od tuženika, da je odredbom čl. 148. st. 1. Zakona o vodama/95 propisano da se prava i obveze iz ugovora o koncesiji mogu prenijeti na drugu osobu uz suglasnost davatelja koncesije, da je predmetni ugovor o koncesiji sklopljen na rok od 20 godina te zahvaća i utuženo razdoblje, da je tuženik osporavao predmetni račun te ga vratio tužitelj, da iz pisane komunikacije stranaka proizlazi da su pregovarale o načinu rješavanja ovog problema i da dogovor nije postignut, a nije niti sklopljen ugovor između stranaka. Dalje je iz očitovanja Uprave vodnog gospodarstva od 22. srpnja 2013. utvrđeno da isporučitelji vodnih usluga koji su pravo zahvaćanja vode stekli ugovorom o koncesiji kao i tužitelj, dužni su plaćati koncesijsku naknadu sve dok je ugovor na snazi, a dužni su plaćati i naknadu za korištenje voda, da je tužitelju bilo je omogućeno da ishodi vodopravnu dozvolu i istovremeno da sporazumno raskine ugovor o koncesiji te da je tužitelj bio dužan plaćati i koncesijsku naknadu po ugovoru.

11. Prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije imao pravo naplatiti naknadu tuženiku jer je nositelj koncesije, da je tužitelj svoju pravnu situaciju propustio promijeniti 2013. godine prilikom izmjena i dopuna Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva koje su mu dale mogućnost raskida ugovora o koncesiji i prelazak na korištenje ovlasti iz koncesije na temelju vodopravne dozvole koju je trebao ishoditi i njome zamijeniti koncesiju, odnosno režim koncesije, da su tužiteljeva prava i obveze koje se tiču vodozahvata Kakma ostale određene koncesijskim ugovorom a taj mu ugovor ne daje pravo naplatiti utuženu tražbinu od tuženika. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev neosnovan te donosi pobijanu presudu.

12. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da iz navedenih isprava proizlazi da je tužitelj obveznik plaćanja koncesijske naknade za zahvaćanje vode s vodozahvata Kakma te da tužitelj nije dokazao da bi tuženik bio dužan platiti naknadu za zahvaćenu vodu s vodozahvata Kakma u utuženom razdoblju i u utuženom iznosu. Pravilna je primjena materijalnog prava i pravilna je odluka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva budući da je prema odredbi iz čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Ako stranka koja se poziva na određenu činjenicu, nije bila u stanju sudu pružiti dokaz o tome, obveza je suda da tu tvrdnju uzme kao nedokazanu, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a.

13. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da mu je tuženik dužan platiti utuženo potraživanje.

14. Sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a, tužiteljevu žalbu valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u tom dijelu te odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

15. Međutim, pri donošenju odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 155. ZPP-a, na što osnovano tuženik upire u žalbi. Naime, prvostupanjski sud je odbio tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava podnesaka od 3. srpnja 2020. i 28. veljače 2023. (pogreškom u pisanju navedeno je 28. veljače 2020.), a sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a valjalo je dosuditi tuženiku trošak sastava tih podnesaka. Naime, radi se o podnescima sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: Tarifa) kojom je propisano da za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tbr. 8. toč. 1. Tarife odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. Tarife, ali ne više od 100 bodova. U podnesku od 3. srpnja 2020. tuženik se očitovao po nalogu suda s ročišta od 3. lipnja 2020., a podneskom od 28. veljače 2023. tuženik je osporio tužiteljeve navode iz podneska od 30. siječnja 2023.

16. Neosnovan je žalbeni navod da je sud odbio tuženikov zahtjev za naknadu troškova sastava podneska od 28. veljače 2020. odnosno da nije odlučio o zahtjevu za naknadu troška za sastav podneska od 28. veljače 2023. budući da se radi o podnesku od 28. veljače 2023., a da je navod da se radi o podnesku od 28. veljače 2020. pogreška u pisanju brojeva koja se može ispraviti u svako doba (čl. 342. ZPP-a).

17. Stoga je valjalo dosuditi tuženiku daljnji trošak na ime sastava dva podneska po Tbr. 8. toč. 3. Tarife, (2x100 bodova) kao i trošak poreza (2x50,00 EUR) odnosno ukupno iznos od 500,00 EUR, preinačiti točku III. izreke pobijane presude u tom smislu (čl. 373. ZPP-a) te odlučiti kao u točki II. izreke ove odluke.

18. U preostalom dijelu odluke o troškovima postupka prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 155. ZPP-a i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

19. Trošak žalbenog postupka tuženiku nije priznat budući da je tuženik uspio s žalbom u neznatnom dijelu.

Zagreb, 14. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović