Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], ČV

Poslovni broj: P-756/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja ŽV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Slavici Orehovec, odvjetnici iz Čakovca protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, zastupana po punomoćnicima iz OD Žurić i Partneri d.o.o.,odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 4.prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 14.siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I.Utvrđuje se da je ništetna odredbe čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj 312642 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od dana 21.05.2008., solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec, broj: OV- 11095/08 od 02.06.2008., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje u kunama po prodajnom tečaju CHF Kreditora važećem na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], OIB 87939104217 da tužitelju ŽV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.491,94 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznos do isplate i to: od 01. ožujka 2009. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u roku od 15 dana, kako slijedi:

- Na iznos 23,17 eur od dana 01.03.2009.

- Na iznos 24,20 eur od dana 31.03.2009.

- Na iznos 24,96 eur od dana 01.05.2009.

- Na iznos 22,06 eur od dana 31.05.2009.

- Na iznos 19,92 eur od dana 01.07.2009.

- Na iznos 20,15 eur od dana 31.07.2009.

- Na iznos 21,46 eur od dana 01.09.2009.

- Na iznos 20,20 eur od dana 01.10.2009.

- Na iznos 20,13 eur od dana 01.11.2009.

- Na iznos 22,34 eur od dana 01.12.2009.

- Na iznos 24,72 eur od dana 31.12.2009.

- Na iznos 28,69 eur od dana 31.01.2010.

- Na iznos 27,23 eur od dana 01.03.2010.

- Na iznos 32,42 eur od dana 02.04.2010.

- Na iznos 32,27 eur od dana 01.05.2010.

- Na iznos 38,48 eur od dana 01.06.2010.

- Na iznos 46,75 eur od dana 01.07.2010.

- Na iznos 41,47 eur od dana 31.07.2010.

- Na iznos 54,50 eur od dana 31.08.2010.

- Na iznos 51,00 eur od dana 01.10.2010.

- Na iznos 44,97 eur od dana 31.10.2010.

- Na iznos 59,55 eur od dana 01.12.2010.

- Na iznos 68,75 eur od dana 29.01.2011.

- Na iznos 63,05 eur od dana 01.02.2011.

- Na iznos 62,19 eur od dana 01.03.2011.

- Na iznos 58,24 eur od dana 31.03.2011.

- Na iznos 65,03 eur od dana 29.05.2011.

- Na iznos 82,16 eur od dana 31.05.2011.

- Na iznos 76,53 eur od dana 01.07.2011.

- Na iznos 112,99 eur od dana 31.07.2011.

- Na iznos 110,68 eur od dana 31.08.2011.

- Na iznos 84,51 eur od dana 01.10.2011.

- Na iznos 83,10 eur od dana 01.11.2011.

- Na iznos 80,27 eur od dana 31.12.2011.

- Na iznos 85,08 eur od dana 06.01.2012.

- Na iznos 90,15 eur od dana 31.01.2012.

- Na iznos 89,46 eur od dana 01.03.2012.

- Na iznos 88,47 eur od dana 31.03.2012.

- Na iznos 90,87 eur od dana 01.05.2012.

- Na iznos 92,98 eur od dana 31.05.2012.

- Na iznos 90,81 eur od dana 01.07.2012.

- Na iznos 91,64 eur od dana 31.07.2012.

- Na iznos 89,49 eur od dana 31.08.2012.

- Na iznos 86,47 eur od dana 01.10.2012.

- Na iznos 90,80 eur od dana 31.10.2012.

- Na iznos 89,70 eur od dana 01.12.2012.

- Na iznos 91,19 eur od dana 01.01.2013.

- Na iznos 86,25 eur od dana 01.02.2013.

- Na iznos 88,26 eur od dana 01.03.2013

- Na iznos 91,30 eur od dana 31.03.2013

- Na iznos 88,58 eur od dana 01.05.2013

- Na iznos 83,44 eur od dana 01.06.2013

- Na iznos 81,79 eur od dana 01.07.2013

- Na iznos 82,26 eur od dana 01.08.2013.

- Na iznos 85,77 eur od dana 31.08.2013.

- Na iznos 89,50 eur od dana 01.10.2013.

- Na iznos 87,94 eur od dana 01.11.2013.

- Na iznos 89,40 eur od dana 01.12.2013.

- Na iznos 80,60 eur od dana 31.12.2013.

- Na iznos 82,43 eur od dana 01.02.2014.

- Na iznos 83,52 eur od dana 01.03.2014.

- Na iznos 81,93 eur od dana 01.04.2014.

- Na iznos 81,48 eur od dana 01.05.2014.

- Na iznos 79,97 eur od dana 31.05.2014.

- Na iznos 81,49 eur od dana 01.07.2014.

- Na iznos 83,12 eur od dana 01.08.2014.

- Na iznos 84,60 eur od dana 31.08.2014.

- Na iznos 85,06 eur od dana 01.10.2014.

- Na iznos 86,64 eur od dana 31.10.2014.

- Na iznos 87,52 eur od dana 01.12.2014.

- Na iznos 87,27 eur od dana 31.12.2014.

- Na iznos 79,57 eur od dana 01.02.2015.

- Na iznos 79,57 eur od dana 01.03.2015.

- Na iznos 79,57 eur od dana 01.04.2015.

- Na iznos 79,57 eur od dana 01.05.2015.

- Na iznos 79,57 eur od dana 30.05.2015.

- Na iznos 79,57 eur od dana 01.07.2015.

- Na iznos 79,57 eur od dana 31.07.2015.

- Na iznos 79,57 eur od dana 27.08.2015.

III. Djelomično se odbija tužbeni zahtjev tužitelja iz točke II.tužbenog zahtjeva od dosuđenog iznosa od 5.491,94 eura do traženog iznosa od 5.963,66 eura, dakle za iznos od 471,72 eura.

IV. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.

V.Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa] OIB87939104217, da tužitelju ŽV, [adresa], [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupaka postupka u iznosu od 1.831,84 eura, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od donošenja presude sve do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŠV (dalje: tužitelj) je dana 27.5.2023. podnio tužbu protiv tuženika Hrvatska poštanska banka.

2. U tužbi navodi da je između tužitelja kao korisnika kredita i kreditora Volksbank d.d.,Varšavska 9, Zagreb, sklopljen je Ugovor o kreditu broj 312642 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od dana 02.06.2008., solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec, broj: OV 11095/08 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, sa rokom otplate 25 godina, sa namjenom dogradnje kuće u [adresa]. Kredit je konvertiran. Na strani tuženika došlo je do promjene imena, te je najprije prema rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-13/1253-2, od 18.01.2013., izvršene ja promjena naziva Volksbank d.d. u Sberbank d.d., a nakon čega je temeljem Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-22/18434.2 od dana 14. travnja 2022. godine promijenjen naziv u NOVA HRVATSKA BANKA d.d., Varšavska 9, Zagreb, OIB78427278595.

3. Odredbom članka 7. Ugovora utvrđeno je da prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi 358,84 chf, a plativo u kunama po prodajnom tečaju na dan Kreditora važećem na dan dospijeća, dok za ostale anuitete nije utvrđen način plaćanja. Tužitelj kao prosječni potrošač nije imao saznanja o riziku ugovaranja kredita u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak vezano za intervalutarne promjene, zbog čega mu je bila nerazumljiva ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Tuženik u vrijeme i prije zaključenja Ugovora nije informirao tužitelja o općem riziku vezanim za valutnu klauzulu kao ni o činjenici da je veći rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak odnosno da je izvjestan rast švicarskog franka.

4. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-663/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-140/12 od 04.07.2013., utvrđuje se da je između ostalih tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača i korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorimo o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90, a od 01.08.2007. do 31.08.2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79707, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

5. Sukladno čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st.1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku je navedeno da se sve fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6. Zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tužitelj je temeljem Ugovora platio iznos od 23.551,29 eur / 177.175,97 kn. Ako se obveze izraze u kunama (bez valutne klauzule vezane uz CHF) tužitelj je temeljem Ugovora trebao platiti 17.587,63 eur / 132.242,76 kn, dakle platio je više 5.963,66 eur / 44.933,21 kn. Sukladno članku 19.I. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), nadležan je sud prebivališta potrošača (tužitelja), Općinski sud u Čakovcu.

7. Slijedom navedenog tužitelj je tražio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 7. točka 1. predmetnog ugovora o kreditu , te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.963,66 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškovi parničnog postupka.

8. Podneskom od 5.10.2024. tužitelj je sredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka , te je izmijenio točku II. tužbenog zahtjeva na način da je tražio isplatu u iznosu od 5.491,94 eura.

9. Tijekom postupka tuženik Nova hrvatska banka d.d. pripojen je društvu Hrvatska poštanska banka d.d. koje pripajanje je upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu dana 3.7.2023. pod brojem Tt-23/25802-2.

10. U odgovoru na tužbu tuženik je tvrdio da je tužba u cijelosti neosnovana, da nije sporno da su parnične stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, no da je sporno da li su pojedine odredbe ugovora nepoštene , a time i ništetne. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo 27.5.2023., pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik tvrdi da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet nego da se o predmetnom ugovornom odnosu tek treba izvesti dokazivanje da li su utvrđenja iz parnice potrošač i na koji način primjenjiva u konkretnom slučaju. Nadalje, tuženik ukazuje na činjenicu da je dana 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni zakon o potrošačkom kreditiranju kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita konverziju kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u euro kako bi se položaj potrošača s kreditom denominiranom u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro. Tuženik je postupio sukladno gore navedenoj zakonskoj obvezi , te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije s prijedlogom dodatka broj 1 ugovora o kreditu. Tužitelj je prihvatio ponudu tuženika , te je sklopljen dodatak 1 ugovoru o kreditu kojim su stranke sporazumno izmijenile kreditnu obvezu tužitelja čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa , te je promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu euro , te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata kredita. U odnosu na navode tužitelja o nepoštenosti valutne klauzule vezane za CHF tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega ista ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Tuženik ističe da ugovorena odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Sam je tuženik kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF , pa pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena. Tužitelj prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva , te ukoliko bi sud zaključio da su utužene odredbe ugovora o kreditu bez pravnog učinka predlaže da sud uzme u obzir i tzv. negativne razlike odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz ugovora o kreditu koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja potraživanja tužitelja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita , a po osnovi dodatka broj 1 ugovora o kreditu, te je predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.423,02 kune uvećano za zatezne kamate tekuće od 9.2.2016. sa zakonskom zateznom kamatom.

11. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu ( list 7-16 spisa), solemnizaciju istog ( list 11 spisa), Aneks broj 1 ugovora o kreditu i solemnizaciju istog ( list 19-24 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu ( list 25 i 26 spisa), prometnu karticu po kreditu ( list 28-42), otplatnu tablicu po kreditu ( list 43- 50 spisa), podnesak tužitelja od 14.srpnja 2023. ( list 54 spisa), ovosudno rješenje broj: P-363/2023-5 od 11.kolovoza 2023. (list 58-60 spisa), odgovor na tužbu ( list 61- 73 spisa), ovosudno rješenje broj: P-363/2023-7 od 25.rujna 2023. ( list 74-75 spisa), podnesak tužitelja od 6.10.2023. ( list 79-83 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Mikac Matije , stalnog sudskog vještaka za ekonomiju , grana financije ( list 105-115 spisa), podnesak tužitelja od 5.10.2024. kojim sređuje tužbeni zahtjev ( list 122-125 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

12. Tužitelj je izjavio da je predmetni kredit uzeo za dogradnju kuće. Za kredite se raspitivao i u drugim bankama , no najpovoljniji kredit bio mu je u Volksbank u CHF. O najpovoljnijim uvjetima misli na to da mu je tu rata bila najpovoljnija, a kako nije imao otvoren račun u Volksbanci upravo radi uzimanja predmetnog kredita prebacio je račun u banku tuženika. Prilikom razgovora sa djelatnikom banke isti je naveo da nude kredite u eurima i kunama , no naglasio je da je najpovoljniji kredit u CHF. On je vjerovao djelatniku banke i odlučio se za kredit u CHF. Tom prilikom djelatnik banke nije mu predočio otplatne liste npr. za euro ili druge valute, ili za kunske kredite. Djelatnik banke nije spomenuo nikakve rizike vezane uz kredit u CHF, nije spomenuo termin valute utočišta , pa on ni danas ne zna što to znači. Isto tako nije mu bilo rečeno na koji način HNB štiti koju valutu. Kredit je uzeo za dogradnju kuće u kojoj živi , te u istoj nikad nije bio nikakav poslovni prostor. U vrijeme uzimanja kredita nije imao nikakav obrt, niti udjele u trgovačkim društvima. Kada je došlo do povećanja rata kredita u početku nije reagirao s obzirom da je kredit vezan uz valutu , a radilo se i o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Kad je došlo do znatnog povećanja rate kredita otišao je do djelatnice banke s kojom je razgovarao o sklapanju kredita. Ista mu nije dala nikakav konkretan odgovor samo je navodila hipoteku, da mora plaćati kredit i da će se sve to vjerojatno smiriti. Tada mu nije bila ponuđena konverzija od strane banke već je istu sam tražio. Naime, u Hrvatskoj se počelo pričati o konverziji kredita , pa je išao pitati djelatnicu s kojom je razgovarao o kreditu da li je to moguće i nakon toga je kod kuće dobio pisanu ponudu za konverziju. Tada je išao u banku gdje su mu objasnili način izračuna konverzije što je njemu bilo jasno, time da nije mogao utjecati niti na jednu odredbu Aneksa ugovora odnosno ili je Aneks mogao prihvatiti ili i nadalje plaćati rate kredita po osnovnom ugovoru. Glede osnovnog ugovora o kreditu isto tako nije mogao utjecati niti na jednu odredbu istog. Kada je prikupio svu potrebnu dokumentaciju ugovor mu je bio pročitan u banci, ukratko, nije se sve ni čitalo, a gotov ugovor čekao ga je kod javnog bilježnika. Javni bilježnik je pročitao ugovor , nije sve objašnjavao u detalje, već je naveo da se kredit mora plaćati da postoji hipoteka i da će se u slučaju neplaćanja izgubiti kuća. Od strane banke nitko nije bio nazočan. Po osnovnom ugovoru o kreditu prva rata kredita iznosila je 1.700,00 kuna , te je išla do iznad 2.500,00 kuna. Nakon sklapanja ugovora o konverziji rata kredita iznosila je oko 2.000,00 kuna. Kredit je plaćao putem trajnog naloga. Po zanimanju je strojarski tehničar. Izjavio je da nije tražio u banci ili kod javnog bilježnika da mu se posebno objasne rizici sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom. Od strane djelatnika banke nije mu bilo objašnjeno o kojim parametrima ovisi promjena kamatne stope , te mu nije predočen niti predan neki interni akt banke, kao npr. odluka o promjeni kamatne stope ili sl.

13. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu od 2.6.2008., broj: 312642 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, te nije sporno da je prednik tuženika plasirao tužitelju kredit od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize prednika tužene na dan korištenja kredita i pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,90 godišnje, kao i da je bila ugovorena valutna klauzula koja je bila vezana za švicarski franak. Općepoznato je da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d. Zagreb, što tuženik ne spori. Nije sporna niti činjenica da su stranke 2.2.2016. sklopile Aneks broj 1 ugovora o predmetnom kreditu ( konverziju kredita).

14. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

17. Odredbom članka 11. Zakona o obveznim odnosima koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine''/91, dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 12. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, dok se tužitelj greškom poziva na čl. 4. ZOO/05 koji nije vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora.

18. Prema odredbi članka 15. ZOO/91 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 16. ZOO/91 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

19. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Među strankama je sporno i da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica ( valutna klauzula).

20. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

21. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži utvrđenje ništetnosti i isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-140/12, na Zakon o zaštiti potrošača, kao i odredbu čl. 502. C. Zakona o parničnom postupku.

22. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

23. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

24. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

25. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

26. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

27. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

29. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

30. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

31. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

32. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

33. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

35. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

36. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

37. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31.siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF ( Su-IV-33/2022) prema kojem ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba prednja navedena pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju , a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Odredbom čl.241. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 45/08, 125/11, 78/2015, 29/18, dalje ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom čl. 225. ZOO propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO. zbog čega zastare individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenja kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P- 1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu ( 14.lipnja 2018.), zastara počela teći iznova.

38. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

39. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

40. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

41. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

42. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

43. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

44. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

45. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

46. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

47. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

48. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

49. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

50. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

51. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 2.2.2016..god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

52. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

53. Kamatna stopa određena Aneksom (Dodatkom ) od 2.2.2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

54. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom ( Dodatkom) od 2.2.2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

55. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

56. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

57. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

58. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

59. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

60. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

61. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

62. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

63. Nadalje, tim dodatkom (aneksom ) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

64. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

65. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

66. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

67. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

68. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

69. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

70. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

71. Iz iskaza tužitelja ( potrošača) sud je utvrdio da je isti pristao na konverziju kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku sukladno zakonu njegova mjesečna rata kredita bitno smanjila, te mu je isti ratu bilo lakše mjesečno podmirivati, a sud smatra da je životno i logično da je tužitelj pristao na konverziju kojom mu se bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita u budućnosti. Međutim, to ne znači da se tužitelj odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je proveden postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

72. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

73. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

74. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

75. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja uzima kredit za dogradnju kuće time da kreditor zadržava pravo kontrole namjenskog korištenja kredita za cijelo vrijeme trajanja predmetnog ugovora, a i u Dodatku ugovoru o kreditu ( aneksu ) koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

76. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

77. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

78. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

79. Tužba je u ovom predmetu podnijeta dana 27.5.2023., pa do podnošenja tužbe nije istekao petogodišnji zastarni rok.

80. Radi utvrđivanja osnovanosti visine potraživanja sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku Mikac Matiji, mag.oec. Iz mišljenja vještaka razvidno je da je u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. korisnik temeljem promjene tečaja preplatio iznos od 5.593,57 eura prema fiksnom tečaju. Kad se uzme u obzir preplata iz konverzije koju je banka na dan 30.9.2015. priznala korisniku tada ostatak nepodmirenih preplata do 30.9.2015. iznosi 5.491,93 eura po fiksnom tečaju. Tijekom trajanja kredita nije bilo razdoblja kada je tečaj bio niži od tečaja isplate tako da nema tzv. negativnih razlika. Razlika konvertirane glavnice na dan 30.9.2015. i glavnice koja se dobije po početnom tečaju i početnom otplatnom planu iznosi 3.977,18 eura za koji iznos je konvertirana glavnica veća.

81. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 5.10.2024.. uskladio točku II. tužbenog zahtjeva na način da je tražio isplatu iznosa utvrđenog vještačenjem, dakle iznosa od 5.941,94 eura ( u kojem iznosu je uračunata i preplata koju je banka priznala tužitelju prilikom izračuna konverzije).

82. Tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka , te se nije očitovao niti na sređen tužbeni zahtjev usklađen sa vještačkim nalazom. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka stručnim i objektivnim.

83. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su dijelovi članka 3. i članak 5. Ugovora o kreditu ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ /91;dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

84. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se u slučaju restitucijske štete kao što je u ovom slučaju odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala.

85. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je za vrijeme trajanja kredita bilo neizvjesno kretanje kune te CHF a što tuženik nije mogao predvidjeti budući da je ništetnost valutne klauzule vezana za CHF i promjenjive kamatne stope CHF već utvrđeno u kolektivnom sporu a za koje odluke je ovaj sud vezan a kao to je već i pojašnjeno. Tuženik je tvrdio da je svoje klijente, pa tako i tužitelja upozoravao na rizike uzimanja kredita u CHF na način da je pažljivo educirao svoje zaposlenike, od načina ugovaranja kredita u valuti CHF.

86. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez dijelova ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za devize tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označeni dijelovi odredbi ugovora, a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati. Neosnovano je pozivanje tuženika na činjenicu da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa dopuštene zakonom što nije sporno, ali je u konkretnom slučaju su takove odredbe bile nedopuštene budući da su ugovorene na štetu potrošača a kao što je u gornjem dijelu i pojašnjeno. (tako i ŽS Vž. Gž. 503/20 od 19.5.2020.g., Gž. 53/21 od 3.2.2021.g., Gž. 1469/20 od 10.3.2021.g., Žs Osijek Gž 4456/20 od 15.3.2021.g.)

87. Odredbom članka 103./91 ZOO koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

88. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena, a imajući u vidu nedvojbenu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da su dijelovi predmetnih odredbi ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine/91 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 186. ZOO-a/91. Stoga je neosnovan prigovor tuženika prema kojem bi tužitelj imao pravo na kamatu tek od postavljanja zahtjeva budući da je tuženik već pri sklapanju ugovora bio nepošten pa je dužan platiti zatezne kamata od dana stjecanja.

89. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a/14 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

90. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate , te u točci II. tužbenog zahtjeva potraživao iznos od 5.963,66 eura, a koji tužbeni zahtjev je po izvršenom vještačenju smanjio na iznos od 5.491,94 eura. Dakle, tužitelj je odustao od dijela prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva o čemu se tuženik nije iskazao, pa je sud odlučio o zahtjevu kakav je prvotno postavljen u tužbi dana 27.5.2023. Povlačenje tužbe kao procesna radnja tužitelja nije apsolutna i ograničena je između ostalog zaštitom od šikaniranja tuženika. Kako se tuženik već bio upustio u raspravljanje isti ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke, a radi čega je sud povučeni dio tužbenog zahtjeva odbio.

91. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku sukladno čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primala na temelju takvog ugovora. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 323. ZOO jer plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza tužitelja vraćanja nečeg što nije niti primio. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, da bi se radilo o procesnog pravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima postojeću tražbinu prema tužitelju , a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tražbina tuženika prema tužitelju osobito ne ona koja bi bila kompencibilna, radi čega je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja.

92. Kako je u postupku utvrđeno da je ništetna odredba 7.1. osnovnog ugovora o kreditu od 25.1.2008., to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela takvog ugovora u konkretnom slučaju primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Temeljem navedene zakonske odredbe u vezi s čl.323. st.1. ZOO tuženik je dužan vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do 30.9.2015., pa nadalje do isplate, po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29.st.1. i 2. ZOO.

93. Valja istači da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje razlog ništetnosti radi koje se vodi ovaj postupak, pa stoga zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose teku od dospijeća pojedinog iznosa, pa do isplate, a ne od presuđenja.

94. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

95. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

96. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak punomoćnika i to za sastav tužbe ( Tbr.7/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 6.10.2023. i 4.10.2024. ( Tbr.8/1 Tarife) i to za svaki podnesak u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 16.2.2024., 23.4.2024. i 4.12.2024. ( Tbr. 9/1 Tarife) za svako ročište u iznosu od 200,00 eura, pripadajući PDV u iznosu od 300,00 eura, što ukupno iznosi 1.500,00 eura. Ujedno tužitelju su priznati troškovi predujma za vještačenje u iznosu od 331,81 eura, pa slijedom čega je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi ukupan trošak u iznosu od 1.831,84 eura.

Čakovec, 14.siječnja 2024.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.