Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1152/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice MZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i 2. tužiteljice UZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], obje zastupane po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici u Oroslavju, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1216/2023-23 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1216/2023-23 od 19. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I. Utvrđuje se da je ništetan članak 5. /Troškovi/ u Ugovoru o kreditu broj 116- 064/2005 kojeg su dana 30. ožujka 2005. zaključili RZ, BZ, 73, kao korisnik kredita, tužiteljica MZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao sudužnik i tužiteljica UZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao založnik dužnik i tuženik Addiko Bank d.d. (tada Hypo Alpe Adria Bank d.d.), OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kao kreditor, a koji Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Ljubice Jožinec, Samobor, pod brojem OU-385/2005 dana 01. travnja 2005. i to u dijelu kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da 2. tužiteljici UZ isplati iznos od 491,35 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana 05. travnja 2005. po stopi na osnovi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljicama trošak parničnog u iznosu od 1.612,04 eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, te odluke o troškovima postupka. Presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, dok o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku. Tuženik je isticao da za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita potrebno provesti test poštenosti, odnosno utvrditi je li određena ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sud posve arbitrarno utvrđuje kako takva odredba tužitelju nije bila razumljiva, a iz kojeg razloga je pobijana presuda obuhvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, dok je ujedno tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,25%) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza. Ugovorna odredba o troškovima obrade kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao točno predvidjeti sve ekonomske posljedice sporne odredbe, odnosno znao je koliko će navedena naknada jednokratnih troškova obrade kredita iznositi. Činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, kako to zaključuje prvostupanjski sud. Sud ništetnost odredbe isključivo temelji na utvrđenju kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, slijedom čega osim što je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, tuženiku je i onemogućeno pravo na pravično suđenje. Naplata naknade za obradu kredita, nije zabranjena niti jednim propisom, a nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim propisima ni moralu društva, zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je propustio odlučiti da restitucijski zahtjev tužitelja nije zastario. Tužba je podnesena 22. veljače 2023., radi povrata iznosa koje je tuženik navodno stekao bez osnove 2005. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obrazložio da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana navodno stečenog bez osnove. Primjenjujući čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima nije bilo osnove da se tužitelju zakonske zatezne kamate priznaju prije podnošenja zahtjeva, odnosno prije podnošenja tužbe. Tuženik smatra da je sukladno navedenom i odluka o troškovima trebala biti drugačija, odnosno istom je trebalo tužitelju naložiti da naknadi tuženiku prouzročene troškove postupka. Predlaže se preinači presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a tužitelju naloži da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, a podredno ukinuti presudu i predmet vrati na ponovno suđenje, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer ista sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za presuđenje, zbog čega se može ispitati.

5. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju također u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

6. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

7. U obrazloženju pobijane presude, između ostalog je navedeno:

- da nije sporno da su stranke i to prednik 2. tužiteljice kao korisnik kredita, 1. tužiteljica kao sudužnik i 2. tužiteljica kao založni dužnik i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 116-064/2005 od 30. ožujka 2005. na iznos od 62.000,00 CHF

- da je od prednika 2. tužiteljice 05. travnja 2005. naplaćen iznos od 491,35 eura na ime troškova obrade kredita

- da je sporno je li odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno ništava, te je li predniku 2. tužiteljice neosnovano naplaćena naknada za obradu kredita 05. travnja 2005. u iznosu od 491,35 eura, kao i pitanje zastare, te aktivne legitimacije tužiteljica

- da je uvidom u rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Ljubice Jožinec iz Samobora u ostavinskom predmetu iza pok. RZ poslovni broj: O-6/2010 od 15. siječnja 2010. utvrđeno je da su kao nasljednici iza pok. RZ proglašeni UZ, VZ, OZ i MZ

- da je uvidom u Ugovor o ustupu tražbine od 03. lipnja 2019. utvrđeno da su VZ i PZ (ranije VZ) kao zakonski nasljednici iza pok. RZ ustupili predmetnu tražbinu pok. RZ prema tuženiku primateljici 2. tužiteljici

- da je utvrđeno da su 1. tužiteljica kao sudužnik predmetnog ugovora o kreditu te 2. tužiteljica kao zakonska nasljednica iza pok. RZ kao korisnika predmetnog kredita i primateljica ustupa predmetne tražbine, aktivno legitimirane

- da tuženik nije dokazao da se o odredbi čl. 5. predmetnog ugovora prilikom sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo

- da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne

- da ugovor sadrži odredbe prema kojima se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita i prilikom prijevremenog zatvaranja kredita platiti banci naknade za obradu i druge troškove kreditnog zahtjeva, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade

- da se radi o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora

- da je iz iskaza 1. tužiteljice utvrđeno da je išla sa pok. ocem sklapati ugovor o kreditu s prednikom tuženika, te je bila je prisutna svaki put kad je prednik 2. tužiteljice bio u poslovnici prednika tuženika

- da im je ponuđen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te je u istom pisalo da se mora platiti naknada za obradu kredita, no nitko im nije posebno objasnio o čemu se radi niti su mogli o navedenoj odredbi posebno pregovarati osim prihvatiti na način kako im je ponuđeno

- da je naknada naplaćena

- da su sporne ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljica kao potrošača, te su kao takve nepoštene, a time i ništave

- da je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu o troškovima obrade kredita

- da prigovor zastare tuženika nije osnovan

- da se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020.: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

- da je isto stajalište potvrđeno na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2

- da 2. tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 419,35 eura

- da čl. 104. st.1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora

- da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO-a uz obvezu plaćanja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi čl. 214. ZOO- a

- da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena primjenom čl. 151., 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku.

8. Sporno je i u žalbenom postupku, da li tuženik ima pravo od tužitelja kao klijenta naplatiti naknadu troškova za odobrenje kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova odobrenja kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) kojim je bilo propisano da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a sada čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) kako tvrdi tužitelj i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja. Temeljem čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Temeljem čl. 210. st. 1. ZOO-a kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Temeljem čl. 214. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja.

9. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je navedenu odredbu Ugovora utvrdio ništavom (ništetnom) jer tuženik u postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, te je ugovorena naknada za odobrenje kredita.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (''Narodne novine'', broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima odobravanja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

11. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

12. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da označene odredbe Ugovora predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 97. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP) koja je prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetna.

13. Plaćanje naknade za odobrenje kreditnog zahtjeva očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imalo utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o toj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP-a, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja tužiteljice jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.

15. Imajući u vidu navedeno pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je naloženo tuženiku platiti 2. tužiteljici iznos od 491,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 5. travnja 2005. do isplate.

16. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

17. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvoga stupnja.

18. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 14. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina