Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-552/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tonija Šantića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Lacković, odvjetnica u Daruvaru, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, koju zastupa punomoćnik Miroslav Leko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Virovitici broj P- 465/2022-13 od 18. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-465/2022-13 od 18. travnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova odgovora na žalbu kao i zahtjev tuženice za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici, u roku od 15 dana, zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama, isplatiti tužitelju iznos od 378,65 EUR/2.852,93 kn, a zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 1.408,73 EUR/10.614,06 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose do isplate. Pod točkom III. izreke odlučeno je o troškovima postupka na način da je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 2.441,85 EUR/18.398,12 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava njezine navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu, te zahtijeva naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 378,65 EUR/2.852,93 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose do isplate i to zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama, a iznosa od 1.408,73 EUR/10.614,06 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose do isplate zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, iz Ugovora o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, zaključili 24. listopada 2005.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Naime, sud prvog stupnja zaključak o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak temelji na pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje odluke su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te odredbi članka 502.c ZPP kao i na odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP) propisanoj obvezatnosti takve presude i u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika. Pored toga, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu, koji je potrošački kredit, između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se radilo o nerazumljivim odredbama jer iste ne sadrže nikakve objektivne parametre o promjeni stope ugovorne kamate, niti je tuženica prilikom sklapanja ugovora tužitelju to objasnila niti ga je na primjeren i razumljiv način upozorila na rizik od porasta tečaja valute CHF u odnosu na kunu, te na posljedice koje uslijed toga mogu nastupiti, dakle, da tuženica, kao trgovac, nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane.

10. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Pogrešan je stav tuženice da se pravna shvaćanja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan ugovor s obzirom da je isti prestao isplatom kredita. Ništetnost ne zastarijeva, pa se odluke donesene u kolektivnom sporu primjenjuju i na konkretan ugovor, a koji je zaključen u vremenskom razdoblju koje je obuhvaćeno kolektivnom tužbom, s obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i postoji objektivni identitet između ugovornih odredbi konkretnog ugovora i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu. Tvrdnja tuženice da nije postupala nesavjesno i nepošteno te da se tužitelj potpisivanjem Ugovora o kreditu usuglasio s promjenom kamatne stope tijekom otplate kredita jednostranom odlukom banke te s valutnom klauzulom, također se ne može smatrati pravilnom. Ovo stoga što su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne iz razloga što tuženica nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je bila dužna učiniti. K tome tuženica ni ne tvrdi da predmetni ugovor i Opći uvjeti poslovanja sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu kao ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženice, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

12. Točno je da ZOO izričito dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, međutim, navedeno nije od utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude jer istom predmetni ugovor nije utvrđen ništetnim radi toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF već iz razloga što tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka, a time i do ništetnosti navedene odredbe kako to proizlazi i iz sadržaja ranije citiranih odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Suprotno pravnom shvaćanju tuženice, odredba ugovora o kreditu ništetna je u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, međutim, unatoč ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i ništetnosti kasnije odlukom tuženice povećanih kamatnih stopa, ugovor u smislu odredbe članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 155/23, dalje: ZOO) može opstati i bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tako da se za cijelo vrijeme trajanja ugovora primjenjuje pravno valjana odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi kao osnova za obračun razlike više plaćane kamatne stope. Time se ne ograničuje sloboda ugovaranja promjenjive kamatne stope, već se kreditoru samo nameće obveza ugovaranja jasnih i egzaktnih parametara o kojima tijekom trajanja kreditnog odnosa ovisi promjena ugovorene kamatne stope. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna zbog toga što ju je tuženica mijenjala protivno ugovoru, već zato što je njezinu promjenjivost ugovarala protivno zakonu. Kod toga okolnost da tužitelj tijekom trajanja ugovornog odnosa nije prigovarao povećanju stope redovne kamate, na što se tuženica poziva u žalbi, nije zapreka da sud u parničnom postupku, a povodom tužbe tužitelja utvrdi ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

14. U tom smislu su neosnovani i žalbeni navodi tuženice kojima ističe da su tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13) definirani parametri promjenjivosti kamatne stope. Naime navedena okolnost ne znači da pojedine odredbe potrošačkog ugovora sklopljenog prije stupanja na snagu tog zakona ne mogu biti nepoštene i posljedično tome ništetne (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-953/2020 od 11. siječnja 2023.).

15. Slijedom navedenog, kako tuženica nije mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe tako nema mjesta ni žalbenim navodima da je pisani nalaz i mišljenje trebalo sačiniti i u varijanti tuženice – utvrđenjem kolika bi bila kamatna stopa s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita. Ovo stoga jer je upravo primjenom načela savjesnosti i poštenja nedvojbeno da su stranke o visini kamatne stope doista postigle sporazum volja upravo i samo u visini početno ugovorene kamatne stope na koji način je i sačinjen nalaz i mišljenje vještaka, pa je iz tih razloga neosnovana i žalbena tvrdnja o pogrešno danom zadatku vještaku pri financijsko- knjigovodstvenom vještačenju.

16. Prema tome, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari dokazao činjeničnu osnovu tužbe da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva tuženicu obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP, pa su stoga žalbeni navodi tuženice kojima ističe protivno navedenom, pravno neutemeljeni.

17. Naime, u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog Ugovora, pa je tuženica trebala, jer je teret dokaza bio na njoj, na sporne okolnosti odredaba navedenog Ugovora predložiti saslušanje osobnog bankara tužitelja, odnosno svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču – tužitelju, a što ista nije učinila, jer je od tog dokaznog prijedloga odustala (list 186 spisa), pa je zaključiti da tuženica u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije oborila predmnijeve djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga su bez utjecaja navodi tuženice kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

18. Kako je sud prvog stupnja kao prethodno pitanje glede osnovanosti tužbenog zahtjeva zaključio da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, to je sukladno odredbi članka 323. ZOO, pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi i koje vještačenje je sud prvog stupnja osnovano prihvatio, a kojim je utvrđeno da je tuženica dužna tužitelju isplatiti novčane iznose pobliže navedene u izreci prvostupanjske presude, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od dana stjecanja do isplate primjenom članka 1115. ZOO.

19. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare kod čega valja dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 31. siječnja 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtijeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, sukladno kojem je za tužiteljevu tražbinu zastara počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a s naslova preplaćene kamate, zastara je počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 5. lipnja 2019., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

20. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koji se u predmetnoj parnici na to pozvao, a tuženica je to bila i u kolektivnom sporu, pa se ne može pozivati na zastaru jer je znala da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. i da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojeg korisnika kredita te da kao potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

21. Time, suprotno pravnom shvaćanju tuženice, nije dovedena u pitanje pravna sigurnost ni svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske, niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom, a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

22. Tuženica pobija i odluku o troškovima postupka pogrešno navodeći da je sud u cijelosti priznao tužitelju trošak postupka iako je isti samo djelomično uspio s tužbenim zahtjevom. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju pravilno odlučio o troškovima postupka primjenom odredbi članka 154. stavka 1. u vezi članka 155. ZPP, budući da je tuženica u cijelosti izgubila parnicu.

23. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odbiti žalbu tuženice i potvrditi presudu suda prvog stupnja kako je to odlučeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, pri čemu je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe valjalo odbiti, jer sa podnesenom žalbom nije uspjela (članak 154. stavak 1. ZPP), a zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu iz razloga jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Šibeniku, 14. siječnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić