REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-106/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Igoru Leskovaru, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-11969/2019-54 od 18. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-11969/2019-54 od 18. rujna 2023.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.470,77 eura/33.685,00 kuna (slovima: četiri tisuće četiristo sedamdeset eura i sedamdeset sedam centi/ trideset tri tisuće šesto osamdeset pet kuna) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude 18. rujna 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana. II Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.470,77 eura/33.685,00 kuna (slovima: četiri tisuće četiristo sedamdeset eura i sedamdeset sedam centi/ trideset tri tisuće šesto osamdeset pet kuna) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude 18. rujna 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužiteljici LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 894,15 eura/6.737,00 kuna (slovima:osamsto devedeset četiri eura i petnaest centi/šest tisuća sedamsto trideset sedam kuna ) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude 18. rujna 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 894,15 eura/6.737,00 kuna (slovima:osamsto devedeset četiri eura i petnaest centi/šest tisuća sedamsto trideset sedam kuna ) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude 18. rujna 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, nadoknaditi parnične troškove tužiteljima: DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu 3,324,19 eura / 25.046,18 kuna (slovima: tri tisuće tristo dvadeset četiri eura i devetnaest centi/ dvadeset pet tisuća četrdeset šest kuna i osamnaest lipa), u roku 15 dana.

VI Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 1.592,64 eura/11.999,77 kuna (slovima: tisuću petsto devedeset dva eura i šezdeset četiri centa/ jedanaest tisuća devetsto devedeset devet kuna i sedamdeset sedam lipa).“

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženica. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. i stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - u daljnjem tekstu: ZPP), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, sve u vezi s člankom 8. i člankom 220. ZPP, jer ona ne sadrži razloge zašto sud nije ocijenio, odnosno izveo priložene i predložene dokaze od strane tuženice, odnosno nije raspravio sve sporne činjenice, a to je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke te pobijana presuda nema ni razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi proturječni su sadržaju spisa; da je, posljedično tomu, uslijed počinjenih bitnih povreda, pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, slijedom čega je i pogrešno primijenjeno materijalno pravo; da su, naime, u ovomu postupku odlučne činjenice: platne mogućnosti zaštićene najmoprimke KV, za koje je tuženica dostavila dokaz da je vlasnica nekretnine, odnosno da ima u suvlasništvu nekretninu upisanu u zemljišnu knjigu Zemljišno knjižnog odjela Samobor, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] k. č. br. [katastarska čestica], saslušana je kao svjedokinja i njezina kćerka IV, iz čijeg iskaza je „razvidno da su imali nekretninu u Dalmaciji“ te je tuženica predlagala dokaz saslušanjem svjedoka TV sina AV, na okolnost imovinskog stanja u vrijeme kada su bili u stanu kao zaštićeni najmoprimci, a nastavno na prethodno i postoji li i je li dokazana uzročno posljedična veza između radnje tuženice, koja se očituje kao donošenje i primjena Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 – dalje: ZNS) uslijed čega je došlo do prekomjernog ograničenja prava vlasništva zbog instituta zaštićenog najmoprimca te eventualne štete nastale na strani tužitelja, ukoliko je ostalo sporno postojanje zakonskih uvjeta iz odredbe članka 31. stavak 2. ZNS (vlasništvo useljive kuće ili stana, odnosno imovina u visini dovoljnoj za rješenje stambenog pitanja) uz primjenu odredbe članka 7. toga Zakona te Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine; da su stavovi suda prvog stupnja protivni važećoj sudskoj praksi o važnosti platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca, ali se radi i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to odredbe članka 31. ZNS uz odredbu članka 7. ZNS, kao i članka 9. i 11. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnina; da je stoga, imajući u vidu važeću sudsku praksu o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca u odnosu na pravo korištenja stanom, kao i imajući u vidu primjenu odredaba članka 7. te 30. i 31. ZNS i članka 9. i 11. Uredbe te odredbe članka 1092. ZOO, prvostupanjski sud morao u ovomu postupku naknade štete utvrditi postoje li sve okolnosti da se tražena naknada štete dosudi tužiteljima ili postoje okolnosti koje bi isključile odgovornost tuženice da mora nadoknadi traženu štetu, odnosno postoje li okolnosti kojima su tužitelji doprinijeli vlastitoj šteti; da vezano za imovinske prilike obiteljskog domaćinstva zaštićenoga najmoprimca, prema pravnom shvaćanju iznesenom u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-604/2016 od 4. listopada 2017. i broj: U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018., a nadovezujući se na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske te Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016., potrebno je utvrditi platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca, što podrazumijeva odnosno uključuje: ukupne mjesečne prihode (prihodi od plaće, mirovine, zakupnina, prihodi od autorskih djela itd.), vrijednost pokretnina (osobni automobili, zlatnine, gotovine, štednje, itd.), vlasništvo nekretnina (knjižno i/ili izvanknjižno), neovisno o njihovoj namjeni i izgrađenosti i pogodnosti za život, budući pravo na zaštićenu najamninu kao i visina zaštićene najamnine ovise o platnim mogućnostima najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva. U bitnome je istaknuto kako se platne mogućnosti najmoprimca procjenjuju prema tržišnoj vrijednosti ukupne imovine najmoprimca, a koja vrijednost je mjerodavna i kod procjene jesu li najmoprimci u mogućnosti plaćati slobodno ugovorenu (tržišnu) najamninu tako da, drugim riječima, ako su najmoprimci u mogućnosti plaćati slobodno ugovorenu najamninu tada nemaju pravo na zaštićenu najamninu; da, također, prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj: U-III-367/2019 od 23. rujna 2020., bez obzira je li u pojedinom sudskom postupku predmet spora zahtjev najmodavca za iseljenje najmoprimca ili zahtjev najmoprimca za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana, pravo na korištenje stana, te pravo na zaštićenu najamninu, ovise o tome imaju li najmoprimci (ili članovi njegovog obiteljskog domaćinstva) u (su)vlasništvu useljivu kuću ili stan, s time da su kriteriji useljivosti utvrđeni u stavovima Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenim u predmetima:

Rev-x-751/2017-2 od 29. siječnja 2019., Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016., Rev- 2043/11-2 od 10. lipnja 2015. i Rev-x-760/15-3 od 1. lipnja 2016.), a pretpostavke o kojima ovisi pravo na zaštićenu najamninu, kao i visina zaštićene najamnine, procjenjuju se ne samo u trenutku stupanja na snagu ZNS, nego i za cijelo vrijeme trajanja najamnog odnosa sa zaštićenom najamninom; da predmetnu tužbu tužitelji podnose 1. listopada 2019., a ne dostavljaju ništa od dokaza vezano za provjeru platnih mogućnosti zaštićene najmoprimateljice, a tuženica kao donositelj ZNS i odgovorna za naknadu štete uslijed prekomjernog ograničenja prava vlasništva, mora u postupku naknade štete isticati prigovore vezano za primjenu ZNS, posebno odredaba kojima se utjecalo na visinu zaštićene najamnine i uopće pravo na zaštićenu najamninu; da u ovomu postupku nisu utvrđene osnovne pretpostavke za odgovornost tuženice za eventualnu štetu nastalu uvođenjem instituta zaštićenog najmoprimca donošenjem ZNS te se na svaki predmet naknade štete primjenjuje i Zakon o obveznim odnosima i u postupku moraju biti utvrđeni ili dokazani svi elementi naknade štete pa tako i pravo na zaštićenu najamninu i visina zaštićene najamnine; da stoga pobijana presuda nije valjana i zakonita, s obzirom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu prava na zaštićenu najamninu kao i na visinu iste (broj stanara, platne mogućnosti, visina zajedničke pričuve)i počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i stavka 2. točka 11. ZPP, kao i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači uz dosudu troškova postupka uvećanih za troškove sastava žalbe odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne najamnine za stan u njihovomu suvlasništvu koji se nalazi u stambenoj zgradi na adresi u [adresa], za razdoblje od svibnja 2016. do kolovoza 2018., a koji zahtjev činjenično temelje na tvrdnji da trpe štetu zbog ograničenja prava (su)vlasništva jer nisu u mogućnosti ugovoriti i ubirati slobodnu najamninu za stan u svomu suvlasništvu opterećen pravima zaštićenog najmoprimca AV.

6. Pobijanom prvostupanjskom presudom u cijelosti je prihvaćen tužbeni zahtjev uz obrazloženje kako postoji protupravnost u postupanju tuženice po pitanju reguliranja prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u vlasništvu fizičkih osoba odnosno prava i obveza vlasnika takvih stanova i da takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje: ZVDSP) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) zajamčenog prava vlasništva, slijedom čega smatra da je tuženica u obvezi tužiteljima kao suvlasnicima toga stana (razmjerno veličini njihovog suvlasničkog udjela) u kojemu živi zaštićeni najmoprimac naknaditi imovinsku štetu koju su pretrpjeli uslijed činjenice da su u utuženom razdoblju od svibnja 2016. do kolovoza 2018. bili onemogućeni naplatiti najamninu u visini slobodno ugovorene, odnosno tržišne vrijednosti.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

8. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženice u dijelu u kojemu ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno ni nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8.1. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 8. ZPP, jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tomu koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svomu uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe i učinio i za što je dao ovomu sudu u svemu pravilne, jasne i napose uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a uvjerljivost kojih niti žaliteljica nije uspjela dovesti u dvojbu.

8.2. U ovomu postupku nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 220. ZPP na koju u žalbi ukazuje žaliteljica jer prvostupanjski sud odlučuje o tomu koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a u konkretnom slučaju je i po pravnom shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda prvostupanjski sud pravilno zaključio da iskaz predloženog svjedoka ĐV („na okolnost imovinskog stanja i imovine u vrijeme kada su bili u stanu kao zaštićeni najmoprimci“) nije važan za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovomu postupku.

8.3. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa je žalba žaliteljice u ovomu dijelu, u kojemu ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, u cijelosti neosnovana.

9. Tijekom ovoga postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti od značaja za zakonito presuđenje ovoga spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza valjano utvrdio sporne odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje pa, prema tomu, nije osnovan niti žalbeni razlog žaliteljice u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

10. U ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

11. U ovomu dijelu postupka, obzirom na žalbene razloge tuženice, nije sporno da su tužitelji suvlasnici dvosobnog stana (E-2) koji se nalazi u stambenoj zgradi na adresi u [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 82,23 m2 i to tužitelj DV u 5/15 dijela, tužitelj NV u 5/15 dijela, tužiteljica LV u 1/15 dijela i tužitelj GV u 1/15 dijela (dok preostala dva suvlasnika nisu podnijeli predmetnu tužbu). Nije sporno ni da predmetni stan, na temelju pravomoćne presude ondašnjeg Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj: Ps-2946/97-38 od 25. listopada 2006., koja zamjenjuje Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, koristi zaštićeni najmoprimac PV, zajedno sa svojom djecom CV i ČV i da je za utuženo razdoblje plaćena zaštićena najamnina u iznosu od po 55,04 eura mjesečno, odnosno ukupno 1.541,11 eura. Nije sporna ni visina tržišne najamnine za predmetni stan u utuženomu razdoblju koju je utvrdio prvostupanjski sud.

12. Obzirom na žalbene navode žaliteljice sporno je da li je tuženica odgovorna za štetu koju tužitelji trpe na ime izmakle koristi u vidu razlike najamnine koju ostvaruju isplatom zaštićene najamnine i one koju bi mogli ostvariti najmom predmetnog stana prema tržišnim cijenama najma koje se ostvaruju na području gdje se nalazi predmetni stan i postoji li doprinos tužitelja nastanku te štete.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženice, u odnosu na tijekom postupka istaknut njezin prigovor nedostatka njezine odgovornosti, sud prvog stupnja dao je jasne i valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

14. Naime, odredbom članka 31. stavka 1. ZNS propisano je da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja toga zakona imala stanarsko pravo na tom stanu te je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. Pri tomu je vlasnik stana dužan održavati stan koji se daje u najam (članak 13. ZNS), dok je odredbom članka 7. ZNS propisano da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.

14.1. Nadalje prema odredbi članka 30. st. 1. ZVDSP propisano je da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.

14.2. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je propisivanjem gore navedenih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. Takvim miješanjem tuženika, nametnut je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci pretjerani teret koji se ne može opravdati pravednom raspodjelom socijalnog i financijskog tereta u uvjetima društvenih reformi. Naime, pri uređenju prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu bitno je narušena ravnoteža u pravima vlasnika stanova u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine.

14.3. Upravo ovakvo pravno shvaćanje proizlazi iz presude Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014. koji je donio Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) te je u tomu postupku ESLJP pod točkom 117 presude utvrdio da je sadašnjim zakonodavstvom došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, kojim je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Naime, stav je ESLJP da je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova na temelju odredbi ZNS, jer zaštićeni najmoprimci tj. zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce, vlasnike stanova, u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine. Ta se ograničenja odnose na nemogućnost fizičkog posjedovanja stanova jer su zaštićeni najmoprimci u stanovima na neodređeno vrijeme, te su vlasnici onemogućeni i u pravu na iznajmljivanje stanova, a što uključuje pravo na dobivanje tržišne najamnine, kao i u pravu na otkaz najma.

14.4. Odluke ESLJP kojima je utvrđena povreda Konvencije i pridružujućih Protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i ona djeluje prema svima, a kako je to jasno izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. („Narodne novine“ broj: 112/00). Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u toj odluci zauzeo načelno ustavnopravno shvaćanje da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim člankom 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim člankom 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim člankom 134. Ustava.

14.5. Kako je, dakle, navedenom presudom Statileo protiv Republike Hrvatske ESLJP u Strasbourgu zauzeo jasno pravno shvaćanje da je odredbama ZNS izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

14.6. Ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava 1997. godine tuženica se obvezala primjenjivati ju, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što, kada su u pitanju status i prava zaštićenog najmoprimca s jedne strane te obveze i prava vlasnika stanova opterećenih pravima zaštićenih najmoprimaca s druge strane, nije učinjeno.

14.7. Međunarodni ugovori imaju jaču snagu od zakona pa je stoga pozivanje tuženice na stav da država ne može odgovarati za štetu zbog donošenja određenog zakona, odnosno da donošenje zakona ne predstavlja štetnu radnju države te da nema protupravnosti u njezinom ponašanju, neodlučni za ocjenu zakonitosti i pravilnosti pobijane presude.

14.8. Naime, zaključak prvostupanjskog suda da tužitelji imaju pravo na razliku u odnosu na tržišnu najamninu u skladu je i sa pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. (tako i Rev-106/2024-2 od 12. lipnja 2024.) u kojoj je izraženo shvaćanje da je, zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu, a vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine te da vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio za iznos tržišne najamnine već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju.

14.9. Takav stav, suprotno žalbenim navodima, proizlazi i iz odluke ESLJP u postupku Statileo protiv Hrvatske, s obzirom na to da je u istomu cijenjeno to što najmodavci ne mogu ostvariti pravo na korištenje svoje imovine budući da stanari ostaju u stanu na neodređeno vrijeme i njihova su prava na ostvarivanje tržišne najamnine pogođena.

15. U odnosu na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koja u žalbi ukazuje žaliteljica, valja istaknuti da su ona izražena u odnosu na drugačije činjenično i materijalnopravne slučajeve (postupke radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, radi iseljenja) pa stoga ona nisu primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja.

16. Nadalje, neosnovani su i žalbeni navodi tuženice kojima ističe da su tužitelji kao najmodavci bili dužni utvrđivati imovinske prilike zaštićenih najmoprimca („platne mogućnosti, visinu zajedničke pričuve, broj stanara“) jer da imovinske prilike utječu na okolnost ima li pravo zaštićeni najmoprimac na zaštićenu najamninu (tako i Županijski sud u Zagrebu poslovni broj: Gž-2521/2023-4 od 10. rujna 2024.).

17. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivala tuženica, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.

18. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev žaliteljice za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove sastava žalbe (članak 166. stavak 1. ZPP).

U Puli – Pola 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan