REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-40/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Franu Sikirici, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupanoga po punomoćnicima

– odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-225/2022-13 od 30. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-225/2022-13 od 30. lipnja 2023.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 1.951,50 EUR/14.703,54 kn (slovima: tisuću devet stotina pedeset jedan euro pedeset centi/četrnaest tisuća sedam stotina tri kune pedeset četiri lipe) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, obračunatoj za razdoblje od 31. 10. 2008.g. do 31.

07. 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. 08. 2015.g. pa do 31. 12. 2022.g. obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023.g. do isplate obračunatoj po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, specificirano kako slijedi:

- na iznos od 6,61 EUR / 49,78 kn od 31. 10. 2008.g. pa do isplate

- na iznos od 8,98 EUR / 67,68 kn od 31. 12. 2008.g. pa do isplate

- na iznos od 10,69 EUR / 80,58 kn od 31. 01. 2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,47 EUR / 86,42 kn od 28. 02. 2009.g. pa do isplate

- na iznos od 9,34 EUR / 70,35 kn od 31. 03. 2009.g. pa do isplate

- na iznos od 9,74 EUR / 73,42 kn od 30. 04. 2009.g. pa do isplate

- na iznos od 6,48 EUR / 48,84 kn od 31. 05. 2009.g. pa do isplate

- na iznos od 4,08 EUR / 30,75 kn od 30. 06. 2009.g. pa do isplate

- na iznos od 4,72 EUR / 35,57 kn od 31. 07. 2009.g. pa do isplate

- na iznos od 5,99 EUR / 45,10 kn od 31. 08. 2009.g. pa do isplate

- na iznos od 5,88 EUR / 44,27 kn od 30. 09. 2009.g. pa do isplate

- na iznos od 4,60 EUR / 34,63 kn od 31. 10. 2009.g. pa do isplate

- na iznos od 7,00 EUR / 52,72 kn od 30. 11. 2009.g. pa do isplate

- na iznos od 8,92 EUR / 67,23 kn od 31. 12. 2009.g. pa do isplate

- na iznos od 11,66 EUR / 87,86 kn od 31. 01. 2010.g. pa do isplate

- na iznos od 11,03 EUR / 83,13 kn od 28. 02. 2010.g. pa do isplate

- na iznos od 14,75 EUR / 111,13 kn od 31. 03. 2010.g. pa do isplate

- na iznos od 14,04 EUR / 105,82 kn od 30. 04. 2010.g. pa do isplate

- na iznos od 15,42 EUR / 116,17 kn od 31. 05. 2010.g. pa do isplate

- na iznos od 27,31 EUR / 205,78 kn od 30. 06. 2010.g. pa do isplate

- na iznos od 24,86 EUR / 187,33 kn od 31. 07. 2010.g. pa do isplate

- na iznos od 32,34 EUR / 243,69 kn od 31. 08. 2010.g. pa do isplate

- na iznos od 29,76 EUR / 224,22 kn od 30. 09. 2010.g. pa do isplate

- na iznos od 25,60 EUR / 7192,90 kn od 31. 10. 2010.g. pa do isplate

- na iznos od 34,37 EUR / 258,98 kn od 30. 11. 2010.g. pa do isplate

- na iznos od 45,65 EUR / 343,05 kn od 31. 12. 2010.g. pa do isplate

- na iznos od 37,63 EUR / 283,52 kn od 01. 01. 2011.g. pa do isplate

- na iznos od 40,40 EUR / 304,40 kn od 28. 02. 2011.g. pa do isplate

- na iznos od 36,88 EUR / 277,85 kn od 31. 03. 2011.g. pa do isplate

- na iznos od 37,51 EUR / 282,62 kn od 30. 04. 2011.g. pa do isplate

- na iznos od 52,47 EUR / 395,31 kn od 31. 05. 2011.g. pa do isplate

- na iznos od 53,92 EUR / 406,29 kn od 30. 06. 2011.g. pa do isplate

- na iznos od 66,42 EUR / 500,45 kn od 31. 07. 2011.g. pa do isplate

- na iznos od 60,00 EUR / 452,08 kn od 31. 08. 2011.g. pa do isplate

- na iznos od 52,97 EUR / 399,14 kn od 30. 09. 2011.g. pa do isplate

- na iznos od 52,22 EUR / 393,46 kn od 31. 10. 2011.g. pa do isplate

- na iznos od 51,68 EUR / 389,38 kn od 30. 11. 2011.g. pa do isplate

- na iznos od 55,03 EUR / 414,63 kn od 31. 12. 2011.g. pa do isplate

- na iznos od 57,95 EUR / 436,65 kn od 01. 01. 2012.g. pa do isplate

- na iznos od 58,34 EUR / 439,60 kn od 29. 02. 2012.g. pa do isplate - na iznos od 846,87 EUR / 6.380,76 kn od 12. 03. 2012.g. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznos od 1.359,86 EUR/10.245,87 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 30.lipnja 2023. pa do isplate sa zateznom kamatom obračunatoj po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena.“

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da bi presuda iz postupka kolektivne zaštite na koju se poziva tužiteljica bila obvezujuća za prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 138.a ZZP i članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a koja se primjenjuje na postupke naknade štete, što tužiteljica nije dokazivala niti je prvostupanjski sud utvrđivao pa je sve navedeno utjecalo na zakonitost i pravilnost pobijane presude; da je sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima; da prvostupanjski sud u cijelosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja; da prvostupanjski sud u ovomu predmetu uopće nije utvrđivao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli već odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima smatra ništetnim pozivljući se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, odnosno na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.; da u prilog njegovoj tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora ukazuje i solemnizacija istoga, iz koje je vidljivo da je tužiteljica upoznata sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njezinoj pravoj volji; da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive; da obzirom se u konkretnomu slučaju pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama, prvostupanjski sud nije imao mogućnost ispitivati jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da je predmetni Ugovor ispunjen i tužiteljica nikada nije prigovarala visini anuiteta niti koristila pravo da raskine Ugovor; da sud prvog stupnja smatra da je o svim spornim pitanjima odlučeno u kolektivnom postupku, iako tuženik u tomu postupku nije mogao dokazati da je upravo s tužiteljicom pojedinačno pregovarao; da prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o valuti tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja; da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene članka 118. ZZP jer sud prvog stupnja pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite; da on nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da prvostupanjski sud presumira nepoštenje tuženika kao neoborivu presumpciju, a što je u suprotnosti sa svim već ranije iznijetim navodima i zakonskim odredbama; da odluke „u slučaju Franak“ ne djeluju erga omnes već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati pa je stoga jasno da su navedeni propusti rezultirali presudom koja se ne može pravilno ispitati; da pobijana presuda nije zakonita jer je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti kao neosnovan pa stoga u cijelosti pobija i odluku o troškovima postupka.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova prvostupanjskog postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno – po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7. Prije svega, u ovomu postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.1. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe 502.a i 502.c ZPP na koju sadržajno ukazuje žalitelj, jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnomu slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno zaključujući da je tužiteljica u ovomu postupku dokazala da ima status potrošača i da se u konkretnomu slučaju radi o potrošačkom kreditu pa da se, posljedično tomu, ima primijeniti navedena zakonska odredba članka 502.c ZPP.

7.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP pa je žalba žalitelja u ovomu dijelu u kojemu ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8. Tijekom ovoga postupka prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti od značaja za zakonito presuđenje ovoga spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza valjano utvrdio sporne odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje pa, prema tomu, nije osnovan niti žalbeni razlog tuženika u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

9. U ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.951,50 eura (14.703,54 kune) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je isti, u utuženom razdoblju, naplatio od tužiteljice temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 418-50-3366521 od 27. ožujka 2006., sklopljenog između tuženika, kao davatelja kredita i tužiteljice, kao korisnika kredita, solemniziranog 28. ožujka 2006. kod javnog bilježnika Marije Ivančić iz Solina pod poslovnim brojem: OU-189/06, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

11. U ovomu postupku, obzirom i na žalbene navode žalitelja, nije sporno da je između tuženika, kao davatelja kredita i tužiteljice, kao korisnika kredita 27. ožujka 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 418-50-3366521, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos od 21.538,73 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 84 mjeseca te da je navedenim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i to u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika (kreditora) za švicarske franke, važećem na dan dospijeća. Nesporna je i visina tužbenog zahtjeva tužiteljice.

12. Sporno je, je li prigodom sklapanja navedenog Ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te jesu li ove ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tomu ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO).

13. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tomu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnomu, da tužiteljica ima osnovano pravo na isplatu zahtijevanog iznosa budući da osnovanost takvog njezinog zahtjeva proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, a u pojedinačnom potrošačkom sporu, kakav je i ovaj aktualan, u kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženiku – banci (prema pravnom shvaćanju izraženom u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), tuženik nije bio predložio odgovarajuće dokaze (saslušanjem zaposlenika banke kao svjedoka i tužiteljice kao potrošača) na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a koju odlučnu spornu okolnost tu okolnost banka nije ni s čim dokazala (članak 221.a ZPP) pa je, posljedično tomu, a uzimljući pri tomu u obzir i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu, utvrđeno da je navedeni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da na njegov sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je ukazano da je moguće da tečaj valute švicarskog franka iznimno poraste i da će zbog toga mjesečni anuitet kredita znatno porasti, da su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile nejasne i nerazumljive budući da ista za razliku od tuženika ne raspolaže takvim znanjem temeljem kojeg bi shvatila značaj takve ugovorne odredbe pa je ovakva ugovorna odredba i njena primjena u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača te je kao takva nepoštena i ništetna, radi čega je na temelju odredbe članka 323. stavka 1. ZOO tuženik dužan vratiti tužiteljici novčani iznos koji je primio osnovom ovih ništetnih odredbi. Pri tomu prvostupanjski sud ovakvo svoje pravno shvaćanje temelji i na odredbama članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 (koje su, u bitnomu, istovjetne odredbama članka 96. stavka 1. i 2. ZZP/07). Posljedično tomu, prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbi članka 1111. i članka 1115. ZOO razlike koju je tuženiku isplatila na temelju takvih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli navedenog Ugovora o kreditu.

13.1. Pri tomu je prvostupanjski sud kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare, zaključujući da u konkretnomu slučaju tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (prema odredbi članka 225. ZOO na koju se sud prvog stupnja nije izrijekom pozvao), ali je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći od danom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u tomu postupku pod poslovnim brojem: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) pa računajući od tada do trenutka podnošenja ove tužbe 20. siječnja 2022. nije protekao ovaj rok zastare.

14. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tomu primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge koji nisu dovedeni u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

15. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 418-50-3366521, sklopljenog 27. ožujka 2006., između tuženika, kao davatelja kredita i tužiteljice, kao korisnika kredita, utemeljenog, između ostalog, i na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu i ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno, između ostalog, utemeljio upravo i na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pri tomu je prvostupanjski sud, i neovisno o tomu, svoj zaključak o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi posebno cijenio u okolnostima konkretnog slučaja – sadržaja navedenog Ugovora o kreditu, zaključujući da je u ovomu slučaju namjena kredita kupovina motornog vozila koji je tužiteljica kupila kao fizička osoba, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa se tužiteljicu ima smatrati potrošačem u smislu odredbe članka 3. stavka 1. točke 1. ZZP/03 pa je posljedično tomu i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

16. Na temelju odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud, suprotno ovim žalbenim navodima tuženika, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik.

18. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

19. Pri tomu u odnosu na žalbene navode žalitelja valja istaknuti da u okolnostima konkretnog slučaja na pravni odnos stranaka u postupku nisu primjenjive ni odredbe ZID ZPK/15 budući je u konkretnom slučaju kreditna obveza tužiteljice ispunjena prije stupanja na snagu ovog Zakona.

20. U odnosu na žalbene navode tuženika da u prilog njegovoj tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora ukazuje i solemnizacija istoga, iz koje je vidljivo da je tužiteljica upoznata sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njezinoj pravoj volji, valja istaknuti da već postoji ujednačeno pravno shvaćanje redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o tomu da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako, primjerice i u rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021.) pa je žalba žalitelja neosnovana i u tomu dijelu.

21. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa i to u visini koja između stranaka nije sporna, zaključujući da je temeljem navedene ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu, sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, tuženik uz primjenu ove nepoštene i posljedično tomu nezakonite odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tomu taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a koji zaključak niti žalitelj svojom žalbom nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu.

22. Prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnomu slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tomu ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu.

23. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega, u konkretnomu slučaju, u odnosu na ovaj dosuđeni novčani iznos zastara nije nastupila (članak 225. ZOO) budući od tada (14. lipnja 2018.) pa do trenutka podnošenja ove tužbe 20. siječnja 2022. nije protekao zastarni rok od pet godina u kojem roku zastarijevaju ove novčane tražbine po pravilima o stjecanju bez osnove.

24. Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prigodom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tomu što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tomu da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO jer, u protivnomu, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP). Osim toga, prigodom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tomu valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

25. Posljedično tomu, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnomu slučaju, valja zaključiti da iz ovog razloga nije nastupila zastara ove dosuđene novčane tražbine tužitelja (tako i u Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu.

26. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.

27. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev žalitelja za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP).

U Puli – Pola 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan