Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-193/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sutkinji toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐB, [adresa], ranije [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivi Zlatić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Reiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Karlovcu pod posl.br. Su-543/19, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave, dovršene 12. prosinca 2024. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja Ive Zlatić, odvjetnice iz Karlovca, te punomoćnice tuženika DB odvjetničke vježbenice u OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, po objavi 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu br. broj 148-50-3550589 od 03.07.2006.g. napisane unutar podnaslova "kamatna stopa", a koja glasi "…..promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora".

II. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe napisan unutar podnaslova „način otplate“ koja je sadržana u Ugovoru o kreditu broj 148-50-3550589 od 03.07.2006.g., a koji glasi "kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita".

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime promjenjive kamatne stope i tečajne razlike isplati iznos od 2.948,78 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022.g., a od 01.01.2023. do isplate na valutu EUR po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate teku na iznos od:

- 0,51 euro tekućom od 01.09.2006.g. pa do isplate,

- 0,63 eura tekućom od 01.10.2006.g. pa do isplate,

- 0,35 eura tekućom od 01.11.2006.g. pa do isplate,

- 4,57 eura tekućom od 01.12.2007.g. pa do isplate,

- 4,54 eura tekućom od 01.01.2008.g. pa do isplate,

- 4,63 eura tekućom od 01.02.2008.g. pa do isplate,

- 4,67 eura tekućom od 01.03.2008.g. pa do isplate,

- 4,75 eura tekućom od 01.04.2008.g. pa do isplate,

- 4,63 eura tekućom od 01.05.2008.g. pa do isplate,

- 6,94 eura tekućom od 01.06.2008.g. pa do isplate,

- 7,03 eura tekućom od 01.07.2008.g. pa do isplate,

- 6,90 eura tekućom od 01.08.2008.g. pa do isplate,

- 6,91 euro tekućom od 01.09.2008.g. pa do isplate,

- 6,98 eura tekućom od 01.10.2008.g. pa do isplate,

- 15,61 euro tekućom od 01.11.2008.g. pa do isplate,

- 7,17 eura tekućom od 01.12.2008.g. pa do isplate,

- 18,16 eura tekućom od 01.01.2009.g. pa do isplate,

- 20,00 eura tekućom od 01.02.2009.g. pa do isplate,

- 20,84 eura tekućom od 01.03.2009.g. pa do isplate,

- 22,61 euro tekućom od 01.04.2009.g. pa do isplate,

- 23,06 eura tekućom od 01.05.2009.g. pa do isplate,

- 19,47 eura tekućom od 01.06.2009.g. pa do isplate,

- 16,84 eura tekućom od 01.07.2009.g. pa do isplate,

- 17,54 eura tekućom od 01.08.2009.g. pa do isplate,

- 18,93 eura tekućom od 01.09.2009.g. pa do isplate,

- 18,81 euro tekućom od 01.10.2009.g. pa do isplate,

- 17,40 eura tekućom od 01.11.2009.g. pa do isplate,

- 20,04 eura tekućom od 01.12.2009.g. pa do isplate,

- 22,16 eura tekućom od 01.01.2010.g. pa do isplate,

- 25,16 eura tekućom od 01.02.2010.g. pa do isplate,

- 24,47 eura tekućom od 01.03.2010.g. pa do isplate,

- 28,56 eura tekućom od 01.04.2010.g. pa do isplate,

- 27,78 eura tekućom od 01.05.2010.g. pa do isplate,

- 29,29 eura tekućom od 01.06.2010.g. pa do isplate,

- 42,36 eura tekućom od 01.07.2010.g. pa do isplate,

- 39,67 eura tekućom od 01.08.2010.g. pa do isplate,

- 47,89 eura tekućom od 01.09.2010.g. pa do isplate,

- 45,05 eura tekućom od 01.10.2010.g. pa do isplate,

- 40,48 eura tekućom od 01.11.2010.g. pa do isplate,

- 50,12 eura tekućom od 01.12.2010.g. pa do isplate,

- 62,38 eura tekućom od 01.01.2011.g. pa do isplate,

- 53,70 eura tekućom od 01.02.2011.g. pa do isplate,

- 56,74 eura tekućom od 01.03.2011.g. pa do isplate,

- 52,87 eura tekućom od 01.04.2011.g. pa do isplate,

- 53,56 eura tekućom od 01.05.2011.g. pa do isplate,

- 70,00 eura tekućom od 01.06.2011.g. pa do isplate,

- 71,60 eura tekućom od 01.07.2011.g. pa do isplate,

- 84,66 eura tekućom od 01.08.2011.g. pa do isplate,

- 77,63 eura tekućom od 01.09.2011.g. pa do isplate,

- 69,93 eura tekućom od 01.10.2011.g. pa do isplate,

- 67,43 eura tekućom od 01.11.2011.g. pa do isplate,

- 66,84 eura tekućom od 01.12.2011.g. pa do isplate,

- 70,49 eura tekućom od 01.01.2012.g. pa do isplate,

- 73,67 eura tekućom od 01.02.2012.g. pa do isplate,

- 74,10 eura tekućom od 01.03.2012.g. pa do isplate,

- 71,89 eura tekućom od 01.04.2012.g. pa do isplate,

- 73,38 eura tekućom od 01.05.2012.g. pa do isplate,

- 74,40 eura tekućom od 01.06.2012.g. pa do isplate,

- 72,69 eura tekućom od 01.07.2012.g. pa do isplate,

- 73,14 eura tekućom od 01.08.2012.g. pa do isplate,

- 71,85 eura tekućom od 01.09.2012.g. pa do isplate,

- 69,09 eura tekućom od 01.10.2012.g. pa do isplate,

- 72,04 eura tekućom od 01.11.2012.g. pa do isplate,

- 73,46 eura tekućom od 01.12.2012.g. pa do isplate,

- 72,46 eura tekućom od 01.01.2013.g. pa do isplate,

- 66,89 eura tekućom od 01.02.2013.g. pa do isplate,

- 71,62 eura tekućom od 01.03.2013.g. pa do isplate,

- 72,04 eura tekućom od 01.04.2013.g. pa do isplate,

- 70,18 eura tekućom od 01.05.2013.g. pa do isplate,

- 64,41 euro tekućom od 01.06.2013.g. pa do isplate,

- 64,27 eura tekućom od 01.07.2013.g. pa do isplate,

- 65,86 eura tekućom od 01.08.2013.g. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.200,94 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženom kao kreditorom dana 03.07.2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 148-50-3550589 na iznos u kunskoj protuvrijednosti od 19.607,38 CHF, na rok od 84 mjeseca i s kamatnom stopom koja je promjenjiva, uz valutnu klauzulu. Tvrdi da je kredit otplatio u srpnju 2013.g. i da je navedenim Ugovorom u članku 2., koji se odnosi na kamate, određeno kako je tužena ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Nastavno tome iznosi da je u id. Ugovor o kreditu uglavljena ništetna odredba sukladno Presudi Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 04.07.2013.g. i pobliže obrazlaže kako je id. odredba ništetna jer se radi o odredbi koja je neodređena i ovisi o volji samo jedne strane ugovornog odnosa, i to jače ugovorne strane, a da pri tome prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao davatelj kredita nije pojedinačno i egzaktno s tužiteljem kao korisnikom kredita utvrdila osnove izračuna i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate. To je, kako dalje navodi, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju obveze, kamatne stope, od strane tužene na štetu tužitelja. Na takav način tužena je po navodu tužitelja postupila protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP ) i to čl. 84. u svezi čl. 87. ZZP-a ( NN 96/03 ), odnosno čl. 99. u svezi čl. 102. ZZP-a ( NN 79/07 ). Naime, navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotna je odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 269. i čl. 272. ZOO-a, obzirom kamatna stopa mora biti određena odnosno odrediva. Nadalje ističe da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao, u odnosu na koji moraju vrijediti temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zloupotrebe prava. Stoga je prema pravomoćnoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu u kolektivnom sporu protiv tužene, pobijana odredba koja je unijeta u Ugovor o kreditu, u suprotnosti sa svim nabrojanim načelima jer unošenje u ugovor neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, bilo je takvo da je tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Međutim, ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako i kada te u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Dakle, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu buduća kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te su ugovorne odredbe bile sastavljene na način da prosječnom potrošaču nisu bile, niti su mu objektivno mogle biti razumljive. Tužitelju pak u vrijeme sklapanja Ugovora nitko od djelatnika tužene nije pojasnio i obrazložio sadržaj sporne ugovorne odredbe, pa nije mogao spoznati učinke ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.1. Nadalje tužitelj napose ističe da je tužena banka u Ugovor o kreditu ugovorila valutnu klauzulu u CHF na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, te je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). U članku 7. Ugovora o kreditu u podnaslovu "Način otplate" tužitelj se kao korisnik kredita obvezao vratiti kredit uz valutnu klauzulu, s time da je na dan dospijeća prve rate kredita 11.07.2006.g., srednji tečaj za CHF po tečajnoj listi tužene iznosio 4,627280 HRK/CHF, dok je na dan isplate posljednje rate kredita bio 6,071718 HRK/CHF. Na opisani način je dakle tužena po navodu tužitelja postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/13), i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. do 31.12.2008.g. protivno odredbama u to vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i to čl. 269. i čl. 272. ZOO-a, pa imajući u vidu da ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva, kao i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti temeljna načela obveznog prava kao naprijed, uz okolnost da je VTS RH donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom te je ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, tako i za predmetni sklopljen između tužitelja i tužene, tužitelj smatra da je spomenuta odredba koja se odnosi na ovlaštenje tužena da promijeni kamatnu stopu sukladno važećim odlukama, ništetna. Isto tako je, po daljnjem navodu tužitelja, zbog promjene tečaja CHF/HRK tijekom otplatnog razdoblja odnosno zbog valutne klauzule za navedeni kredit isplaćeno više no što bi bilo da tijekom otplate nije dolazilo do promjene tečaja, pa tužitelj predlaže da se po sudskom vještaku financijske struke izvrši obračun radi utvrđenja koliki je iznos preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa u mjesečnim iznosima i ukupno, kao i koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti CHF između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF, po kojem je kredit isplaćen i iznosa koji je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF u mjesečnim iznosima i ukupno. Nakon toga da se po provedenom postupku, makar i zbog ogluhe, donese presuda kao u izreci ove odluke.

1.2. Tužitelj je još u podnesku od 16. srpnja 2024.g. iskazao svoje potraživanje u eurima kao službenoj valuti Republike Hrvatske od 01.siječnja 2023. i precizirao zakonsku zateznu kamatu za novčano potraživanje sukladno pozitivnim propisima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 12. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora a što je u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Zagrebu. Navodi da tužitelj svoj zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda (VTSRH) broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Međutim, ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da su u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača a nisu izvodili nikakve dokaze na okolnosti jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora ništetne. U odnosu na valutnu klauzulu između ostalog navodi da je sporna odredba tužitelju bila jasna i razumljiva te lako uočljiva i da se o istoj pojedinačno pregovaralo, a da se zaključak VTSRH o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, prije zasnivanja konkretnog odnosa. Također da su relevantne informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i zaključenju samog ugovora o kreditu, te je dakle predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze, nadalje da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita za tečaj CHF, na koje je tužitelj pristao i podnio zahtjev za kredit u CHF, kao i da je prilikom solemnizacije ugovora tužitelju ugovor protumačen i pročitan u smislu čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu. U tom smislu predlaže saslušati javnog bilježnika Ninu Bubaš Magličić, a potom i tužitelja osobno te djelatnicu banke t.j. tuženika LB. Naime, vezano uz saslušanje tužitelja i potonjeg svjedoka iznosi da je radi pravilnog rješenje spora potrebno utvrditi savjesnost postupanja tužitelja, kako bi se utvrdilo ima li isti pravo zahtijevati zaštitu propisanu za potrošače kao slabije ugovorne strane. U svezi s tim obrazlaže da je pojam "prosječnog potrošača" nastao kroz praksu Suda Europske unije (EU-a), koja ga definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumnu, dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, te da je istoj bilo razumljivo kako se isplata i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF, pa je mogla shvatiti ekonomske posljedice koje proizlazi iz ugovaranja takve odredbe. Nasuprot tome, ni korisnik kredita a ni banka nisu mogle unaprijed znati kretanje vrijednost valute uz koju se veže glavnica. Navodi i da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja, jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana koja bi štitila tuženika dok ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na kunu u oba smjera. U odnosu na promjenjivu kamatu stopu navodi da je i ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva i sadržana je već u čl. 2. ugovora o kreditu, te da je tužitelju ugovor obrazložen i od strane javnog bilježnika koji je ugovor solemnizirao, te predlaže njegovo saslušanje. Navodi slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o primjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, već da je presuda VTSRH broj: Pž-7129/13 jasno zauzela stava da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija za promjenu kamatne stope, da je tuženik prilikom formiranja i promjene katnih stope uzimao u obzir promjene tržnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, te da su kriteriji detaljno razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjene kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata, te da opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope, a da obzirom stranke nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već promjenjivom, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrati iznosi koje platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom.

2.1. Dakle, kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka, kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, a ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također navodi da nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka i da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu.

2.2. Završno prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare, te da je kredit otplaćen u cijelosti, ali i da povrede koje na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se sukladno članku 326. ZOO-a ništetnost ne može isticati. Uz to se poziva na izdvojeno mišljenje suca, suca Ustavnog suda RH UB od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a koji navodi: da je sporna odluka USRH (o ništetnosti valutne klauzule u CHF) u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 i dr. od 13.12.2016. (kojom je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH) te da „… u vremenu na koje se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008. godine), valuta Sfr je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, 2006. 4,7 kn, 2008. 4,5 kn), a rast je počeo iza 2010. godine. Iz toga slijedi da se, prema odluci većine, ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora. Takvo stajalište trpi opravdanu kritiku.(…) Da su banke znale, da je bilo tko znao, da će Sfr aprecirati – jednostavno bi kupovale Sfr na tržištu valuta i obogatile se, nikakvi krediti im ne bi bili potrebni.(…) Ostaje otvoreno i pitanje regulatora. Krediti s valutnom klauzulom u Sfr kod nas nisu bili zabranjeni, makar postoji regulator koji je to mogao učiniti. Tako se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a kroz sudove – nepoštenim i ništetnim.(…) Pravo mora predstavljati izvjesnost i sigurnost, kako bi mu fizičke i pravne osobe mogle prilagoditi svoje ponašanje. Nasilno prilagođavanje ranije postojećeg prava nekoj kasnijoj konkretnoj situaciji ne pridonosi tim kvalitetama, koje pravo mora posjedovati.“,,,,,

2.3. Stoga se slijedom navedenog tuženik protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te predlaže odbiti tužitelja s tužbeni zahtjevom, uz obvezu da se tužitelju naloži da mu naknadi trošak parničnog postupka uz zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 148-50-3550589 od 03. srpnja 2006., u punomoć id. banke za samostalno i pojedinačno potpisivanje ugovora s građanima s ovjerom javnog bilježnika na listu 19-22 spisa, u prijepis knjigovodstvene kartice na listu 23-28 spisa, u tablicu otplate i otplatni plan na listu 29-36 spisa, uvid u podnesak tužitelja na listu 30-31,34,108 i 109 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s prilozima u privitku, podnesak tuženika od 03.08.2022. s prilozima iz sudske prakse u privitku, podnesak tužitelja od 16.07.2024., podnesak javnoga bilježnika Nine Bubaš Magličić od 11.12.2024. s prilozima u privitku, i iskaz tužitelja dan na glavnoj raspravi održanoj dana 12.12.2024. godine.

4. Nakon provedenog postupka, imajući u vidu svaki pojedini dokaz ponaosob i ukupnost cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja, sud je sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; nadalje: ZPP), unatoč osporavanju i navodima tuženika u odgovoru na tužbu utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev onako kako ga je postavio tužitelj.

5. Pri tom se obzirom na isticanje prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda ukazuje da je ranije donesenom odlukom prihvaćen id. prigovor tuženika i doneseno rješenje o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, koje je međutim ukinuto rješenjem Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1730/22-3 od 08.ožujka 2023., pa se u tom smislu upućuje na sadržaj obrazloženja iz drugostupanjske odluke.

6. U pogledu pak predmeta postupka utvrđuje se da između stranaka dana 03. srpnja 2006. godine sklopljen predmetni Ugovor o kreditu broj 148-50- 3550589, kojim je tužitelj podigao kredit u iznosu od 19.607,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je tužitelj temeljem istog ispunjavao obveze u vremenu od sklapanja id. ugovora do srpnja 2013., na način da je plaćao rate sukladno naznačenim ugovornim odredbama koje se odnose na ugovornu kamatu i valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak (CHF), te je isti kredit otplatio. Nesporno je pak da je tužitelj po takvom ugovoru u navedenom razdoblju plaćao veći iznos od onog koji je sadržan u preuzetoj obvezi otplaćivanja rata kredita, na temelju kamatne stope ugovorne kamate koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno na temelju tečaja CHF u odnosu na kunu koji je važio u vrijeme isplate kredita. Među stranaka nije sporno ni da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12, koji je pravomoćno okončan, povodom tužbe udruge Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među kojima je i tužena banka iz ovog postupka, s time da je predmet tog spora bila upravo valjanost načina promjene kamatne stope ugovornih kamata i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

7. No, među stranaka je sporno ima li i u kojoj mjeri odluka suda iz spomenutog postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, učinka na ovaj postupak, te ukoliko ima, treba li zaključiti da nisu valjane odredbe o načinu promjene ugovorne kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli, kao i može li se uopće u kontekstu tužiteljeve tražbine uzeti u obzir da je kamatna stopa ugovorne kamate trebala biti fiksna, i to ona koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, za cijelo vrijeme otplate, a jednako tako, može li se uzeti u obzir u kontekstu njegove tražbine da je za cijelo vrijeme otplate tečaj CHF u odnosu na kunu trebao biti fiksan i jednak onome koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita. Sporno je i je li nastupila zastara za tužiteljevo potraživanje iz ovog postupka.

8. Dakle, nije sporno da su stranke dana 03. srpnja 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu, ali je među strankama sporna pravna valjanost odnosno ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu vezano uz odredbu u dijelu unutar podnaslova „kamatna stopa“ koja se tiče promjenjive kamatne stope, te ništetnost dijela ugovornih odredbi unutar podnaslova „način otplate“ koji se tiče otplaćivanja kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Nastavno tome, sporno je treba li naložiti tuženiku da tužitelju na ime promjenjive kamatne stope i tečajne razlike isplati iznos od 22.217,57 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

9. Naime, tužitelj smatra da su naprijed navedene odredbe ništetne jer kako proizlazi iz navoda tužitelja stranke o njima nisu pojedinačno pregovarale, te se radilo o standardnim i tipskim ugovornim odredbama koje su uzrokovale neravnotežu obveza na štetu potrošača. Po tužitelju također proizlazi da navedene odredbe nisu jasne ni određene napose u dijelu promjenjive kamatne stope te da su stoga iste odredbe nepoštene i ništetne, a imajući u vidu da se ugovorena kamatna stopa mijenjala jednostranom odlukom tuženika i da se o istoj odredbi nije prije toga pojedinačno pregovaralo. Osim toga, proizlazi iz navoda tužitelja da nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se ugovorna kamatna stopa mogla mijenjati pa bi se u tom smislu i činidba imala smatrati neodredivom.

10. Za istaći je da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovor o kreditu na snazi i u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., – u nastavku teksta: ZZP), kojim je u članku 81. stavkom 1. ZZP propisano: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.", a stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca." Stavkom 4. toga članka uz to je bilo propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Članak 87. stavak 1. ZZP propisivao je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a u stavku 2 sadržano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Vezano uz učinak spomenute odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, treba reći da nisu osnovani prigovori tuženika, jer po mišljenju ovog suda predmetna odluka iz tog postupka ima učinak na ovaj postupak upravo zato jer je sud sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz te parnice, a sve u vezi s odredbom čl. 122. ZZP-a. Naime, nije odlučno o čemu se raspravljalo po toj tužbi; da li o ugovornim odredbama stambenih kredita ili nekih drugih namjenskih ili nenamjenskih kredita, te u tom smislu nije odlučna okolnost što se u ovom postupku radi o namjenskom kreditu za kupnju automobila, već je odlučno da je predmet spora povodom navedene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bila ugovorna odredba koja uređuje način promjene ugovorne kamatne stope, kao i valutna klauzula vezana za CHF, a u kontekstu da se radi o nepoštenim odredbama kojima su povrijeđena prava i interesi potrošača. Stoga se smisao navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i ZPP-a, koje reguliraju takvu tužbu i njen učinak na posebne parnice, shvaća na način da odluka iz tog postupka ima utjecaja na sve posebne parnice u kojima se kao prethodno pitanje javlja pitanje valjanosti tih odredbi. U tom smislu je bitno istaknuti da u posebnim parnicama ugovorne odredbe nije ispravno tumačiti doslovno već isključivo polazeći od smisla odredbi koji mora biti jednak smislu odredbi koje su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bile predmet rasprave u kontekstu njihove valjanosti. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi čl. 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama, koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine broj 70/19), dopunjena id. odredba na način da je izričito naznačeno da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, te je razvidno da je namjera zakonodavca bila i prije opisane izmjene da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj (kojem je povrijeđeno pravo i kada je to utvrđeno takvom odlukom iz spora povodom te tužbe) traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi niti imala smisla. U ovom postupku, a kako je već naznačeno, tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na način da se ista mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i da osim toga nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se ugovorna kamatna stopa mijenjala pa da je u tom smislu činidba i neodrediva, a sukladno tome način otplate kredita u jednakim,,,, mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

12. Sud je dakle svakako vezan utvrđenjima iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, obzirom je Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, presudio da je i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., upravo u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. To je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka a ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to odredbama članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. U tom je postupku, u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate, osim navedenog, između ostalog i pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora. Međutim, ni približno nisu mogli ocijeniti da li će se, kada, kako i u kojem smjeru kretati kamatna stopa tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Kako je, dakle, utvrđeno da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate radilo o odredbama koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo i potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja izraženom u članku 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 nadalje: ZOO) potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, zaključak je sudova iz tog postupka da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, i to pored već spomenutog načela savjesnosti i poštenja i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, a sve u smislu odredbi članka 3., članka 5. i članka 6. ZOO-a.

14. Za ukazati je također da je takav stav iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača "prošao kontrolu" viših sudova t.j. Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, o čemu se isti očitovao i potvrdio takav stav presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13, a isto je učinio i Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije Presudom i rješenjem pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.

15. Razmatrajući ugovornu odredbu čl.2. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja regulira upravo ugovornu kamatu, utvrđeno je da je ugovorom utvrđena samo kamatna stopa na dan sklapanja, uz navod o promjenjivosti u skladu s odlukom banke, a što je i primijenjeno bez bilo kakvih parametara i kriterija po kojima će se ista mijenjati. Navedeni dio odredbe je upravo primijenjen i u predmetnom slučaju, te je razvidno da je sukladna odredba bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. U članku 7. spomenutog Ugovora je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

16. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu je presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, utvrdio da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe (u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima), na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je dakle imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Potonje je razvidno i iz iskaza tužitelja, koji je saslušan na ročištu od 12.prosinca 2024. dao slijedeći iskaz.

17. Tužitelj je naime osobno naveo kako je 2006. godine podizao kredit i u tu svrhu išao po bankama, te vidio da je najpovoljniji kredit po kamatama koja je vrijedila bio u Raiffeisen banci. Stoga je podigao kredit u protuvrijednosti CHF, s time da je u vrijeme podizanja kredita otplaćivao ratu u iznosu od 1.250,00 kn. Međutim, nakon otprilike 3 godine ta rata je jako porasla i morao je vraćati mjesečni iznos od po 1.950,00 kn, što je kako navodi bio udar na njegova primanja i buđet. Pri tom napominje da kod podizanja kredita nije dobio nikakva upozorenja u smislu (moguće) promjene kamatne stope niti mu je uopće dato posebno upozorenje u tom smislu, već mu je samo prezentirano kolika će biti rata kredita i u kojem vremenskom roku treba kredit otplatiti. Prethodno izraženo nedavanje upozorenja i nemogućnost osobnog pregovaranja nije promijenjeno iznesenom u odgovorima tužitelja na upit njegovog punomoćnika. U prvom odgovoru tužitelj naime izjavljuje da je prije potpisivanja kredita pročitao ugovor koji mu je ponuđen prilikom sklapanja ugovora te je potpisivanje ugovora bilo kod javnog bilježnika, a na daljnji upit odgovara da kod sklapanja ugovora nije imao nejasnoća niti je tražio posebna objašnjenja, niti je predlagao neku svoju odredbu ili drugi sadržaj ugovora. Naime, zaključuje se da je tužitelj evidentno potpisivao tipski ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, prilikom kojeg sklapanja nije pobliže obrazložen sadržaj ugovora niti je tužitelj upozoren na rizik koji se može dogoditi vezano uz povišenje kamatne stope jednostranom odlukom banke.

18. Opće je pak poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, pa se evidentno nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama istaknutim u ovom predmetu postupka. Također iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza u spisu proizlazi da tužitelj nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu je ponuđena od strane tuženika u formi ugovora, koji je dakle unaprijed bio sastavljen po tuženiku, pa se radi o tipskom ugovoru koji se zasigurno i ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita. Takav tipski ugovor o kreditu sastavljen je od strane pravne službe tuženika i nije ni podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, te je tužitelj dakle prihvatio i poštivao navedene ugovorne odredbe. Pri tom ni okolnost je li tužitelj pročitao sporne odredbe ugovora ne bi bila od značajnijeg utjecaja na prosuđivanje nepoštenosti samih odredbi, obzirom je sukladno naprijed navedenim propisima bilo bitno za utvrditi je li o istim odredbama tužitelj mogao pregovarati i jesu li iste uzrokovale neravnotežu u pravnim odnosima stranaka. Osim toga, tužitelj je s tuženikom zaključio id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku, daje status prosječnog potrošača, a člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

19. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu (list 13-18 spisa) utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača, te je za naglasiti da je takav stav izražen u spomenutoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., kao i u odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s time da je pitanje valutne klauzule i u tom kontekstu valjanosti odredbe bilo predmetom postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, koji je u bitnome potvrdio jednak stav kao u navedenim odlukama (odluke broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.).

20. Slijedom naprijed navedenog, a ponovno ukazujući da je ovaj sud sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora o mijenjanju ugovorne kamate stope jednostranom odlukom banke i konverziji kredita te vezanju kamatne stope uz primjenu srednjeg tečaja eura u odnosu na srednji tečaj CHF, a ništetna je i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, sve to sukladno spomenutim i prethodno navedenim odredbama.

21. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnog dijela odredbi.

22. Glede prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, valja reći da ni taj prigovor nije osnovan iz razloga kako sukladno ukazuje tužitelj, obzirom je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare prema odredbi čl. 241. ZOO-a. Taj postupak je pokrenut 04. travnja 2012. te je tada došlo do prekida zastare, a danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora; i to 13. lipnja 2014. u odnosu na dio tražbine Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13), odnosno 14. lipnja 2018. za preostali dio tražbine (presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), zastara je počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa a kako je izraženo u stavu i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., pa se slijedom toga ne utvrđuje da bi nastupila zastara za id. potraživanje u ovom predmetu. Naime, obzirom se radi o tražbini koja zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku razvidno je da je sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a podnošenjem tužbe 28.lipnja 2021. tužitelj podnio tužbu unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

23. U pogledu obračunate t.j. izračunate tražbine, tuženik je do kraja postupka odustao od prigovora visine potraživanja, dok je i dalje prigovarao osnovi potraživanja, a odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnog dijela odredbi.

24. U pogledu pak temelja za obračun tražbine, ispravan je stav da je potrebno uzeti u obzir ugovornu kamatnu stopu koja je između stranaka vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora u odnosu na ono što je tijekom otplate plaćao, a budući je to jedini parametar odnosno jedina kamatna stopa po kojoj bi se mogla obračunati obveza tužitelja ako se zanemari ništetan dio odredbe, posebno uzimajući u obziri da sud ništetan dio odredbe ne može mijenjati nekom drugom odredbom već ugovor može ostati na snazi bez ništetnog dijela ili je alternativa ništetnost cijelog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a.

25. Jednako tako, prilikom obračuna visine tražbine, potrebno je uzeti u obzir tečaj CHF u odnosu na kunu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve s obzirom na zauzeti stav glede ništetnosti u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

26. U skladu s navedenim, tužitelj je u tužbenom zahtjevu na ime promjenjive kamatne stope i tečajne razlike potraživao ukupni iznos od 2.948,78 eur, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni anuitet preplaćenih kamata odnosno preplaćenog tečaja u CHF, pa je slijedom navedenog u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i donesena odluka kao u točki I.-III. izreke ove presude.

27. Uz glavno potraživanje dosuđena je zakonska zatezna kamata u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 29. st. 1. ZOO-a, s time da je stopa zatezne kamate dosuđena sukladno članku 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate i sukladno odredbi članka 29. st. 2. ZOO-a. Zakonska zatezna kamata dosuđena je na pojedine iznose od dospijeća do isplate, kako je tužitelj naznačio u tužbi i tužbenom zahtjevu.

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23). Tužitelj je uspio u postupku u odnosu na precizirani tužbeni zahtjev, pa mu je priznat trošak postupka sukladno Troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23. Tužitelju je kao opravdan priznat trošak za sastav tužbe i zastupanje na ročištu od 12.12.2024. u zatraženom iznosu od po 125 bodova. Za sastav žalbe priznata je zatražena naknada u visini 125 bodova, ali je za zastupanje na prvom ročištu održanom 10.07. 2024. priznat polovični iznos troška od 100,00 eur (50 bodova), jer se na istom samo procesno raspravljalo. Trošak u istoj visini priznat je i za pristup na ročište za objavu presude, a za podnesak od 16.07. 2024. priznat je tužitelju 25%-ni iznos troška sukladno Tbr 8. točka 3. Odvjetničke tarife, jer je u istom podnesku samo izrazio svoje potraživanje u eur-u kao službenoj valuti Republike Hrvatske od 01.siječnja 2023. godine. Ukupno je za navedene radnje tužitelju priznat trošak postupka na razini 450 bodova, t.j. u iznosu od 900,00 eur, a računajući pdv. trošak u iznosu od 1.125,00 eur. Navedenom trošku pridodan je još trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od po 37,97 eur, pa je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.200,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom kako je sadržano izreci ove presude.

U Karlovcu 14. siječnja 2025.

Sutkinja:

Vesna Gračan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Ivi Zlatić, odvjetnici u Karlovcu.

2. Tuženiku po pun. iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., iz Zagreb.