Poslovni broj: Usž-17/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Marine Kosović Marković, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, Osijek, Kapucinska 21, OIB: 61379160880, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 63540940694, uz sudjelovanje zainteresirane osobe RAD, [adresa] [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 4 Us I-837/2023-11 od 19. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 4 Us I-837/2023-11 od 19. listopada 2023.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom prvostupanjskog upravnog suda, točkom I. izreke, odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/21-01/345, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23- 02 od 30. ožujka 2023., za oglašavanje ništavim ili poništavanje djelomičnog rješenja Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove Osječko-baranjske županije, KLASA: UP/I-943-01/20-01/8, URBROJ: 2158/1-19-02/04-21-8 od 8. rujna 2021. i za meritorno odlučivanje o zahtjevu zainteresirane osobe za naknadu oduzete imovine. Točkom II. izreke osporavane presude nalaže se tužitelju da zainteresiranoj osobi naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 1.244,28 eura/9.375,00 kn u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja protiv djelomičnog rješenja Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove Osječko-baranjske županije, KLASA: UP/I-943-01/20-01/8, URBROJ: 2158/1-19-02/04-21-8 od 8. rujna 2021. godine, kojim se, pod točkom I. izreke, ovlašteniku naknade RA iz [adresa], hrvatskom državljaninu, daju u vlasništvo, ali ne i u posjed, pokretnine koje se nalaze u posjedu Muzeja Slavonije u Osijeku, Odjel umjetničkog obrtništva, a koje su sastavni dio Zbrke namještaja, Zbirke slika i okvira, Zbirke keramike, Zbirke stakla, Zbirke rasvjetnih tijela, Zbirke metala, Zbirke satova i Zbirke sakralnih predmeta pobliže opisane pod točkama a) do h). Pod točkom II. izreke je riješeno da će se visina, oblik i obveznik naknade za pokretnine iz točke I. ovog rješenja, utvrditi naknadno donošenjem dopunskog rješenja, a pod točkom III. da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. Tužitelj pravovremeno podnesenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe navodi da je zainteresiranoj osobi priznato pravo na naknadu iako je pitanje njegove naknade riješeno međunarodnim ugovorima, što je protivno odredbi članka 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19., dalje: Zakon o naknadi). Nadalje, navodi da je prijašnjem vlasniku imovina oduzeta kao pripadniku njemačkog naroda, odnosno R, neovisno o njegovom državljanstvu, što znači da je imovina obeštećena temeljem Sporazuma o reparacijama koji se odnosi upravo na imovinu oduzetu V u zemljama u kojima su živjeli i neovisno o državljanstvu kojeg su imali. Ističe da je riječ o imovini oduzetoj odlukom AVNOJ-a od 21. studenog 1944., koja je kasnije zamijenjena Zakonom o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba („Službeni list FNRJ“, 63/46.), a na temelju navedene Odluke AVNOJ-a po sili zakona je prešla u državno vlasništvo sva imovina prijašnjeg vlasnika kao pripadnika njemačke narodnosti. Posebne odluke tadašnjih tijela koje su se donosile pozivom na odluku AVNOJ-a i na koje se poziva prvostupanjski sud, prema mišljenju tužitelja, imale su samo deklaratorni karakter i služile su za provedbu u zemljišnoj knjizi te nisu bile osnov oduzimanja. Sporazumom o reparacijama Njemačke o uspostavi Međusavezničke agencije za reparacije i povratu monetarnog zlata sklopljenog u Parizu 14. siječnja 1946. između vlada Albanije, SAD-a, Australije, Belgije, Kanade, Danske, Egipta, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Grčke, Indije, Luksemburga, Norveške, Novog Zelanda, Nizozemske, Čehoslovačke, Južnoafričke unije i Jugoslavije riješeno je pitanje njemačke reparacije, a u sklopu te reparacije i pitanje imovine F koja je oduzeta zakonima pojedinih država potpisnica toga Sporazuma. Navedeni sporazumi se odnose upravo na imovinu oduzetu V u zemljama u kojima su živjeli i neovisno o državljanstvu koje su imali. Stoga je činjenica na kojoj upravno tijelo temelji pobijanu odluku, a to je državljanstvo prijašnjeg vlasnika (u vrijeme oduzimanja je bio jugoslavenski državljanin, a od 1947. godine austrijski državljanin), irelevantna za odluku u predmetnom postupku. Odlučna činjenica je to da je prijašnji vlasnik u vrijeme oduzimanja bio pripadnik Njemačkog Reicha, odnosno U, te mu je imovina oduzeta kao R, što se može utvrditi uvidom u samu odluku o oduzimanju, tj. konfiskaciji imovine. Člankom 6. tog Sporazuma riješeno je i pitanje njemačke vanjske imovine, te je dogovoreno da je u nadležnosti svake države pitanje njemačke neprijateljske imovine na njezinom teritoriju kako bi se spriječio povrat te imovine u njemačko vlasništvo ili kontrolu, te da će tu imovinu države zaračunati u korist svog udjela u reparacijama. U točki E članka 6. propisano je da njemačka neprijateljska imovina koja se zaračunava u korist udjela u reparacijama obuhvaća imovinu koja je imovina njemačkog neprijatelja iako nominalni vlasnik te imovine nije njemački neprijatelj. Na temelju Objave uz Protokol o završetku okupacijskog režima u SR Njemačkoj u 23. listopada 1954., koji je objavljen u Saveznom službenom listu – II. dio od 31. ožujka 1955. i Ugovora o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije objavljenog u istom službenom listu (Ugovor iz 1955. godine) u Petom poglavlju, na stranici 432., članku 3., ugovoreno je da SR Njemačka neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili će se provesti protiv njemačke imovine u inozemstvu i druge imovine koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovu ratnog stanja ili na osnovu Sporazuma koje su saveznici potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. Istim člankom propisano je da nisu dopušteni nikakvi zahtjevi ili tužbe protiv osoba koje su stekle vlasništvo te imovine, protiv međunarodnih organizacija i stranih Vlada ili osoba koje su djelovale prema uputama tih organizacija i Vlada. Člankom 5. Petog poglavlja tog Ugovora propisano je nadalje da će SR Njemačka osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima kojima je zaplijenjena imovina na temelju mjera reparacije. Vlada FNRJ i Vlada SR Njemačke sklopile su Sporazum o reguliranju zahtjeva za odštetu za restitucije koje se ne mogu ostvariti iz zahtjeva protiv Njemačke obračunske kase („Službeni list FNRJ“ – Međunarodni ugovori broj 14/56.), a u tom Sporazumu se u točki I. navodi da se Sporazum temelji upravo na odredbama Petog dijela Ugovora o reguliranju pitanja nastalih iz rata i okupacije iz 1955., kojim se SR Njemačka obvezala obeštetiti prijašnje vlasnike. Tim Sporazumom je propisano da je isplatom SR Njemačke FNRJ-u iznosa iz točke I. podtočke I. toga Sporazuma definitivno riješeno pitanje svih međusobnih odnosa, odnosno pitanje reparacije SR Njemačke prema FNRJ. Iz navedenih međunarodnih sporazuma proizlazi da je pitanje naknade imovine koja je oduzeta pripadnicima njemačkog Reicha, kao i imovine oduzete V, riješeno međunarodnim sporazumima, te da se SR Njemačka tim sporazumima obvezala isplatiti naknadu vlasnicima kojima je ta imovina oduzeta. Stoga je pitanje naknade imovine bivšeg vlasnika RADĆ, prema mišljenju tužitelja, u cijelosti riješeno navedenim međunarodnim sporazumima, te stoga isti, temeljem članka 10. Zakona o naknadi, nije ovlaštenik prava, a samim tim niti njegov nasljednik RAD. Dopisom Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH od 20. prosinca 2018., na kojeg se poziva ovlaštenik naknade i sud, odgovara se na pitanje je li predmetni Ugovor iz 1955. bio predmet sukcesije (iza bivše SFRJ) ili ne. Međutim, za ovaj postupak je nevažno je li Republika Hrvatska preuzela sukcesijom pojedini međunarodni sporazum ili ne, već je jedino bitno da li je na temelju tih sporazuma bilo moguće pripadnicima njemačkog naroda doći do naknade za imovinu koja im je oduzeta na sadašnjem području Republike Hrvatske, ili ne. U tom smislu i navedeni dopis Ministarstva nije relevantan za ovaj postupak. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže prvostupanjskom sudu da ovu žalbu sa cijelim spisom proslijedi na odlučivanje Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, kojem se predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i meritorno odlučiti usvajanjem tužbenog zahtjeva.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

5. Zainteresirana osoba odgovorom na žalbu se u cijelosti protivi navodima žalbe te ističe da mu je temeljem prethodno donesenih pravomoćnih rješenja već vraćen u vlasništvo određen broj nekretnina te mu je dodijeljena naknada za oduzetu imovinu u vidu obveznica Republike Hrvatske. Stoga, smatra da bi, nakon što je zainteresiranoj osobi već pravomoćno priznato pravo na naknadu temeljem Zakona o naknadi, bilo kakvo odstupanje od tako utvrđenog prava, predstavljalo grubu negaciju pravne sigurnosti koja proizlazi iz načela vladavine prava iz članka 3. Ustava, a time i prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava. Poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj. Uzpz-7/2019 od dana 3. veljače 2021., koja se odnosi upravo na zainteresiranu osobu, a kojom je taj sud izrijekom ustvrdio kako ne postoji međudržavni ugovor u smislu članka 10. Zakona naknadi po pitanju F te da, štoviše, pitanje F nije od značenja u postupku povrata za zainteresiranu osobu. Prema tome, kako je imovina prednika zainteresirane osobe bila konfiscirana, jasno je kako isti ima pravo na povrat oduzete imovine. No, čak i da je imovina prednika oduzeta temeljem Odluke AVNOJ-a, koja je zamijenjena Zakonom o prijelazu u državno vlasništvo, ista predstavlja osnovu za povrat sukladno članku 2. stavku 1. točki 9. Zakona o naknadi. Nadalje, navodi da niti on, a niti njegovi prednici, nisu bili njemački državljani, niti pripadnici njemačkog naroda. U odnosu na Sporazum o reparacijama iz 1946., navodi da Jugoslavija nije oduzela imovinu samo njemačkih državljana kao reparaciju odnosnu naknadu za ratnu štetu, već je "podruštvila" svu imovinu svih osoba koji su smatrani neprijateljima komunističkog režima, bilo da su one bile C, T ili osobe neke treće nacionalnosti. Prema tome, prema mišljenju zainteresirane osobe, mjere koje je provela Jugoslavija nisu bile u cilju provedbe eventualne ratne reparacije, već u cilju stavljanja cjelokupne imovine neprijatelja komunističkog režima pod vlasništvo države. S tim u vezi, navodi da se (prema saznanjima kojima raspolaže zainteresirana osoba, a DORH po tom pitanju nije pružio nikakav dokaz), to nikada nije dogodilo, odnosno, Jugoslavija nije izabrala likvidirati konfisciranu imovinu i zadržati je, već se odlučila na isplatu. U odnosu na Ugovor o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacija uz pripadajući protokol o završetku okupacijskog režima Saveznoj Republici Njemačkoj iz 1955., navodi da isti nije nikada potpisan od strane Jugoslavije niti mu je ona (a niti Republika Hrvatska) kasnije pristupila, pa se stoga isti ne može smatrati dijelom pravnog poretka Republike Hrvatske. Pored navedenog, ističe da se obveza naknade štete bivšim vlasnicima sukladno članku 5. Poglavlja 6 Ugovora iz 1955. odnosi samo na mjere iz članka 2. i članka 3. istog poglavlja, kao što to navodi i DORH. No, te mjere se odnose samo i isključivo na njemačku imovinu oduzetu na području tri sile potpisnice (Sjedinjene američke države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francusku) i na imovinu koja je oduzeta u svrhu ratnih reparacija. Konfiscirana imovina prednika zainteresirane osobe se očito ne nalazi na području tri sile potpisnice, a njeno oduzimanje nije bilo provedeno radi ratnih reparacija, nego u svrhu stavljanja imovine neprijatelja komunističkog režima pod vlasništvo države. S obzirom na navedeno, prema mišljenju tužitelja, Ugovor iz 1955. ne može se smatrati međudržavnim sporazumom kojim se rješava pitanje naknade u smislu članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi. Predlaže ovom Sudu odbiti žalbu tužitelja i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

6 Žalba nije osnovana.

7. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio osporeno rješenje tuženika, kao i rješenje prvostupanjskog tijela zakonitim, ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju osporene presude, već iz niže navedenih razloga.

8. Imovina koja je predmet naknade oduzeta je VADĆ, predniku zainteresirane osobe, na temelju Odluke Kotarskog narodnog odbora, Upravnog odjela Valpovo, broj: 5968/45 od 6. rujna 1945. pozivom na članak 1. i 2. odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile. Ista je donesena na temelju članka 30. Zakona o konfiskaciji koja se provodila sukladno Zakonu o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Sl. list DFJ“, broj 40/45. i 70/45.) koji propis se navodi u odredbi članka 2. točki 1. Zakona o naknadi. Nadalje, proizlazi da je prijašnjem vlasniku, djedu zainteresirane osobe, imovina oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu i da je 11. rujna 1947. postao austrijski državljanin, odnosno nije utvrđeno da je u trenutku oduzimanja ili kasnije imao njemačko državljanstvo, a što je već sve utvrđeno u presudama ovog Suda, poslovni broj: Usž-3600/2021 od 21. siječnja 2022. i Usž-1227/2024-3 od 13. studenog 2024., koje se odnose na iste stranke u predmetu naknade za oduzetu imovinu te na istovjetne odluke o oduzimanju. Naprijed navedeno proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-zpz-17/2023 od 1. veljače 2024. godine.

9. Dakle, u konkretnom slučaju suprotno mišljenju tužitelja, ovdje nema mjesta raspravljanju o mogućnosti povrata imovine njemačkim državljanima, jer je, kao što je to već navedeno u presudi Suda poslovni broj: Usž-3600/2021 od 21. siječnja 2022., imovina oduzeta predniku tužitelja kao jugoslavenskom državljaninu u primjeni restriktivnih mjera jugoslavenske komunističke vlasti, konfiskacijom imovine, slijedom čega zainteresiranoj osobi, kao ovlašteniku naknade temeljem odredbe članka 9. Zakona o naknadi, pripada naknada za imovinu konfisciranu njenom predniku.

10. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21.), a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24.), žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić