Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3758/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišić, predsjednika vijeća, Darije Horvat sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Sabine Dugonjić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda, [adresa], [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj Pn-22/2024-5 od 10. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj Pn-22/2024-5 od 10. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 28.122,16 eur sa zateznom kamatom od 31. kolovoza 2022. do isplate (toč. I), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 725,84 eur (toč. II).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st.1 toč. 1 - 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili istu ukine.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet ovog postupka je regresno potraživanje od tuženika nastalog isplatama invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ŠĆ u periodu od 1. rujna 2019. do 31. svibnja 2022. u iznosu od 28.122,16 eur, time da se štetni događaj dogodio 6. kolovoza 1992.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju ukazuje žalitelj, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturiječna i ista se može ispitati.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja dovoljno ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovome sporu, te je na temelju izvedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove ocjene (čl. 8. ZPP), pravilno u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje, i za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke naveo iscrpne, jasne i prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud, i koji žalbenim navodima žalitelja nisu dovedeni u sumnju.

8. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je štetni događaj bio 6. kolovoza 1992., da je šteta nastala isplatom obiteljske mirovine od 1. rujna 2019. do 31. svibnja 2022. u iznosu od 28.122,16 eur, te kako za tužitelja šteta nastaje isplatom mirovinskih primanja osiguraniku, potrebno je primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne Novine broj:115/18., 102/19., 84/21., 119/22) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete- isplate obiteljske mirovine, a što sud u ovom predmetu nije učinio. Navodi da svoj zahtjev temelji na čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju a da je prvostupanjski sud pogrešno neosnovanost tužbenog zahtjeva utvrdio temeljem čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje ZOOP) koji govori o subrogacijskim zahtjevima društva za osiguranje i koji je specijalni zakon za potrebe drugih materijalnih prava, konkretno dobrovoljnog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, a kako to proizlazi iz st. 4. tog zakona. Ističe da čl. 27. st. 3. ZOOP propisuje način određivanja razmjernog iznosa mirovine prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske koja bi bila utvrđena ozljedom na radu a da se u ovom slučaju radi o obiteljskoj mirovini koju čl. 27. ZOOP niti ne spominje, a zaključak prvostupanjskog suda kako je smrt osiguranika nastupila zbog ozljede na radu pa automatski ne postoji razlika u visini mirovine je u cijelosti pogrešan. Ukazuje kako Zavod u ovim postupcima pravo na naknadu štete ostvaruje temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju zbog isplate davanja iz mirovinskog osiguranja (invalidske ili obiteljske mirovine) jer obveze Zavoda (odnosno umanjenja imovine Zavoda) ne bi bilo da nije bilo štetnog događaja u skladu s općim propisima odgovornosti za štetu u skladu s odredbom čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).

9. Između stranaka sporan je osnov i visina zahtjeva tužitelja. Sporno je, i nadalje i prema žalbenim navodima, da li se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., dalje: ZOMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., dalje: ZOOP).

10. Prvostupanjski sud je djelom kao nesporne među strankama a dijelom na temelju provedenih dokaza na temelju čl. 8. ZPP utvrdio slijedeće činjenice:

- nespornu pasivnu legitimaciju tuženika kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka] kojim je na dan prometne nezgode 6. kolovoza 1992., upravljao osiguraniktuženika GĆ, u kojoj je osiguranik tužitelja ŠĆ pretrpio teške tjelesne ozljede, i da je odgovornost osiguranika tuženika u cijelosti,te da je potpuno odgovoran za štetni događaj osiguranik tuženika,

- da je rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u [adresa] od 19. rujna 1995. vojnom osiguraniku [adresa] ŠĆ, r. **.**.1964. priznato pravo na invalidsku mirovinu od 12. lipnja 1995.,

- da je nesporno da je tužitelj vršio plaćanja razmjernog dijela isplaćene mirovine i da je zadnja uplata tužitelja izvršena 13. ožujka 2020. u iznosu od 161.866,53 kn, a ista se odnosila za razdoblje od 1. rujna 2016. do 31. kolovoza 2019.,

- da je sporno među parničnim strankama da li tužitelju pripada pravo na samo razmjerni dio isplaćenih iznosa invalidske mirovine na što da upućuje odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ili kako tvrdi tužitelj da šteta koju trpi tužitelju sastoji se u iznosu mirovine koju je isplatio svom osiguraniku u utuženom periodu iz čega slijedi da tužitelju šteta nastaje sukcesivno u vidu umanjenja njegove imovine upravo svakom tom isplatom, a s obzirom na utuženo razdoblje smatra da je nužno primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15,120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, i 84/21, kao i da li se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o osiguranju ili Zakona o mirovinskom osiguranju,

- da je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje, a iz kojeg je sud utvrdio prema tabeli 1. nalaza i mišljenja da je tužitelju za razdoblje od rujna 2019. do svibnja 2022. isplaćen ukupno iznos od 28.122,20 eura, odnosno 211.886,41 kn te da je vještačenjem utvrđeno da nema razlike između mirovine koju je ŠĆ ostvario i invalidske mirovine zbog povrede na radu iz čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

11. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio.

12. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je:

„ (1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“

13. U obrazloženju pobijane presude, u bitnom, navedeno je da prihodi mirovinskog osiguranja između ostalog su doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti čiji su obveznici osiguranici, Republika Hrvatska i drugi obveznici prema propisima koji uređuju doprinose, dok su rashodi mirovinskog osiguranja mirovine, novčane naknade i druga primanja iz mirovinskog osiguranja na temelju stečenih prava. Po redovnom tijeku stvari da u štetnom događaju od 6. kolovoza 1992. za koji je odgovoran tuženik da nije uslijedilo ozljeđivanje i invaliditet osiguranika tužitelja, osiguranik bi nastavio raditi i ostvario bi starosnu mirovinu. Tako bi kroz cijelo razdoblje radnog odnosa tužiteljevog osiguranika u korist tužitelja bili uplaćivani doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje čijem bi sukladno odredbi čl. 151. Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj ostvario prihode. U ovom slučaju tužitelj je ostvario prihode uplatama doprinosa obveznog mirovinskog osiguranja samo do odlaska osiguranika tužitelja u invalidsku mirovinu, dok su daljnje uplate potrebne za ostvarenje uvjeta za starosnu mirovinu izostale.

13.1. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da u ovakvoj situaciji stvarnu štetu koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do odlaska u invalidsku mirovinu tužitelja i duljine razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala. Sud prvog stupnja je knjigovodstvenim vještačenjem utvrdio da nema razlike između starosne mirovine i invalidske mirovine iz kojeg razloga je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom štete u iznosu od 28.122,16 eura.

14. Po mišljenju ovog suda obzirom na ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno pobijanom presudom u cijelosti odbio zahtjev tužitelja s osnova naknade štete, zaključujući da se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja glede utvrđivanja visine i opsega obveze tuženika primjenjuje materijalno pravo koje regulira tu materiju, dakle ZOOP koji je i bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine čiju naknadu tužitelj potražuje u ovom postupku; da je prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju; da je odredbom st. 2. istoga članka propisano da se stvarnom štetom iz prethodnog stavka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji; da prema odredbi st. 3. tog članka razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu,

15. Odredbom čl. 161. ZOMO propisano je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, te da naknada stvarne štete, koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa tako i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu, sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (čl. 161. st. 2. toč. 2. ZOMOa). Po čl. 164. st. 1. ZOMO tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ZOMO i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

16. Odredbom čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

17. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, ovaj sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 27. ZOOP, a ne čl. 161. st. 2. ZOMO, na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev.

18. Ovdje valja navesti kako između tužitelja i tuženika ne postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu jer osiguravajuća društva nisu štetnici, već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (vozača) u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Upravo je čl. 8. st. 1. ZOOP propisana obveza društva za osiguranje za sklapanje Ugovora o osiguranju, sukladno tom Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja, a odredbama tog zakona uređen je i opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje odnosno obračunava premija osiguranja, dok je obveza tuženika za naknadu štete tužitelju u konkretnom slučaju regulirana odredbom čl. 27. ZOOP.

19. S tim u vezi valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev 954/2022 od 25. siječnja 2023. odlučujući o pitanju tuženika „Je li za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (prometne nezgode)“ iznio sljedeće shvaćanje: „Prema pravnom shvaćanju ovoga suda sadržanom u brojnim odlukama (Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018- 2 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020, Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i Rev- 12/2022-2 od 12. siječnja 2022.) za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina.“

19.1. Iako u navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske nema izjašnjenja o pitanjima koji je zakon poseban (lex specialis) i koji je posljednji (lex posteriori), izričito je naznačeno da se na ovakve slučajeve primjenjuje ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO (isplate mirovine) a radilo se o slučajevima u kojima su isplate mirovina vršene i u razdoblju nakon 2013. kada je stupio na snagu ZOMO, pa zapravo nema dvojbe kako Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da se primjenjuje ZOOP.

20. Pravilan je stoga zaključak prvostupanjskog suda da ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju te je posljedično tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen u cijelosti kao neosnovan.

21. Iz navedenog razloga odbijena je žalba žalitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda po čl. 368. st. 1. ZPP.

22. Odluci o parničnom trošku žalitelj određeno niti ne prigovara, pa ista nije bila predmetom razmatranja ovog suda.

U Zagrebu 14. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Josip Grubišić