Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2996/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Jadranke Travaš i Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice JRĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Ivana Moravec, odvjetnica u Varaždinu protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Maja Bačić odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-19/2024-10 od 22. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-19/2024-10 od 22. travnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da su dijelovi odredbe članka 3. i članka 6. Ugovora o kreditu br. 146-159/2005 sklopljenog 20. svibnja 2005. solemniziranog kod Javnog bilježnika Jasenke Crnčec 23. svibnja 2005. pod brojem OU-770/05-1, između 1. tužitelja HR i 2. tužiteljice JRĆ i kao sudužnika i založnog dužnika, te pravnog prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d, kao kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze, a nakon 1. svibnja 2006. promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj Kreditora za švicarski franak važeći na dan plaćanja anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da 1. tužitelju JR isplati iznos od 13.757,25 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u točki II. izreke.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku tužiteljima naknaditi trošak postupka u iznosu od 7.545,65 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) te zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja ponovan postupka uz naknadu troška žalbe u iznosu od 781,25 EUR i pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 EUR.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio ni da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

5. Predmet spora je zahtjev 1. i 2. tužitelja radi isplate preplaćenih iznose anuiteta koje je tuženik obračunao temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi u ugovoru o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana presuda sadrži razloge o osnovanosti deklaratornih tužbenih zahtjeva obzirom da je sud prvog stupnja odlučujući o pravnoj valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu od 20. svibnja 2005. cijenio sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) te Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO) te cijeneći odredbe o stjecanju bez osnova iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a, uvažavajući ujedno prema odredbi članka 502.c ZPP-a obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bio i pravni sljednik tuženika Hypo Alpe Adria banka.

7. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

- da su prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditor i 1. i 2. tužitelji kao korisnici kredita i založni dužnici zaključili 20. svibnja 2005. Ugovor o kreditu broj 146-159/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.000 CHF, namjena kredita stambeni kredit,

- da je ugovorena redovna kamata u visini od 3,99 % godišnje, (čl. 3.) a čl. 6. je ugovoreno da je Banka od 1. svibnja 2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama (čl. 6),

- da je ugovorena je otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja prema tečajnoj listi Banke (čl. 3. ),

- da je ugovoreno za slučaj promjene kamatne stope da je korisnik kredita suglasan i prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune (čl. 6. )

- u odnosu na ništetnost odredbi članaka 3. i 6. Ugovora o kreditu kojom je otplata kredita vezana za promjenjivu kamatnu stopu kao i odredbe kojom je glavnica vezana uz CHF utvrđeno je da stranke nisu pojedinačno pregovarale, te su navedene odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužitelji zbog toga nisu imali utjecaja na njihov sadržaj, te se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca.

8. Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući prednika tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

- u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

- ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

- odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

- potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

- nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

- odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu VTS poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to jer je:

1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i

2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 20. stavak 1. Zakona o sudovima i članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stavku 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

10. Odredbom članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

11. Između stranaka je nesporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te je člankom 3. Ugovora utvrđeno je da je visina kamatne stope 3,99% godišnje s time da je kamatna stopa promjenjiva u smislu odredbe članka 6. predmetnog ugovora o kreditu.

12. U smislu gore navedenih zakonskih odredbi ali i odredbe članak 502.c ZPP koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

13. Nadalje, kako je odredbom članka 6. Ugovora o kreditu, ugovorena kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a odredba članka 3. istog Ugovora kojom je ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je osnovano zaključiti da su ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate i tečaja valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne (istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) s time da je i prednik tuženika bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

14. Po ocjeni ovog suda, tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih općih akata, zbog čega su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i tečaja valute nerazumljive, a time i nepoštene, kako je to u biti zaključio i sud prvog stupnja, a koja ocjena je između ostalog utemeljenje i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/10).

15. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari je li odredba članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika ništetna, pa prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku, a to ne može činiti ni ovaj sud, ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

16. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 20. svibnja 2005. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka. ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

17. Također valja reći da je sud prvog stupnja temeljem iskaza 1. i 2. tužitelja utvrdio da im tuženik nije predočio rizike ugovaranja valutne klauzule vezane za CHF kao niti rizike promjenjive kamatne stope, niti je tuženik dao tužiteljima interne akte banke, te im je predočeno da je ugovor u CHF najpovoljniji ugovor o kreditu. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da su tužitelji bili uredno obaviješteni o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s takvim odredbama.

18. Slijedom gore navedenog neosnovanim se ukazuju žalbeni navodi tuženika da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju.

19. Nedvojbeno je da je zahtjev 1. i 2. tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja članka 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu ništetnim. Točno je i da naprijed citirane odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužiteljima je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

20. U svrhu utvrđenja spornog iznosa koji potražuju tužitelji na ime preplaćene obveze izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Natalije Jambrečić iz Centra poslovnih analiza d.o.o kojim je utvrđeno da su tužitelji zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora ( 3,99%) i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate u razdoblju od 30.lipnja 2005. do 31. svibnja 2015. više platili 103.654,01 kn/ 13.757,25 EUR/[1] .

21. U svezi žalbenog prigovora tuženika da sud nije usmeno saslušao vještakinju valja reći da je isti neosnovan obzirom da iz podneska kojim se tuženik očitovao na nalaz i mišljenje vještaka (list 215 spisa) je razvidno da i sam tuženik navodi da ističe samo prigovore pravne naravi, a u svezi kojih nije bilo potrebe za saslušanjem vještakinje Natalije Jambrečić. Naime, financijska vještakinja je izradila nalaz i mišljenje po zadatku suda i trebala je izračunati koliko su tužitelji više platili na temelju ništetnih odredbi, a kako su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještakinje materijalno pravne prirode, o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak sud prvog stupnja, je sukladno činjeničnoj i pravnoj osnovi tužbe pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje.

22. Valja reći da je pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

23. Odredbom članka 55. stavka 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a i identično je bilo određeno i člankom 81. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako je svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi i zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

24. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da su tužitelji temeljem ništetnih odredbi preplatili tuženiku uslijed porasta i promjene kamatne stope kao i valutne klauzule iznos od 13.757,25 EUR to primjenom članka 323. stavka 1. ZPP-a i članka 1111. stavka 1. ZOO-a tužitelji imaju pravo na isplatu tog iznosa koji su platili tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

25. U odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraju na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je, kao neosnovan, odbio taj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva koji se odnose na promjenu kamatne stope počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014., trenutka pravomoćnosti sudske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 koja je potvrđena u dijelu glede promjenjive kamatne stope presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., dok zastara restitucijskih zahtjeva koji se odnose na valutnu klauzulu počinje teći 14. lipnja 2018., od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 5. lipnja 2019. pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

26. U odnosu na žalbene navode da su tužitelji tijekom postupka smanjili tužbeni zahtjev, pa da je tuženiku trebalo dosuditi razmjerni trošak postupka valja reći da su takvi navodi neosnovani. Kako je nakon povlačenja ostao tužbeni zahtjev koji je u cijelosti prihvaćen, pogrešno je stajalište žalitelja da je tužitelj samo djelomično uspio u sporu, budući da djelomični uspjeh podrazumijeva da je u jednom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. U odnosu na zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška uslijed djelomičnog povlačenja tužbe, valja reći da zbog djelomičnog povlačenja tužbe za tuženika nisu nastali troškovi, budući da je i prema vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi i prema vrijednosti spora nakon djelomičnog povlačenja tužbe, trošak zastupanja odvjetnika bio jednak (za svaku radnju puni iznos nagrade od 250 bodova). Stoga je bez osnove tvrdnja tuženika da su zbog djelomičnog povlačenja tužbe za njega nastali troškovi, budući da se troškovi obračunavaju prema vrijednosti predmeta spora. Stoga neosnovano tuženik upire na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 193. st. 4. ZPP-a.

27. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1115. ZOO pravilno odredio zakonske zatezne kamate na utuženi iznos počam od 2008. godine utvrđujući da je tuženik nesvjestan stjecatelj. Naime, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, primjenjuje se nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. U presudi F. G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

28. Valja istaći da je u konkretnoj pravnoj situaciji pravno relevantno to što nedvojbeno proizlazi da tužiteljima nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelji, kao prosječni korisnici kredita, mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz valutne klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora, kao stručna osoba, znao ili morao znati. Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka proizlazi i to da tuženik u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje prednika tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, što jer tuženik znao i bio svjestan postojanja takvog rizika, dok prosječni potrošač to nije znao.

29. Podredno se vezano za pojam "prosječnog potrošača" ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, s time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču. Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi ugovori, a koji svi sadrže, pored ostalog, odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

30. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i ovom sudu prihvatljive razloge.

31. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

32. Tuženiku koji nije uspio sa svojim pravnim lijekom ne pripada ni zatraženi trošak ovog žalbenog dijela postupka (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža