Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1469/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Jarić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić d.o.o., Osijek, L. Jagera 24, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, poslovni broj P-394/2023-9 od 5. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, poslovni broj P- 394/2023-9 od 5. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke, utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu s depozitom br.: [broj depozita]/2005 sklopljenog 3. ožujka 2005. između tužitelja, kao korisnika kredita i prednice tuženice, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed“, dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženici da tužitelju isplati iznos od 220,29 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2005. pa do isplate. Pod točkom III. izreke nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 357,01 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 91,39 eura.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o naplati naknade za obradu kredita u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare i prigovor promašene pasivne legitimacije.

5. Također, nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da je pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima tuženice, sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno specificiran podneskom od 11. prosinca 2023. (list 121-122 spisa), kao korisnika kredita, usmjeren prema tuženici, kao kreditoru, odnosno njegovom pravnom sljedniku, na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te posljedično tome i zahtjev za isplatom iznosa od 220,29 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2005. pa do isplate, za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je neosnovano isplatio tuženici na ime takve ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tužence, Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu 3. ožujka 2005., uvidom u koji Ugovor je utvrđeno da se radi o namjenskom potrošačkom ugovoru kojim se tužitelju odobrio stambeni kredit za adaptaciju kuće, da se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane banke, u kojem se pod podnaslovom "VI. Troškovi", u čl. 6. t. 1. navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed, dok se u točki 2. istog članka navodi kako se korisnik kredita ujedno obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.

9. Temeljem izvedenih dokaza (uvidom u sve priložene materijalne dokaze u spisu i to Ugovor o namjenskom kreditu od 3. ožujka 2005., Opće uvjete poslovanja i ostalu kreditnu dokumentaciju) te prihvaćenog iskaza tužitelja, sud prvog stupnja cijeni utvrđenim da je pravni prednik tuženice sastavio predmetni Ugovor o kreditu, da se radi o standardiziranom, unaprijed sastavljenom obrascu koji je tužitelj dobio tek na potpisivanje, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženoj odredbi o visini naknade, budući je ista bila propisana već donesenom Odlukom tuženice, s time da cijeni utvrđenim i to da tužitelj nije bio valjano upoznat sa spornom odredbom o naknadni i njenim značenjem.

10. Temeljem rezultata prvostupanjskog postupka, proizlazi utvrđenim i to (uvidom u kreditnu dokumentaciju), da je tužitelju već u isplatnom nalogu za kredit 10. ožujka 2005., iznos za isplatu kredita umanjen za trošak obrade u visini od 345,00 CHF, odnosno 1.659,79 kuna, s time da iz isplatnog naloga, ali isto tako i samog Ugovora o kreditu te priloženih Općih uvjeta, nije razvidno što sačinjava predmetnu naknadu, osim konstatacije da ju banka ima pravo naplatiti u visini određenog postotka prema iznosu kredita, a u konkretnom slučaju je to bilo 1,50%.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu (o naplati jednokratne naknade za obradu kredita), te posljedično tome, ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji mu je naplaćen temeljem navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, s time da je sporna i pasivna legitimacija tuženice te istaknuti prigovor zastare.

12. Pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), odredbe Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), koji Zakoni su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, te pozivom na odredbe Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., cijeneći da je pravni prednik tuženice sastavio predmetni Ugovor o kreditu, da se radi o standardiziranom, unaprijed sastavljenom obrascu koji je tužitelj dobio na potpisivanje, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, kao i bez mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama (pa tako niti o spornoj odredbi s kojom tužitelj nije bio valjano upoznat, kojom odredbom nije bilo jasno određeno o kakvoj naknadi se radi, niti je davatelj kredita propisao i tužitelju objasnio strukturu te naknade i zašto bi njen iznos bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži), sud prvog stupnja, cijeneći da je takva odredba neodređena, zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade koja se potpuno proizvoljno, nedovoljno jasno i bez ikakvog opravdanja veže uz iznos kredita, koja odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega istu cijeni ništavom, posljedično čemu, sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, zaključuje i o pravu tužitelja da mu tuženica vrati ono što je na temelju ništetne (ništave) odredbe od tužitelja naplaćeno (koji naplaćeni novčani iznos je stečen bez osnove) te obvezuje tuženicu na povrat tužitelju neosnovano isplaćenog iznosa naknade, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja, pa do isplate.

13. Cijeneći da tužitelj u ovome predmetnom postupku, uz zahtjev za isplatu, postavlja i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi, sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare, pozivom na sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2), na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14. Sud prvog stupnja cijeni neosnovanim i prigovor promašene pasivne legitimacije, s obrazloženjem da, osim što tuženica ničim nije dokazala da je sklopljen Ugovor o cesiji, da je isto u svakom slučaju bez značaja, jer je tuženica (tj. njezin pravni prednik), ugovorna strana Ugovora koji se ovdje dijelom spori zbog ništetnosti (ništavosti) i jer je ona ta koja je naplatila predmetnu naknadu čije se vraćanje konkretno zahtijeva.

15. Tuženica u žalbi poriče da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu koja bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, upirući na to da je riječ o zabrani manjeg značaja te da je sporna odredba sastavni dio efektivne kamatne stope, da je ista uvijet davanja kredita, da prema praksi Suda EU kreditor nije dužan prikazati potrošačku strukturu tog troška i da je ta odredba izuzeta iz tzv. testa poštenosti.

16. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu pozivom na Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. te na odredbe ZOO-a i Direktive 93/13/EEZ. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

17. S obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno sud prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu zaključuje na temelju odredaba kojima je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koja nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. To stoga, što iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica (odnosno njezin prednik), unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na spornu odredbu koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, s time da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazala, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu na suprotni zaključak ne upućuju niti žalbene tvrdnje tuženice kojima, između ostalog, upire i na to da se radilo o odredbi koja je bila uvjet davanja kredita.

19. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem je sud prvog stupnja izveo sve po stranka predložne dokaze, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, čime takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, i da je kao takva, protivna odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, slijedom čega je u takvim okolnostima ta odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetna. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je prvostupanjski sud pobijanom odlukom adekvatno otklonio.

20. Ovdje je za ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., u odnosu na pravno pitanje: "Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?" , odgovorio da: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

21. Sud prvog stupnja je imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03, nepoštena i time, ništetna.

22. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

23. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

24. Navedeno, istina, ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, na što tuženica žalbenim navodima određeno upire kada ističe, pozivom na praksu Suda Europske unije, da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženice (kojima upire na to da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno provoditi test poštenosti te da se radi o ugovornoj odredbi koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu), pravilno sve naprijed navedeno preispitao i raspravio upravo provođenjem testa poštenosti, koji je u konkretnom slučaju valjalo provesti.

25. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

26. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da niti sama tuženica ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor, već ističe da je ista bila uvijet davanja kredita.

27. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu za adaptaciju kuće, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je, imajući u vidu općepozntu činjenicu, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako to pravilno, suprotno žalbenim navodima tuženice, zaključuje i sud prvog stupnja (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

28. Stoga, kako tuženica nije predložila izvođenje takvih dokaza kojima bi uspjela osporiti zaključak suda prvog stupnja o tome da tužitelja prilikom sklapanja kredita nije informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova), dok iz preostalih izvedenih dokaza proizlazi da se radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je tuženica sastavila, odnosno njezin pravni prednik, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao ni na koji način utjecati, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, navedena odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom.

29. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja.

30. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

31. Pri tome, sama okolnost što je pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, pri čemu pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje da tuženica ničim nije dokazala stvarnu štetu (koja je za tuženicu nastala vezano za početnu obradu kredita) i njezinu visinu, i to neovisno o žalbenim tvrdnjama tuženica kojima upire na to da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita, imajući u vidu da se radi o troškovima koji su prebačeni na tužitelja, a tuženica nije dokazivala, s time da na to ne upire niti žalbenim navodima, da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa je očito da se žalbeni navodi tuženice kojima osporava da je riječ o naknadi koja je od tužitelja nepošteno naplaćena, ne mogu prihvatiti, jer se radi o plaćanju naknade koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima tuženice.

32. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi, bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženica) i da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, da nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženica bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, na način da ga je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako tuženca to nije učinila, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu, dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja. Suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju, iz čega proizlazi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, žalbeni navodi tuženice kojima upire na recentnu praksu Suda Europske unije te praksu zemalja u našem okruženju.

33. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer navedeno nije od utjecaja na zaključak o ništetnosti sporne odredbe Ugovora, s time da ništetnost te odredbe, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njezinog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi. Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 109. st. 1. ZOO/91, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.), slijedom čega su navedeni žalbeni navodi izneseni u naprijed navedenom smislu, neosnovani, kao i prigovori kojima tuženica upire na odredbu čl. 107. st. 2. ZOO/91 (koja propisuje da se ništavost ne može isticati, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen), s obzirom na to da se u konkretnom slučaju, suprotno prigovorima tuženice, ne radi o zabrani manjeg značaja jer se ista tiče zaštite određenih javnih interesa.

34. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.

35. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to je i između stranaka nesporno, tužitelj je svoju obvezu u cijelosti izvršio, plaćanjem ugovorene naknade koja je ovom odlukom utvrđena ništetnom.

36. Stoga, pravilno prvostupanjski sud zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetne odredbe platio (čl. 104. st. 1., u vezi s čl. 210. i čl. 214. ZOO/91), imajući u vidu da je utvrđenjem sporne ugovorne odredbe ništetnom, tužitelj stekao subjektivno pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa, i to od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te kao takva ništetna, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na utuženi iznos plati od dana stjecanja neosnovano plaćenog iznosa (odnosno od 1. travnja 2005. kako to zahtijeva tužitelj).

37. Slijedom obrazloženog, neosnovani su žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, a utoliko su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i daljnje žalbene tvrdnje tuženice kojima upire na to da u konkretnom slučaju tuženica nije pala u zakašnjenje jer tužiteljevo potraživanje nije dospjelo.

38. Nadalje, u vezi pitanja početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne odredbe, pravilno se sud prvog stupnja poziva na pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2, koje prihvaća i ovaj sud, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o predmetnoj naknadi utvrđena pobijanom presudom, tako da u ovom slučaju nije moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke žalbeni navodi tuženice kojima se u tom kontekstu poziva na odstupanje od ustaljene sudske prakse.

39. Pravilno sud prvog stupnja otklanja i prigovor promašene pasivne legitimacije.

40. Naime, rukovodeći se zakonskim odredbama Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju institut cesije, navedene zakonske odredbe ne isključuju pravo dužnika, u konkretnom slučaju tužitelja, na ostvarenje tražbine prema cedentu, u konkretnom slučaju tuženici, koja ostaje ugovorna strana iz pravnog posla na kojem tužitelj (kao dužnik), temelji svoju tražbinu, unatoč tome što je eventualno (jer to tuženica nije dokazivala tijekom prvostupanjskog postupka, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja), tražbina koju ima tuženica prema tužitelju prenesena (eventualno) na treću osobu.

41. To što je na temelju ugovora o cesiji eventualno došlo do promjene vjerovnika na način da je tražbinu koja je predmetom cesije, novi vjerovnik ovlašten zahtijevati od tužitelja kao dužnika, ne znači ujedno da tuženica, kao raniji vjerovnik, više nije ugovorna strana Ugovora o kreditu, kako to žalbenim navodima pogrešno sugerira tužiteljica. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz sadržaja spisa, tuženica nije tvrdila, niti dokazivala da je došlo do prijenosa ugovora o kreditu kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora, pa da bi time temeljem ugovora o cesiji došlo do promjene ugovorne strane. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi kojima tužiteljica ustraje na prigovoru promašene pasivne legitimacije, koji je neuspješno isticala i tijekom prvostupanjskog postupka.

42. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koje je isticala i u prvostupanjskom postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima svoje presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

43. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje Tarifa), pa tako i u odnosu na podnesak tužitelja od 11. prosinca 2023. kojim je tužitelj specificirao postavljeni tužbeni zahtjev u skladu s dokumentacijom kojom je tuženica raspolagala, a koju je tuženica dostavila tek uz podnesak od 21. studenog 2023., ujedno pri tome obrazlažući visinu potraživanja u skladu s tom dokumentacijom, s obzrom na to da se tuženica o visini potraživanja nije izjasnila niti u odgovoru na tužbu, a isto tako niti na na pripremnom ročištu. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da je tužitelj bio dužan specificirati tužbeni zahtjev prilikom podnošenja tužbe, a ne posebnim podneskom stvarati nepotrebni trošak.

44. U odnosu na žalbene navode kojima tuženica prigovara da je sud pogrešno primijenio odredbe Tarife, priznajući tužitelju trošak za sve radnje u postupku po izmijenjenoj vrijednosti boda, valja odgovoriti da navedeni žalbeni navodi nisu osnovani, imajući u vidu da u skladu s odredbom Tbr. 52. st. 1., 2. i 3. Tarife, odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, a kada sud odlučuje o toj nagradi, primjenjuje tarifu i vrijednost boda, koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dakle u vrijeme presuđenja, kako to pravilno pobijanom odlukom čini i sud prvog stupnja.

45. O tome je istovjetno pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., u kojoj je naveo da kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška, valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (s time da je prilikom odmjeravanja parničnog troška jednako pravno shvaćanje primijenjeno i u odlukama revizijskog suda broj: Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev- 847/2021 od 13. veljače 2024.).

46. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je sud prvog stupnja kada je odlučivao o troškovima postupka pogrešno za sve radnje primijenio vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka (umjesto onu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedinačne odvjetničke radnje), pa time i pozivanje na drugačiju sudsku praksu.

47. Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

48. Radi svega naprijed obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske odluke

49. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

50. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš