Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-478/2023-5

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća, te Damira Romca i Nevena Cambja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika FV, zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1., 2. i 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku pod poslovnim brojem K-123/2022-29 od 16. ožujka 2023., u sjednici održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenika FV kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Sisku, pod točkom I., temeljem čl. 544. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu: ZKP/08), stavio je izvan snage kazneni nalog tog suda broj K-377/2019 od 13. prosinca 2019., a potom je, pod točkom II., proglasio krivim okrivljenika FV, zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1., 2. i 5. KZ/11, te ga je, temeljem čl. 227. st. 5. KZ/11, osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, nakon čega mu je, temeljem čl. 56. KZ/11, izrekao uvjetnu osudu time da se kazna zatvora na koju je okrivljenik osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

2. Temeljem čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. točke 1. i 6. ZKP/08 okrivljenik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 1.283,04 eura (9.667,07 kuna), od čega paušalna svota iznosi 106,18 eura (800,00 kuna), u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, kao i nužne izdatke oštećenice i nužne izdatke njezinog opunomoćenika iz čl. 145. st. 2. točka 8. ZKP/08, o kojoj visini troškova će sud odlučiti posebnom odlukom po dostavi troškovnika.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik FV, po svom branitelju Berislavu Balenoviću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zvonimira Stiperski – Berislav Balenović iz Siska, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja preinači na način da se okrivljenika oslobodi od optužbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Spis je, u suglasju s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

6. Žalba okrivljenika FV je neosnovana.

7. Nije u pravu okrivljenik FV kada u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. točka 11. ZKP/08, sa tvrdnjom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi da su nejasni i proturječni u odnosu na iznesene dokaze i utvrđene činjenice.

7.1. Suprotno takvim žalbenim navodima okrivljenika ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije utvrdio da se presuda ne može ispitati jer da bi izreka presude bila nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili da bi ti razlozi bili nejasni ili proturječni, niti je utvrđeno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, već je presuda jasna i razumljiva, u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji su potpuno jasni, te postoji potpuna usklađenost izreke i obrazloženja presude.

8. Nije u pravu okrivljenik niti kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. U svojoj žalbi okrivljenik na detaljan i opširan način analizira prvostupanjsku presudu i dokaze provedene u postupku, izvodeći pri tome drukčiji zaključak od onog u pobijanoj presudi. U žalbi se navodi kako prvostupanjski sud, iako navodi da u cijelosti prihvaća iskaz svjedokinje AV, u procjenjivanju odgovornosti okrivljenika nedovoljno cijeni iznesene činjenice od strane te svjedokinje te, s obzirom na detaljan opis od strane svjedokinje AV o načinu prilaska djevojčice samoj cesti, odnosno njezinoj pažnji, usmjerenosti njezinog pogleda itd., jasno se daje zaključiti da se prometna nesreća dogodila isključivo zbog toga što je djevojčica postupala krajnje neoprezno jer nije ni najmanje obratila pažnju da se cestom kreće vozilo okrivljenika te je u cijelosti bila zaokupljena gledanjem u svoj mobilni uređaj koji je nosila u rukama, a u ušima je nosila slušalice koje su očito bile spojene na taj mobilni uređaj. Ističe se da je djevojčica, očito zaobilazeći parkirana vozila na desnoj strani kolnika, prošla travnatom površinom ispred trafo stanice, a kolnik je prelazila na mjestu koji nije predviđen za pješake i to tako da je okrivljeniku pogled na nju bio zaklonjen parkiranim vozilima s desne strane kolnika, tako da je on objektivno nije mogao vidjeti na kolniku prije nego je prošla širinu parkiranog vozila. Navodi se kako prvostupanjski sud nije obrazložio koja je uloga oštećenice u nastanku predmetne nesreće i kako takvo ponašanje oštećenice utječe na ocjenu (ne)krivnje okrivljenika, odnosno ističe se kako prvostupanjski sud nije dao obrazloženje glede činjenice da je kod oštećenice izostala bilo kakva pažnja prilikom prelaska ceste i da je ista prelazila cestu na dijelu gdje to nije predviđeno.

8.2. U žalbi se navodi kako je okrivljenik mogao vidjeti djevojčicu tek u malom djeliću vremena i tek malom dijelu puta te da je vještak izračunao da je od mjesta gdje je oštećenica izašla izvan gabarita parkiranih vozila do ravnine desnog boka okrivljenikovog vozila prošla samo 0,5 metra, a taj put da je prošla u vremenu od 0,36 sekundi, odnosno na mjestu gdje je eventualno bila vidljiva okrivljeniku da je oštećenica provela tek 0,36 sekundi, što je prekratko vrijeme za bilo kakvu reakciju.

8.3. Okrivljenik u svojoj žalbi ističe i da prvostupanjski sud potpuno zanemaruje činjenicu da je okrivljenik (relativno) davno prije nego se oštećenica uopće približila rubu kolnika i prije nego se oštećenica uopće približila na kolniku parkiranim vozilima, već započeo svoju radnju kretanja vožnjom unatrag, pri čemu je prešao put od oko 30 do 50 metara, tako da nema nikakve osnove za tvrdnju da se okrivljenik, prije započinjanja svojeg kretanja vozilom, nije uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu ili imovinu. Također se navodi kako prvostupanjski sud pogrešno interpretira i tumači vrijeme vidljivosti oštećenice u desnom bočnom retrovizoru vozila okrivljenika te posve paušalno i lakonski, kao rezervnu opciju, pronalazi krivnju okrivljenika u tome da je on, nakon što su se uključili senzori za vožnju unatrag, koji su okrivljenika upozorili zvučnim signalom na približavanje oštećenoj, trebao reagirati kočenjem, s time što se ističe da parkirni senzori mogu biti nepouzdani kod objekata koji su izrazito blizu vozilu, a i vještak nije dao nikakav izračun glede te udaljenosti, prijeđenog puta vozila i vremena koje je potrebno i u kojem je bila moguća reakcija na parkirni senzor, na temelju čega bi se izračunalo je li bilo dovoljno vremena za reakciju i bi li reakcija kočenjem uspješno zaustavila vozilo prije trenutka udara, već je vještak samo paušalno ustvrdio da je vrijeme od početka zvuka senzora do početka reakcije vozača izrazito kratko.

8.4. Na koncu, u okrivljenikovoj žalbi se navodi kako se, u konkretnom slučaju, radi o udaljenostima manjim od metra, odnosno o centimetrima i djelićima sekunde u kojima se sve odigralo i prema kojima okrivljenik nije mogao izbjeći prometnu nesreću, s time da se mora uzeti u obzir i činjenica da nije reakcija svakog vozača ista i da se ne mora uvijek odgovarati po nekom općem prosjeku, ali da se takva manja odstupanja ne mogu uračunavati u krivnju, odnosno nepažnju okrivljenika.

8.5. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, davši valjane razloge koje, kao ispravne, jer imaju potporu u stanju u spisu, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8.6. Sud prvog stupnja opravdano drži da je obrana okrivljenika FV kojom poriče počinjenje kaznenog djela, neuvjerljiva. Naime, sud prvog stupnja je savjesnom i svestranom ocjenom obrane okrivljenika i svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci presude i na isto ispravno primijenio kazneni zakon, zaključivši da je okrivljenik počinio predmetno kazneno djelo.

8.7. Sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi argumentirano i uvjerljivo obrazložio da je okrivljenik FV, inkriminirane prigode, kao sudionik u cestovnom prometu, kršenjem propisa o sigurnosti prometa, odnosno postupajući protivno čl. 43. st. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ br. 57/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15 - u daljnjem tekstu: ZOSPC), iz nehaja izazvao opasnost za život i tijelo ljudi te prouzročio osobito tešku tjelesnu ozljedu oštećenog djeteta OV, čime je počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1., 2. i 5. KZ/11.

8.8. Ova utvrđenja proizlaze iz dokaza provedenih u dokaznom postupku, a prvenstveno iz pisanog kombiniranog prometno-tehničkog i sudsko-medicinskog vještačenja izrađenog od strane stalnog sudskog vještaka za prometne nezgode i procjenu motornih vozila dipl. ing. RM i stalnog sudskog vještaka sudske medicine prof. dr. MA od 8. kolovoza 2019., kao i iz dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka dipl. ing. RM od 7. studenog 2022. te iskaza sudskog vještaka dipl. ing. RM sa rasprave od 11. studenog 2022. i iskaza sudskog vještaka prof. dr. MA sa rasprave od 14. ožujka 2023., ali i iz zapisnika o očevidu Policijske uprave sisačko-moslavačke, Postaje prometne policije Sisak od 11. svibnja 2018. sa skicom mjesta događaja, medicinske dokumentacije za oštećenu OV te iskaza svjedoka AV, HV i GV.

8.9. Uzevši u obzir naprijed navedene dokaze, utvrđeno je da je okrivljenik FV, upravljajući teretnim automobilom registarske oznake [registarska oznaka], vršeći radnju vožnje unatrag kolnikom prilazne ceste u smjeru sjevera, upravo na način opisan u izreci presude, postupio protivno čl. 43. st. 1. i 2. ZOSPC jer se nije uvjerio da radnju vožnje unatrag može učiniti bez opasnosti po druge sudionike u cestovnom prometu, pa je sredinom stražnje strane navedenog vozila udario u tijelo pješakinje oštećenog djeteta OV, koja je zadobila ozljede koje su osobito teške naravi.

8.10. Neosnovani su navodi okrivljenika kada tvrdi da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir da je oštećeno dijete neoprezno prelazilo cestu, bez ikakve pažnje, na mjestu gdje to nije predviđeno te da se prometna nesreća dogodila upravo zbog krajnje neopreznog prelaženja ceste od strane oštećenog djeteta, koje nije obratilo pažnju na vozilo okrivljenika koje se kretalo cestom. Suprotno takvim žalbenim navodima treba kazati da je sud prvog stupnja vodio računa o doprinosu oštećenog djeteta nastanku prometne nesreće, zbog čega je, prilikom odmjeravanja kazne, okrivljeniku izrekao blagu kaznenu sankciju u vidu uvjetne osude, cijeneći pri tome okrivljeniku, kao olakotnu okolnost, da je oštećeno dijete doprinijelo nastanku prometne nesreće. Međutim, to okrivljenika ne može ekskulpirati od kaznene odgovornosti za nastanak prometne nesreće, jer je i on, svojom neopreznom i nepropisnom vožnjom unatrag, postupio protivno čl. 43. st. 1. i 2. ZOSPC, jer da je bio oprezniji i da se na vrijeme zaustavio kada je oštećenica prelazila cestu, odnosno kada mu je ona bila u vidnom polju (u desnom retrovizoru) za što je prema vještačenju imao vremena i prostora, do ove prometne nesreće ne bi došlo. Treba istaknuti i to da je okrivljenik, upravljajući teretnim automobilom (kombijem), koji ima slabiju vidljivost za vožnju unatrag od osobnih automobila, trebao voziti što opreznije i obazrivije, na način da se, u slučaju bilo kakve opasnosti, može na vrijeme zaustaviti te je vožnju unatrag morao poduzeti tek nakon što se uvjeri da to može učiniti bez opasnosti po druge sudionike u prometu.

8.11. Iz provedenog dokaznog postupka, a naročito iz pisanog kombiniranog prometno-tehničkog i sudsko-medicinskog vještačenja, dopune tog vještačenja te iskaza sudskog vještaka prometne struke dipl. ing. RM na raspravi, koje rezultate i zaključke vještačenja je sud prvog stupnja pravilno prihvatio jer su napravljena stručno, je razvidno da je okrivljenik mogao na vrijeme uočiti oštećeno dijete preko retrovizora kada je stupilo na kolnik te da su parkirni senzori, koji su bili ispravni, okrivljenika zvučnim signalom upozorili na približavanje oštećenom djetetu, pa da je okrivljenik tada postupio kao prosječan vozač, uz pravodobnu reakciju na kočenje, mogao je izbjeći prometnu nesreću i ne bi došlo do sraza okrivljenikovog vozila i oštećenog djeteta, niti bi došlo do osobito teške ozljede oštećenog djeteta OV.

8.12. Imajući u vidu navedeno, nije utemeljena žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koju u žalbi ističe okrivljenik FV.

9. Nema pravo okrivljenik niti kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio povredu kaznenog zakona. On ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, ali se iz sadržaja njegove žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, to što okrivljenik pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov.

9.1. Kako su iz rezultata dokaznog postupku utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu, za koje je okrivljenik i proglašen krivim, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona koja bi se eventualno nadovezivala na utvrđeno činjenično stanje.

10. Ispitujući povodom podnesene žalbe pobijanu presudu i u smislu čl. 476. st. 1. točke 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 - u daljnjem tekstu: ZKP/08-24), ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi sud prvog stupnja počinio neku bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a niti neku od povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje pazi po službenoj dužnosti.

11. Kako žalba okrivljenika FV, iako se to u žalbi posebno ne ističe, sukladno čl. 478. ZKP/08-24, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, trebalo je, u skladu s tom odredbom, ispitati i odluku o kaznenoj sankciji.

11.1. Sud prvog stupnja je, prigodom izbora vrste i mjere kaznene sankcije, pravilno prosudio težinu okrivljenikove inkriminirane radnje te je vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima na njegovoj strani pa je, sagledavajući sve navedene okolnosti, pravilno prema njemu primijenio adekvatnu kaznenu sankciju.

11.2. Sud prvog stupnja je okrivljeniku cijenio, kao olakotne okolnosti, dosadašnju neosuđivanost, korektan odnos prema oštećenom djetetu i njegovoj obitelji, izraženo žaljenje samog nastanka i posljedica prometne nesreće te protek vremena od počinjenja kaznenog djela, dok mu nekih posebnih otegotnih okolnosti nije našao.

11.3. Stoga je ispravno sud prvog stupnja okrivljenika FV za predmetno kazneno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, a potom mu izrekao uvjetnu osudu s vremenom provjeravanja od dvije godine, koja uvjetna osuda se ukazuje u cijelosti primjerenom te prilagođenom težini počinjenog kaznenog djela i stupnju okrivljenikove krivnje, radi čega je za očekivati da će se njome postići odgovarajuća svrha kažnjavanja propisana odredbom čl. 41. KZ/11.

12. Slijedom svega iznijetog, žalbu okrivljenika FV valjalo je odbiti kao neosnovanu, pa je temeljem čl. 482. ZKP/08, presuđeno kao u izreci.

Split, 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Maria Majić